Šeper građa za životopis 1 i 2

GRAĐA ZA ŽIVOTOPIS

ZAGREB 1982.

Izdaje

NADBISKUPSKI DUHOVNI STOL
Zagreb, Kaptol 31

Odgovara

Mons. ĐURO PUKEC, KAPTOL 23
Za tisak priredili

Mons. ĐURO PUKEC I Mons. VLADIMIR STANKOVIC
Korektura

BONITA KOVAČIĆ I NIVES KUHAR
Tisak

RO »INFORMATOR«, OOUR TISKARA »ZAGREB«
Prerado vi će va 21—23

Predgovor

Pozdravljam izdavanje ove knjige u kojoj su objavljeni neki
tekstovi blagopokojnog kardinala Franje Sepera koji je vršio
službu prefekta Svete kongregacije za nauk vjere od 1968. do
svoje smrti. Prije toga bio je nadbiskup koadjutor od 1954.—
—1960. i zagrebački nadbiskup od 1960.—1969.

Ovu je knjigu pripremio mons. Đuro Pukec, kanonik za¬
grebački uz suradnju mons. Vladimira Stankovića, ravnatelja
dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, kojima za taj rad
i nastojanje posebno zahvaljujem.

Knjigu izdaje Nadbiskupski duhovni stol da i na taj način
izrazi svoje poštovanje i svoju zahvalnost za sve ono dobro
čime je blagopokojni Kardinal zadužio ne samo zagrebačku
nadbiskupiju nego i Crkvu u Hrvata.

Život i rad kardinala Franje Sepera trebat će opširnije
obraditi i dublje prostudirati. On ulazi u niz naših crkvenih
velikana izuzetne važnosti i obzirom na svoju duhovnu veličinu
i obzirom na važnost službi koje je vršio u Crkvi katoličkoj:
kao zagrebački nadbiskup, kao koncilski otac, kao prefekt
Svete kongregacije za nauk vjere.

5

U svim tim službama dolazila je do izražaja njegova duboka
vjera i ljubav prema Crkvi. To je njegovo uvjerenje raslo iz
bogatog duhovnog života koji se napajao na izvorima Božje
riječi, katoličke teologije i posebno liturgije.

Blagopokojni Kardinal je ušao u povijest naše Crkve i
hrvatskog naroda. Objektivni studij treba iznijeti na vidjelo
povijesno značenje njegova djela i važnost njegova imena u
događanju naše suvremene povijesti. Taj rad, dakako, traži
vrijeme, stručan pristup i temeljit uvid u dokumentaciju koja
postoji.

Ova knjiga je skromni ali dragocjeni početak da se osvijetli
jedan život koji se je milošću Božjom događao u zajedništvu
zagrebačke Crkve ali i u zajedništvu univerzalne Crkve.

Neka to bude izraz poštovanja i zahvalnosti koju dugujemo
uzornom svjedoku Božjem. S tom nakanom preporučujemo
ovu knjigu cijenjenim čitateljima i našoj javnosti.

U Zagrebu, na blagdan sv. Karla
Boromejskog, 4. studenoga 1982.

6

Uvodna riječ

Prebrza i neočekivana smrt uzoritog kardinala Franje Sepera,
bivšeg zagrebačkog nadbiskupa i pročelnika Svete kongregacije za
nauk vjere, duboko je potresla čitavu Crkvu a na poseban način
Crkvu u Hrvata i zagrebačku nadbiskupiju.

Razdoblje što ga je kardinal Seper proživio kao zagrebački nad¬
biskup, kao aktivni i vrlo zapaženi sudionik Drugog vatikanskog
koncila i kao pročelnik Svete kongregacije za nauk vjere obilovalo
je izvanrednim i neponovljivim zbivanjima u životu zagrebačke
nadbiskupije, Crkve u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji i opće Crkve .

U specifičnim prilikama poslije Drugog svjetskog rata nije bilo
lako naći se na čelu jedne od najvećih biskupija katoličke Crkve
te zajedno sa svojim svećenstvom i vjernicima ne samo preživjeti
nego i pronaći nove putove za rast vjere u društvu koje se gradilo
na drukčijim načelima. No Providnost je Sepera obdarila inteligen¬
cijom, intuicijom i duševnom snagom, tako da je znao izabrati rje¬
šenja koja su se u svojoj konačnici pokazala kao razborita i u datoj
situaciji najbolja. Takvi su bili i njegovi interventi na Drugom
vatikanskom koncilu na kojem je aktivno sudjelovao kao jedan od
njegovih najistaknutijih članova. Zato je bilo sasvim prirodno da su
ga biskupi u našoj zemlji, za sve vrijeme dok je bio rezidencijalnim
zagrebačkim nadbiskupom, željeli imati kao predsjednika svoje
Biskupske konferencije. Njegove kvalitete ozbiljnog teologa, vjernog
sina Crkve, čovjeka široke naobrazbe, sređene i razborite ličnosti
poznate širom svijeta zapazio je i papa Pavao VI. pa ga je imenovao
ne samo stožernikom svete rimske Crkve nego i svojim najbližim

7

suradnikom, pročelnikom Svete kongregacije za nauk vjere u Va¬
tikanu.

No za sve vrijeme svojeg gotovo četrnaestgodišnjeg boravka u
Rimu kardinal Seper je ostao usko povezan sa zagrebačkom nadbi¬
skupijom, sa svojim dragim Zagrebom i cijelim hrvatskim narodom.
Zato se rado odazivao na razne svečanosti u zagrebačkoj nadbisku¬
piji, a osobito na one na nacionalnoj razini, kao primjerice slavlja
naših jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i druga, na koja
je dolazio u svojstvu posebnog izaslanika Svetog Oca.

Na dan ukopa kardinala Sepera u zagrebačkoj katedrali 5. siječnja
1982. godine njegov nasljednik na stolici zagrebačkih biskupa nad¬
biskup Franjo Kuharić je u oproštajnom govoru rekao: »Bit će po¬
trebno pisati studije o životu, djelu i radu našeg blagopokojnog kardi¬
nala Franje Sepera. Bit će potrebno dobro proučiti sve što je izrekao
i što je napisao i što je učinio za ovu Crkvu u Hrvata, posebno za
našu zagrebačku Crkvu, jer on je bio član ove Crkve. Kao vjernik
i svećenik i kao nadbiskup i kao kardinal i kao prefekt Svete kongre¬
gacije za nauk vjere smatrao se svećenikom zagrebačke Crkve.«

Ove riječi prvog biskupa Crkve u Hrvata bile su poticaj da se
počne razmišljati o pripremama za životopis kardinala Franje Sepera.
No budući da se radi o jednom tako istaknutom čovjeku naše i opće
Crkve, tom poslu treba pristupiti s dužnim poštovanjem i odgova¬
rajućom pripremom. Zato se pomalo iskristaliziralo mišljenje da bi
ponajprije trebalo prikupiti građu, posebno njegove tekstove, na
temelju koje će se moći krenuti u daljnje istraživanje koje će re¬
zultirati jednom opširnom biografijom.

Želeći obilježiti prvu obljetnicu njegove smrti, odlučili smo izdati
najprije tekstove koje je kardinal Seper kao zagrebački nadbiskup
objavio u obliku okružnica u Službenom vjesniku zagrebačke nadbi¬
skupije. Tu je kronološkim redom od g. 1954. do g. 1968. nanizano
95 dokumenata u kojima se najprije nadbiskup koctdjutor a zatim
rezidencijalni zagrebački nadbiskup Franjo Seper obraća svojim
svećenicima i vjernicima. Dodane su i neke njegove značajnije pro¬
povijedi. Sve je to obogaćeno fotodokumentacijom koja obuhvaća
njegovo djetinjstvo, mladost, život i rad svećenika, nadbiskupa koa-
djutora i rezidenci jalnog zagrebačkog nadbiskupa.

U posebnoj knjizi treba donijeti one priloge za njegovu biografiju
koji ga prikazuju u svjetlu Drugog vatikanskog koncila i Svete kon¬
gregacije za nauk vjere. Trebat će objaviti sve njegove koncilske

8

intervente i najvažnije dokumente koje je potpisao kao pročelnik
najvažnije vatikanske kongregacije.

Ako Bog bude htio, naći će se netko tko će pristupiti dubljem
istraživanju o životu i djelu ovog velikog sina našeg naroda i obja¬
viti o njemu studiju. Željeli bismo da mu u tom nastojanju posluže
dokumenti objavljeni u ovoj knjizi.

Posebna hvala svima koji su svojim sudjelovanjem doprinijeli pri¬
kupljanju i prepisivanju ove građe.

Predajući prigodom prve obljetnice smrti kardinala Franje Sepera
našoj javnosti ovu građu za njegov životopis, zahvaljujemo Bogu što
je u njegovoj osobi obogatio kulturnu i religioznu povijest našeg
malog hrvatskog naroda a općoj katoličkoj Crkvi dao velikog muža
vjere, srca i uma.

U Zagrebu, 5. srpnja 1982.

Đuro PUKEC

9

10

Biografski podaci

Zagrebački nadbiskup i pročelnik Svete kongregacije za nauk
vjere Franjo kardinal Šeper rodio se u Osijeku 2. listopada g. 1905.
u radničkoj krojačkoj obitelji Vjekoslava i Marije Seper. Bio je prvi
od četvero djece (sestra Ivka živi u Šestinama, sestra Stefica je u
ranoj djetinjoj dobi umrla u Osijeku a brat Mirko u Zagrebu g. 1970).
Obitelj se početkom g. 1910. preselila u Zagreb gdje se nastanila u
tadašnjoj Gregorijančevoj ulici (sada ulica Nike Grškovića). Mali
Franjo je pučku školu pohađao na Kaptolu a maturirao na donjo¬
gradskoj zagrebačkoj gimnaziji g. 1924. Za vrijeme gimnazijskih dana
sudjeluje u pokretima katoličke mladeži, postaje članom Marijine
kongregacije pa je to utjecalo — a osobito poznanstvo s dr. Ivanom
Merzom — da se poslije mature odlučio za svećenički poziv. Već za
vrijeme prvog semestra studija na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu
— u studenom g. 1924. — nadbiskup zagrebački Antun Bauer šalje
ga na studij u Rim. Kao pitomac Germanicuma pohađao je preda¬
vanja na papinskom sveučilištu Gregoriani gdje je g. 1927. načinio
doktorat iz filozofije a 1931. je promoviran za doktora teologije. Za
svećenika je bio zaređen u Rimu 26. listopada g. 1930, a mladu misu
je imao na blagdan Sviju svetih u bazilici sv. Pavla izvan zidina u
Rimu. Studirao je i bio zaređen zajedno s Alojzijem Stepincem, koje¬
ga je kasnije naslijedio kao zagrebački nadbiskup.

Mladi svećenik Franjo Šeper vraća se u Zagreb u srpnju g. 1931,
da u rujnu postane profesorom religije na zagrebačkoj I. ženskoj
realnoj gimnaziji na kojoj dužnosti ostaje do kraja školske godine
1934/35. Tada ga nadbiskup Bauer imenuje nadbiskupskim tajnikom
koju službu vrši do jeseni g. 1941. Nadbiskup Stepinac ga u rujnu

11

te godine imenuje rektorom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa
u Zagrebu koju dužnost vrši kroz teško ratno i poslijeratno razdoblje
punih deset godina, dok u listopadu g. 1951. nije bio prisiljen napu¬
stiti Bogosloviju i preseliti se u zagrebačko Trnje za župnika župe
Krista Kralja. Seper je i kao nadbiskupski tajnik i kao rektor kate-
hizirao školsku mladež, osobito u zagrebačkim župama sv. Marije
i sv. Josipa posebno odgajajući svoje vjeroučenike u liturgijskom
duhu.

Nakon četvorogodišnjeg župnikovanja dr. Franjo Seper bude od
pape Pija XII. 22. srpnja 1954. imenovan naslovnim nadbiskupom
filipopolskim kao koadjutor zagrebački »sedi datus«. Biskupsku kon-
sekraciju primio je u zagrebačkoj katedrali 21. rujna g. 1954, a kao
konsekrator je fungirao beogradski nadbiskup dr. Josip Ujčić dok su
sukonsekratori bili pomoćni zagrebački biskupi dr. Franjo Salis i dr.
Josip Lach. Novi nadbiskup koadjutor je zagrebačkom nadbiskupijom
upravljao prema sugestijama i u sporazumu s ordinarijem Alojzijem
kardinalom Stepincem koji se nalazio u konfinaciji u svojoj rodnoj
župi u Krašiću. Kad je kardinal Stepinac 10. veljače g. 1960. umro,
nadbiskup koadjutor Seper je snagom dekreta Svete konsistorijalne
kongregacije od 24. ožujka 1958. postao apostolskim administratorom
zagrebačke nadbiskupije »ad nutum Sanctae Sedis«, da ga već 5.
ožujka iste godine papa Ivan XXIII. imenuje rezidencijalnim zagre¬
bačkim nadbiskupom metropolitom. Iste godine Seper postaje i pred¬
sjednikom Biskupske konferencije Jugoslavije.

Već kao koadjutor a posebno kao rezidenci jalni nadbiskup Seper
se posebno zauzimao za liturgijsku obnovu pa ga zato biskupi biraju
za predsjednika Interdijecezanskog liturgijskog odbora. On daje ini¬
cijativu da Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu od g. 1961. za¬
počne s redovitim godišnjim Teološko-pastoralnim tečajevima za
kler, pri istom fakultetu osniva Katehetski institut a g. 1963. Institut
za crkvenu glazbu. Za vrijeme svog upravljanja zagrebačkom nad¬
biskupijom osnovao je u njoj 21 novu župu, pokrenuo je Karitas kao
podružnicu »Caritas internationalis-a« i Fond pape Ivana XXIII. za
gradnju novih crkava. Na njegov prijedlog papa Pavao VI. imenuje
samoborskog župnika Franju Kuharića pomoćnim biskupom, kojega
konsekrira 3. svibnja g. 1964. i koji 16. lipnja g. 1970. postaje kao
zagrebački nadbiskup njegovim nasljednikom. Seper je naročito po¬
dupirao katolički tisak dajući podršku Hrvatskom književnom dru¬
štvu sv. Cirila i Metoda (Sv. Jeronima), osnivajući dvotjedne katoli¬
čke novine Glas koncila g. 1963, mjesečnik Mali koncil g. 1966. i

12

Kršćansku sadašnjost g. 1968. Pri kraju svoje službe kao zagrebački
nadbiskup izdaje dekrete o osnutku Svećeničkog i Pastoralnog vijeća
za zagrebačku nadbiskupiju. Godine 1968. sastaje se kardinal Seper
s patrijarhom srpske pravoslavne Crkve g. Germanom u Srijemskim
Karlovcima na ekumenskom susretu. Za vrijeme nadbiskupovanja
kardinala Sepera (g. 1966) uspostavljeni su diplomatski odnosi izme¬
đu SFR Jugoslavije i Svete Stolice.

Seper je od samog početka aktivno sudjelovao u pripremama za
Drugi vatikanski koncil. Najprije je bio imenovan članom Komisije
za sakramente, zatim ulazi u Središnju komisiju za pripravu kon¬
cila, da na samom koncilu bude odmah zapažen i izabran za člana
Teološke glavne koncilske komisije. Na koncilu je govorio u prilog
uvođenja đakonata, narodnog jezika u liturgiju, pričešćivanja pod
obje prilike u određenim prigodama, koncelebracije; zauzimao se za
vjersku slobodu, za apostolat laika, za pravo na imigraciju i emigra¬
ciju; s novim je naglascima govorio o suvremenom masovnom ateiz¬
mu. Budući da je bio jedan od vrlo uglednih koncilskih otaca, ne
treba se čuditi što je papa Pavao VI. zagrebačkog nadbiskupa Franju
Sepera u konzistoriju od 22. veljače 1965. imenovao za kardinala
dajući mu kao titul rimsku crkvu sv. Petra i Pavla u EUR-u.

Kao kardinal Seper naglo izrasta u prvu ličnost Crkve u Hrvata.
On predvodi velika vjerska slavlja u Sinju, Šibeniku, Đakovu, Teki¬
jama, Puli i na Trsatu, a u inozemstvu vodi nacionalno hodočašće
u Svetu zemlju g. 1967, a naredne godine u Lurd i Fatimu. Godine
1966. po prvi puta odlazi u Sjedinjene Američke Države, da kasnije
još koji put obiđe hrvatske iseljenike u toj zemlji i Kanadi, te naše
radnike na privremenom radu u Njemačkoj i Austriji. Na Prvoj
sinodi biskupa g. 1967. Seper postaje predsjednikom doktrinalne ko¬
misije, a u istoj »Godini vjere« predvodi zapaženo hrvatsko hodo¬
čašće u Rim.

Pročelnikom Svete kongregacije za nauk vjere kardinala Sepera
imenovao je papa Pavao VI. 8. siječnja g. 1968. Otkako su Hrvati
prije 13 stoljeća krštenjem ušli u krilo katoličke Crkve nijedan
Hrvat se nije tako visoko popeo u hijerarhiji Crkve, jer je kao pro¬
čelnik najvažnije vatikanske kongregacije, u stvari, postao drugi
čovjek (iza kardinala državnog tajnika) do pape. Ujedno je bio čla¬
nom nekoliko rimskih dikasterija: Vijeća za izvanredne poslove Cr¬
kve, Svetih kongregacija za biskupe, za sakramente i bogoštovlje, za
katolički odgoj. Bio je predsjednikom Međunarodne teološke komi-

13

sije i Papinske biblijske komisije te članom Papinske komisije za
reviziju zakonika kanonskog prava. Svoju dužnost vršio je do 25.
studenoga 1981, dakle oko mjesec dana prije smrti koja je nastupila
30. prosinca g. 1981.

Svetu misu zadušnicu u bazilici sv. Petra u Rimu pred mrtvim
tijelom kardinala Šepera služio je papa Ivan Pavao II. 2. siječnja
g. 1982, a zatim je pokojnikovo tijelo prevezeno u hrvatsku crkvu
sv. Jeronima gdje se hrvatska rimska kolonija okupila kod večernje
svete mise koju je predvodio nadbiskup Kuharić. Zatim je lijes pre¬
vezen furgonom u Zagreb gdje je u nedjelju popodne 3. siječnja
pred katedralom voljenom kardinalu priređen veličanstveni doček.
Nepregledno mnoštvo vjernika pohrlilo je do njegova odra u kate¬
drali u kojoj su pogrebni obredi održani u utorak 5. siječnja popodne
a predvodio ih je osobni predstavnik Svetog Oca kardinal. Paolo
Bertoli uz asistenciju pronuncija Michelea Cecchinija, više kardinala
i biskupa iz raznih evropskih zemalja i cjelokupnog katoličkog epi¬
skopata u Jugoslaviji. Posmrtni ostaci Franje kardinala Sepera po¬
loženi su u grobnicu zagrebačkih nadbiskupa tik uz lijes kardinala
Stepinca gdje čekaju slavno uskrsnuće.

14

VAŽNIJE

PASTORALNE SMJERNICE
KLERU I VJERNICIMA
ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE*
1954-1968.

* Prema Službenom vjesniku zagrebačke nadbiskupije 1954.—1968.

Roditelji Vjekoslav i Marija Seper

Dvogodišnji Feri u Osijeku

Kao devetogodišnjak sa sestrom Ivkom i bratom Mirkom g. 1914. u Zagrebu

Student teologije g. 1929. u Rimu

Svršeni gimnazijalac g. 1924. u Zagrebu

mmk

Poslije mlade mise pred bazilikom sv. Pavla 1. 11. 1930. u Rimu: Seper
u sredini, njemu slijeva Stepinae

Subđakoni g. 1930. u Germanicumu u Rimu: Seper u drugom redu drugi
zdesna, Stepinae u prvom redu prvi slijeva

Prigodom jednog igrokaza g. 1927. u Germanicumu: Seper najviši od svih u sredini

S rodbinom
u Osijeku g. 1957:
njemu slijeva brat
Mirko, zdesna
zagrebački prebender
Vjekoslav Benčić;
u prvom redu slijeva
na desno bratova
žena Estera, stric
msgr. Josip Šeper,
župnik u Osijeku,
sestra Ivka, sinovci
Mirko i Bruno.

S rodbinom na
Plitvicama g. 1960.

1954 .

Okružnica

O IMENOVANJU NADBISKUPOM
KOADJUTOROM

Časnoj braći svećenicima zagrebačke nadbiskupije

Bulom Sv. Oca pape Pija XII. od 22. VII. 1954. imenovan sam
naslovnim nadbiskupom filipopolskim (»Philippopolis in Thracia«
— Plovdiv) kao koadjutor zagrebački »seđi datus«. (Vidi can. 350,
can. 352. i can. 355 § 3 CIC).

Dekret Državnog tajništva Njeg. Svetosti br. 5137. od 5. VIII. og.
određuje ovo: »Exc. mo Domino Šeper Zagrebiensis Archidioecesis
regimen concreditum est, cum potestate Episcopi residentialis donec
aliter provideatur«.

Dne 20. IX. o. g. službeno sam predočio akt o svom imenovanju
preuzv. Ordinariju sede impedita i preč. Prvostolnom kaptolu za¬
grebačkom, te sam time u skladu s odredbama can. 353 § 1 i 2 CIC.
preuzeo upravu zagrebačke nadbiskupije.

Biskupsku sam konsekraciju primio u zagrebačkoj katedrali na
blagdan sv. Mateja apostola, dne 21. rujna. Kao konsekrator fun-
girao je preuzv. dr. Josip Ujčić, beogradski nadbiskup, a sukonse-
kratori su bili preuzv. gg. dr. Franjo Salis i dr. Josip Lach.

Odlazeći s položaja službe Ordinarija s.i. preuzv. je biskup dr.
Franjo Salis posebnim dekretom dobio visoko odlikovanje Sv. Sto¬
lice: imenovan je assistens solii pontificii.

Generalnim vikarima imenovao sam preuzv. g. dra Josipa Lacha
i presvj. g. msgra dra Stjepana Bakšića.

Kao biskupsku lozinku uzeo sam riječi sv. Pavla, na čijem sam
grobu kao mladomisnik prikazao svoju prvu sv. misu: VERITATEM
FACIENTES IN CARITATE (Ef 4, 15). »Ostvariti (realizirati) istinu
u ljubavi«: to je prema riječima jednog duhovnog pisca najdublje
i najkraće izražena formula duhovnog života. A te riječi izražavaju

2 ŠEPER

17

također na savršeni način naš svećenički apostolat na koji smo
pozvani.

Moj biskupski grb predočuje simbole Isusa i Marije. Šiljati štit
podijeljen je okomito na dva jednaka polja. Lijevo polje nosi na
crvenoj podlozi starokršćanski monogram Kristova imena (ispreple¬
teni X i P). U sredini desnog polja, koje je modre boje, nalazi se
zvijezda — to je simbol Marije (Stella mariš), jer sam imenovan u
Marijinoj godini. — U znaku Isusa i Marije želim vršiti velikosve-
ćeničku službu, koju mi je sv. Crkva povjerila.

Preporučujući se braći svećenicima u molitve podjeljujem svima
svoj natpastirski blagoslov.

U Zagrebu , 30. rujna 1954. Nasl. nadbiskup koadjutor

Franjo Seper

Okružnica

O SVETKOVANJU BLAŽENOG NIKOLE TAVELIĆA

Svetkovina bi. Nikole Tavelića svetkuje se dne 14. studenoga sva¬
ke godine. Ljetos pada taj dan na nedjelju. U svakoj se crkvi neka
služi jedna svečana (pjevana) sv. misa o našem Blaženiku, sa spo¬
menom i posljednjim Evanđeljem nedjelje. Propovijedi toga dana
neka prikažu život, rad i mučeničku smrt bi. Nikole. Naročita ten¬
dencija propovijedi neka bude u tome da se što više uskrisi veće
i općenito štovanje sv. Mučenika u našim hrvatskim krajevima. Vjer¬
nicima treba naglasiti da njegova što skorija kanonizacija ovisi vrlo
mnogo o našim molitvama. Preporučuje se također zavjetovati bo¬
lesnike bi. Nikoli, što toplije i ustrajnije moliti da koji od njih
čudesno ozdravi po njegovom zagovoru.

Osim toga neka se u propovijedima naglasi potreba žive vjere,
koju je naš Blaženik posvjedočio i svojom mučeničkom smrću. Živa
se vjera pokazuje životom po vjerskim načelima. Napose neka katoli¬
čki roditelji svojom riječju i primjerom usađuju u dušu svoje djece
živu vjeru, neka svojoj djeci naglase da su dužna vršiti Božje zapo¬
vijedi i ako im to zadaje koji puta i poteškoće, jer život po vjeri
znači prolaziti trnovitom stazom u vječno spasenje.

U Zagrebu , dne 7. listopada 1954. Naslovni nadbiskup koadjutor

Dr. Franjo Seper, v. r.

18

Okružnica

O DANU PROTIV PSOVKE

Dan borbe protiv psovke i naknadne pobožnosti u zadovoljštinu
za taj strašni naš narodni grijeh, neka se ove godine obavi u nedje¬
lju, dne 21. studenoga.

Poslije glavne sv. mise neka se izloži Presveto i zajedno s vjer¬
nicima izmole litanije Presv. Srca Isusova, molitva sv. Oca, i obavi
euharistijski blagoslov.

Da dan borbe protiv psovke što bolje uspije, treba na to upozoriti
vjernike na vrijeme. Treba im protumačiti da na razborit način,
uvijek, a osobito o tom danu, nastoje oko iskorjenjivanja te strašne
naše narodne mane i grijeha. Naglasiti se mora, kako bogopsovka
spada među najteže grijehe jer je izravna hula na Boga i Njegove
najveće svetinje.

U borbi protiv psovke od neizrecive je važnosti uvođenje naknad¬
nih pobožnosti, slušanje sv. mise, primanje sv. Pričesti, obavljanje
pobožnosti prvih petaka i subote, sve u zadovoljštinu povrijeđenom
Gospodinu i Presv. Majci, radi toga užasnoga grijeha.

Ujedno treba obnoviti naviku da vjernici svako jutro mole: »Isuse,
iskorijeni psovku u našem narodu«, a svako veče: »Isuse, oprosti
psovku u našem narodu«. Preko dana, osobito ako čuju strašne
psovke, neka mole: »Srce Isusovo, obrati jadne psovače!« (300 dana
oproštenja).

Bit će dobro da se navedeni pobožni uzdasi u obliku parola napišu
i stave na ulazu u crkvu.

U Zagrebu , dne 7. listopada 1954.

Naslovni nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

Okružnica

O TRIDESETOJ GODIŠNJICI SMRTI
SLUGE BOŽJEGA DRA JOSIPA LANGA

Na blagdan Svih svetih (1. XI.) ove godine — navršuje se 30 go¬
dina od blage smrti sluge Božjega biskupa dra Josipa Langa. Kako
je pak on 4. studenoga 1924. pokopan, to određujemo da svi župnici,
upravitelji župa i crkvi u nedjelju 7. studenoga o. g. povodom 30.
godišnjice smrti našega sluge Božjega kod sviju sv. misa iza propo¬
vijedi učine kratku komemoraciju sa molitvom za njegovu beatifi-
kaciju. Za tu svrhu može poslužiti knjiga: »Biskup Lang« (može se
nabaviti u Cirilo-metodskoj knjižari, Kaptol 29 — cijena 30.— DIN).

Vjernicima treba često preporučati neka se u svojim privatnim po¬
trebama utječu u zagovor slugi Božjemu biskupu Langu, a nada
sve neka se bolesnici mole Bogu po zagovoru biskupa Langa za svoje
ozdravljenje. Na takovu nakanu neka mole sa velikim pouzdanjem
i ustrajno za bolesnike oni koji su njihovi najbliži.

Usrdno preporučujemo svima svećenicima da odsluže koju svetu
misu za uspjeh nastojanja oko beatifikacije, a osobito da to izvrše
bivši klerici sluge Božjega dra Josipa Langa. Redovnicama prepo¬
ručujemo da na tu nakanu prikazuju svete Pričesti i druga duhovna
dobra djela.

U Zagrebu, dne 7. listopada 1954.

Naslovni nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

Okružnica

MOLITVENA AKCIJA SVEĆENIKA
ZA NAŠU OMLADINU

Obzirom na kršćanski .uzgoj i duhovni život naše omladine ovime
se preporuča:

1. Neka svaki svećenik izmoli dnevno barem jednu deseticu sv.
krunice za djecu i omladinu, napose njemu povjerenu.

20

2. Neka bi svaki svećenik jedne subote u godini odslužio sv. misu
na čast Bezgrešnog Srca Marijinog pro juventute. Da se uzmogne
stvoriti turnus sv. misa pro juventute svake subote kroz čitavu
godinu, neka se svećenici, koji su spremni služiti te sv. mise, jave kod
Nadb. duhov, stola ili župnom uredu sv. Marije u Zagrebu, pa će im
se javiti, kada bi trebali služiti tu sv. misu. Tako će se stvoriti tur¬
nus od 52 sv. mise u subotama.

3. Preporuča se nadalje da se sa istom nakanom svake subote
obavi pred Presvetim adoracija sa razmatranjem i molitvom sv.
krunice.

4. Molitvama dodajmo koju žrtvicu svladavanja (nemrs, uzdržava¬
nje od vina, pušenja i slično) u subotu.

Molimo se za našu omladinu, pa će Gospodin blagosloviti naše
nastojanje oko kršćanskog uzgoja i duhovnog života omladine.

U Zagrebu , 5. listopada 1954.

Naslovni nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

Okružnica

O OSOBNOJ POSVETI MARIJI

Braćo svećenici!

Sveta je Marijina godina pri kraju. Što je sve poduzeto širom ka¬
toličkog svijeta da se proširi slava Marijina i produbi u dušama
ljubav prema Majci Božjoj! I kod nas je tisuće duša na istom poslu
širenja slave Marijine kroz ovu godinu.

Nije čudo da je iz samih vaših svećeničkih redova potekla misao
da se sav naš kler jednim posebnim činom posveti Majci Božjoj da
tako dolično zaključimo tu godinu. Učinile su to već razne redovni¬
čke zajednice, učinili su to već mnogi pojedinci iz redova svjetov¬
njaka, učinile su to razne župe, pa što je naravnije nego da to
posebnim činom učine i oni, koji su prvi zvani na širenje slave
Majke Božje, svećenici, koji su na poseban način Njezina djeca.

21

Iz istih svećeničkih redova potekla je misao da svećenici po mo¬
gućnosti mole dnevno svih petnaest otajstava svete krunice da tako
dnevno proživljavaju sa svojom nebeskom Majkom tajne Utjelov¬
ljenja, Muke i Uskrsnuća Gospodnjega u dokaz svoje neograničene
pripadnosti neoskvrnjenoj Djevici.

Kada dakle iz samih vaših redova dolazi ta misao, nema razloga
a da te misli ne odobrim, što više, nema razloga a da je najtoplije
ne preporučim.

Čitava povijest Crkve kazuje da nije bilo nijednog velikog i
Božjeg čovjeka u Crkvi, koji nije bio duboki štovatelj neokaljane
Matere Božje. Prvi primjer daju nam sami sveti Apostoli, koji se iza
odlaska Spasiteljeva na nebo odmah okupljaju oko Majke Božje,
»perseverantes unanimiter in oratione . . . cum Maria matre Jesu«
(Dj 1, 14) da u njezinom društvu dočekaju dolazak Duha Svetoga.
A da je lik Marijin bio duboko urezan u dušama prvih kršćanskih
mučenika, tih velikana Crkve Božje, dokazuju nam katakombe gdje
se već od prvih vremena nailazi na slike Majke Božje. A onda odmah
počinju veliki učitelji Crkve, kao što su sveti Ivan Krizostom, Grgur,
Bazilije, Augustin, Jeronim i drugi. Kakovih su divnih stvari iznijeli
o Majci Božjoj! Tko da se ne divi pohvalama koje su o Bogorodici
iznosili sveti Efrem Sirski, sveti German patrijarha, sveti Ivan Da-
mašćanski! Tko da se ne divi pohvalama što su ih o Majci Božjoj
iznosili sveti Anzelmo, sveti Bonaventura, sveti Toma Akvinski, sveti
Albert Veliki! Zar možete zamisliti svetoga Benedikta, Franju Asi-
škoga, Dominika, Ignacija Lojolu, Tereziju Avilsku, Ivana od Križa,
a da ne bi gledali u njima velike štovatelje i sluge Marijine? Što
da kažemo o svetom Alfonzu Liguori, Ljudevitu Grignionu, Franji
Suarezu velikom teologu (makar nije uvršten u katalog svetaca)? Što
da kažemo o svetom Bernardu opatu, svetom Bernardinu Sijenskom,
svetoj Tereziji od Maloga Isusa? Što da kažemo o tolikim velikim
papama, koji su zborom i tvorom širili slavu Marijinu i stvorili ve¬
lika djela u Crkvi Božjoj. Dosta je spomenuti samo nekoliko zadnjih
papa, kao što je Pio IX, Leon XIII, Pio X, Benedikt XV, Pio XI.
i Pio XII. koji je proglasio dogmu Uznesenja, dao nam ovu svetu
Marijinu godinu, i nedavno uveo blagdan Marije — Kraljice.

Ništa dakle velikoga nemamo u Crkvi, što ne bi na koji mu drago
način bilo povezano s imenom Marijinim. A kako su svršili oni koji
ignoriraju Bogorodicu, dokazuje nam povijest Nestorija, dokazuje
nam povijest Luthera, Cal vina, Zwinglia, da i ne spominjemo toliko
bogohulnih pisaca koji su se blatom nabacivali na neokaljani lik

22

Bogorodice, pa da se za kaznu na svima njima ispuni ona riječ pro¬
rokova: »Confusi sunt et erubuerunt omnes, simul abierunt in con-
fusionem fabricatores errorum« (Iz 45, 16). A golemi je »error« htjeti
do Isusa, a ne vidjeti ga kao dijete na rukama Marijinim; htjeti do
Isusa, a ne vidjeti ga u Nazaretu dragovoljno pod materinskom vla¬
šću Marijinom; htjeti do Isusa na križu, a ne vidjeti do njegovih
nogu Majku-Mučenicu; htjeti doživjeti čudesa u Kani, a ne tražiti
zagovor Marijin; htjeti milost Duha Svetoga, a ne vidjeti da ga
apostoli očekuju »unanimiter in oratione cum Maria matre Jesu«.

Ako dakle želimo nešto veliko postići u pastvi duša, nećemo toga
postići bez posredovanja Bogorodice. Nije li dakle već to veliki raz¬
log da joj se u ovoj svetoj njezinoj Godini posebnim načinom po¬
svetimo?

Međutim, što bi nam koristili svi, pa i najveći uspjesi u pastvi,
ako bismo sami zastranili s puta istine, ako se sami osobno ne bismo
posvetili? A tko će nam tu više pomoći nego Marija? Svetosti nema
bez Božje milosti, a milosti Božje daju nam se po Mariji. Zar ne
primjenjuje njoj Crkva riječi: »Qui mane vigilant ad me, invenient
me?« (Izr 8, 17). A na te riječi dodaje s pravom sveti Alfons Liguori:
»Idem est recurrere ad Mariam et invenire Dei gratiam« (De Mariae
gloriis, c. II. § 1). Upravo je dakle imperativ naših duša da se posvete
Mariji.

Ali nije dosta sveto živjeti na ovom svijetu jedan dan ili mjesec,
nego valja ustrajati do kraja u svetosti, u Božjoj milosti. A perse-
verantia finalis tako je veliki dar da prema nauci svetog Tridentskog
sabora nitko toga dara ne može zaslužiti svojim silama de condigno,
jer ne opominje uzalud Apostol: »Qui se existimat stare, videat ne
cadat« (1 Kor 10, 12). Perseverantia finalis tako je golemi dar da ga
ne možemo zaslužiti, nego sigurno izmoliti skrušenom, srdačnom mo¬
litvom. I to ne molitvom jedan ili dva puta, nego ustrajnom molitvom
dok smo živi, kao što veli sveti kardinal Bellarmin: »Quotidie postu-
landa est, ut quotidie detur.« Ako se pak teolozi slažu u tvrdnji da
sve milosti prolaze kroz ruke Marijine, onda očito i ova najveća mi¬
lost, milost perseverantiae finalis. Koliki dakle poticaj da se posve¬
timo neokaljanoj Majci Božjoj jednim posebnim činom u ovoj nje¬
zinoj jubilarnoj godini! Ako se naime Njoj posvetimo, znači da
hoćemo njoj vjerno služiti do groba. A vjerno služiti do groba Ma¬
riji znači onda postići perseverantiam finalem po Njezinom zagovoru,
na što nas upućuju i riječi koje Crkva primjenjuje Bogorodici: »Qui
elucidant me, vitam aeternam habebunt« (Sir 24, 31).

23

Nije potrebno da Vam dalje naglašujem izvrsnost naše osobne po¬
svete Majci Božjoj, jer ste konačno svi prošli teologiju, pročitali
tolike biografije svetaca i imali toliko iskustva u pastvi da vam se
korist osobne posvete mora sama od sebe nametnuti ako se samo
malo dublje zamislite.

Ono što bih vam još, braćo svećenici, želio staviti na srce, jest da
nakon svoje posvete postanete pravi apostoli slave Marijine u duhu
Crkve. Iskustvo vam iz pastve govori da sveto ime Marijino vrši
neobičan čar na duše našeg vjernog puka i bila bi neoprostiva po¬
greška tko bi zanemario poticati vjernike na pobožnost Majci Božjoj.
Ima ih, doduše, koji se izgovaraju da se brzo iscrpe ako govore o
Mariji. Na to nije teško odgovoriti. Ponajprije, kad bi se i ponavljali,
zar se nije ponavljao i sam božanski Spasitelj kad se je znojio krva¬
vim znojem na Maslinskoj gori i molio, »eundem sermonem dicens«.
A drugo, svaki će se svećenik uz malo dobre volje uvjeriti o istinitosti
riječi što ih sveti Alfons Liguori navodi u već spomenutom djelu:
»Laus Mariae fons est indeficiens, qui quanto longius extenditur,
tanto amplius impletur; et quanto amplius impletur, tanto latius
đilatatur«. »Scilicet, nastavlja svetac, haec Beata Virgo adeo magna
et sublimis est, ut quo magis laudatur, eo magis restat ut laudetur.
Adeo ut affirmat s. Augustinus: ’etiam si omnium nostrum membra
in linguas verterentur, eam laudare sufficeret nullus’« (De Mariae
gloriis, Introd.).

U želji da se svi okoristimo osobnom posvetom neokaljanoj Majci
Božjoj predlažem i jedan formular te posvete skopčane s oprostom,
premda si svaki može odabrati način kako odgovara njegovom srcu.
Nisu toliko važne riječi koliko stvar.

Obavimo svi od srca ovu posvetu na blagdan Imakulate, zadnji
dan ove Svete godine!

U Zagrebu , dne 16. studenoga 1954.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

24

Okružnica

O ZAKLJUČKU SVETE MARIJINE GODINE

Na blagdan Bezgrešnog Začeća BDM dne 8. XII. o. g. završava
sveta Marijina godina.

Da se dostojno završi ova jubilarna godina, određuje se za podru¬
čje zagrebačke nadbiskupije slijedeće:

1. Gdje je god moguće, neka se u župnim i drugim crkvama održi
devetnica prije blagdana Bezgrešnog Začeća. Naveče (ili ujutro iza
sv. mise) neka se pred izloženim presv. Sakramentom mole litanije
lauretanske i molitva Sv. Oca za Marijansku godinu, a na kraju neka
se dade blagoslov. Na zadnja tri dana devetnice neka se, po mogućno¬
sti, održi prigodna propovijed. U propovijedima neka se istakne
svrha zbog koje je Sv. Otac odredio proslavu ove Svete godine (vidi
Okružnicu o Marijanskoj godini od 1. XII. 1953. br. 5526 u »Služb.
vjesniku« br. VII. 1953.).

2. Na temelju dekreta Sv. kongregacije de sacramentis od 26. XI.
1953. daje se ovlast da se u stolnoj i kolegijalnoj, te u konventualnim
i župnim crkvama i u drugim crkvama koje posjećuje veći broj vjer¬
nika, u noći od 7—8. XII. služi jedna sveta misa (tiha, pjevana ili
svečana). Pod ovom sv. misom ili neposredno iza nje mogu vjernici
primiti sv. pričest ako su na tašte od ponoći. Ova misa smije početi
tek pol sata iza ponoći. Uvjet za ovu noćnu sv. misu jest da se u
dotičnoj crkvi barem kroz dva sata (uključivši u to vrijeme trajanja
sv. mise) obavljaju pobožnosti za postignuće duhovnih plodova Ma¬
rijine godine.

Uz gornje uvjete mogu svećenici, uvaživši u obzir konkretne okol¬
nosti i duhovnu korist svojih vjernika, služiti ovu sv. misu u noći
od 7—8. XII. o. g.

3. Dušobrižnici neka pozovu vjernike, napose omladinu, da za vri¬
jeme devetnice, a napose na blagdan Bezgrešne, u što većem broju
pristupe sv. ispovijedi i sv. pričesti. Dušobrižnici neka se pobrinu za
dovoljan broj ispovjednika.

4. U predvečerje blagdana Bezgrešne neka iza večernjeg pozdrav-
ljenja, gdje je to moguće, zvone sva crkvena zvona za vrijeme od
10—15 minuta.

25

5. Na sam blagdan Bezgrešne neka se u svakoj crkvi glavna sv.
misa služi što svečanije (ali ne pred izloženim presv. Sakramentom)
uz prigodnu propovijed. Iza sv. mise neka se obavi posveta Bezgr.
Srcu Marijinu prema formularu koji se prilaže. Svećenik će predmo-
liti, a vjernici za njim ponavljati. Na kraju »Tebe Boga hvalimo«.

Zagreb , 16. studenoga 1954.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

Posveta

PRECISTOM SRCU MARIJINU NA BLAGDAN
BEZGREŠNOG ZAČEĆA

Bez grijeha začeta — na nebo uznesena — krunom slave okru¬
njena — Kraljice neba i zemlje — Majko Božja Marijo!

Okupljeni pred Tobom — kao članovi Kristove Obitelji — u kojoj
si Ti Majka — završavamo danas — Tvoju godinu — koju smo sla¬
vili — kao radosnu uspomenu — na Tvoje Bezgrešno Začeće.

Sjećamo se, Majko, — blizine i topline — zabrinutosti i žalosti —
pomoći i darežljivosti — Tvog kraljevskog i majčinskog Srca — u
ovoj Tvojoj godini. — Hvala Ti, Majko!

Tvoje Prečisto Srce — koje si nam milostivo objavila — kao rizni¬
cu Tvoje majčinske ljubavi — ovjenčala je vijencem ruža — ljubav
Tvoje odane djece, — premda su ga i oštrim mačevima boli — izra-
nili preteški grijesi Tvoje nezahvalne djece.

To Prečisto Srce — koje milosrdni Bog — otkriva otpalom čovje¬
čanstvu — u ovo naše vrijeme — kao ponovni pokušaj — smilova-
nja i pomirenja — kuca majčinskom ljubavlju, ali i majčinskom
zabrinutošću — za svakog od nas!

Da uzvratimo Tebi, Majko, ljubav za ljubav — da okitimo Tvoje
Prečisto Srce — vijencem neuvele ljubavi — da zauvijek od njega
otklonimo — oštre mačeve uvreda i grijeha — da napokon u Pre¬
čisto Srce — svoje mile Kraljice i Majke — neizbrisivo upišemo svoje
ime — ime svoje obitelji i župe, — nadbiskupije i cijele Domovine
— odlučili smo — da se po Tvojoj želji, Majko, — na današnji Tvoj

26

blagdan izabran ja i slavlja — posvetimo neopozivo i radosno —
Tvomu Prečistom Srcu.

Posvećujemo, dakle, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoju
milu djecu! — Ona Ti obećavaju, da će čuvati krsnu nevinost — re¬
vno moliti — neumorno pohađati — svetu misu i vjeronauk — slu¬
šati roditelje i starije — i uvijek Tebe ljubiti. — Ti ih, Majko,
blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — mladiće i dje¬
vojke. — Oni Ti obećavaju — da će Tebi posvetiti — cvijet mladosti
svoje! Daj im snagu za borbu — osobito u času kušnje i napasti —
da trajno očuvaju — čisto srce i nepokvarenu dušu — Ti ih, Majko,
blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — muževe i žene!

— Oni Ti obećavaju — da će u ljubavi očuvati međusobnu vjernost

— iz ljubavi vršiti sve bračne dužnosti — s ljubavlju nositi breme
briga — za opskrbu obitelji i uzgoj djece — i u hrvatskom narodu
brižno odgajati novi naraštaj: — naraštaj Božji i Marijin. — Ti ih,
Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoje mile star¬
ce i starice. — Pokazuj im put vjere i pouzdanja — koji vodi prema
vječnoj Domovini. — Pomaži im, da srede pred Bogom — svoje ži¬
votne račune. — Uzmi ih za ruku u času — kad valja poći na daleki
put u vječnost. — Oni ti obećavaju — da će se čvrsto držati — Tvoje
majčinske ruke. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — svoje mile bo¬
lesnike. — Utješi ih, Majko, — olakšaj im boli — nauči ih trpjeti
s Isusom na Križu — kao naknadu za grijehe — i za obraćenje
svijeta. — Oni Ti obećavaju, Majko, — da će strpljivo i odano snositi
patnje, ako samo Ti budeš uz njih. — Ti ih, Majko, blagoslovi!

Posvećujemo napokon, Majko, — Tvojem Prečistom Srcu — sve
one iz naše obitelji i župe koji nisu ovdje jer ne mogu doći — i one
koji nisu ovdje — jer nisu htjeli doći. — Svima njima budi dobra
Majka! — I sve ih blagoslovi!

Ova svečana posveta — upisana istinskom i toplom ljubavlju —
u Tvoje kraljevsko i majčinsko Srce — neka bude neraskidljiva
veza koja će odsada vezati — pojedince uz obitelj — obitelji uz župu

— župu uz katoličku Crkvu — uz svećenike, biskupe i sv. Oca Papu

— u Obitelji Kristovoj — u kojoj je Bog naš mili Otac — a Ti, Ma¬
rijo, naša mila Majka.■— U ovoj obitelji mi želimo ostati — kroz ovaj
život — i kroz sve vijeke — ljubljena djeca — Božja i Marijina.
Amen.

27

Okružnica

1955 .

USKRSNA VIGILIJA

Bujanje duhovnog života katoličke Crkve u XX. stoljeću zahva-
ljujemo u velikoj mjeri povećanom usvajanju liturgijskih vrednota
među vjernicima. Ovo je usvajanje liturgijskih vrednota uslijedilo
naročito nastojanjem sv. Pija X. koji je potaknuo obnovu crkvenog
pjevanja te uveo čestu i svakodnevnu sv. pričest vjernika, kao i ranu
pričest djece. Sveti je Pio X. zapravo i početnik velikih reformi koje
se ostvaruju i još imaju ostvariti u liturgijskom životu Crkve.

Među liturgijske reforme koje su u toku spada obnova uskrsne
vigilije (Vigilia Paschalis instaurata), tj. obavljanje obreda Velike
subote u noći od Velike subote na Uskrs, kako je to bilo u kršćan¬
skoj starini. Time ova najstarija kršćanska vigilija dobiva svoje puno
značenje a njezina divna simbolika dolazi u najvećoj mjeri do izra¬
žaja. Osim toga se omogućuje znatno većem broju vjernika da pri¬
biva ovom značajnom obredu koji je dosada mnogima bio terra
incognita.

Dekretom Sv. kongregacije obreda od 9. II. 1951. odobrio je sv.
otac papa Pio XII. novi noćni obred Velike subote, fakultativno za
tu godinu, ad experimentum. Dekretom iste Sv. kongregacije od
11. I. 1952. ponovno je odobreno fakultativno obavljanje ovoga obre¬
da ad triennium. Uskrsna se vigilija tokom ovih godina obavljala u
mnogim crkvama po čitavom katoličkom svijetu, a i u mnogim dije¬
cezama Jugoslavije.

Odlučili smo uvesti uskrsno bdjenje u zagrebačkoj nadbiskupiji,
u godini 1955. u župnim, redovničkim i ostalim crkvama, koje po
liturgijskim propisima smiju obavljati obrede Velikoga tjedna i u
kojima postoji objektivna mogućnost da se obred uskrsne vigilije

28

dostojno obavi. Naglašuje se da je to fakultativno , a ne preceptivno.
Pozivaju se stoga dušobrižnici i upravitelji crkvi koji žele da se u
njihovoj crkvi obavi obnovljena uskrsna vigilija da to najkasnije do
kraja veljače o. g. jave Nadbiskupskom duhovnom stolu. Ovo je po¬
trebno radi toga da se može prirediti dovoljan broj obrazaca za
vršenje ovog obreda.

Već sada želimo naglasiti povlastice i olakšanja koja sa sobom do¬
nosi vršenje uskrsnog bdjenja. Obred je nešto kraći od sadašnjeg
obreda Velike subote: broj proročanstava je smanjen od dvanaest
na četiri; litanije se svih svetih u svojim zazivima ne ponavljaju (ne
dupliciraju); na duhovsku se vigiliju, u slučaju obavljenog uskrsnog
bdjenja po novom obrascu, mogu ispustiti proročanstva, blagoslov
krsne vode i litanije, pa neposredno započeti sa sv. misom; isto tako
u spomenutom slučaju otpada za svećenika dužnost recitiranja kom-
pletorija Velike subote i matutina Uskrsa, dok su skraćene laudes
u novom bdjenju, poput vespera dosadanje Velike subote, u sklopu
sa sv. misom.

Naknadno će biti priopćene pobliže upute za provedbu ovog obreda.

Zagreb , dne 11. II. 1955.

Nadbiskup koađjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

Okružnica

OTUĐIVANJE CRKVENE IMOVINE

Ima slučajeva da je imovina crkve imala i da može još imati veli¬
kih materijalnih šteta uslijed protupropisnog postupanja od strane
njezinih upravitelja. Tim u vezi stavlja se svećenstvu koje upravlja
crkvenom imovinom (razumijeva se: nadarbinskom, altarijskom stro¬
go crkvenom), bilo nepokretnom, bilo nepotrošnom pokretnom, zna¬
nja i ravnanja radi slijedeće:

1. Upravitelji ne mogu pravovaljano otuđiti vlasništvo crkvene
imovine (na primjer: prodajom, darovanjem, odstupom u posjed itd.)
bez znanja i prethodnog odobrenja Nadbiskupskog duhovnog stola.

29

Otuđenje bez prethodnog odobrenja nadležne crkvene vlasti jest
ništetno i nevaljano (Kan. 1530 § 1. br. 3. CZ), a upravitelj dolazi
pod udar kan. 2147 § 2. br. 5. (tj. da bude uklonjen sa župe), odno¬
sno pod kazne određene kanonom 2347 CZ (oduzeće uprave, novčana
globa i suspenzija).

Stoga, što se prošlosti tiče, neka upravitelji koji su na bilo koji
način otuđili crkvenu imovinu bez odobrenja duhovne vlasti, odno¬
sno koji možda sada u tom rade, bezodvlačno, sub gravi onerata con-
scientia, o tom izvijeste ovaj Duhovni stol. Sto se pak tiče budućnosti,
neka se savjesno postupa prema gornjim propisima.

2. Da se zapriječi iscrpljenje crkvenog zemljišta davanjem u za¬
kup uz novčanu zakupninu, upravitelj imade dužnost:

a) da daje zakupoprimcu nekretnine u zakup na više godina (tri-
-četiri itd.), a nipošto samo na jednu godinu;

b) da zakupoprimca zemljišta obveže prema kanonu 1541. § 1. CZ
da se točno drži granica zakupljenog objekta; da zemlju ne iscrplju¬
je, nego joj i gnojiva daje, te da je nakon istjeka zakupnog vremena
vrati zakupodavcu u stanju uporabivom za obradbu; da točno plaća
zakupninu;

c) da visinu zakupnine odredi tako da ona dostaje ne samo za
platež poreza, koji otpada na zakupljeno zemljište, nego da zakupo¬
davcu donosi još neku dobit;

d) da prema kanonu 1479. CZ ugovorom ustanovi da zakupodavac
ne smije unaprijed primati zakupninu više od pola godine; za slučaj
pak da zakupoprimac preko pola godine (npr. za godinu, dvije itd.)
unaprijed plati zakupninu, a upravitelj-zakupodavac je ostavio svoje
službeno mjesto prije nego je isteklo vrijeme za koje je unaprijed
primio zakupninu, zakupoprimac bit će ipak dužan njegovom nasljed¬
niku plaćati redovitu godišnju zakupninu bez obzira na ono što je
njegovom predšasniku unaprijed platio.

e) zakupni ugovor ima se dostaviti na uvid i odobrenje Nadbiskup¬
skom duhovnom stolu.

3. Odgovornost za štetu nastalu uslijed neodržavanja ovih propisa
snosi upravitelj (kan. 1476. § 2. CZ).

4. Sto je određeno za zakup zemljišta imade se svrsishodno pri¬
mijeniti i na slučaj da se koja crkvena zgrada daje u najam.

Naročito se podvlači, da se svaki najamni ugovor ima predložiti
Duhovnom stolu na uvid i odobrenje.

5. Odstup crkvenog zemljišta na uživanje (a ne u vlasnost) fizi¬
čkim i moralnim osobama uz uvjet da korisnik plaća porez, jest

30

pravni posao istovjetan sa ugovorom o zakupu, pa se isti ne dozvo¬
ljava bez odobrenja Nadb. duhov, stola.

6. Strogo se zabranjuje upraviteljima crkvene imovine da zaku-
poprimce crkvene zemlje upisuju odnosno dozvole upisivati u kata-
stralne knjige.

Prestupnici točke 5 i 6 stavljaju u pogibelj crkvenu imovinu, te
potpadaju pod kanonske sankcije.

7. Kad se radi o popravku crkve, župnog dvora i gospodarskih
zgrada, glasom kanona 1186 i 1477 CZ, te dijecezanskih propisa ima-
du i župljani doprinositi.

Na tu činjenicu neka upravitelji u konkretnom slučaju upozore
vjernike da se predusretne krivom mišljenju da se ti popravci ima-
du provoditi isključivo na teret crkvene imovine, a bez sudjelovanja
vjernika.

U Zagrebu , dne 10. veljače 1955.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

Korizmena poslanica

O ČESTOJ I DNEVNOJ SVETOJ PRIČESTI

Dragi vjernici!

Sve što je živo u vidljivoj prirodi nosi u sebi prirođenu težnju
da raste i da se razvija. Od jedne početne stanice nastaju dvije, pa
četiri i tako redom dalje, dok tečajem vremena ne nastanu organi¬
zmi koji su sastavljeni od milijuna raznovrsnih stanica. Tako je kod
biljke, kod životinje i kod čovjeka.

Da se živo biće može pravilno razviti i postići svoj konačni oblik,
potrebni su povoljni uvjeti života. Biljka treba povoljno, odgovara¬
juće tlo iz kojega crpe hranu; treba odgovarajuću količinu vlage;
a osim toga mora biti zaštićena od nepogoda vremena, od nametnika
i drugih nepovoljnih utjecaja koji mogu oštetiti, pa čak i uništiti
život koji se počeo razvijati.

31

Jednako se zbiva i u našem duhovnom, svrhunaravnom životu. U
času krštenja položena je u našu dušu klica novog, svrhunaravnog
života. Mi smo primili posvetnu milost po kojoj postajemo na po¬
sebni način djeca Božja, i još mnoge druge Božje darove. Iza kršte¬
nja mi smo »kao novorođena djeca« (1 Pt 2, 2). Tu klicu Božjeg
života koja je stavljena u nas, treba podržavati, hraniti, razvijati.
Ne činimo li toga, život će milosti, pod nepovoljnim utjecajima naših
zlih sklonosti i napasti, pomalo zahiriti, zakržljati, a možda i sasvim
utrnuti.

SV. PRIČEST — HRANA DUŠE

Rekli smo da životu treba hrane. I život duše traži hranu koja će
ga podržavati. Naš Spasitelj, koji se poput najboljeg oca i najbolje
majke brine za svoju djecu, dao nam je takovu hranu. »Ja sam kruh
života« (Iv 6, 35). »Tko blaguje moje Tijelo i pije moju Krv, ima
vječni život« (Iv 6, 54). »Zaista, zaista vam kažem: Ako ne budete
jeli Tijela Sina čovječjega i pili njegove Krvi, nećete imati života
u sebi« (Iv 6, 53). Mi znamo što je Isus pod tim riječima mislio. Ta
hrana duše jest Presv. olt. sakramenat, jest sv. pričest.

Isus u sakramentu svoje ljubavi, u sv. pričesti, svojom nazočnošću
jača božanski život u nama. On dolazi k nama pod prilikama kruha
i ostaje u nama nazočan dok traju prilike kruha. Tijesno jedinstvo
s Bogom proizvodi u nama izvanredna dobročinstva. Isus nas preo¬
bražava na nevidljiv i neosjetan način. Po sv. pričesti, ako je pri¬
mamo s potrebnim štovanjem i ljubavlju, postajemo jedno s Isusom
po mislima, težnjama, namjerama i djelovanju. Mi postajemo jaki u
borbi protiv grijeha. Strpljivo podnosimo teškoće, napredujemo u
ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Nemoguće je izbrojiti dobročinstva
koja prima Crkva, a i svaki vjernik, po sakramentu presvete euha¬
ristije, i posebno po čestim sv. pričestima, uz uvjet da ih primamo
s dovoljnom pripravom, s potrebnom čistoćom srca i s dužnim za-
hvaljivanjem.

Crkva je tokom svoje povijesti pokazala najviše nadnaravne snage
upravo u onim stoljećima u kojima je sv. pričest bila dnevna ili
barem česta duhovna hrana njezinih vjernika. Prva su kršćanska
stoljeća dala velik broj moralnih heroja: mučenika i djevičanskih
duša. A to su bila stoljeća kad su se svi vjernici pričešćivali kadgod

32

su pribivali sv. misi. Obratno, Crkva je imala mnogo žalosnih, pa
i veoma teških dana, kada je pričesni život njezinih vjernika počeo
opadati ili slabiti.

DEKRET PIJA X. O ČESTOJ SV. PRIČESTI

Krajem ove godine 20. XII. 1955. navršava se upravo pedeset go¬
dina kako je sv. Pio X. potaknuo čitavi katolički svijet na snažniji
euharistijski život. Učinio je to ne samo zbog činjenice što je to bila
volja Kristova i želja Crkve, već i s razloga što je bio uvjeren da će
često primanje sv. pričesti donijeti velike plodove. Uz to je osjećao
svu odgovornost svoje pastirske dužnosti obzirom na naš dnevni ži¬
vot i na njegove pogibelji za dušu. Poznavao je ljudsku slabost. Do¬
bro je znao za pogibelji koje prijete našoj duši. Ali je znao i to da
ima jedan lijek koji može pomoći. Taj nam je lijek Isus ostavio kao
svoj najveći dar na Posljednjoj večeri.

Još početkom ovoga stoljeća katolici su se dosta rijetko pričešćivali.
Mladež je tek u kasnijim godinama pristupala prvoj sv. pričesti. Mno¬
gi su kanda smatrali da je to znak strahopočitanja prema presv. Sa¬
kramentu, ako se rijetko kad pričeste. Najrevniji su se pričešćivali
samo na nedjelje i blagdane. Od vremena Pija X. i baš njegovim
nastojanjem, ovo se stanje sasvim izmijenilo.

Ovdje donosimo glavne točke odluke koju je potvrdio i dao obja¬
viti kao obvezatno pravilo o čestoj sv. pričesti veliki obnavljač du¬
hovnosti u Crkvi sv. Pio X. (Decr. S. C. Concilii »Sacra Tridentina
Synodus« dd. 20. XII. 1905; vidi AAS 1910, pg. 894—898):

»1. Cesta i dnevna sv. pričest, jer je Krist Gospodin i katolička
Crkva tako vruće želi, neka je pristupačna svima vjernicima svakoga
sloja i staleža, tako da se nitko koji je u stanju milosti te s pravom
i pobožnom namjerom pristupa k stolu Gospodnjemu, ne može od
nje odbiti.

2. Prava pak namjera stoji u tom da onaj koji pristupa k stolu
Gospodnjemu, ne čini to iz običaja ili iz taštine ili iz ljudskih obzira,
već hoće da udovolji Božjoj volji, da se s Bogom sjedini u ljubavi
i da tim božanskim lijekom pomogne svojoj slaboći i nemoći.

3. Premda se dolikuje da oni koji se često i svaki dan pričešćuju,
budu čisti od lakih grijeha — barem posve promišljenih — i od sklo¬
nosti na njih, ipak je dosta da su bez teškoga grijeha i s odlukom

3 SEPER

33

da neće nikada ubuduće griješiti. Ako imaju u duši tu iskrenu odlu¬
ku, nije moguće da se ne bi primanjem dnevne sv. pričesti pomalo
oslobodili i od lakih grijeha i od sklonosti na njih.

4. Sakramenti Novoga zavjeta doduše već sami po sebi (po izvrše¬
nom sakramentalnom činu, ex opere operato) dijele milost, ali jer
su milosti to veće što smo bolje pripravljeni, to se valja pomno pri¬
pravljati za sv. pričest i dolično zahvaljivati iza sv. pričesti, svaki
prema svojim sposobnostima, staležu i službi.

5. Da vjernici s većom razboritosti i obilnijom zaslugom primaju
čestu i svagdanju sv. pričest, potreban je ispovjednikov savjet. Ne¬
ka ipak ispovjednici ne brane svagdanje sv. pričesti nikomu tko je
u milosti Božjoj te pristupa sv. pričesti s pravom namjerom«.

Ova je Papina odluka zatalasala svijet i povela ga bliže Kristu.
Otada iz godine u godinu raste broj pričesnika i broj sv. pričesti.
Otada se i na radne dane otvara svetohranište a Isus često dolazi u
duše svojih vjernika.

Odredba sv. Pija X., koju smo gore naveli, jasno nam dovodi u
svijest veliko pravo koje nam daje sv. krštenje: svaki kršćanin kato¬
lik smije, uz potrebne uvjete, primati Tijelo Isusovo, osim ako je u
stanju teškoga grijeha ili ako mu to Crkva posebno zabrani, npr.
crkvenom kaznom (vidi can. 853).

Ova je odredba Pija X. u pravom smislu riječi »Magna charta
libertatis«, velika povelja slobode, u pogledu pričešćivanja. Ta je
povelja dana u ruke svakom katoliku koji živi u stanju posvetne mi¬
losti i koji ozbiljno nastoji da ostane na visini kršćanskog života.

Kod mnogih ćemo vjernika i danas još naići na krivo shvaćanje
da se sv. pričest smije primiti samo onda ako smo se neposredno
prije toga ispovjedili. Oni smatraju kao da je ispovijed u neku ruku
»propusnica« za svaku sv. pričest. To je ispravno samo za one koji
su iza zadnje ispovijedi pali u težak grijeh. Tko bi se bez ispovijedi
pričestio s teškim grijehom na savjesti, počinio bi težak grijeh sveto¬
grđa. Ali tko nema na duši teškoga grijeha i ima odluku da će se
čuvati da ne griješi, taj smije slobodno poći k sv. pričesti ako se
i nije neposredno prije toga ispovjedio.

PIO XII: OLAKŠICA KOD PRlCESNOG POSTA

Još je mnogo veća mogućnost primanja sv. pričesti ostvarena naj¬
novijim odredbama sadanjeg Sv. Oca Pija XII. On je u više smje¬
rova uznastojao da nam svima u našim raznim okolnostima života

34

pomogne da s mnogo manje žrtava, napora i poteškoća dođemo k
sv. pričesti.

Radi poštovanja koje smo dužni presv. Sakramentu Crkva je pred
stoljećima uvela i strogo držala pričesni ili euharistijski post. Tko
se želi pričestiti ne smije od ponoći pa do časa sv. pričesti ništa
jesti niti piti. Taj pričesni post nije papa Pio XII. ukinuo, on ostaje
i dalje na snazi, ali ga je za neke slučajeve ublažio.

Na Bogojavljenje 1953. potpisao je Pio XII. opći zakon za cijelu
Crkvu i sve vjernike kojim se u prvom redu određuje da od sada
naravna voda ne krši pričesni post. Učinio je to zbog veoma velikih
razloga da se vjernicima, a i svećenicima, napose u vrućim krajevima
ili u posebno napornim službama te u bolesti, olakša pristupanje k
sv. pričesti.

Papa je posebno mislio i na one, koji zbog slabog zdravlja ili čak
zbog svoje manje otpornosti nisu u mogućnosti da češće pristupe
sv. pričesti. Takvi slučajevi nastupaju kod onih osoba koje ne mogu
iz bilo kojeg opravdanog razloga doći k sv. pričesti prije devet sati.
Ovima može ispovjednik olakšati pričesni post na taj način da smiju
po njegovom izričitom odobrenju uzeti nešto hrane u tekućem stanju
(kava, mlijeko, čista juha, čaj, ali bez alkohola). Rok uzimanja te¬
kuće hrane određen je tako da između uzimanja spomenute tekuće
hrane i sv. pričesti mora biti razmak od najmanje jednog sata. Istu
olakšicu mogu od ispovjednika dobiti oni kojima je naporan put što
ga imaju prevaliti hodajući u crkvu (barem 2 km. pješice), a pogo¬
tovo oni koji su iscrpljeni od napornog noćnog rada, te žene trudnice.

Posebno je Sv. Otac mislio na školsku djecu i mladež da i njima
omogući, ako samo hoće, čak i dnevnu sv. pričest. Ako koji od takvih
učenika ima školu prije podne, pa ne bi mogao poslije sv. pričesti
stići kući na zajutrak, tada on može kod kuće najmanje jedan sat
prije sv. pričesti uzeti zajutrak, ali samo u tekućem stanju, kako je
gore rečeno, dakako uz izričito prethodno odobrenje ispovjednika.

Najviše olakšica imaju obzirom na primanje sv. pričesti bolesnici,
pa i oni koji ne leže. Oni mogu, ako bi im bilo teško ostati natašte,
prije sv. pričesti uzeti bilo kakav lijek, a i tekuću hranu, dakako
izuzevši alkoholna pića. I kod bolesnika potrebno je prethodno odo¬
brenje ispovjednika, koje može biti i trajno ili za duže vremena.

Još je jedna, svakako, velika olakšica koju daje Sveti Otac Pio
XII. svojim vjernicima koji ne mogu ujutro dospjeti k sv. misi i sv.
pričesti. On im to omogućuje kod večernje sv. mise. Kako vam je
poznato, večernju sv. misu dozvoljavamo svojim svećenicima, gdje

35

to iziskuju prilike, ne samo na nedjelje i zapovijedane blagdane, već
i na jedan radni dan u tjednu. I kod ovih večernjih sv. misa mogu
vjernici prije sv. mise, za vrijeme mise, a i neposredno poslije nje
primiti sv. pričest. Vjernici, koji primaju na večer sv. pričest, mo¬
raju se toga dana do sv. pričesti odreći svakog teškog alkoholnog
pića (rum, rakija, likeri); o podne smiju uzeti uz hranu nešto vina
ili piva, ali posve umjereno; moraju se barem tri sata prije sv. pri¬
česti uzdržati od krute hrane. Hranu u obliku tekućine smiju uzeti
najkasnije jedan sat prije sv. pričesti.

Nekoji se naši vjernici čude i prigovaraju tako velikim olakši¬
cama, što ih je dao vrhovni glavar katoličke Crkve. Nađe se po koji,
te se sablažnjavaju pri pomisli da bi sv. misa mogla biti i poslije
podne, a kod toga i ne misle na to da je prva sv. misa bila na
Veliki četvrtak uveče kada je Spasitelj pričestio svoje apostole. Oni
ne znaju da je sv. Pavao, kako nam je to sačuvano u Djelima apo¬
stolskim, služio sv. misu naveČe (Dj 20, 7). Bio bi znak neznanja i
nedostatka pravog crkvenog duha da se naši vjernici sablažnjuju nad
tim što se u njihovoj župi služe večernje sv. mise i što vjernici tada
primaju sv. pričest. Još bi bilo žalosnije kad bismo morali čuti su-
mnjičenja, kao da svećenici zbog toga što navečer služe sv. misu i
dijele sv. pričest, tobože »kvare vjeru« ili da na svoju ruku uvode
novotarije koje nisu u skladu sa katoličkom vjerom. Budimo uvje¬
reni da smo na pravom putu ako slušamo Kristova namjesnika koji
nas želi još bliže privesti Bogu preko čestog primanja sv. pričesti.
Naša je želja da se svi vjernici, kako po gradovima tako i po selima,
radosno odazovu i što revnije koriste olakšicama pričesnoga posta,
ukoliko to od njih zahtijevaju prilike života i njihovo zdravlje.

Sad, eto, nema više nikakve teške zapreke da se svi koji ljube
Isusa, koji žive u stanju milosti i žele ostati dobri, ne samo lakše
već i mnogo češće pričešćuju.

ZA KOGA NIJE CESTA SV. PRIČEST?

Dok sa Spasiteljem i s Crkvom pozivamo vjernike k čestoj sv.
pričesti, moramo ipak sa žalošću u duši konstatirati jednu drugu či¬
njenicu. Imade katolika koji pristupaju sv. pričesti možda i češće
a usto provode život koji sablažnjava i kod kojih se ne vidi nasto¬
janje da se poprave. To su npr. žene koje su zlobne prema bližnje¬
mu, ogovaraju i kleveću ili ne vrše uredno svojih kućanskih đužno-

36

sti. To su žene i muževi koji nose na savjesti teške prestupke protiv
bračnog i obiteljskog života, koji te prestupke možda i prešućuju
u ispovijedi, ili ako ih ispovijedaju, čine to bez ozbiljne odluke da
će svoj način života popraviti i urediti. Za ovakove i slične nije
česta sv. pričest. Rekli smo već prije da je uvjet česte sv. pričesti
ne samo da budemo čisti od teškoga grijeha, nego i to da ozbiljno
nastojimo se boriti protiv grijeha, pa i lakih, i napredovati u dobru.
Onima koji iz običaja i na laku ruku pristupaju sv. pričesti, dovi¬
kujemo riječima sv. Pavla: »Kojigod bude nedostojno jeo ovaj kruh
ili pio Kalež Gospodnji, griješit će protiv Tijela i Krvi Gospodnje.
Zato neka čovjek ispituje sebe, pa tada od Kruha neka jede i od
Kaleža pije. Jer tko nedostojno jede i pije, osudu sebi jede i pije,
jer ne razlikuje Tijela Gospodnjega« (1 Kor 11, 27—29). Ima jedna
istinska riječ: »Sancta sancte«. To znači: svete stvari treba sveto
obavljati. Svetinjama se treba dostojno približavati.

POZIV NA SV. PRIČEST

Prihvatimo s mnogo više razumijevanja i povjerenja poziv Bo¬
žanskog Otkupitelja: »Dođite k meni svi koji ste umorni i optere¬
ćeni i ja ću vas okrijepiti« (Mt 11, 28). Isus nas zove. Nemojte se
oglušiti!

Sada je vrijeme Korizme. Kroz Korizmu pa do Petrova vrijeme
je za obaveznu uskrsnu sv. pričest. Neka nijedan koji se smatra
vjernikom ne izostane. Nemojte odgađati do zadnjega dana ni za
one dane kad je velika navala na sv. ispovijed. Pristupite osim toga
sv. pričesti na blagdane, na dan klečanja u vašoj župi, na dan zaštit¬
nika vaše župe. Napose na prve petke. Privedite svoje ukućane k
uskrsnoj sv. pričesti.

U velikom bi se broju župa naše prostrane nadbiskupije mogao po¬
krenuti bujniji euharistijski život na taj način da se župljani sami
međusobno dogovore da će, na primjer, žene obaviti sv. pričest svake
prve nedjelje u mjesecu, muževi svake druge, mladići i djevojke
svake treće, a dječaci i djevojčice svake četvrte nedjelje.

Hrvatski narod treba ponajprije euharistijskih majki. Te će i uz
nedostatak sustavne i potrebne pouke u vjerskim istinama, preto¬
čiti svoje srce puno ljubavi prema Spasitelju u nevina srca svoje
djece, one će ih spremati ili barem pomagati kod priprave za prvu
sv. pričest; one će ostati svojoj djeci primjer pobožnosti i poticaj

37

za čestu sv. pričest. Kako je lijep prizor koji se vidi u nekim našim
župama: kod pričesne klupe majka sa svojom djecom! S radošću že¬
limo također pohvaliti majke koje su uza sve svoje poslove, s mnogo
razumijevanja spremale ili pomagale spremati svoju djecu na prvu
sv. pričest. Kad bi bio veći broj majki koje često primaju Spasitelja
u sv. pričesti, imali bismo sigurno i veći broj svećenika i redovnika.

Dostojno i često primanje sv. pričesti je barometar kršć. života
jedne župe. Da li kod vas taj barometar raste ili pada? Kad bi vaša
župa bila euharistijska župa, pomalo bi nestajao sablažnjiv život
pijanica, psovača, razbludnika, razbludnica, skvrnitelja nedjelje i
blagdana. U domovima i među porodicama zavladala bi ljubav i me¬
đusobno štovanje, a prestale bi mržnje, osvete i grešne zavisti.

Dostojnim, pobožnim i čestim sv. pričestima postići ćete da u va¬
šim dušama poraste smisao za Božje; nećete se bojati da nam Onaj
koji nam je dao sama sebe u sv. pričesti, neće dati i ono što nam
je prijeko potrebno za dnevni život. Nestat će tjeskobna briga za
jelo, pilo i odijelo. Bračni se drugovi neće iz straha pred budućnosti
oglušivati svetim dužnostima materinstva i očinstva, pa bilo to i u
veoma brojnim obiteljima, jer je sigurno da pravednik neće gla¬
dovati (Izr 10, 3).

Predragi vjernici! Pedeseta je godina otkada je sveti otac papa
Pio X. pozvao vjernike na čestu i dnevnu sv. pričest. Mi s mnogo
ljubavi prema vama i vašim dušama ponavljamo taj poziv. Predo¬
čite sebi neizmjernu ljubav Isusa Krista prema nama. Primivši ljud¬
sku narav, Spasitelj je htio da bude u svemu sličan nama, osim u
grijehu. A predavši se nama u tajni presv. euharistije, on želi da
bude jedno s nama.

Isus nam i danas govori:

»Evo stojim pred vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori
vrata, ući ću k njemu« (Otk 3, 20). »O kad biste danas čuli njegov
glas: nemojte da otvrdnu vaša srca!« (Ps 94, 7—8).

Neka Vas blagoslovi Svemogući Bog Otac, Sin i Duh Sveti. Amen.

U Zagrebu , dne 27. II. 1955.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

38

Okružnica

MARIJA — KRALJICA SVIJETA

Na blagdan Sviju svetih prošle godine proglasio je Sv. Otac papa
u vezi s enciklikom »Ad coeli Reginam« od 11. X. 1954. svetkovinu
BI. Djevice Marije—Kraljice svijeta. Svetkovina se ima slaviti
svake godine dne 31. svibnja.

Nauka o BI. Djevici Mariji—Kraljici povezuje se na nauku sv.
Crkve o Kristu Kralju. Na prvim stranicama Sv. pisma Novoga za¬
vjeta čitamo veselu vijest da se navršila punina vremena, da se
konačno ostvari vapaj i čeznuće Starog zavjeta za dolaskom Spasi¬
telja. Sam nebeski Otac poručuje BI. Djevici Mariji da će roditi
Sina, Spasitelja svijeta, koji će vladati na kraljevskom prijestolju
Davidovom i čijem kraljevstvu neće biti kraja. Iz Božjih riječi raza-
biremo da utjelovljeni Bog, Spasitelj svijeta jest i ima biti Kralj
svijeta a BI. Djevica Kraljica—Majka, ujedno Kraljicom svijeta.

Prizivanje i čašćenje BI. Djevice Marije Kraljice odzvanja u Crkvi
kroz cijelo tisućljeće onom poznatom molitvom »Zdravo, Kraljice«.
Možda se po prvi puta u Crkvi čuo taj glas sa »citare Duha Svetoga«
sv. Efrema, dakle u velikoj starini. Ovim je kraljevskim titulom
nazivlju i drugi crkveni učitelji, kao sv. Augustin, sv. Alfons Liguori,
napose pak asketski pisci sv. Bernardin Sijenski i sv. Ljudevit
Grignon.

Zadnji zazivi u litanijama lauretanskim nisu ništa drugo negoli
molitve BI. Djevici Mariji, Kraljici svega stvorenoga od anđela do
svih staleža svijeta koji su se preselili u blaženu vječnost da ondje
uz Krista Kralja uživaju vječno blaženstvo uz Nebesku Kraljicu.

Moramo još spomenuti da su pojedini narodi proglasili BI. Djevicu
Mariju svojom Kraljicom. U tom ne zaostaje ni naš dragi hrvatski
narod, koji je kroz vjekove tako poštuje i prizivi je, koji je kroz
vjekove ima na slikama i kipovima s krunom na glavi, koji ju je i u
njezinim znamenitim svetištima svečanim načinom okrunio. Napo¬
kon diljem cijele naše Domovine neprestano se ori pjesma: »Rajska
Djevo, Kraljice Hrvata . ..«

Budući da ove godine svetkovina Marije Kraljice dolazi na treći
dan Duhova, služit će se taj dan sv. misa i recitirati oficij de octava,
bez komemoracije blagdana Marije Kraljice. Dušobrižnici neka se u
propovijedi posebno osvrnu na značenje novoga blagdana.

Zagreb , dne 14. svibnja 1955. Nadbiskup koadjutor

Dr. Franjo Seper, v. r.

39

Okružnica

SVETKOVANJE BLAGDANA PRESVETOG SRCA

ISUSOVA

U nekim je našim crkvama prešla u zaborav odredba Prve sinode
o trodnevnici i svetkovanju blagdana Presv. Srca Isusova. Ovime se
upozoravaju svi upravitelji crkava na ondje propisanu trodnevnicu,
prema kojoj se ima u četvrtak, petak i subotu služiti sv. misa, zatim
izmoliti litanije Presv. Srca i na samu svetkovinu Pomirna molitva
pape Pija XI., a u ostale dane posveta Presv. Srcu, i podijeliti bla¬
goslov s Presvetim. Mjesto jutarnje pobožnosti, ovako propisane, mo¬
že se obaviti večernja s litanijama i posvetom Presv. Srcu Isusovom,
te euharistijskim blagoslovom. U nedjelju imade biti svečana (pje¬
vana) sv. misa, a poslije podne neka se obavi sat klanjanja pred izlo¬
ženim presv. Otajstvom, litanije Presv. Srca Isusova i neka se dade
blagoslov. Na samu svetkovinu, u petak, neka se preporuče vjerni¬
cima pokornička djela, npr. post. U sve dane one neka vjernici obave
naknadne sv. pričesti. Sve ove pobožnosti neka budu u ovoj godini
u zadovoljštinu i naknadu Presvetom Srcu Isusovu za užasnu psovku,
koja još neprestano vlada u našem narodu.

Zagreb , dne 9. svibnja 1955 .

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

Okružnica

TRAŽE SE PODACI O OTUĐENOJ CRKVENOJ

IMOVINI

Prema propisu čl. 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajedni¬
ca građani mogu slobodno osnivati vjerske zajednice. Iz toga propisa
proizlazi pravo vjerske zajednice odrediti svoj statut, kojim će biti
uređena shema, organi i nadležnost organa vjerske zajednice. Za na¬
šu Crkvu to je naše autonomno kanonsko pravo i dijecezanski propisi.

40

U pogledu otuđenja nekretnina određuje can. 1529. i si. da svaka
pogodba o otuđenju mora biti odobrena po nadležnom crkvenom po¬
glavaru, a prema propisu can. 1527. CZ pogodbe bez nadležnog
odobrenja nemaju pravne valjanosti. Te odredbe sadržava i Sinoda
našeg svećenstva iz godine 1925.

Međutim iz izvještaja koji su stizavali Nadbiskupskom duhovnom
stolu saznali smo da državni sudovi u pojedinim slučajevima mimo¬
ilaze ove odredbe iz ustrojstva naše Crkve, mada isti propisi nisu
protivni bilo kojem državnom zakonskom propisu.

To je bio povod da smo se obratili na najviša nadležna mjesta naše
državne vlasti. Pozvani smo da »što je moguće hitnije dostavimo sve
konkretne slučajeve sa što je moguće detaljnijim opisom svakog
predmeta.«

Pozivam stoga sve svećenstvo da odmah dostavi Nadbiskupskom
duhovnom stolu sve presude državnih sudova u kojima se rješavalo
o crkvenom zemljištu bilo na tužbu same crkvene ustanove na pre¬
daju zemljišta u posjed, bilo na tužbu nadležnog organa upravljanja
općenarodne imovine za izdanje tabularne isprave, a gdje su konačno
sudovi presudili da je crkveno zemljište prešlo u vlasništvo opće¬
narodne imovine i ne obazirući se kod toga da za konkretna otu¬
đenja ne predloži odobrenje Nadb. duhovnog stola kao nadležne cr¬
kvene vlasti. Prepisi presuda neka budu potpuni, u duplikatu, i po
mogućnosti strojem napisani.

Pod gornjim se razumijevaju i presude gdje je suđeno u korist
općenarodne imovine na osnovu pravnog instituta derelikcije (aban-
don).

Uz dostavu gornjih presuda treba priklopiti izvještaj u kojem će
se historijski prikazati način i razlozi kako je došlo do predaje po¬
sjeda crkvenog zemljišta trećoj osobi (općini, kotaru, zadruzi i si.).
Iza toga neka se sažeto navedu stvarni razlozi i pravno shvaćanje na
koje se crkvena imovina upirala tokom sudskog postupka i konačno
isto stvarni razlozi i pravno shvaćanje presude koja je konačno pre¬
sudila spor. I ovaj prikaz neka bude napisan u dva primjerka, po
mogućnosti na stroju.

Možda je ovo posljednja mogućnost kojom će se moći povratiti
Crkvi ta zemljišta, pa kako smo svi dužni i po svojoj savjesti, a na¬
pose prema propisu can. 1523. CZ brinuti se za crkvenu imovinu,
koja je nama, u zajednici sa crkvenim odborima, povjerena na upra¬
vu, to očekujem da će svećenstvo hitno izvršiti sve što je naloženo

41

u ovoj okružnici tako da se ne izvrgne posljedicama iz can. 1528. CZ
prema kojemu su upravitelji crkvene imovine odgovorni za svu ma¬
terijalnu štetu nanesenu crkvenoj imovini propustom njihovih du¬
žnosti.

U Zagrebu, 1. rujna 1955.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

Okružnica

O POBOŽNOSTIMA NA BLAGDAN KRISTA KRALJA

Godine 1925. ustanovio je sv. otac papa Pio XI. svetkovinu Krista
Kralja s posebnom nakanom, da zavlada »mir Kristov u kraljevstvu
Kristovom« i u cijelom svijetu. Zato je potrebno da se svi kršćani
katolici ujedine u redove Kristovih boraca s namjenom da Kristovo
evanđelje zavlada svagdje na svijetu u javnom i privatnom životu.
Krist, nestvorena Istina i vječna Mudrost, neka zavlada ljudskim
dušama , čovječjim razumom; On, bitna ljubav neka uspali sva ljud¬
ska srca svojom ljubavlju; neka svojim slatkim jarmom vlada nad
svakim stvorenjem.

Na ovogodišnji blagdan Krista Kralja (30. X.) obavit ćemo svoje
pobožnosti na te velike nakane. Ujedno treba da Gospodinu, koji je
grijesima povrijeđen u svojim kraljevskim pravima, podamo zado¬
voljštinu. Neka se stoga na samu svetkovinu u svim župama naše
nadbiskupije obavi klanjanje pred presvetim Otajstvom. U manjim
župama, u kojima ne bi bilo dosta klanjalaca kroz cijeli dan, izložit
će se Presveto poslije poldanje sv. mise, i ostati izloženo do popo¬
dnevnog blagoslova. U ostalim župama, osobito u gradovima, obavit
će se expositio SSmi iza rane sv. mise, a klanjanje će trajati do
večernje pobožnosti. Prema liturgijskim propisima neka se sv. mise
za vrijeme klanjanja, ako je to moguće, ne služe in altari exposi-
tionis, nego na drugom oltaru. U misi iza koje slijedi ekspozicija te
u misama za vrijeme klanjanja dodaje se prije Imperate oratio de
SSmo Sacramento. Kod blagoslova neka se izmoli Posvetna molitva

42

Presv. Srcu Isusovu (»Isuse preslatki«). Vjernicima će dušobrižnici
preporučiti da na taj dan pristupe u što većem broju k sv. pričesti
i da je prikažu u zadovoljštinu Božanskom Srcu Krista Kralja za
naše narodne grijehe.

U Zagrebu, 5. listopada 1955.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

Okružnica

O SVETKOVANJU BLAŽENOG NIKOLE TA VILICA

Izvanja svečanost blagdana bi. Nikole Tavilića sa sv. misom u
čast blaženika imala bi se obaviti u nedjelju unutar osmine, tj. 20.
XI. Kako je to ove godine zadnja nedjelja poslije Duhova, na koju
ćemo obaviti naknadne pobožnosti za psovku, neka se spomen-dan
bi. Nikole obavi prije same svetkovine, u nedjelju 13. studenoga,
iako se te nedjelje ne može služiti sv. misa o Blaženiku.

Dušobrižnici neka održe propovijed o njegovom svetom životu i
apostolskom radu, neka im opišu njegovu veliku revnost za slavu
Božju i spasenje duša, napokon i njegovu mučeničku smrt. Vjerni¬
cima treba preporučiti molitvu za što skoriju kanonizaciju bi. Ni¬
kole. Ujedno neka im se preporuči da svoje bolesnike zavjetuju tom
Blaženiku naše hrvatske narodnosti, ne bi li Gospodin na njegov
zagovor načinio i koje čudo, pa da što prije dođe do njegove kano¬
nizacije. Kako je bi. Nikola mučenik za sv. vjeru, treba u propo¬
vijedima naglasiti čvrstoću vjere i napose pravi kršćanski život po
načelima vjere.

U Zagrebu, 5. listopada 1955.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

43

Okružnica

O DANU PROTIV PSOVKE

Upozorava se vlč. dušobrižno svećenstvo da za nedjelju 20. stude¬
noga organizira dan borbe protiv psovke i naknadne pobožnosti za
taj sramotni naš narodni grijeh.

Poslije glavne sv. mise neka se izloži presveto Otajstvo, mole li¬
tanije Presv. Srca Isusova i molitva Sv. Oca i podijeli euharistijski
blagoslov. Barem u jednoj propovijedi treba obraditi temu o psovci.

Na taj dan borbe protiv psovke kao i na važnost naknadnih po¬
božnosti dušobrižno će svećenstvo na vrijeme upozoriti vjernike.
Borba protiv psovke ne mora se provoditi nekom formalnom organi¬
zacijom. To neka bude organizacija pobožnih srdaca koja žale da se
u našem narodu ovim grijehom tako strašno vrijeđa Božje Veli¬
čanstvo. Pobožne duše neka često primaju sv. pričest s nakanom da
podaju zadovoljštinu Gospodinu koji je povrijeđen radi ovoga grije¬
ha. Na razborit način neka opominju psovače i neka nastoje da
barem u svojoj okolini iskorijene tu nekulturnu i nekršćansku manu.
Osim toga neka šire pobožnosti prvih petaka i subota i neka nastoje
proširiti naviku da dobri vjernici svako jutro mole: »Isuse, iskori¬
jeni psovku u našem narodu«, a svako veče: »Isuse, oprosti psovku
u našem narodu«. Preko dana, osobito ako čuju psovke, neka mole:
»Srce Isusovo, obrati jadne psovače!« (300 dana oproštenja). Isto tako
se preporučuje moliti »Pohvale« (»Blagoslovljen budi Bog!«).

U Zagrebu, 5. listopada 1955.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

Adventska poslanica o molitvi

Dragi vjernici!

»Treba uvijek moliti i nikada ne prestati« (Lk 18, 1). Ovu je reče¬
nicu zabilježio sv. Luka u svom Evanđelju kao važnu Isusovu nauku:
mi moramo moliti, trajno i ustrajno moliti. Istu je misao naglasio i
sv. Pavao: »Molite bez prestanka« (1 Sol 5, 17).

Kako mi kršćani vršimo ovu zapovijed? Budimo iskreni! Moramo
priznati: mi premalo molimo, mi smo nemarni za molitvu, mi često
puta ne molimo kako treba. To vrijedi barem za mnoge među nama.

Zato sam odlučio da vam progovorim o molitvi, i to sada u vrijeme
Adventa, kad svi osjećamo blizinu Božića, kad se pripremamo da
čista srca dočekamo dolazak Isusov, kad se sva kršćanska srca otva¬
raju blizini Božjoj.

ŠTO JE MOLITVA?

Katekizam veli kratko i sažeto: Moliti znači dići pamet i srce k
Bogu. Jednako govore crkveni učitelji: »Molitva je saobraćaj i razgo¬
vor s Bogom« (S. Greg. Nyss., PG 44, 1124). »Molitva je uspon duše
k Bogu« (S. Joan. Damasc. PG 94, 1089). Sv. Augustin kaže: »Tvoja
je molitva razgovor s Bogom. Kad čitaš (Sv. pismo), Bog govori tebi;
kad moliš, ti govoriš Bogu« (Pg 37, 1086). Jedan moderni prirodo¬
slovac, nosilac Nobelove nagrade za medicinu i iskreni vjernik, koji
je umro prije deset godina, napisao je u jednoj knjižici koja je bila
štampana u više od stotinu tisuća primjeraka ovo: »Molitva je napor
čovjeka da bude u vezi s nevidljivim bićem, Stvoriteljem svega što
postoji, najvećom Mudrošću, Snagom i Ljepotom, Ocem i Spasiteljem
svakoga od nas« (Alexis Carrel, La Priere, pg 4).

Jesmo li se kada dublje zamislili u ove i slične riječi koje smo
često puta čuli? Eto: Bog i ja. Bog je svudašnji. On je i u mojoj
duši, i to na poseban način, ako sam u posvetnoj milosti. On odvijeka
i uvijek misli na mene, bdije nada mnom, brine se za mene. — Ja
sam izgubljen u sto briga svagdanjeg života, bavim se koječim, mi¬
slim na koješta, čak često puta na zle i grešne misli. Ako ja sad
otrgnem svoje misli, svoje osjećaje od svijeta te ih usmjerim prema
Bogu, povežem s Bogom i zadržim ih kod njega, eto molitve. Kad-

45

god se mi, dakle, mislima ili riječima djetinjski, iskreno obraćamo
Bogu, mi molimo. Za molitvu nisu potrebne ni neke određene, nau¬
čene riječi; kod iskrene, žarke molitve srce samo od sebe govori. Za
molitvu nije potrebno ni određeno mjesto; mi možemo moliti ne
samo u crkvi, nego i kod kuće, u prirodi, na ulici, u tramvaju, usred
posla, svuda možemo, makar na čas, a da nitko toga ne primijeti,
dušu dići k Bogu.

MOLITVA — OPĆA POJAVA U ČOVJEČANSTVU

Svi narodi koje povijest pamti imali su i imaju poseban način
kojim priznavaju i poštuju božanstvo, a to je molitva. Dokazano je
da na čitavom svijetu nema naroda bez religije, bez vjere. A kao
što nema naroda bez vjere, tako ćemo teško naći narod bez molitve.
Molitva je duboko ukorijenjena potreba čovjeka koji vjeruje. Kad
je učenjacima uspjelo odgonetnuti slikovito pismo starih Egipćana,
često su puta bili zadivljeni krasnim molitvama koje su našli zabilje¬
žene na povojima koji su, pred nekoliko tisuća godina, bili stavljeni
na mrtva tijela. A molili su i svi drugi stari kulturni narodi koje
poznajemo: stari Babilonci, Grci, Rimljani i drugi. Ali ne samo na¬
rodi visoke kulture. Molitvu poznaju i molitvom se služe i primi¬
tivni narodi, tj. narodi koji se danas još nalaze na niskom i najnižem
stupnju materijalne kulture. I oni zazivaju božanstvo imenom »Otac«
ili »naš Otac« i na njega se obraćaju u najrazličitijim potrebama svo¬
ga života.

Jest. Čitavo čovječanstvo poznaje jezik kojega glas nadilazi sve
prostore i prodire do Boga, a taj je jezik molitva. Već tisuće godina,
otkako se čovjek pojavio na Zemlji, glas se molitve nesmetano diže
iz ove »suzne doline« poput miomirisnog tamjana i povezuje »pro¬
gnane sinove Evine« s njihovim Stvoriteljem. I molitva će odzva¬
njati sa Zemlje tako dugo dok ne bude čitavo otkupljeno čovječanstvo
pred Božjim prijestoljem u nebeskom Kraljevstvu pjevalo vječnu
pjesmu hvale: »Aleluja! Zavladao je Gospodin Bog naš svemogući.
Radujmo se i kličimo i dajmo slavu njemu!« (Otk 19, 6—7).

VAŽNOST I SMISAO MOLITVE

Rekli smo: gdje je vjera u Boga, tamo je i molitva. Ne možemo
sebi zamisliti čovjeka koji bi imao ispravan pojam o Bogu i živu
vjeru u njega, a da samo tako »prolazi kraj njega« i da se njemu

46

ne obraća molitvom. — Možemo dodati: gdje je jača i dublja vjera,
tamo se više i moli. Bez molitve nema i ne može biti vjerskog života.
Tko se ne moli, taj ne daje od sebe znaka vjerskog života. Tko se
moli, taj daje od sebe znaka vjerskog života. Kao što čovjek ne bi
mogao živjeti kad prestane disati, tako je i kršćanin koji sasvim
prestane moliti, duhovno mrtav. A kršćanin koji tek kadšto ili ne¬
marno moli, on duhovno samo životari. Jer mi smo duhovno živi
samo dok smo povezani s Bogom. »Tko nije po molitvi povezan s
Bogom, taj se rastavlja od Boga« (S. Greg. Nyss. PG 44, 1121). Da
vidimo sada zašto je vjera u Boga tako čvrsto povezana s molitvom
i u čemu je vrijednost i smisao molitve.

a) Tko moli priznaje svoju ovisnost o Bogu. Molitvom priznajemo
da je Bog naš Stvoritelj, naš Gospodar i naš Otac. Priznajemo da
smo njegovi stvorovi, njegovi sluge i njegova djeca. Priznajemo da
sve dobro dolazi od njega. »Svaki dobri dar i svaki savršeni poklon
jest odozgo i dolazi od Oca svjetlosti«, veli sv. Jakov apostol (Jk 1,
17). Mi sami bez njega nismo ništa i ne možemo ništa, ali »sve
mogu u onomu koji me jača« (Fil 4, 13). I sve ono što nam daje
priroda: bogatstvo naših polja, šuma i vinograda, rudno blago u nu¬
trini zemlje, bogatstvo mora, sve je to Božje djelo i Božje vlasništvo.

b) Molitvom mi priznajemo svoju vjeru u Božju Providnost. Naš
Bog nije samo Stvoritelj, nije samo genijalni graditelj svijeta koji je
»sve uredio po mjeri, broju i težini« (Mudr 11, 20). On je ujedno
naš brižni Otac koji vodi brigu o svojim stvorovima, njima upravlja
i vodi ih k njihovoj svrsi. Bog upravlja svijetom na redovit način
putem prirodnih zakona i slobodne ljudske volje. Bog upravlja svi¬
jetom na izvanredan način čudesima. Čudesa su posebni Božji zahvat
u prirodne sile i prirodne zakone kojima se Gospodar prirode služi
u posebne svoje svrhe. Bog se čudesima služi i dan-danas, premda
rijetko. Konačno Bog upravlja svijetom i na svrhunaravni način, tj.
svojom milošću kojom pokreće ljudske duše i vodi ih k sebi.

Čovjek dakle ne stoji pred neumoljivim zakonima prirode koji
imadu svoj točno određen tok, čovjek nije prepušten na milost i ne¬
milost bešćutnim prirodnim silama. Naprotiv, čovjek stoji pred Go¬
spodarom prirode koji je odredio taj tok prirodnih zakona a koji
je ujedno naš dobri Otac koji nam hoće dobro više nego rođeni otac
i rođena majka. »Zar žena zaboravlja na svoje djetešce? Zar se ne
smiluje plodu svoga tijela? A kad bi i ona zaboravila, ja tebe zabo¬
raviti neću«, govori Gospodin kod proroka Izaije (Iz 49, 15).

47

Tu vjeru u Božju Providnost mi priznajemo kad molimo. Mi znamo
da je Bog od vijeka predvidio i sve naše molitve i naše uzdahe i da
će nam rado pomoći.

c) Molitvom iskazujemo svoju ljubav prema Bogu. Molitva je veza
s Bogom, razgovor s Bogom, traženje blizine Božje. Mi dobro zna¬
demo iz naših ljudskih veza i ljudskih odnosa kako ljubav spaja
duše dok ih mržnja rastavlja. Zato tko u molitvi traži blizinu Božju
i razgovor s njim, pokazuje da u njegovoj duši ima ljubavi prema
Bogu. I obratno: možete li sebi zamisliti da se netko tko ima istinske
ljubavi prema Bogu, malokad ili nikad Bogu ne moli? Vaša molitva
pokazuje stupanj vaše ljubavi prema Bogu.

KAKO TREBA MOLITI?

Nažalost ima velik broj kršćana koji doduše mole ali ne mole kako
treba. Mnogi ne mole redovito nego samo kad su posebno raspoloženi
za molitvu ili kad zapadnu u teškoće. Slaže li se to s naukom evan¬
đelja koju smo čuli: »Treba uvijek moliti i nikada ne prestati?«
Možda ćeš reći: »Ja ne mogu moliti«. To je krivo. Uvijek možeš
moliti, samo ako hoćeš. Ako osjećaš odbojnost prema molitvi, nasta¬
vi moliti, sili se na molitvu, moli za odvažnost u molitvi! I vidjet
ćeš da možeš moliti. Uvjerit ćeš se da je točno ono što je rekao sv.
Bonaventura: »Sto češće tko moli, to će mu molitva biti ugodnija
i uspješnija, a tko rjeđe moli, to će biti neukusnija i dosadnija«
(De profectu relig. II. 69).

Drugi opet mole samo za zemaljska, materijalna dobra: za zdra¬
vlje, za napredak u gospodarstvu, za uspjeh u poslu ili u školi...
Mi smijemo i za ovo moliti, ali je pogrešno ako molimo samo za ovo.
Isus je rekao: »Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu,
i sve će vam se ovo dodati« (Mt 6, 33). Molimo dakle u prvom redu
za duhovna dobra: za dar vjere, za napredak i ustrajnost u dobru,
za obraćenje grešnika, za mir i slogu u obitelji, za strpljivost u bole¬
sti i u drugim križevima, za sretnu smrt. Ne zaboravimo ni velikih
potreba Crkve: molimo za širenje kršćanske vjere među nevjerni¬
cima, za svoje crkvene poglavare, za mlađi svećenički naraštaj. Ako
nam duhovna dobra budu više na srcu nego materijalna dobra, bu¬
dimo uvjereni da nas Bog neće zaboraviti ni u našim ostalim ži¬
votnim potrebama.

48

Još je nešto važno za dobru molitvu. Jedan američki pisac (Fulton
Oursler, umro 1952.), nekada »slobodni mislilac« a kasnije gorljivi
katolik, pripovijeda u knjizi »Moć molitve« zgodu iz svoga djetinj¬
stva. Majka ga je jednog jutra lijepo obukla i rekla mu da čeka
kod stubišta jer će naskoro zajedno ići u posjete tetki. Mali je po¬
slušno čekao sve dok nije prošao neki dečko koji mu je doviknuo
podrugljivu riječ. Začas je bio dolje i prilijepio neotesancu ćušku
tako da se taj prevrnuo u blato. Ali je i njegov bijeli kaputić bio
zamazan a na koljenu krvava mrlja. Počne plakati. Uto prolazi sla-
doledar i viče: »Sladoled!« Mali zaboravi da je bio neposlušan, utrči
u kuću i zamoli majku novaca za sladoled. Majka mu odgovori: »Sa¬
mo se pogledaj kako izgledaš! Nisi takav da bi išta smio moliti.« Taj
je odgovor zapamtio kroz čitav život. — Primijenimo tu zgodu na
molitvu. Zar i nama Gospodin ne bi često puta mogao reći: »Pogle¬
daj kakav si! Nisi takav da bi smio štogod moliti. Kako živiš ti koji
moliš?« Ako želimo da nam molitva uspije, moramo nastojati da
imamo čistu savjest, svete ruke i pobožno srce. Naš život ima biti
u skladu s našom molitvom. Sad ćemo razumjeti zašto su sveci imali
toliko uspjeha u molitvi.

KRIVA SHVAĆANJA O MOLITVI

Da bolje uočimo kakova mora biti naša molitva, promotrimo još
kriva shvaćanja, krive pojmove koje velik broj ljudi imade o molitvi.

a) Za mnoge postoji samo jedna vrst molitve, tj. prošnja. U svo¬
jim potrebama mi se rado obraćamo Bogu. Molimo ga da nam po¬
mogne. Često puta čak molimo samo onda kad smo u kakovoj potrebi
ili nevolji, a inače zaboravljamo na svoju dužnost molitve. Tako npr.
zaboravljamo zahvaljivati, pa i onda kad smo po molitvi dobili koju
milost.

Poznata vam je zgoda iz Evanđelja: Isus je izliječio deset guba¬
vaca. Od desetorice samo se jedan vraća i u sav glas veliča Boga
i zahvaljuje. Prisutnici su čuli Isusov ukor: »Zar nisu desetorica
očišćena? A gdje su devetorica?« (Lk 17, 17). — Evo, takovi smo mi:
desetorica primaju, a jedan se sjeti da zahvali. Žalostan omjer: jedan
prema deset!

4 SEPER

49

Nemojmo mi biti takovi. Ne zaboravimo da osim prošnje
postoje i drugi načini molitve: molitva kojom zahvalju¬
jemo za Božja dobročinstva, molitva kojom hvalimo i sla¬
vimo Božju dobrotu.

b) Drugi opet postupaju tako kao da je molitva neka trgovina s
Bogom. Kad u trgovini platim, imam pravo na robu. Tako mnogi
misle da je i s molitvom. Kad obave svoju molitvu ili hodočašće ili
kad izvrše zavjet misle da je Bog dužan odmah izvršiti sve točno
kako su molili. Kao da vele: ja tebi hodočašće, a ti meni zdravlje;
ja tebi krunicu, a ti meni uspjeh u poslu ili dobru ocjenu u školi,
i slično. Ako Bog ne ispuni sve onako kako su molili, mnogi se
»razočaraju«, u Bogu. Bilo je i ima ljudi koji su usrdno molili, a
Bog nije uslišio njihovu molitvu onako kako su očekivali. Možda se
dogodilo obratno. Oni su razočarani, prestaju moliti, prestaju ići u
crkvu, čak se otuđuju vjeri.

Vidite, dragi vjernici, ovakovo držanje odaje sasvim krivi pojam
o molitvi. Mi doduše moramo moliti s pouzdanjem da nam Bog može
i hoće pomoći. Ali mi moramo moliti sa sviješću da Bog najbolje
znade šta je za nas dobro, i pripravni da primimo iz Božje ruke
ono što nam on pošalje. Sjetite se dirljive molitve koju je Isus molio
na Maslinskoj gori uoči svoje Muke: »Oče moj, ako je moguće, neka
me mimoiđe ova čaša (muke); ali ne kako ja hoću, nego kako ti ho¬
ćeš« (Mt 26, 39). Takova mora biti i naša molitva: ne kako ja hoću,
nego kako ti hoćeš.

Ni jedna dobra molitva neće propasti. Isus je rekao: »Molite i
dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se« (Mt
7, 7). Ali to ne znači da će nam se svaka molitva odmah ispuniti i
upravo onako kako smo mi htjeli. Mi često puta molimo i za ono
što za nas nije dobro a da toga ni ne znamo. »Ne znate što molite«
(Mt 20, 22), rekao je Isus majci sinova Zebedejevih. Zar nije i nama
naše životno iskustvo pokazalo da smo po koji puta tako molili? Zar
nismo više puta bili sretni da nam molitva nije bila uslišana? Zato
molimo uvijek predani u Božju volju, bez cjenkanja i bez pogađanja.

c) Neki drže molitvu kao za neko čarobno sredstvo iza kojega
odmah mora slijediti uslišan je. Istina jest, Bog često puta brzo usli-
šava naše molitve. Toliko se puta već dogodilo da je netko npr. na
zadnji dan devetnice primio milost za koju je molio. Ali to nije i
ne mora uvijek biti tako. Zato ne smijemo gubiti strpljenja ni nade,
pogotovo ako se radi o kakovoj velikoj milosti koju molimo. Premda,

50

kako smo rekli, ni jedna dobra molitva neće propasti i ni jedna mo¬
litva nije uzaludna, ipak ne smijemo misliti da će Bog za svaku
Zdravo Mariju odmah činiti velika čudesa. Stvari koje mnogo vri¬
jede, obično mnogo stoje. Premda Bog ne mjeri svoje darove samo
po mjeri naše molitve nego po svojoj beskonačnoj dobroti, ipak često
puta za velike milosti treba mnogo moliti. Poznat je iz povijesti
primjer sv. Monike koja je devet godina prolijevala suze i žarko
molila za obraćenje svoga sina Augustina koji je prije krštenja zapao
u krivovjerje i provodio raskalašen život. Kad se radi toga tužila
jednom biskupu rekao je ovaj: »Nemoguće je da sin tolikih suza pro¬
padne« (S. Aug. Confess. III, 12). I ona je nastavila moliti. Konačno
je doživjela da se Augustin potpuno obratio Bogu i pokrstio u tride-
setčetvrtoj godini života. I ne samo da se pokrstio, nego se posve
posvetio Bogu. On sam pripisuje svoje obraćenje ustrajnim molit¬
vama svoje majke. A Bog je njezine molitve ispunio tako obilno kako
ona nije nikad ni slutila. »Mnogo može ustrajna molitva pravednika«,
kaže sv. Jakov apostol (Jk 5, 16).

Isus nas je izričito poticao da ustrajemo u molitvi baš onda kad
nam se čini da naša molitva nije uslišana. Poznata vam je Isusova
poredba: »Koji od vas da ima prijatelja i otiđe mu o ponoći i reče
mu: Prijatelju, uzajmi mi tri hljeba, jer mi dođe moj prijatelj s
puta i nemam što da stavim pred njega. A on iznutra da odgovori:
Ne uznemiruj me! Vrata su već zaključana; moja djeca i ja poči¬
vamo; ne mogu ustati i dati ti. Kažem vam: ako i ne ustane da mu
dade zato što mu je prijatelj, ali poradi njegova navaljivanja ustat
će i dat će mu kolikogod treba« (Lk 11, 5—8). Tako mora i naša
molitva biti ustrajna.

d) Uz ove krive pojmove o molitvi koje susrećemo i kod katolika,
treba još spomenuti kako o molitvi govore nevjernici ili bezvjerci.
Za njih je molitva predmet izrugivanja. Oni iz neznanja ili zlobe
izvrću ili krivo prikazuju molitvu. Govore otprilike ovako: vi kršćani
mislite kao da ćete sve postići molitvom. Ako molite a ne radite,
neće vam molitva ništa pomoći jer se samo od molitve ne da živjeti.
Pustite molitvu i oslonite se samo na svoje sposobnosti, pa ćete bolje
proći nego oni koji mole. — Ili govore: nekad, kad su ljudi još bili
neuki i nazadni, onda su, kad je netko obolio, objesili križ nad nje¬
govim krevetom, klečali i molili za bolesnika. Uspjeh je bio taj da
je bolesnik svršio u grobu. Naprotiv danas, u doba prosvijećenosti
i napretka, čovjek se ne moli za bolesnika, nego zove liječnika koji
će bolesniku dati injekciju ili kakav drugi lijek, a posljedica će biti:

51

bolesnik je ozdravio. Dakle, ako hoćeš da ozdraviš, nemoj se moliti
Bogu, nego zovi liječnika.

Dragi vjernici, ovako se može govoriti samo neukoj djeci, a ne
kršćanima koji su poučeni u svojoj vjeri. Zar je kršćanstvo ikada
govorilo da ne treba raditi nego samo moliti? Zar nije staro kršćan¬
sko načelo: Moli i radi? Zar nije sv. Pavao napisao: »Tko neće da
radi, neka ni ne jede« (2 Sol 3, 10)? Ili je kada možda koji župnik
svoje bolesne vjernike odvraćao da ne zovu liječnika? U Sv. pismu
Staroga zavjeta stoje ove riječi: »Časti liječnika . . . Gospod daje da
niču ljekarije iz zemlje. Čovjek ih razborit ne odbija . . . Sinko moj,
u bolesti ne oklijevaj! Moli se Gospodu, i on će te ozdraviti! ... Ali
i liječniku daj neka pristupi. On ne smije ostati daleko od tebe, jer
ti je potreban« (Prop 38, 1, 4.9.12). Ovako misle i govore vjernici.
I zato mi ćemo raditi ali ujedno i moliti da Bog blagoslovi naš rad.
A u bolesti mi ćemo se obratiti liječniku i upotrijebiti sva razborita
sredstva da ozdravimo ali ćemo se ujedno usrdno obraćati i onomu
koji je Gospodar života i smrti.

DUŽNOSTI RODITELJA

Kršćanski roditelji! Na vama leži velika odgovornost da naučite
svoju djecu da mole. Roditelji su svojoj djeci prvi učitelji vjere, prvi
katehete, ali ujedno i prvi učitelji molitve. Stručnjaci za odgoj go¬
vore da je najvažnije vrijeme za odgoj djeteta do pete godine života.
U to doba moraju kršćanski roditelji usaditi u dušu svoga djeteta,
uz ostalo, i molitvu. Ali ne samo riječi molitve nego i ljubav prema
molitvi. To ćete postići na ovaj način:

1. Vi sami morate davati dobar primjer djeci. Ako majka uči
dijete moliti a dijete nikad ne vidi ni oca ni majke da sklapaju ruke
i mole, onda će ta pouka malo vrijediti. Dijete će misliti da je mo¬
litva nešto samo za djecu, pa će kasnije, kad mu bude najpotrebnije,
prestati moliti.

2. Kako se dijete razvija, treba mu pomalo govoriti o Bogu, o bi.
Gospi, o svetim anđelima, napose o sv. anđelu čuvaru. Dijete treba
učiti da sklapa ruke, da kleči, da načini znak križa, da šuti ili tiho
govori u crkvi. Kad je dijete već sposobno da nauči molitve, treba
s njim naučiti najobičnije molitve. Dakako, u prvim godinama treba
moliti zajedno s djetetom.

3. S malom djecom nemojmo moliti preduge molitve. Bolje je da
mole kraće molitve ali češće, nego duge molitve i rijetko kada. Di-

52

je te nije sposobno da dugo bude sabrano i zato mu duge molitve
lako postanu dosadne. Mučite li dijete predugim molitvama, možete
postići obratni učinak, naime da dijete zamrzi molitvu.

4. Neka ne samo majka nego i otac sudjeluje kod poticanja dje¬
teta na molitvu i neka on isto dade primjer molitve. Inače se kod
djeteta stvara dojam kao da je molitva samo ženski posao i da
muškarcima ne treba molitve.

5. Loš je običaj da mnogi roditelji samo navečer mole s djecom
dok ujutro toga ne čine. Baš je taj običaj razlogom zašto mnogi
odrasli samo uveče mole dok na jutarnju molitvu obično zaboravlja¬
ju. Istina jest da roditelji uveče imadu više vremena da posvete pa¬
žnju djetetovoj molitvi. Ali uz malo dobre volje može se i ujutro
naći časak vremena — a više ni ne treba za kratku jutarnju molitvu
koju će dijete obaviti s majkom. Jutarnja i večernja molitva čine
zlatan okvir kršćaninova dana. Kako bi izgledala slika uokvirena
samo na polovicu? Dan kršćanina treba da i na početku i na kraju
bude okružen i posvećen molitvom. Jednako treba djecu poučiti da
se kratko pomole ili barem prekriže prije i poslije jela.

Eto, to su savjeti koji će pomoći kršćanskim roditeljima da nauče
svoju djecu moliti. — Zar nije žalosno da toliki zanemaruju ovu
dužnost? Dušobrižnici koji puta nailaze na žalosne dokaze takova
nemara: odraslu djecu koja ne znaju najobičnijih molitava ili se
križaju lijevom rukom i slično, a majke se izgovaraju da nemaju
vremena, da nemaju strpljenja, da su nervozne pa ne mogu djecu
učiti.

Pred svojih dvadesetak godina objelodanile su neke novine pismo
koje je jedna majka primila od svojih sinova koji su bili izvan rodi¬
teljskog doma u teškim životnim prilikama. U pismu je stajalo:
»Majko! Ti si se mnogo za nas brinula. Dala si nam prilike da učimo
strane jezike, glazbu, ples itd. Samo si jedno propustila: nisi nas
naučila kako treba da molimo. Ovdje gledamo kako se naši drugovi
mole i iz molitve crpe veliku utjehu i snagu. Nas se dvojica ne
molimo, jer mi toga ne znamo. Ti nas nisi toga naučila. Sada istom
vidimo kako smo nesretni što se ne znamo moliti«.

Kršćanski roditelji! Pazite da se i vama ne dogodi da morate do¬
bivati takove gorke prigovore od svoje djece kad se kao odrasli
ljudi budu nalazili u vrtlogu života i u životnoj borbi. Što se u dje¬
tinjstvu propusti, teško će se kasnije u životu nadoknaditi. Budite
svjesni svoje teške odgovornosti pred Bogom i pred svojom djecom.

53

ZAVRŠETAK

Dragi vjernici! Sveta misa na I. nedjelju adventa počinje riječima:
»K tebi podižem svoju dušu, Bože moj!« Teško bi se mogle naći
prikladnije riječi da se izraze osjećaji koje kršćanin mora imati na
početku crkvene godine. Ali ne samo na početku crkvene godine.
Svakoga dana moramo dizati dušu k Bogu u molitvi. Zato svećenik
svakoga dana u sv. misi, na početku Predslovlja, uzvikuje: »Gore
srca«, a na ove se riječi odgovara: »Imamo kod Gospodina«. Nemoj¬
mo se oglušiti ovom pozivu Crkve! Nađimo svaki dan vremena da
pamet i srce dignemo k svomu Ocu koji je na nebesima. I budimo
uvjereni da ćemo uz pomoć dobre molitve biti jači u svladavanju
životnih poteškoća, savjesniji u svojim dužnostima, mirniji u savjesti
i bolji u kršćanskom životu.

Neka vam dade svoj blagoslov svemogući Bog
OTAC I SIN I DUH SVETI.

AMEN.

U Zagrebu , dne 5. prosinca 1955.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

Okružnica

O UZDRŽAVANJU RKT. BOGOSLOVSKOG
FAKULTETA U ZAGREBU

Kako je svećenstvu već poznato, godine 1952. je naš Rkt. bogo-
slovski fakultet u Zagrebu izdvojen iz sklopa Sveučilišta u Zagrebu.
Od toga vremena sav teret izdržavanja fakulteta pao je na Crkvu,
prvenstveno na zagrebačku nadbiskupiju.

Razumljivo je da se uslijed toga Rkt. bogosl. fakultet u Zagrebu
nalazi u teškom materijalnom stanju.

O tomu se predmetu raspravljalo i na sjednici Poslovnog odbora
episkopata u listopadu ove godine. Da bi se osigurao normalan rad,

54

nesmetano funkcioniranje i razvitak Bogoslovskog fakulteta u Za¬
grebu, bilo je zaključeno da će biskupi u svojim biskupijama pozvati
svećenstvo da dragovoljno doprinese u korist Bogosl. fakulteta u
Zagrebu mjesečno iznos od jednog misnog stipendija.

Ovime pozivam sve svećenstvo zagrebačke nadbiskupije, da —
ukoliko mu je ikako moguće — za uzdržavanje našeg Bogoslov, fa¬
kulteta odsluži mjesečno jednu misnu intenciju u korist fakulteta.
Svećenici koji prihvate ovu dobrovoljnu obvezu neka to najkasnije
do kraja prosinca priopće ovom Nadb. duhovnom stolu. Novac neka
se zasada pošalje Dijecezanskoj blagajni sa oznakom, da je to za
Bogosl. fakultet. Svećenici koji nemaju dovoljno misnih intencija a
voljni su mjesečno jednu odslužiti u korist fakulteta, neka se obrate
ovom Nadb. duhovnom stolu koji će im, u granicama mogućnosti,
vrlo rado poslati.

Uvjeren sam da kod svećenstva zagrebačke nadbiskupije neće uz-
manjkati dobre volje da s ljubavlju i velikodušnošću prihvati ovaj
neznatni ali tako važan teret za uzdržavanje našeg jedinog crkvenog
fakulteta.

U Zagrebu , dne 3. prosinca 1955.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

Okružnica

SAVJETI GLEDE POPRAVKA CRKAVA

Poznato je da su mnoge župne crkve ili područne kapele znatno
zapuštene ili oštećene, te je velika pogibelj njihova propadanja. U
mnogo bi se slučajeva s razmjerno malo troška moglo zaustaviti ta¬
kvo propadanje kad bi župnici i upravitelji župa pravovremeno
zahvaćali u novonastale štete.

Da se pri tomu pomogne dušobrižnom kleru donosit ćemo u našem
»Službenom vjesniku« stručne odgovore na pitanja koja će prema
potrebi pismeno dostavljati Nadb. duhov, stolu oni dušobrižnici koji
nailaze na poteškoće kod popravka svojih župnih crkvi ili područnih
kapela.

55

Budući da je svrha takvih uputa da ih naš kler, a i njegovi na¬
sljednici, imaju pri ruci za slučaj potrebe, bilo bi od koristi da
dušobrižnici u vezi sa župnom registraturom i arhivom urede posebni
fascikl pod naslovom »Gradnja i popravci« u koji će, uz ostale ispra¬
ve koje se na to odnose, unositi i spomenute upute.

U Zagrebu, dne 4. prosinca 1955.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

1956.

Okružnica

POBOŽNOST PREMA PRESVETOM SRCU ISUSOVU

Papa je Pio IX. dekretom Sv. kongregacije obreda od 23. VIII.
1856. protegnuo na čitavu Crkvu blagdan Presv. Srca Isusova, koji
je papa Klement XIII. već godine 1765. bio odobrio dijecezama
Poljske.

Ove se, dakle, godine navršava stotinu godina od ovog značajnog
događaja koji je neobično mnogo pridonio širenju štovanja Presv.
Srca. Prigodom ove stogodišnjice izdao je sv. otac papa Pio XII. dne
15. svibnja o. g. veliku encikliku »Haurietis aquas« o štovanju Presv.
Srca Isusova. U enciklici Sv. Otac opširno obrađuje dogmatske te¬
melje štovanja Srca Isusova, prikazuje njegov historijski razvoj i
velike koristi koje su odatle potekle u pogledu produbljenja kršćan¬
skog života.

KARAKTER POBOŽNOSTI SRCU ISUSOVU

Štovanje Srca Isusova nije samo jedna od kršćanskih pobožnosti,
to je katolička pobožnost Kat’ eksochen, temeljna pobožnost u pra¬
vom smislu riječi. »Divni je napredak štovanja Presv. Srca Isusova
potekao odanle što je potpuno u skladu s naravi kršćanske religije,
jer je ona religija ljubavi« (Enc. »Haurietis aquas«). Temeljne kr¬
šćanske dogme počivaju na tajni Božje ljubavi: Trojstvo, Utjelo¬
vljenje, Otkupljenje, Euharistija, Crkva. A sva kršćanska moralka,
ascetika i mistika u svojoj biti nisu ništa drugo nego ljubav čovjeka
prema Bogu i prema čovjeku.

57

»Sasvim je sigurno da je štovanje Presv. Srca Isusova, — ako pro¬
matramo njegovu posebnu narav, najuzvišeniji čin bogoštovlja, uko¬
liko od nas traži potpunu i najsavršeniju volju da se prikažemo i
posvetimo ljubavi božanskoga Otkupitelja, a te je ljubavi trajni
znamen i znak (vivax index et signum) ranjeno Srce. Isto je tako
sigurno, čak u većoj mjeri, da je to glavna značajka ovoga štovanja:
da uzvraćamo svoju ljubav božanskoj Ljubavi« (1. c.).

Slično je bio napisao već prije papa Pio XI: »Zar nije u ovom
obliku pobožnosti kratki sadržaj čitave religije i ujedno pravilo sa¬
vršena života kad na lakši način dovodi razum da potpuno upozna
Krista Gospodina i kad uspješnije potiče volju da ga više ljubi i
točnije slijedi?« (Enc. Pija XI. »Miserentissimus Redemptor«, AAS
1928, pg. 167).

»Štovanje Presv. Srca nije uglavnom ništa drugo nego štovanje
božanske i čovječanske ljubavi utjelovljene Riječi, a isto tako i što¬
vanje one ljubavi koju i nebeski Otac i Duh Sveti pokazuje prema
grešnim ljudima«. Srce je utjelovljene Riječi »praecipuus . . . index
et symbolus . . . amoris quo Divinus Redemptor Aeternum Patrem
hominesque universos continenter adamat«, ono je »caritatis eius
imago«, ono je »mystica scala qua ad amplexum ascendamus Salva-
toris nostri Dei« (izrazi iz enc. »Haurietis aquas«).

S pravom dakle veli Sv. Otac u uvodu svoje enciklike da je kult
Presv. Srca, koji se neprestano sve više širi po čitavom svijetu, »ne¬
procjenjivi dar koji je utjelovljena Riječ i naš božanski Spasitelj,
kao jedini posrednik milosti i istine između nebeskog Oca i ljudskog
roda, podijelio Crkvi, svojoj mističnoj Zaručnici tokom ovih zadnjih
stoljeća kad je ona imala da podnese tolike napore i da se bori protiv
tolikih poteškoća«.

ISPRAVNO SHVAĆANJE POBOŽNOSTI SRCU ISUSOVU

Papa ponajprije ističe da je Crkva uvijek svim silama nastojala
da ovu pobožnost obrani od nezdravog sentimentalizma. To je ra¬
zumljivo jer pobožnost ne smije postati isključivo stvar osjećaja.

Zatim Sv. Otac za pravo shvaćanje ove pobožnosti naglašuje da
ona mora kršćane dovesti do savršene ljubavi prema Bogu koja se
očituje u djelima. Drugim riječima da kršćane na štovanje Boga
»ne potiče u prvom redu vlastita korist s obzirom na tijelo ili dušu,
s obzirom na sadanji ili vječni život, nego dobrota samoga Boga koga

58

nastoje poštivati time da mu uzvraćaju ljubav, da mu se klanjaju i
da mu iskazuju dužnu hvalu . . . Stoga neka svi budu čvrsto uvje¬
reni da u štovanju uzvišenog Srca Isusova nisu prvo i najvažnije
vanjska djela pobožnosti i da nije najglavniji razlog štovanja u do¬
bročinstvima koja je Krist Gospodin zato zajamčio privatnim obe¬
ćanjima da ljudi s većim žarom vrše glavna djela katoličke religije,
to jest ljubavi i zadovoljštine, te da se tako u što većoj mjeri pobrinu
i za svoje vlastito duhovno dobro« (cit. Enc.). Papa nas ovim riječima
ozbiljno opominje da ne bismo površno shvaćali kao da se štovanje
Srca Isusova sastoji samo u vršenju različitih pobožnosti i pobožnih
vježbi. Treba ići dublje i doprijeti do ljubavi Otkupitelja i Presv.
Trojstva. I živjeti u duhu te ljubavi.

SMJERNICE ZA PASTORALNU PRAKSU

Da se ova značajna stogodišnjica u povijesti pobožnosti Srcu Isu¬
sovu što bolje iskoristi u pastoralnom pogledu, preporučuje se i
stavlja na srce kleru zagrebačke nadbiskupije slijedeće:

1. Što dostojnije obavljati sve pobožnosti u čast Srcu Isusovu koje
su određene našim dijecezanskim propisima (blagdan Srca Isusova
i prvi petak u mjesecu). — Nastojati da na te pobožnosti dođe što
veći broj djece, mladića i djevojaka. Svećenici koji budu znali s
oduševljenjem govoriti o ljubavi Spasiteljevoj, osobito prema djeci,
imat će sigurno uspjeha u tom.

2. Ponovno poticati vjernike, napose mlađe ljude, da obave po-
božnost devet prvih petaka (»milosnu devetnicu spasa«), otprilike
na isti način kako je bilo u jubilarnoj Marijinoj godini. Posebno bi
trebalo na to potaknuti prvopričesnike i ovogodišnje krizmanike.
Razumije se da se treba pobrinuti, osobito u većim mjestima, za
dovoljan broj ispovjednika u predvečerje prvog petka i na sam dan.
— Najbolje će biti da početak ove velike devetnice bude u listopadu
ove godine , tj. iza praznika, tako da će završiti u lipnju 1957.

3. U propovijedima treba češće, ne samo prigodom blagdana Srca
Isusova, govoriti o Spasiteljevoj ljubavi prema nama i o našoj du¬
žnosti da tu ljubav uzvraćamo i svojim životom pokažemo.

4. Ispovjednici neka nastoje svoje penitente formirati u tom prav¬
cu da vršenje kršćanskih dužnosti i odricanja koja su s tim spojena
shvaćaju kao osobnu obavezu ljubavi prema Spasitelju.

59

5. Vjernike treba češće poticati, u propovijedima i u privatnom
kontaktu, na duhovna i tjelesna djela ljubavi prema bližnjemu.

»Si caritatem non habuere, nihil sum« (1 Kor 13, 2).

U Zagrebu , dne 29. svibnja 1956.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

Okružnica

400-GODIŠNJICA SMRTI SV. IGNACIJA LOJOLE

Dne 31. srpnja 1556. umro je u Rimu osnivač Družbe Isusove sv.
Ignacije Lojola. Bio je to jedan od onih velikih ljudi kojima se Bog
poslužio i pružio ih Crkvi u naročito kritično doba njezine povijesti
kad su mnogi mislili da je Crkvi i papinstvu odzvonilo; jedan od
protagonista nutarnje reformacije Crkve u doba kad je u XVI. sto¬
ljeću reformacija nemilice kidala crkveno jedinstvo.

Božja je Providnost odabrala viteza Ignacija, kojega mladost nije
dala naslućivati velikih djela koja će preporođen milošću izvršiti.

Poznate su nam svima etape koje je Ignacije prošao: obrana Pam-
pelone gdje je bio ranjen; nova orijentacija života povodom čitanja
života Isusova i života svetaca; probdjevena noć u Marijinu sveti¬
štu na Montserratu; pokornički život u spilji kod Manrese; početak
srednjoškolskih studija u dobi od 30 godina; akademski studij u
Parizu gdje stječe akademske stupnjeve.

Manresu je Ignacije ostavio posve preobražen: obuzimala ga je
svega jedna misao — BOG kojega je ljubio svim svojim bićem, i
jedna volja — raditi za Krista i njegovo kraljevstvo, svetu Crkvu.

U Parizu je dozrela Ignacijeva zamisao da osnuje kao neku dru¬
žinu sumišljenika s kojima će raditi za spasenje i posvećenje bli-
žnjega. Za ovu ideju pridobije devet mladih ljudi sa sveučilišnom
naobrazbom. To je klica buduće Družbe Isusove za koju je Ignacije
sastavio Konstitucije koje je odobrio papa Pavao III. (1540).

Zanimljivo je istaknuti da je Ignacija za svećenika zaredio u Ve¬
neciji rapski biskup Vinko Nigusantius (1537).

60

Sv. je Ignacije ostavio iza sebe dva djela koja nastavljaju djelo
koje je on započeo. Prvo je njegova knjiga Duhovnih vježbi (Ejerci-
cios Espirituales). Ta je knjiga po svojoj dubokoj psihologiji i po
svojoj kristocentričnosti i danas još snažan instrumenat duhovne
obnove stotinama tisuća kršćana. Za Duhovne vježbe kaže jedan
ugledni povjesničar naših dana da je najznatnija katolička knjiga
novoga vijeka (J. Lortz, Gesch. der Kirche, 17—18 izd., 1953).

Drugo je djelo Družba Isusova. Već od svoga početka novi je red
razvijao opsežnu djelatnost širom svijeta i mnogo pridonio obnovi
i jačanju vjerskog života; u mnogim je krajevima zaustavio širenje
krivovjerja; u prekomorskim je krajevima osvajao za Krista ne pla-
šeći se progona i smrti.

Ove godine, kad se po katoličkom svijetu slavi 400-godišnjica smrti
sv. Ignacija, dozovimo si u pamet djelatnost sinova Ignacijevih u
našoj domovini, a posebno u zagrebačkoj nadbiskupiji.

Isusovci su počeli držati pučke misije već u XVI. stoljeću u ko¬
torskoj i dubrovačkoj biskupiji, a poslije su zaredali pučki misionari
po svim hrvatskim krajevima, pače su — koliko su prilike dopuštale
— davali kadšto misije i za katolike pod Turcima.

Vjerskom su preporodu služile i brojne srednje i visoke škole koje
su isusovci osnivali i koje su mogli polaziti i sinovi siromašnih rodi¬
telja, jer se u isusovačkim školama nije plaćala školarina. Da omo¬
guće školovanje siromašnoj mladeži osnivali su Isusovci konvikte
za siromašne đake.

U Zagreb su Isusovci došli god. 1606. za biskupa Šimuna Bratu-
lića, a iduće su godine osnovali u Zagrebu prvu gimnaziju. Gimna¬
zija je otvorena na Duhove 1607. te je već prve godine imala tri
stotine đaka. Nekadanja je gornjogradska gimnazija bila nasljednica
ove isusovačke gimnazije.

Hrvatski su isusovci zaslužni i za obrazovanje i odgoj klera za¬
grebačke biskupije. U zagrebačkim biskupima i u Prvostolnom kap¬
tolu imali su isusovci velikih prijatelja i dobrotvora. U zagrebačkoj
je školi Družbe Isusove na Griču biskup Franjo Ergeljski (1628—
—1637) osnovao zakladu za jednog profesora moralne teologije, a
kasnije je pridošao još jedan profesor tako da su dva profesora pre¬
davala moralku s kanonskim pravom u prvom redu za bogoslove
zagrebačke biskupije. Od godine 1726. predavao je kanonsko pravo
posebni profesor. Veliki je prepošt zagrebačkog Kaptola Nikola Dia-
nešević osnovao zakladu u zagrebačkom kolegiju trogodišnji filo¬
zofski tečaj s tri profesora koji je služio i obrazovanju svećeničkih

61

kandidata a otvoren je g. 1662. U prvom redu za klerike zagrebačke
biskupije uvedena su u zagrebačkom isusovačkom kolegiju god. 1746.
predavanja dogmatike i kontroverza; zakladu za tri profesora po¬
ložio je Prvostolni kaptol (15.000 for.), od čega je petinu dao kanonik
Toma Augustić. God. 1770. pridošla su tri profesora, po jedan za
Sveto pismo, grčki i hebrejski jezik te za crkveno govorništvo i
crkvenu povijest. (Vidi Zbornik zagrebačke nadbiskupije T str
683 sq).

Dne 28. IX. 1669. dao je car Leopold I. svojom poveljom izdanom
pod zlatnim pečatom, isusovačkoj školi u Zagrebu sva prava i po¬
vlastice što su ih imala sveučilišta »rimskog carstva«. Zato se s
pravom ova godina uzima za godinu od koje pravno postoji zagre¬
bačko sveučilište.

U prosincu 1949. svečano je proslavljena u Zagrebu 280-godi-
šnjica visokoškolske nastave u Hrvatskoj i 75-godišnjica postojanja
našeg sveučilišta u današnjem organizacionom obliku. Ta se 280-go-
dišnjica računa od gore spomenutog datuma. Tim je povodom u za¬
grebačkom dnevniku »Vjesnik« od 23. XII. 1949. izišao članak iz
pera jednog sveučilišnog profesora u kojem se ističe da je hrvatsko
sveučilište u Zagrebu »zapravo najstariji univerzitet svih južnosla¬
venskih naroda«. Nadalje pisac razlaže: »Iako u rukama isusovaca,
ova visokoškolska nastava značila je za Hrvatsku nesumnjiv napre¬
dak prema dotadašnjem stanju. Domaći ljudi stekli su mogućnost da
stiču visokoškolsku naobrazbu u svojoj zemlji. I što je interesantno,
većinu studenata već u početku nisu činila velikaška i plemićka,
nego građanska djeca. A bilo je među njima dosta i »siromašne dje¬
ce«. U nastavku članka spominje kao pozitivnu stranu da je kod te
visokoškolske nastave bila već tada dosta ispoljena ideja o zajednici
slavenskih, naročito južnoslavenskih naroda te dodaje: »Iz akademije
su izlazili ljudi, koji su širili ta osjećanja, a mnogi među njima ba¬
vili su se proučavanjem domaće historije i historije susjednih sla¬
venskih naroda«.

Isusovci nisu samo u Zagrebu osnovali prvu gimnaziju i prvu vi¬
soku školu, oni su imali srednje škole i u drugim našim gradovima:
u Dubrovniku, Rijeci, Varaždinu, Požegi, Osijeku, Petrovaradinu. Uz
škole su otvarali, kako je gore spomenuto, i besplatne konvikte za
siromašne đake. U Zagrebu su osnovali đački konvikt pod imenom
»Seminarium pauperum, sub patrocinio S. Joseph« (u današnjoj
Iiabdelićevoj ulici).

62

Značajna je odredba biskupa Martina Borkovića iz god. 1674. —
dakle u vrijeme kad nisu postojali današnji propisi crkvenog prava
o neposrednoj pripravi za svećeničko ređenje — da nitko od zagre¬
bačkih bogoslova ne smije biti ređen za svećenika dok prije ne obavi
osamdnevne duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija a te su se du¬
hovne vježbe obavljale u zagrebačkom kolegiju Družbe Isusove.

Iz povijesti je hrvatske književnosti poznato da su se mnogi čla¬
novi Družbe istakli i na literarnom polju. Ovdje neka bude samo
spomenuto da je prvu hrvatsku gramatiku sastavio god. 1604. isu¬
sovac Bartul Kašić i da su velike rječnike napisali Jakov Mikalja,
Juraj Habdelić i Andrija Jambrešić. Ovaj potonji u svom velikom
rječniku iz god. 1742. svaku latinsku riječ tumači hrvatski (kajkav¬
sko narječje), njemački i madžarski.

Isusovac je bio poznati Ruđer Bošković, matematičar, astronom,
inženjer i filozof iz XVIII. stoljeća. Njegova se bista nalazi među
našim velikanima na Zrinjevcu, a zagrebački Institut za fizikalna
istraživanja nosi njegovo ime.

Nema sumnje, isusovci su dali značajan doprinos hrvatskoj kul¬
turi. Međutim krivo bi bilo misliti da su oni težište svoga rada sta¬
vili u prosvjetni rad. Sv. je Ignacije odredio kao svrhu svojoj re¬
dovničkoj zajednici: »cum divina gratia impense in salutem et
perfectionem proximorum incumbere«. I zato su njegovi sinovi u
prvom redu i od prvog početka nastojali da budu pastoralni radnici.
Propovijedanje riječi Božje, katehizacija, pučke misije i misije među
nekršćanima, ispovijedanje i uopće dijeljenje sv. sakramenata, da¬
vanje duhovnih vježbi, širenje pobožnosti prema Srcu Isusovu i
Majci Božjoj, to je sačinjavalo i sačinjava još i danas glavnu dje¬
latnost članova Družbe. I u tomu je njihova najveća zasluga pred
Bogom.

Prigodom ove četiristote obljetnice smrti sv. Ignacija mi se sa
zahvalnošću sjećamo svih ovih muževa, velikih i malih, poznatih
i nepoznatih, koji su svoje živote posvetili radu za Kraljevstvo Kri¬
stovo. A sjećamo se napose s poštovanjem i zahvalnošću Božjeg
velikana Ignacija koji je u rukama Providnosti poslužio kao »instru-
mentum aptum« za onu neprestanu nutarnju reformu duša koju
Božja milost provodi u ljudskim dušama.

U Zagrebu , dne 4. lipnja 1956.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

63

Okružnica

VELIKA DEVETNICA SPASENJA
U GODINI 1956.—57.

Okružnicom broj 3013. od 29. V. 1956. obaviješten je kler zagre¬
bačke nadbiskupije da se u ovoj godini navršava stota godišnjica
dekreta pape Pija IX. kojim je blagdan Presv. Srca Isusova pro¬
tegnut na čitavu Crkvu.

Enciklika »Haurietis aquas« koju je sadanji sv. otac Pio XII. izdao
tim povodom, dne 15. V. o. g., imade ne samo komemorativno zna¬
čenje. Enciklika opširno obrađuje dogmatske temelje štovanja Srca
Isusova a osim toga sadržava mnogo poticaja za produbljenje du¬
hovnog života i za pastoralni rad.

Da ova značajna enciklika ne ostane za nas samo mrtvo slovo, na¬
vedene su u uvodu o spomenutoj okružnici Duhovnog stola smjer¬
nice za pastoralnu praksu u vezi sa štovanjem Presv. Srca. Ove
smjernice ponovno stavljam na srce dušobrižnicima da ih meditiraju
i provode u život.

Za provedbu točke 2. iste okružnice određuje se slijedeće:

1. Na cijelom području zagrebačke nadbiskupije neka se obavlja
»milosna devetnica spasenja«, i to od prvog petka u mjesecu listo¬
padu o. g. do zaključno prvog petka u mjesecu lipnju 1957. Vjer¬
nike treba poticati da na te dane u što većem broju pristupe sv. sa¬
kramentima ispovijedi i pričesti. Kod toga treba osobitu brigu po¬
svetiti djeci i mladeži; njih će se na taj način najbolje moći privesti
čestom i redovitom primanju sakramenata. Posebno treba misliti
na ovogodišnje prvopričesnike i krizmanike.

2. Na dvije zadnje nedjelje u mjesecu rujnu o. g. (23. i 30. IX.)
neka se vjernicima pročita i protumači priložena okružnica.

3. Na nedjelje prije svakog od devet prvih petaka treba vjernike
podsjetiti na ovu pobožnost. Bilo bi od velike koristi kad bi se barem
na koju od ovih nedjelja održala i propovijed o štovanju Presv. Srca.
Kao materijal za propovijedi mogu poslužiti skice koje su priložene
»Službenom vjesniku«.

4. Dobro bi bilo da se na oglasnu ploču crkve stavi natpis koji
će podsjećati na ovu pobožnost i na kojemu će biti označeni datumi
prvih petaka (5. X., 2. XI., 7. XII. 1956. — 4. I., 1. II, 1. III, 5. IV,
3. V. i 7. VI. 1957).

64

Na oglas se može staviti i tekst odnosnog obećanja Srca Isusova u
vezi s pobožnostima prvih petaka. Tekst se nalazi u priloženim ski¬
cama propovijedi.

5. Od osobite je važnosti da se vjernicima za prvi petak dade
dovoljno prigode za sv. ispovijed, ne samo od ranog jutra u petak,
nego i u predvečerje. U većim se mjestima, gdje imade više svećeni¬
ka, treba pobrinuti za dovoljan broj ispovjednika. Ispovjednici neka
posvete očinsku pažnju duhovnim potrebama penitenata.

6. Ako se u kojoj župi ukaže potreba za večernju misu ili za bi-
naciju na prvi petak, treba se obratiti s obrazloženom molbom na
Nadbiskupski duhovni stol.

Umoljavam braću svećenike da ne žale truda da što veći broj
svojih vjernika potaknu da dobro obave ovu veliku devetnicu spa¬
senja. Iskustvo je pokazalo da je pobožnost prvih petaka solidan pa¬
storalni instrumenat za produbljenje duhovnog života. O našoj rev¬
nosti i o našem zalaganju ovisit će duhovni preporod naših vjernika.

U Zagrebu , dne 26. kolovoza 1956.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

Okružnica

O POBOŽNOSTI PRVIH PETAKA

Dragi vjernici!

Među pobožnostima koje su raširene među vjernicima Crkve ka¬
toličke posebno se ističe pobožnost Presvetom Srcu Isusovu. Tu po¬
božnost nazivaju neki učitelji Crkve biserom katoličkih pobožnosti;
ona je nadasve draga našim dušama i srcima.

To je posve razumljivo. Mi smo ljudi takovi: duša nam čezne za
blagom rukom koja će nam otrti suze, za ljubavlju nesebičnom i
vjernom, za toplim srcem koje će nas razumjeti, za velikom, vječnom
srećom. Mi dobro znamo da te sreće ne nalazimo na zemlji. Nju nam

5 SEPER

65

može dati samo Bog. I On nam je dao tu sreću poslavši svoga Sina
na svijet. Ljubav je Božja sišla po otajstvu utjelovljenja na zemlju
i sjedinila se s jednim ljudskim srcem u božanskoj osobi našega
Spasitelja Isusa Krista.

To srce božanske ljubavi i vječne utjehe, jest Presveto Srce Isu¬
sovo koje mi katolici štujemo. Bog je u tom Srcu, Bog naš Otac i
utješitelj, najvjerniji prijatelj i najveći ljubitelj naših duša.

Bez ljubavi ne može živjeti ljudsko srce. Presveto je Srce Isusovo
velika, divna knjiga ljubavi: ljubavi najpunije, ljubavi najčišće, lju¬
bavi najnesebičnije. To je Srce iz ljubavi prema našim dušama u
pregorkoj muci i smrti vlastitom krvlju izbrisalo dug čovječanstva.
To je Srce dobrote i ljubavi puno!

Zato je i pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu pobožnost lju¬
bavi. Njegova božanska ljubav prema nama, želi u nama pobuditi
ljubav prema sebi. Pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu čovje¬
ka ćudoredno oplemenjuje i podiže i sjedinjuje s Bogom.

Srce Isusovo štovati, Srce Isusovo ljubiti, to znači Boga ljubiti —
a Boga ljubiti znači biti s Bogom sjedinjen po kreposti i milosti.

Presveto Srce zove sve nas k sebi da nas utješi, da nam osigura
vječni spas: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću
vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer
sam ja krotak i ponizan srcem i naći ćete pokoj dušama svojim; —
jer je jaram moj sladak i breme je moje lako!« (Mt 11, 28—30). To
je poziv sreće i mira, poziv velike ljubavi, kakav ni prije ni poslije
nije nikada izašao iz nijednih ljudskih usta. Ono nas sve umorne i
opterećene poziva k sebi i obećaje okrepu, utjehu, pomoć i pokoj.
Presveto Srce zove sve!

Dođite k meni svi vi koji ste opterećeni teškim bremenom život¬
nih nedaća i padate pod težinom svoga križa — moje će vas Srce
utješiti. Podići će vam oči k nebu. Ulit će vam u srce utjehu svoje
milosti.

Dođite k meni svi, poziva Spasitelj! Izvan mene nema spasenja, a
u mojem je Srcu savršeni pokoj, moje je Srce siguran zalog vječne
sreće!

Jest, dragi vjernici, Srce je Isusovo siguran zalog vječne sreće,
siguran zalog našega spasenja!

Kad se presveto Srce Isusovo ukazalo sv. Mariji Margareti Ala-
coque, među mnogobrojnim milostima koje je obećalo svojim štova¬
teljima, napose je obećalo: milost pokore na samrti svima koji se
budu pričestili na prvi petak kroz devet mjeseci uzastopce. Ti neće

66

— rekao je Spasitelj — umrijeti u nemilosti bez svetih sakramenata.
Moje Srce, rekao je Spasitelj, bit će im sigurno utočište u poslje¬
dnjem času!

To je veliko obećanje Presvetog Srca Isusova, to je »velika devet-
nica spasenja«. Evo nam pouzdanoga sredstva da si osiguramo vje¬
čno spasenje!

Dragi vjernici!

Ove se godine navršilo stotinu godina otkako je papa Pio IX. na
čitavu Crkvu protegnuo blagdan Srca Isusova. Moja je želja da tim
povodom u našoj nadbiskupiji s prvim petkom u mjesecu listopadu
u što većem broju započnemo tu veliku devetnicu spasenja koja će
završiti u lipnju iduće godine. Pozivamo vas sve, kojima je ikako
moguće, da se počevši s prvim petkom u mjesecu listopadu kroz
devet prvih petaka u mjesecu uzastopce dobro ispovjedite i dostojno
pričestite. Ne smije se izostaviti ni jedan prvi petak u mjesecu, hoće
li se zadobiti velika milost da umremo u prijateljstvu s Bogom. Ako
bi se koji izostavio, tada treba iznova započeti. Jednako ne bi vri¬
jedilo za veliku devetnicu spasenja, ako bi se tko pričešćivao na koje
druge petke u mjesecu ili ako bi sv. pričest prenio s petka na ne¬
djelju, kao što se gdjekad prenose druge pobožnosti — jer Srce Isu¬
sovo obećaje milost konačne pokore izrijekom onima koji se uza¬
stopce pričeste kroz devet mjeseci svakog prvog petka.

Ispovijed se dakako može obaviti i na drugi dan prije prvog petka.
Neka ne bude nikoga među nama, a da barem jednom u životu ne
obavi pobožnosti devet prvih petaka. Pozivam napose roditelje da
svojoj djeci osiguraju vječno spasenje. Tko zna što ih čeka u životu?
Neka djeca što prije, najbolje odmah, započnu i dovrše veliku de¬
vetnicu spasenja. Posebno neka to učine oni koji su ove godine
primili prvu sv. pričest ili sv. potvrdu.

Presveto Srce nas zove — odazovimo se!

U Zagrebu , dne 26. kolovoza 1956.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

67

Okružnica

VJERSKA POUKA DJECE I MLADEŽI

Među glavne dužnosti dušobrižnika spada, uz dijeljenje sv. sa¬
kramenata, navješćivanje od Krista objavljene vjere putem propo¬
vijedi i katehizacije.

Krist je naredio: »Navješćujte evanđelje svakom stvorenju (Mk
16, 15). Od ove nas odredbe nitko ne može dispenzirati. Apostoli su
čak »ministerium verbi« (Dj 6, 4) smatrali za veću svoju dužnost
negoli karitativno djelovanje, pa su ovo povjerili đakonima da sami
budu slobodniji za propovijedanje. I naša lozinka ima biti ono što je
sv. Pavao pred smrt pisao učeniku Timoteju: »Navješćuj riječ«! (2
Tim 4, 2).

Ovoj dužnosti nismo udovoljili samo time što nedjeljom i blagda¬
nom propovijedamo prigodom službe Božje. Potrebna je i sistematska
pouka o vjeri, napose djece i mladeži. Iako vjersko neznanje nije
jedini uzrok dekadence vjerskog života, ipak je jedan od glavnih
uzroka. Crkvena nam povijest svjedoči da su veliki predstavnici ka¬
toličke reformacije u XVI. stoljeću najveću važnost polagali baš na
redovitu vjersku pouku jer su smatrali da je to prvi korak solidnoj
obnovi vjerskog života.

Codex, kad govori de divini verbi praedicatione (lib. III. tit. XX),
najprije donosi odredbe de catechetica institutione a onda de sacris
concionibus.

Can. 1329. veli: »Proprium ac gravissimum ojficium , pastorum
praesertim animarum, est catecheticam populi christiani institu-
tionem curare«.

Can. 1335. naglašuje dužnosti roditelja i staratelja: »Non solum
parentes aliique qui aprentum locum tenent, sed heri quoque ac
patrini obligatione adstringuntur curandi ut. omnes šibi subjecti vel
commendati catechetica institutione erudiantur«.

Can. 1336. određuje prava mjesnih Ordinarija u pogledu katehi¬
zacije: »Ordinarii loci est omnia in sua dioecesi edicere quae ad
populum in christiana doctrina instituendum spectent; etiam religiosi
erempti, quoties non examptos docent, eadem servare tenentur«.

Naše državno zakonodavstvo ima u čl. 4. al. 2. Zakona o pravnom
položaju vjerskih zajednica ovu principijelnu odredbu: »Vjerska na¬
stava (katehizacija) u crkvama, hramovima odnosno u drugim pro¬
storijama koje su za to određene, slobodna je«.

68

Da što potpunije zadovoljimo ovoj svojoj važnoj dužnosti pouča¬
vanja u kršćanskom nauku, daju se slijedeće odredbe i smjernice:

1. Katehizacija se mora obavljati redovito a ne samo sezonski,
npr. samo kao dulja ili kraća priprava za prvu sv. pričest ili za sv.
potvrdu. Samo se na taj način može dati solidno znanje.

2. Katehizacija se obavlja prema mjesnim prilikama i prema na¬
hođenju dušobrižnika ili u crkvi ili u kapeli ili u sakristiji ili u
kojoj drugoj za to određenoj prostoriji uz crkvu ili na župnom dvoru.
Gore citirani član Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica
izričito dopušta da se katehizacija vrši ne samo u crkvama nego i
»u drugim prostorijama koje su za to određene«.

U mnogo slučajeva moći će se urediti takva prostorija u kojoj bi
osim klupa trebalo postaviti oltarić ili sv. sliku, peć (da se katehi¬
zacija može vršiti i zimi) i različita didaktička pomagala. Hvale su
vrijedni svećenici koji su u tom pravcu preuzeli inicijativu.

3. Vrijeme održavanja kršćanskog nauka odredit će isto tako dušo¬
brižnici prema mjesnim prilikama. S obzirom na potrebu biniranja
u gotovo svim župama i na druge pastoralne dužnosti u nedjelju,
u većini će slučajeva biti najzgodnije da katehizacija bude na radne
dane. — Cl. 19. al. 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica
određuje: »Vjersku nastavu (katehizaciju) učenici redovnih škola ne
mogu pohađati u školskim satovima«. Jasno je da dušobrižnici neće
određivati za kršćanski nauk vrijeme koje bi polaznicima škole koli¬
diralo s njihovim dužnostima. Ali zato ništa ne priječi da katehi¬
zacija bude prije ili poslije školske obuke.

4. Katehizacija mora odgovarati dobi i shvaćanju polaznika koje
prema tome treba podijeliti u grupe. Npr.: početnici, prvopričesnici,
oni koji su već primili prvu sv. pričest. Ili prema »sakramentalnim
stupnjevima«: pripravnici za prvu ispovijed (primili su krštenje),
pripravnici za prvu sv. pričest (primili su sakramente krštenja i po¬
kore); pripravnici za sv. potvrdu (primili su sakramente krštenja,
pokore i euharistije). — Neprestano ponavljanje istoga gradiva ne
privlači ni pažnje ni interesa slušača, pa stoga treba gradivo pro¬
širivati.

5. U vjerskoj pouci treba izbjegavati pretjerani verbalizam. Zna¬
nje se kršćanskog nauka ne može sastojati samo u memoriranju pi¬
tanja i odgovara i u mehaničkom ponavljanju izraza koje možda
dijete ne razumije. Ima doduše definicija i formula koje treba nau-

69

čiti napamet. Ali kod drugih stvari treba svakako nastojati da se
dijete nauči slobodnom izražavanju. Tu se tek vidi da je potpuno
shvatilo predmet. — Primjer za ilustraciju: strani ispitivač pita dje¬
cu: »Tko je stvorio svijet, prirodu?« Nitko ne zna odgovoriti. Tek
kada vlastiti kateheta postavi pitanje: »Tko je stvorio nebo i zemlju«,
svi odgovaraju: »Bog«. Tipični primjer verbalizma.

Za lakše shvaćanje i pamćenje trebat će često puta pojedine odu-
lje definicije raščlaniti. Mjesto pitanja: »Sto je sv. potvrda?« na koje
bi slijedio poznati odgovor koji sadrži dugu definiciju ovog sakra¬
menta, jedan je kateheta postavio ova pitanja: »Koga primamo u sv.
potvrdi?« (Odg.: Duha Svetoga) »Tko dijeli sv. potvrdu?« (Odg.:
Biskup) »Zašto primamo sv. potvrdu?« (Odg.: Da možemo svoju
vjeru... itd). To je mnogo lakše i shvatljivije.

6. Najbolje će biti da početna obuka u vjeri počne svake godine
s crkvom. To je prava zorna obuka, a na vizuelne predodžbe o poje¬
dinim predmetima u crkvi povezat će se u djetetu znanje o mnogim
vjerskim istinama. Crkva, oltar, raspelo, tabernakul, slike i kipovi,
osobito slika patrona crkve, vječno svjetlo, ispovjedaonica, krstioni¬
ca, pričesna ograda, križni put i svi ostali predmeti u crkvi — sve
je to za katehetu polazna točka za tumačenje pojedinih vjerskih
istina. Osim toga će se tom metodom postići da djeca neće biti stran¬
ci u vlastitoj župnoj crkvi.

7. Radi zornosti obuke u vjeri treba upotrijebiti makar i najskrom¬
nija didaktička pomagala koja su pri ruci: ploču na koju će se na¬
pisati važnije stvari i nacrtati kakav grafički prikaz: slike biblijskih
događaja i druge itd.

8. Treba nastojati da svako dijete imade svoju bilježnicu za kr¬
šćanski nauk, tim više što je teško doći do potrebnih štampanih
tekstova. Time će djeca aktivnije sudjelovati u radu i lakše će po¬
noviti gradivo. Bilježnice treba povremeno pregledavati. Ukoliko
djeca zbog siromaštva ne mogu nabaviti ove bilježnice, neka ih dušo¬
brižnik nabavi iz svojih sredstava ili, uz pristanak crkvenih starje¬
šina, iz crkvene blagajne.

9. Na svakom satu kršćanskog nauka neka se pjeva s polaznicima
barem jedna crkvena pjesma.

10. Budući da kršćanska vjera nije samo znanje nego život, treba
nastojati da polaznici kršćanskog nauka prakticiraju svoju vjeru i
sudjeluju u liturgijskom i sakramentalnom životu Crkve, te da žive
s crkvenom godinom.

70

11. Svake godine pri završetku poučavanja u kršćanskom nauku
neka se priredi ispit kojemu će prisustvovati i roditelji djece. Ispit
će se održati u crkvi, najbolje nedjeljom. Po mogućnosti neka se na
taj ispit pozove i nadležni dekan.

12. Roditelje treba više puta upozoravati na ozbiljnu dužnost po
Božjem i crkvenom zakonu da se pobrinu za vjerski odgoj svoje
djece i na slobodu koju im u tome daje naš državni zakon.

13. Kao pomoćnim silama za predavanje kršćanskog nauka mogu
se župnici po can. 1333. i 1334. poslužiti i klericima, časnim sestra¬
ma, pa čak i katoličkim laičkim osobama koje imadu za to potrebnu
spremu.

U Zagrebu, na blagdan sv. Augustina, dne 28. kolovoza 1956 .

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

Okružnica

O KRŠĆANSKOM NAUKU ZA DJECU

Kršćanski roditelji!

U svojoj je ljubavi Bog vama dao djecu koja su zalog vaše ljubavi
i nastavak vašeg života. U njima i za njih vi živite. Ali vam je Bog
ujedno nametnuo veliku i tešku odgovornost da svoju djecu ne samo
othranite, nego i da ih odgojite za dobre građane i za dobre kršćane.
Duše djece dao je u vaše ruke da ih sačuvate, oplemenite i da ih
učinite trajnim Božjim hramovima. Nikakve okolnosti ni prilike ne
mogu vas osloboditi od ove dužnosti.

U Starom je zavjetu zapisano: »‘Odgoji dijete prema putu kojim
ima poći, pa neće odstupiti od njega ni u starosti« (Izr 22, 6). A sv.
Pavao piše: »Odgajajte svoju djecu u zaptu i opomeni Gospodnjoj«
(Ef 6, 5).

U sv. krštenju prima dijete uz posvetnu milost i dar sv. vjere.
Ova klica vjere koju je Bog ulio u dušu djeteta treba da se sve više

71

i više razvija. Dijete treba privesti do toga da vjeru koju je Isus
donio razumno i svjesno usvoji i prihvati. Sv. Pavao veli: »Vjera
dolazi po propovijedanju a propovijedanje po riječi Kristovoj« (Rim
10, 17). Tu riječ Kristovu treba da dijete čuje najprije od svoga oca
i od svoje majke. Roditelji su prvi propovjednici i prvi katehete
svoje djece. Od njih mora dijete čuti istinu o Bogu, o Isusu, o Ma¬
riji, o anđelima i svetima. Od njih mora dijete naučiti znak križa
i prve molitve. Vi, kršćanski roditelji, morate djeci pomoći da upo¬
znaju dobroga Boga i da se nauče živjeti po vjeri u njega.

Kad djeca odrastu, treba ih slati na kršćanski nauk u crkvu. Vi
znate da je Isus apostolima povjerio propovijedanje kršćanske vjere.
Apostoli su sebi već za života uzeli za pomoćnike u vršenju te dužno¬
sti biskupe i svećenike. Danas biskupi i svećenici, kao nasljednici
apostola, imaju zadatak da naučavaju Isusovu nauku. Zato je dužnost
kršćanskih roditelja da se pobrinu da njihova djeca od svećenika
prime pouku o vjeri, da se priprave za primanje sv. sakramenata
i da udare temelje kršćanskom životu. Zato šaljite redovito svoju
djecu na kršćanski nauk. Ako vam djeca ne budu znala za Isusa, ne¬
će ga moći ni ljubiti, a još će manje znati živjeti po njegovim zapo¬
vijedima. Vi pak sigurno želite da vaša djeca budu dobri ljudi i
časni nosioci kršćanskog imena.

Naši državni zakoni izričito zajamčuju ne samo slobodu ispovije¬
danja vjere nego i slobodu naučavanja vjere. Zakon o pravnom po¬
ložaju vjerskih zajednica veli (čl. 4, al. 2): »Vjerska nastava (kate-
hizacija) u crkvama, hramovima odnosno u drugim prostorijama koje
su za to određene, slobodna je«. Ako je slobodno naučavan je vjere,
onda je slobodan i polazak pouke o vjeri. Iskoristite tu slobodu!

Vodite redovitu brigu o tome da li djeca zaista polaze na kršćan¬
ski nauk.

Ne smijete se zadovoljiti time da vam djeca polaze kršćanski nauk
samo kad se pripremaju za prvu sv. pričest. Roditelji koji se time
zadovoljavaju, pokazuju da ne shvaćaju dovoljno ozbiljno ni vjere
ni života po vjeri. Može li se u jednoj godini ili u još kraće vrijeme
svršiti bilo kakva škola ili izučiti koji zanat?

Kod svojih kuća ponavljajte s djecom ono što su naučila u crkvi.
To će koristiti i vama a pomoći ćete i djeci da bolje upamte što su
naučili. Vas taru mnoge brige i čekaju vas mnogi poslovi, ali uz
dobru volju naći će se u nedjelju ili koji drugi dan nešto vremena
i za to. Dobra volja svladava sve zapreke.

72

Ne zaboravite da kršćanska vjera nije samo znanje, nego život.
Šaljite stoga djecu redovito ne samo na kršćanski nauk, nego i na
nedjeljnu sv. misu i omogućite im primanje sv. sakramenata. Tako
će njihova vjera ojačati a Božja će milost u njihovim dušama rasti.

Kršćanski očevi i majke! Vama je poznata zgoda iz Evanđelja:
majke donose Isusu svoju dječicu i žele da ih Isus dotakne. Učenici
odbijaju žene s djecom. Kad je Isus to vidio, bilo mu je krivo pa
ozbiljno ukori učenike: »Pustite malene da dođu k meni i nemojte
im priječiti jer takvim pripada nebesko kraljevstvo« (Mk 10, 14).

I danas Isus ponavlja taj poziv. Ponavlja ga vama: »Pustite djecu
k meni. Neka dođu k meni, u crkvu, pred svetohranište. Jer ja sam
Put, Istina i Život. Nemojte im toga priječiti svojim nehajem i svo¬
jom nebrigom«.

Poslušajte ovaj Isusov poziv jer će Bog na dan suda duše vaše
djece tražiti iz vaših ruku (usp. Ez 3, 14).

U Zagrebu, dne 28. kolovoza 1956.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

Adventska poslanica

SVETA MISA I MISNA GODINA

Dragi vjernici!

(1.) Prenesimo se duhom u dvoranu Posljednje večere. Isus Krist,
naš Veliki svećenik, okružen je u predvečerje Muke svojim aposto¬
lima. »Jer je ljubio svoje koji su u svijetu, ljubio ih je do kraja«
(Iv 13, 1). Isus uzima u ruke kruh, izgovara riječi zahvale, lomi ga
i daje apostolima uz riječi: »Ovo je Tijelo moje koje se daje za vas:
to činite na moju uspomenu«. Poslije toga uzima kalež s vinom i
daje ga apostolima uz riječi: »Ovaj je kalež Novi zavjet u mojoj
Krvi koja se za vas prolijeva« (Lk 22, 19—20). Apostoli potreseni,
s dubokom vjerom, blaguju Tijelo Isusovo i piju presvetu Krv.

»To činite na moju uspomenu«. Isus je htio da se ono što je on
učinio kod Posljednje večere, u njegovoj crkvi neprestano obnavlja.

73

On je to naredio apostolima kao što im je naredio: »Idite i naučavajte
sve narode« (Mt 28, 19). Apostoli su vršili taj Isusov nalog. Činili su
to i njihovi nasljednici. Čini se to i danas. Vi znate: kod sv. se mise
ponavlja ono što je Isus učinio kod Posljednje večere. Tako će biti
dok bude Crkve, tj. do sudnjega dana.

Za vrijeme teških i dugotrajnih vjerskih borbi i progona katolika
u Engleskoj i Škotskoj u XVI. i XVII. stoljeću, bilo je katolicima
zabranjeno služiti i slušati sv. misu. U Škotskoj je g. 1615. doveden
pred sud isusovac o. Ogilvie, jer se usudio služiti sv. misu. Postavlje¬
no mu je pitanje: kako se usudio na tlu Škotske služiti misu kad
je kralj to zabranio? Ogilvie je odgovorio: »Krist, Kralj neba i ze¬
mlje je rekao: ’To činite na moju uspomenu’. Škotski je kralj rekao:
’Ne smijete toga činiti’. Prosudite sami koga treba više slušati: ovo¬
ga ili onoga kralja«. Umro je kao mučenik. (Koch. 429, 7, 2).

Isusovu se nalogu Crkva ne smije i ne može iznevjeriti.

(2.) Sta je sv. misa?

»Najvažnija stvar i središte kršćanske vjere jest tajna euharistije

koju je jednoć ustanovio Veliki Svećenik Krist i za koju je naredio
da je njegovi službenici neprestano u Crkvi obnavljaju« (Pio XII,
enc. »Mediator Dei« 20. XI. 1947).

Sv. je misa žrtva Novoga zavjeta. Na križu je Isus prikazao jed¬
nom za uvijek sebe kao žrtvu nebeskom Ocu. (usp. Heb 7, 27). Time
nas je otkupio i spasio. Svoju žrtvu Isus po svojim svećenicima ne¬
prestano prikazuje na nekrvni način u svetoj misnoj žrtvi. Misa
nije samo uspomena muke i smrti Isusove nego prava žrtva po kojoj
Isus, naš Veliki Svećenik, na nekrvni način čini ono isto što je jed¬
nom učinio na križu, naime prikazuje sebe kao žrtvu vječnomu
Ocu.

Pitat ćete: kad je Isus jednom prikazao sebe kao žrtvu i time za¬
služio sve milosti koje su ljudima potrebne za spasenje, čemu je
onda potrebno da se njegova žrtva neprestano ponavlja na našim
oltarima? — Evo zašto. Isus je na Križu stekao sve milosti, stekao
je neizmjerne zasluge za sve ljude svih vremena, a u sv. se misi
žrtvuje za to da se te milosti svima nama primijene i da se na nas
prenesu. Svi se mi spašavamo jedino time što imamo udjela kod Isu¬
sove otkupiteljske žrtve. Da ovo blago koje je Isus na Križu za nas
stekao postane uistinu naša svojina, potrebno je da svaki od nas
stupi u životnu vezu sa žrtvom križa, a to se zbiva u prvom redu
po sv. misi. Misa prenosi na nas plodove Isusove otkupiteljske žrtve

74

na križu. »Ono što je Kristova muka učinila za čitav svijet, to ovaj
sakramenat čini u svakom pojedinom čovjeku« (usp. S. Th. III, q.
79, a, 1).

Da li sada razumijete kako je važno za nas kršćane da prisustvu¬
jemo sv. misi? Da li razumijete zašto nas je Crkva posebno obvezala
baš na slušanje mise? Tko se udaljuje od mise taj se udaljuje od
milosne veze s Isusovom žrtvom na križu, taj ne dopušta da plodovi
križa dopru do njegove duše. A udaljiti se od Isusove žrtve znači
udaljiti se od izvora duhovnoga života.

Po misi mi zajedno s Isusom prinosima Bogu slavu i čast; mi za¬
jedno s njim Bogu zahvaljujemo. Mi u zajednici s Isusovom žrtvom
prinosimo Bogu zadovoljštinu za grijehe sviju nas živih i sviju po¬
kojnika; mi skupa s njim molimo za sve naše potrebe duhovne i
tjelesne.

Ako isporedite misu s pobožnostima koje se obavljaju u našim
crkvama, vidjet ćete da je misa nešto veće i vrednije od svih ostalih
pobožnosti. Npr. kod pobožnosti križnog puta ili kod krunice mi se
pobožno sjećamo muke Isusove, mi sebi dozivamo u pamet njegovu
muku i smrt, dok se pod misom uistinu obnavlja njegova žrtva na
križu. Kod blagoslova, kod klanjanja ili procesije s presv. Sakra¬
mentom, Isus je stvarno nazočan pod prilikama kruha i vina, ali se
Isus kao žrtva prikazuje samo za vrijeme služenja sv. mise (usp.
govor Pija XII. 22. IX. 1956). Misa dakle nadvisuje sve pobožnosti.

(3.) Sveta je misa žrtva čitave Crkve. Mi u njoj prikazujemo kruh
i vino koji se snagom Isusovih riječi pretvaraju u Tijelo i Krv Isu¬
sovu. Taj kruh i to vino plod su Božje prirode, ali i plod naših ruku
i našega rada. Mi to prikazujemo Bogu i time priznajemo da sve
pripada njemu i da je on Gospodar svega. Mi ovu žrtvu prikazujemo
preko ruku svećenika, jer je Isus samo apostolima rekao: »To činite
na moju uspomenu«. Ali svećenik ne prikazuje žrtvu samo u svoje
ime, nego u ime čitave Crkve, u ime sviju nas. Svećenik stoji kod
oltara pred nama, ali iza njega i uz njega stoji čitava Crkva, stojimo
svi mi vjernici koji smo po krštenju nedjeljivo povezani s Isusom.
»Presvetu je euharistiju Spasitelj ostavio u svojoj Crkvi kao simbol
(znak) njezinog jedinstva i ljubavi kojom je htio da svi kršćani
budu među sobom združeni i povezani« (Cons. Trid., sess. XIII. —
D. B. 873a). Spasitelj je htio da ovaj sakramenat bude »simbol onog
jednoga Tijela kojemu je on Glava« (ibiđ. sess. XII, cap. 2 —
DB 875).

75

Stoga je nužno potrebno da se kod sv. mise svi sjedinimo ne samo
sa svećenikom nego u prvom redu s Isusom koji se žrtvuje; da za¬
jedno s našim raspetim Spasiteljem prikažemo Bogu sebe, svoje po¬
slove, svoje brige, svoje boli, svoju bijedu i sve svoje potrebe.

(4.) Sv. misu možemo rv omatrati s još jednog drugog gledišta.
Kod sv. se mise okuplja božja obitelj oko stola Gospodnjega. Go¬
spodin je za vidljive znakove svoje žrtve izabrao kruh i vino , dakle
ono što nama služi kao hrana i okrepa. Sv. je misnu žrtvu ustanovio
kod Posljednje večere. Dao je apostolima da blaguju njegovo Tijelo
i piju njegovu Krv. — Zajednički je stol znak obiteljske pripadnosti
i povezanosti, znak prijateljstva i jedinstva. Kad mi kod mise obnav¬
ljamo Posljednju večeru, mi svi sačinjavamo Božju Obitelj koja se
okuplja oko oltara, kako se djeca okupljaju oko očeva stola. Tu
prestaju razlike. Mi smo naprosto svi djeca Božja koja sva imadu
pravo na istu duhovnu hranu.

(5.) »Od istoka do zapada veliko je moje ime među narodima i u
svakom se mjestu žrtvuje i prikazuje mojem imenu čista žrtva«.
Ove je riječi zapisao prorok Malahija (Mal 1, 11). Zamislite sebi ovu
veličanstvenu sliku: kako sunce svakoga dana od istoka prema za¬
padu obasjava pojedine dijelove naše Zemlje, tako se na tisuće mjesta
prikazuje Bogu čista nekrvna žrtva. I kako to svjetlo prolazi novim
krajevima i obilazi čitavu zemaljsku kuglu, prati ga neprestano pri¬
kazivanje svete Isusove žrtve. Zajedno sa sunčanim zrakama obilazi
Zemlju nadnaravno svjetlo Isusove ljubavi i Isusove žrtve. I tako
biva iz dana u dan, kroz stoljeća, bez prekida« (usp. Lippert, Credo
VI. pg 93).

(6.) Postavimo sad sebi pitanje: kako se katolici odnose prema misi?

Evo ovako:

1. Mnogi ne polaze mise redovito, nego samo od vremena do vre¬
mena ili samo na najveće blagdane.

2. Ima katolika koji misle da su udovoljili nedjeljnoj dužnosti
ako su malo zavirili u crkvu i izmolili koji Očenaš.

3. Ima katolika koji ne razlikuju mise od drugih pobožnosti. Misle
da je isto: biti kod mise ili biti kod večernjeg blagoslova. — Mnogi
ne razlikuju pojedine dijelove mise.

4. Mnogi se dosađuju pod misom i ne znaju što bi radili. Takvi
su tijelom prisutni, a duhom odsutni.

76

5. Mnogo je vjernika koji mole za vrijeme mise, ali svojom mo¬
litvom ne prate svećenika na oltaru, nego često puta obavljaju razne
pobožnosti koje nemaju veze sa sv. misnom žrtvom.

6. Pjevanje pod misom često puta nije nikako u skladu s pojedi¬
nim dijelovima mise.

Vi koji ovo slušate, ispitajte sebe da li možda i vi spadate među
ovakove katolike.

(7.) Dragi vjernici! Ako ste pozorno pratili ono što je naprijed
bilo izneseno o sv. misi, lako ćete vidjeti da ovakovo držanje nije
ispravno. Mi moramo mnogo toga izmijeniti i popraviti. Misa mora
postati naša prva i najdraža pobožnost. Misu moramo proživljavati
i doživljavati. Kod mise ne smijemo ostati »kao stranci ili nijemi
gledaoci« (Pio XI: »Divini cultus«, 20. XII. 1928 — AAS 1928, pg.
40), kao da se nas ništa ne tiče ono što se na oltaru zbiva. Mi moramo
ne samo prisustvovati nego i sudjelovati kod sv. mise.

Da se među katolicima oživi ispravno shvaćanje sv. mise i da se
potaknu na što bolje sudjelovanje kod sv. mise, odlučili su svi bisku¬
pi u Jugoslaviji, na svojem zajedničkom sastanku u listopadu o. g.
da će godina 1957. počevši od Adventa ove godine, za sve biskupije
biti MISNA GODINA, tj. godina koja će biti posebno posvećena tomu
da što bolje upoznamo sv. misu, njezine dijelove i obrede i da se
naučimo tako sudjelovati kod mise da iz nje crpimo što više duhovne
koristi. »Misna godina« neće biti nikakova svečanost, nikakova pro¬
slava. Misna je godina škola u kojoj ćemo se naučiti bolje poznavati
i cijeniti misu. To će biti kao jednogodišnji tečaj za katoličke vjer¬
nike dobre volje da se dublje upute kako treba sudjelovati kod mise.

Vi ćete tokom ove godine često puta čuti propovijedi o misi. Pra¬
tite ih pozorno. Nastojte zapamtiti što budete čuli. Nastojte da to
provedete u djelo. Pratite svećenika kod oltara i njegove čine. Sje¬
dinite se s Isusovom žrtvom. Pokažite i vanjskim držanjem da pra¬
tite ono što se zbiva na oltaru. Neka i naše vanjsko vladanje pokazuje
da sačinjavamo veliku Božju obitelj koja se sastala oko križa i oko
stola Posljednje večere.

(8.) Kad je Isus na Kalvariji visio na križu i prikazao sebe nebe¬
skom Ocu kao žrtvu za naše spasenje, mnogo je ljudi promatralo
potresni prizor. Jedni su se rugali: »Ako si Sin Božji, siđi s križa! . . .
Drugima je pomogao a sebi ne može pomoći! (Mt 27, 40—42). Drugi
su prolazili pokraj križa i — ništa nisu razumjeli. Ali je uz križ
stajala i Majka Isusova, stajao je njegov ljubljeni učenik Ivan, sta-

77

jala je skupina pobožnih žena koje su došle s Isusom iz Galileje. Ovi
su osjećali s Isusom. Bili su potreseni veličinom njegove žrtve i nje¬
gove ljubavi. Sad su mogli razumjeti njegove riječi: »Od ove ljubavi
nitko veće nema, da tko položi svoj život za svoje prijatelje« (Iv 15,
13). Osjećali su ono što je kasnije izrekao sv. Pavao: »Ljubio je
mene i predao sebe za mene« (Gal 2, 20).

Dragi vjernici! I mi stojimo pod križem kadgod pribivamo sv.
misi. Nemojmo biti nalik na one koji od Isusove žrtve nisu ništa
razumjeli i koji su kraj nje prošli kao da se njih ništa ne tiče. Budimo
slični Mariji i Ivanu. Sjedinimo se s našim Velikim svećenikom Isu¬
som kod obnavljanja njegove žrtve. I bit ćemo u punoj mjeri dionici
darova i milosti koje se s križa preko sv. mise razlijevaju u duše
svih onih koji su pripravni da ih prime. A kad poslije sv. mise osta¬
vimo oltar i crkvu, neka naš kršćanski život bude dokazom da smo
postali dionicima sv. Isusove žrtve.

Neka sve vas i vaše obitelji blagoslovi svemogući Bog Otac i Sin
i Duh Sveti. Amen.

U Zagrebu , na blagdan sv. Andrije
apostola, dne 30. studenoga 1956.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

Okružnica

MISNA GODINA 1957.

Na zadnjem plenarnom zasjedanju Biskupskih konferencija, kra¬
jem listopada 1956. zaključio je episkopat Jugoslavije da dušobrižni
kler u svima dijecezama tokom god. 1957. na posebni način posveti
svoj pastoralni rad sv. misi. Treba ići za tim da slušanje sv. mise
ne bude samo stvar običaja i tradicije, čak i da ne bude samo vršenje
»nedjeljne dužnosti«, nego da u životu vjernika postane ono što u
svojoj biti jest, naime: najsavršeniji način štovanja Boga, najveći
čin bogoslužja, izvor milosnog života i put po kojemu će vjernici doći
do svijesti da sačinjavaju milosnu zajednicu Božje obitelji.

78

Da se to postigne, potrebno je u prvom redu da vjernici dublje
upoznaju sv. misu kao žrtvu Novoga zavjeta i da je ne smatraju
samo za jednu od različitih pobožnosti. Moramo priznati da je taj
predmet i u propovijedi i u katehizaciji često puta bio dosta za¬
nemaren.

Zatim treba uznastojati da se vjernici nauče da ne samo pribivaju
sv. misi, nego da kod nje sudjeluju. Ta se misao sve češće i sve jače
naglašuje u crkvenim dokumentima, napose od vremena sv. Pija X.
U kršćanskoj je starini bila jasno naznačena aktivna uloga cele-
branta, asistencije i ministranata, te pjevačkog zbora (schola canto-
rum) i vjernoga puka. Tečajem vremena u mnogim je crkvama došlo
do toga da aktivnu ulogu kod mise imade samo svećenik, ministranti
koji odgovaraju »u ime puka« i pjevački zbor na koru, dakle na
mjestu koje je najviše udaljeno od oltara. A i taj pjevački zbor u
premnogo slučajeva izvodi pjesme koje nemaju nikakve organske
veze s pojedinim dijelovima mise, a često puta ni s blagdanom koji
se slavi. Puk u lađi crkve obavlja svoje individualne pobožnosti kako
najbolje znade i može. Dalmacija, Primorje i Istra još su dobrim
dijelom sačuvale zdrave liturgijske tradicije iz starine, dok su se u
našim krajevima u velikoj mjeri izgubile.

Misna bi godina u oba pravca morala značiti korak naprijed: pri¬
bližiti misu shvaćanju puka i privesti vjernike da sudjeluju. Misna
će godina, ako je ozbiljno shvatimo, mnogo pomoći i nama sveće¬
nicima da dublje zađemo u misterij euharistije koja je »christiana
religionis caput ac veluti centrum« (Pio XII, Enc. »Mediator Dei«
a, 65); da popravimo eventualne defectus in celebratione Missae
occurrentes i da intenzivnije poradimo u duhu riječi koje svako¬
dnevno ponavljamo kod celebriranja: »Domine, dilexi decorem đo-
mus tuae et locum habitationis tuae« (Ps 25).

Za provedbu Misne godine daju se slijedeće odredbe i upute:

7. Glede pastoralnog rada

1. Adventsku poslanicu ordinarija o sv. misi i o Misnoj godini
neka svećenici pročitaju vjernicima na dvije nedjelje u Adventu.
Prije čitanja druge polovice poslanice treba resumirati ono što je
pročitano prošle nedjelje.

2. Svaki mjesec tokom godine 1957. treba barem jednom mjesečno
propovijedati o sv. misi. Materijal za propovijedi naći će svećenici
u »Vjesniku đakovačke biskupije«. Ovaj je »Vjesnik« u broju za pro-

79

sinac o. g. već donio pet nacrta propovijedi. Jednako mogu poslužiti
knjižice: Parsch, Sveta misa i Guardini, Sveti znakovi.

3. Kod katehizacije djece i mladeži posebnu brigu će posvetiti tu¬
mačenju sv. mise. Da obuka bude što zornija treba polaznicima krš¬
ćanskog nauka, pa i odraslima, pokazati i protumačiti oltarni kamen,
svu opremu oltara, misno ruho i posuđe itd.

4. Posebnu brigu treba voditi o pjevanju za vrijeme mise. Kod
pučkoga pjevanja će nastojati da sudjeluje sav puk, a ne samo pje¬
vači ili pjevačice na koru. Pjevanje mora biti u skladu s pojedinim
dijelovima mise, s blagdanom i dobom crkvene godine. Treba dakle
pjevati odgovarajuće pjesme dok svećenik recitira »Gloria«, »Credo«,
»Sanctus« i drugo. U prvom redu uzimati takove pjesme iz našeg
Kantuala. — Kao posve neumjesni abusus treba ukloniti npr. običaj
da se na »Sanctus« pjeva marijanska pjesma. Za kanona iza Pre¬
tvorbe neka se pjevaju isključivo samo euharistijske pjesme. Uopće
neka vrijedi princip: pjevanje treba da prati zbivanje na oltaru a
ne da se odvija kao nešto neovisno o misi.

5. Nastojati da što prije dođemo do toga da kod pjevane mise sav
puk odgovara svećeniku. Za početak se možemo zadovoljiti time da
sva crkva odgovara barem »Et cum špiritu tuo« i »Amen«, pa da
postepeno prijeđemo i na ostale odgovore. Sve to treba najprije
uvježbati, a dakako i protumačiti smisao tih latinskih izraza kao i
poziva na molitvu »Oremus«. To će vjernici lako upamtiti. Posebno
potaknuti muškarce da sudjeluju. Naše je pjevanje u crkvama pre¬
više feminizirano.

6. Nastojati da u svakoj crkvi nedjeljom bude jedna sv. misa kod
koje će vjernici sudjelovati na jedan od načina koji su opisani u
priloženim »Direktivama«. Početi se može s najjednostavnijim ele¬
mentima koji su svima poznati i za koje ne treba nikakovih tekstova
(znak križa i »Ispovijedam se«, na početku mise; apostolsko vjero¬
vanje kod »Credo«; Očenaš kod »Pater«; »Gospodine, nisam dosto¬
jan . . . « kod Pričesti). Najbolje je da se počnu uvježbavati polaznici
kršćanskog nauka (dječaci i djevojčice) a onda se postepeno prelazi
i na odrasle. Kao priručnik za sudjelovanje kod mise može jako
dobro poslužiti Kniewaldova »Sveta misa« ili knjižica »Pristupam k
Božjem žrtveniku« (izd. Bisk. ord. Đakovo). — Dobro će biti da
misnu poslanicu hrvatski čita odrasli muškarac ili poučeni dječak,
okrenut prema puku, na strani poslanice, jasnim glasom. Čitači neka
se izmjenjuju po nedjeljama.

80

7. Uvježbati i formirati dovoljan broj ministranata. Nije dovoljno
da ministranti samo »tehnički« nauče svoju službu, već ih treba
temeljito poučiti o liturgijskim predmetima, o blagdanima i o razdo¬
bljima crkvene godine. Treba paziti da se pobožno vladaju u Crkvi
i da izvan crkve daju primjer kršćanskog života.

8. Bit će vrlo korisno ako koji puta kroz godinu jedan svećenik
puku tumači sv. misu dok drugi misi. Najlakše je to provesti kad
je u crkvi više svećenika, npr. na dane proštenja ili na dane klečanja
(kod rane mise, prije nego se izloži presv. Sakramenat).

9. Zvonjenje malim misnim zvončićem reducirati na ono što je
potrebno ili propisano. To tim više što je zvonjenje većinom prilika
za ministrantske nestašluke. Kad vjernici budu poznavali dijelove
mise i pratili misu, neće biti potrebno da ih prečesto zvoncem upo¬
zoravamo. Kod prikazanja nije propisana upotreba zvonca. Dok traje
expositio SSmi. ne zvoni se ni na oltaru ekspozicije ni na pokraj-
nim oltarima; no smije se pozvoniti kad svećenik iz sakristije polazi
k oltaru (Gjanić, Obredi str. 69. — D.a. SRC. 3157 ad 10; 3448 ad 2).

10. Budući da je misa po svojoj biti centar katoličkog bogoslužja,
ne smije nikako da bude kao neki okvir u kojem će se obavljati
druge skupne pobožnosti. Zato se ne smije za vrijeme mise na dru¬
gom oltaru obavljati blagoslov ili križni put ili koja druga pobožnost,
a niti propovijedati. Ako propovijed drži drugi svećenik, a ne cele-
brant, neka propovijed bude iza Evanđelja, a celebrant za to vrijeme
sjedi. — Krunica se može, prema crkvenim direktivama, u mjesecu
listopadu zajednički moliti za vrijeme mise, ako se ne obavlja ve¬
černja listopadska pobožnost.

11. Milostinja neka se redovito sabire za vrijeme prikazanja (a ne
npr. za vrijeme propovijedi) a vjernike treba poučiti da je milostinja
uvedena mjesto starodrevnog prinošenja darova na prikazanje.

12. Sveta je pričest najbolje sudjelovanje kod misne žrtve. Ako
privedemo pričesnoj klupi veći broj vjernika, moći ćemo govoriti
o uspjehu Misne godine. Pričest je organski povezana s misnom
žrtvom, stoga je treba prvenstveno dijeliti pod sv. misom. Dakako
da opravdani razlozi dozvoljavaju pričešćivanje izvan mise. Sv. otac
Pio XII. hvali običaj pričešćivanja s hostijama koje su konsekrirane
u istoj misi, (»ex hac altaris participatione«, Canon Missae), gdje to
prilike dopuštaju (»Mediator Dei« n. 119—120). — Češće treba isti¬
cati potrebu osobne zahvale iza sv. pričesti te učiti vjernike, napose
djecu, kako da je obave.

6 SEPER

81

II. Za svećenike

1. Preporučuje se da svećenici tokom Misne godine što češće razma¬
traju o sv. misi. Da se to olakša, izdaje Interdijecezanski liturgijski
odbor razmatranja za svaki dan pod naslovom »Moja misa«. Razma¬
tranja za mjesec prosinac su umnožena i mogu se naručiti kod Nadb.
duhovnog stola.

2. Prebrzo i rastreseno služenje sv. mise, te dijeljenje sakrame¬
nata i blagoslovina, izaziva znatnu sablazan kod vjernika. Zato
treba pripaziti i nastojati da se svete tajne dostojno i pobožno oba¬
vljaju.

3. Neka svećenici zamole kojega subrata da na njih pripazi i upo¬
zori na pogreške koje su se možda uvukle kod celebriranja i oba¬
vljanja obreda. Zgodne su prilike za to: duhovne obnove, korone
i slično.

4. Sve teme za korone u god. 1957. u vezi su sa sv. misom. Neka
se savjesno izrade i temeljito prodiskutiraju.

III. Glede crkve i liturgijskih predmeta:

Nastojati da se kroz Misnu godinu stave u red crkve i liturgijski
predmeti:

a) popravak krova crkve, izolacija od vlage, popravak prozora i dr.

b) popravak i obnova paramenata, pozlata kaleža i slično. Eventu¬
alno nešto novo nabaviti.

c) držati u redu i čistoći krstionice, ispovjedaonice itd.

Braćo svećenici! U vašim je rukama uspjeh ove Misne godine.
Nemojte žaliti truda. Nastojte raditi u duhu ovih uputa, pa ćete tako
povezati svoje vjernike s Isusovom žrtvom koja je izvor svih milosti.

U Zagrebu , dne 30. XI. 1956.

nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

82

Okružnica

UPUTE O PREGLEDU STANJA CRKVE I MANJIM
POPRAVCIMA NA CRKVAMA

Približuje se jesen sa svojim oborinama, vjetrovima i olujama, pa
je potrebno da župnici i upravitelji župa brižno pregledaju krovove,
krovne konstrukcije i prozore na župnoj i područnim crkvama svoje
župe, ako to još do sada nisu učinili i sredili nastale štete na njima.
Ovdje navedene upute nemaju tek svrhu da se preteku i uklone
veće štete na crkvama, nego žele pridonijeti da se sustavnim ukla¬
njanjem nedostataka poveća trajnost i ljepota kuće Božje.

Budući da je crkveni toranj najizloženiji i najosjetljiviji dio crkve¬
ne zgrade, morat će dušobrižnik napose pregledati važnije pojedinosti
u vezi s njime. Mnoge su štete na tornjevima uslijedile zbog toga
što u njima nema ljestava koje vode u najviše spratove. Često su te
ljestve u takvu stanju, da je očita pogibelj njima se penjati. Stoga
je na dušobrižniku teška dužnost da postavi zdrave, makar i primi¬
tivno izgrađene ljestve — (dvije poluoblice s dovoljnim brojem
prečaka).

Kod pregleda gromobrana dušobrižnik se mora osvjedočiti o ne¬
prekinutoj vezi šiljka na vrhu tornja s metalnom pločom u zemlji.
Sipka na vrhu trebala bi imati 3 do 4 šiljka, koji ne moraju biti
pozlaćeni ili od platine. Čelična žica, koja spaja šiljak s pločom u
zemlji, mora biti od takva materijala koji ne rđa. Metalna ploča u
zemlji neka ima površinu 1 do 2 kvadratna metra; bilo bi najbolje
da bude od bakra. Ploča mora biti stalno na vlažnom tlu.

Ptedovito su tornjevi pokriveni limom. Ako se radi o željeznom
ili pocinčanom limu, tada je najbolje da se lim oboji. Lim se dvaput
premaže minijumom (olovni oksid) i najmanje jednom ili dvaput
uljenom bojom. Ako je krov pokriven bakrenim limom, tada otpada
briga za bojenje lima jer se na površini stvara zelena patina. Pre¬
poručuju se kod popravaka ne miješati dva različita metala jer to
vodi brzoj propasti pokrova (elektrolitička disocijacija).

Sto se tiče krovne konstrukcije koja je mjestimice istrunula ili je
uništena od crvotočina, neka se takvi dijelovi zamijene istom vrstom
drva (jelovina s jelovinom, hrastovina s hrastovinom). Svi preklopi,
čepovi, tesarski spojevi, prije montaže neka se impregniraju karbo-
lineumom. Svakako je potrebno izvesti tesarske vezove; ako posebni

83

slučajevi to čine nemogućim, treba vez svakako osigurati pomoću
skobe (klamfe). Gdjegod bi neki spoj mogao zadržavati vodu, tamo
valja stolarskim svrdlom (cca 15 milimetara promjera) odozdo ver¬
tikalno prema gore izbušiti rupu za odvodnjavanje.

Nosač za zvona (Glockenstuhl) neka bude posve neovisan od krovne
konstrukcije.

Crvotočine , posebno kod podova, valja izvaditi i nemilosrdno spa¬
liti da ne zarazuju ostale dijelove.

Zaluzije su u tornjevima često puta posve razlupane a mnoge
bismo mogli uz malo troška opet dovesti u ispravno stanje, pa nije
potrebno prenagliti se i naručiti nove žaluzije. Ako se naručuju
nove žaluzije, tada neka bude prvoklasni materijal iz kojih se imaju
napraviti. Majstoru valja priložiti crtež, način otvaranja, ugradnje,
eventualno bojadisanje; impregnacija lanenim uljem, karbolineumom
ili firnisom.

Svi spratovi tornja moraju biti besprijekorno čisti. Isto tako valja
s tornjeva ukloniti sva ptičja gnijezda.«

S tornja i inače iz svake prostorije u crkvi valja ukloniti sve, što
bi na bilo koji način moglo uzrokovati požar. Stoga valja pregledati
električne vodove. Načelno ne smijemo pristati da se električni vod
izvede preko drva.

Svaki dušobrižnik kojemu je crkva pokrivena crijepom, morao bi
prema veličini crkve imati na zalihi 50—500 crijepova i 30 žljeb-
njaka da prema potrebi može sam u slučaju oluje intervenirati u
roku od par sati i bez ičije stručne pomoći popraviti štetu.

Isto bi tako morao dušobrižnik očistiti žljebove od komadića cri¬
jepa, ptičjih gnijezda, mahovine, trave itd. jer sve to najviše ošte¬
ćuje žljebove. Ako postoji mogućnost, neka se žljebovi iznutra mini-
ziraju. Već napola dotrajali žljebovi mogu dobrom minizacijom pro¬
duljiti svoje trajanje kojiput više od pedeset godina (troši se minij).

Otpadne bi cijevi (vertikalno prema tlu) valjalo na njihovu donjem
dijelu u visini od dva metra iznad zemlje postaviti ne od lima već
od lijevanog željeza koje je prevučeno asfaltom (da se zapriječi
korozija). Usto valja pripaziti da voda ne ostaje uz rubove zidova
nego da se na podesan način odvodi od njega.

Dušobrižnik će pregledati prozore. Posebno mu valja ispitati ona
mjesta gdje se preklapaju drveni elementi. Popravci se vrše istom
vrstom drva. Jednako će pogledati da li je potrebno prekitavanje
stakla (inače ćemo kod prvog jačeg nevremena izgubiti i staklo).
Ukoliko nedostaju stakla na kojemu od prozora, a njegova je ploha

84

razmjerno malena, izvedimo puna ostakljenja (bez zakrpa). Ako se
radi o velikoj plohi, a u oskudici smo s novcem, neka se tada dvije
plohe sastaju u vertikali, a ne u horizontali. Ako već nikako druga¬
čije ne ide, tada je gornji dio stakla onaj koji na dužini od dva ili
više centimetara pokriva donju polovicu.

Kod metalnih prozornih okvira valja pripaziti uz prije spomenuto
i na rđanje koje zaustavljamo pravovremenim miniziranjem.

Budući da se savjesnim nastojanjem oko malenih popravaka u
crkvama mogu znatno smanjiti veliki izdaci koji redovno slijede ako
se te malenkosti zanemare, molim sve župnike i upravitelje župa
da se pomno i savjesno pridržavaju ovdje izdanih uputa. Područni
dekani neka prigodom dekanske vizitacije izravno pregledaju kako
u zbilji stoji s obdržavanjem ove okružnice te o tomu izvijeste ovamo.

U Zagrebu , dne 30. kolovoza 1956 .

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

Okružnica

STANJE NADARBINSKOG ZEMLJIŠTA

U više je navrata skrenuta pažnja vlč. svećenstvu kojemu je po¬
vjerena uprava crkvene imovine da uredi zemljo-knjižno i katastar¬
sko stanje crkvenog posjeda. Unatoč tih opomena često se kod ovog
Nadbiskupskog duhovnog stola pojavljuju slučajevi da crkvene ne¬
kretnine nisu upisane na vlasnika, tj. na odgovarajuću pravnu osobu
rkt. Crkve, a nije uređeno ni pitanje katastarskih listova i samog
posjeda crkvenih ustanova u naravi.

Radi takvog neuređenog stanja bilo je a ima i sada dosta neprilika.
Bilo je npr. slučajeva da su nadarbenici plaćali porez na zemlju koja
gruntovno glasi na nadarbinu, a već je godinama uživaju treće osobe.
Zato je potrebno, i u interesu sadašnjih nadarbenika i u interesu
njihovih nasljednika, da se svagdje gdje je god moguće uredi zemljo-
-knjižno stanje crkvene imovine; da budu u smislu zakonskih pro¬
pisa uređeni i katastarski listovi crkvene imovine i konačno da dođe
na čisto s posjedovnim stanjem crkvene imovine u naravi.

85

Stoga se pozivaju svi župnici, upravitelji župa i ostali nađarbenici
da najkasnije do 15. X. o. g. lično utvrde slijedeće:

1. da li su sva crkvena zemljišta upisana u zemljišnim knjigama
na vlasnika (tj. na župu, župnu crkvu, župnu nadarbinu, kapelu,
prebendu i si.) te da li upis vlasnika odgovara kanonskim propisima
obzirom na ime vlasnika, a da ne glasi na treću osobu;

2. da li su sva crkvena zemljišta upisana u katastarskim knjigama
i listovima na gore spomenuta privatno-pravna lica koja su upisana
kao vlasnici u zemljišnim knjigama, tj. da li se stanje u katastru
slaže sa stanjem u gruntovnici;

3. da li zemljoknjižni vlasnici de facto uživaju u naravi zemljišta
koja im pripadaju kao zemljoknjižno vlasništvo i koje bi imali po¬
sjedovati prema upisu u katastarskim listovima. — Za ovo se potonje
preporučuje, ako je gdje moguće bez većih poteškoća i bez većih
troškova, da se zemljište mjernički izmjeri. Kod utvrđivanja fakti¬
čnog posjeda svakako dolazi u obzir i eventualna uzurpacija sa stra¬
ne trećih osoba, napose susjeda, ako se radi o uzurpaciji veće povr¬
šine, odnosno površina koje su važne za samog zemljoknjižnog vla¬
snika (npr. kod dvorišta, zgrade i si.).

Gdjegod se ustanovi bilo kakav prijepor — a to je svagdje gdje
se stanje u gruntovnici, katastru i u naravi ne slaže — treba ispitati
od kada se to stanje ne slaže i na osnovu kojih je pravnih akata ili
faktičnog stanja došlo do promjena.

Izvještaj o rezultatu izviđa treba do gornjeg roka predložiti nad¬
ležnim dekanima uz prijedlog kako bi se stvar, u slučaju prijepora,
uredila. Preč. gg. dekani neka sa svoje strane stvar ispitaju i pred¬
lože Nadbiskupskom duhovnom stolu način kako bi se pojedini slu¬
čaj najkorisnije i najpravednije riješio. Dekani će uz svoje mišljenje
poslati ovamo sve odnosne spise koje su primili od područnih župnih
ureda.

Utvrđeno će stanje nađarbenici provesti sa 31. XII. 1956. u IMOV-
NIKU. Na taj će način stanje imovnika biti usklađeno s faktičnim
stanjem i s knjigama državnih organa.

U Zagrebu , dne 31. kolovoza 1956.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

86

1957 .

Okružnica

O PRIPRAVI ZARUČNIKA ZA VJENČANJE

Vama je, braćo svećenici, dobro poznato da je tako reći čitav
kulturni svijet zahvaćen teškom i ozbiljnom krizom braka i obitelji.
Ta kriza ima duboke psihološke, moralne i ekonomske korijene, a
očituje se u sve većem porastu ženidbenih rastava i abortusa, u sve
većem broju zapuštene i neodgojene djece, te u sve većem opadanju
nataliteta. Nije nikakvo čudo da ta kriza ozbiljno zabrinjuje sve
socijalne faktore i potiče ih da traže izlaz iz te situacije.

Od ove krize braka nisu pošteđeni ni naši krajevi. Vi i sami opa¬
žate kako u mnogim krajevima naše prostrane nadbiskupije polagano,
ali stalno pada natalitet znatnog broja župa.

Katolička je Crkva oduvijek poklanjala posebnu brigu kršćanskoj
obitelji, tim više što je Krist ženidbu među kršćanima podigao na
čast sakramenta. Ova je briga tim veća što je više ugrožen obiteljski
život. Naša je dužnost da vjernicima iznosimo ideal kršćanske ženid¬
be i obveze koje iz nje proizlaze. Pojedini blagdani (npr. blagdan
sv. Obitelji) i mnogi tekstovi Sv. pisma koje čitamo tokom crkvene
godine daju nam dovoljno prilike da obradimo ovu temu. Isto je tako
od velike koristi da dušobrižnici povremeno održe cikluse propovijedi
o kršćanskom braku.

Osobito pažnju treba posvetiti neposrednoj pripravi zaručnika za
ženidbu. Kao što nam je dužnost da vjernike solidno pripravimo za
prvu ispovijed i prvu sv. pričest i za sakramenat sv. potvrde, tako
nam je isto dužnost da ih pripravimo za sakramenat ženidbe. Sa¬
svim krivo postupaju oni dušobrižnici koji pripravu za ženidbu sma¬
traju, barem u praksi, čisto kancelarijskim poslom. Nije ispravno ako
neki dušobrižnici hoće steći popularnost time da što brže i što kraće

87

urede »formalnosti« prije vjenčanja. Priprava za vjenčanje ne smije
biti samo kancelarijski, pravni posao oko pribavljanja dokumenata
i eventualnih dispenzacija. Savjestan dušobrižnik neće pristupiti
vjenčanju ako nije zaručnike pripravio na sakramenat ženidbe. Tu
nam dužnost nalaže i can. 1033 Codexa. Ne zaboravimo da su zaru¬
čnici baš u razdoblju prije vjenčanja i psihološki posebno disponirani
da prime iskrenu pouku o životnom putu koji stoji pred njima. Sto
je ta pouka više lišena birokratske hladnoće i šablonskog obrađiva¬
nja pitanja bračnog života, što je više neposredna i osobno prilago¬
đena mentalitetu zaručnika i njihovim potrebama, to će dublje biti
njezino djelovanje.

Da dužnost koju dušobrižnicima nalaže potreba vremena i propis
can. 1033. bude provedena u djelo, izdaju se ove smjernice:

1. Ni jedno vjenčanje bez prethodne solidne zaručničke pouke!

Ovaj je zahtjev aplikacija enciklike Pija XI. »Časti connubii«. Sv.

Otac izričito kaže: »Od najvećeg je zamašaja vjernike dobro poučiti
o ženidbi riječju i pismom, ne jedanput i površno, nego često puta
i temeljito, jasnim dokazima da im ove istine potresu razum i ganu
dušu«.

2. Treba lučiti ispit zaručnika po can. 1020. od pouke zaručnika
po can. 1033.

Ispit zaručnika po can. 1020. ima svrhu:

a) da ustanovi da li postoje kakve zapreke ili zabrane za vjenčanje;

b) da ustanovi da li zaručnici, osobito zaručnica, slobodno sklapaju
ženidbu;

c) da ustanovi da li su zaručnici dovoljno poučeni u vjerskim isti¬
nama. Za ovo ispitivanje can. upozoruje: »nisi ob personarum quali-
tatem haec ultima interrogatio inutilis appareat«. Ona dakle, može
ispasti, ako je nadležni dušobrižnik na čistu da zaručnici dovoljno
poznaju vjerske istine.

U našim je gradovima ušlo u praksu da se redovno sasvim ispušta
formalni ispit vjerskih istina, te dušobrižnik o tome uopće ništa ne
pita zaručnike niti im o tome što govori. Ovu stvar treba staviti u
okvir crkvenog zakonika. U slučaju kad je nezgodno održavati for¬
malni ispit zaručnika iz poznavanja vjerskih istina, nikako ne smije
izostati barem kratka pouka o najvažnijim vjerskim istinama. To na¬
pose vrijedi za gradove. Zato ćemo drugom zgodom izdati za naše
prilike kratki prigodni tekst takve pouke.

88

Upozoravamo da se ispit glede točaka a) i b) ima obaviti sa svakim
zaručnikom posebno (»seorsum et caute interroget« can. 1020 pa¬
ragraf 2).

Nije dakle ispravna praksa da se o tim stvarima ispituje jednog
od zaručnika u prisutnosti drugoga. To i iskustvo pokazuje. O ispitu
zaručnika sastavlja se zapisnik. O tomu su već prije izdane potrebne
upute.

3. Zaručnička pouka prema can. 1033 ima sasvim drugu svrhu.

Crkveni zakonik ne predviđa mogućnost da se ona razborito ispu¬
sti. Naprotiv, on izričito kaže: »Ne omittat parochus . . . sponsos do-
cere«. Zaručnička je pouka, dakle, važna i ima sasvim određene
svrhe. Can. 1033 kaže o tome: »Ne omittat parochus, secundum di-
versam personarum conditionem sponsos docere sanctitatem matri-
monii, mutuas coniugum obligationes et obligationes erga prolem:
eosdemque vehementer adhortetur, ut ante matrimonii celebratio-
nem sua peccata diligenter confiteantur et sanctissimam Eucharistiam
pie recipiant«.

Sadržaj zaručničke pouke toliko je opsežan da ga u današnjim
prilikama ne smijemo u praksi poistovjetiti s ispitom zaručnika o
kome govori can. 1020. Niti je možemo jednostavno uklopiti kao
sporedni dio tog ispita u sam ispit zaručnika. I u praksi je treba
smatrati kao zaseban dio priprave za crkveno vjenčanje.

To je sasvim opravdano. Mi se ne možemo i ne smijemo zadovo¬
ljiti, da vjernike pripuštamo prvoj sv. pričesti ili sv. potvrdi samo
s jednom poukom. I to s kratkom poukom. A zar se možemo mirne
duše zadovoljiti kao pripravom za sakramenat, koji traje čitav život
i koji znači ulaz u određeni životni stalež, samo kratkom poukom od
20—30 časaka ili manje? Za sakramenat koji daje narodu i Crkvi
nove naraštaje, o kojemu ovisi njihova budućnost? Za svako zvanje,
makar kako bilo neznatno, danas se traži stručna višegodišnja izo¬
brazba. A za zvanje odgajatelja novoga naraštaja da se možemo za¬
dovoljiti jednom kratkom poukom? Danas već svagdje u svijetu pri¬
ređuju tečajeve za one koji kane sklopiti brak. U takvim prilikama
mi ne možemo ostati posljednji.

Iskustvo nas uči da daleko najveći dio naših vjernika, pa i onih
poučenih u vjerskim istinama, nema ispravnih i dubljih pogleda na
sakramenat ženidbe. Danas su oni još i opterećeni krivim shvaća¬
njima na koje nailaze u svojoj životnoj okolini. Zato treba da naša
pouka bude brižno sastavljena, jasno i dobro obrazložena a ne
površna.

89

4. Stoga bi dušobrižnička priprava zaručnika za sakramenat ženid¬
be trebala biti obavljena u dva maha.

Jedanput, i to najprije, bi se održala sama zaručnička pouka, kao
prvi dio dušobrižnih priprava za ženidbu. Drugi puta bi se obavio
zaručnički ispit po can. 1020. To vrijedi kao pravilo, od koga se
može odstupiti u slučaju gdje je to vrlo teško provesti zbog izvan¬
rednih prilika ili potreba vjernika. Ako nije moguće u dva maha dati
odjelitu zaručničku pouku od zaručničkog ispita, treba to tako obaviti
da se između jednog i drugog dijela načini kratki odmor, potreban
i zaručnicima i dušobrižniku.

Vrijeme trajanja zaručničke pouke ne bi smjelo biti manje od jed¬
nog sata. Normalno je za to potrebno oko sat i po ako hoćemo proći
sva najvažnija pitanja na koje vjernici moraju dobiti odgovor.

Redovno će zaručničku pouku davati sam župnik.

Važno je da vanjske okolnosti pouke, vrijeme i mjesto, budu takve
da kod zaručnika stvore dojam kako je ona za njih važan i svečan
događaj. Izvanredno povoljno djeluje neposredan, prijateljski i očin¬
ski nastup dušobrižnika koji svim time ulijeva povjerenje u duše
zaručnika. I vanjske okolnosti (pažljivo očišćena soba, eventualno
cvijeće na stolu . . .) ne bi trebale biti zanemarene.

Gdje je god moguće neka pouka zaručnika bude individualna, tj.
za svaki par posebno. Samo se tako može postići potrebna nepo¬
srednost. Samo se tako može zaručnicima dati mogućnost da otvoren^
stavljaju pitanja i traže objašnjenja. Ako se pouka drži zajednički
za više ili mnogo parova koji su različitog mentaliteta i zanimanja
i gdje je velika razlika u naobrazbi, sigurno se svrha pouke neće
postići u punoj mjeri.

5. Sadržaj zaručničke pouke je u glavnim crtama određen po can.
1033. Što će i koliko će u pojedinim slučajevima dušobrižnik govoriti
zaručnicima, ovisi djelomično o stupnju naobrazbe i vjerskog života
zaručnika.

U općim linijama mora se kazati, da zaručnička pouka treba da
bude više pozitivna. Da izgrađuje, podiže, i to brižno i toplo, čitavo
područje naravnog i nadnaravnog ženidbenog života. No bez razloga
ističu iskusni stručnjaci na tom području da pouka zaručnika mora
biti usmjerena na produbljivanje shvaćanja ženidbe kao sakramenta.
Vjerenici treba da budu što dublje proniknuti sviješću kako se po
sakramentu ženidbe sve više uklapaju kao živi odraz veze Krista i
Crkve, u nadnaravnu duhovnu vezu s Kristom i Crkvom. Samo tako

90

će moći smatrati svoj život u ženidbenoj zajednici kao sredstvo me¬
đusobnog posvećenja. I još više, kao živu stanicu kršćanskog odga¬
janja svoje djece. Na taj će način njihova naravska ljubav dobiti
svoje posvećenje. Time će se mnogo uspješnije obrazložiti osnovne
vlastitosti ženidbe: jedinstvo i nerazrješivost.

Pod ovim vidom obrađena zaručnička pouka daleko će laganije i
prikladnije moći obraditi poglavlje o ženidbenoj čistoći. Na tim pita¬
njima trpe danas mnogi brakovi. Zbog toga treba u ovoj delikatnoj
stvari vjernicima dati jasne upute za ravnanje njihove savjesti. To
tim više što enciklika »Časti connubii« ne dozvoljava da u ovoj mate¬
riji supruzi ostaju bona fide u grijehu.

Isto će tako važno poglavlje plodnosti ženidbe biti svestrani je i
dublje zahvaćeno ako se najprije postave solidni temelji nadnarav¬
nog shvaćanja ženidbe i odgovornosti supruga pred Bogom za život
u braku. Upozoravanje na negativne strane, na grijeh, doći će time
u drugo, jače osvjetljenje.

A i danas tako važno pitanje kršćanskog odgoja u obitelji daje
ženidbenim drugovima sasvim druge, snažnije poticaje kad se čitava
zaručnička pouka postavi na temelj sakramentalnog značaja ženidbe.

Da se dušobrižničkom kleru olakša održavanje pouka zaručnika,
izdao je Nadbiskupski duhovni stol priručnik pod naslovom »Zaru¬
čnička pouka« (Zagreb, 1956). Materijal koji je u tom priručniku
iznesen u dvije pouke dobro će poslužiti svima onima koji po svojoj
dužnosti imaju držati zaručničke pouke. Knjižicu neka bezuvjetno
nabave svi župni uredi.

6. Zaručničku pouku zaključit ćemo kratkom ekshortacijom o
ispovijedi i pričesti prije vjenčanja i tumačenjem obreda vjenčanja
i njihove simbolike. To sve spada u zaručničku pouku.

7. Neka vrijedi pravilo: ni jedno vjenčanje bez kratkog, srdačnog
nagovora. I taj nagovor prigodom obreda vjenčanja treba dobro pri¬
praviti. Time će dušobrižnik ne samo počastiti mladence, nego će i
njima i ostalim prisutnima dati koju dobru misao za razmišljanje.
Iskustvo pokazuje da se riječi koje su mladencima upravljene pri¬
godom vjenčanja duboko usijeku u dušu.

8. Crkva je u svojoj liturgijskoj praksi ustanovila posebni zaru¬
čnički blagoslov s misom pro sponsis. Nažalost moramo reći da su
vrlo rijetki slučajevi u našoj nadbiskupiji da se ženidba sklapa pod
misom i liturgijskim blagoslovom. Taj bi običaj, koji Crkva posebno
preporučuje (»parochus curet ut sponsi benedictionem sollemnem

91

accipiant«, can. 1101), trebalo više propagirati jer se na taj način
vjenčanje dovodi u najužu vezu sa sv. misnom žrtvom. Poteškoće
koje nastaju kad je više vjenčanja na isti dan, pa svaki par želi
imati »svoju misu«, nastojat će dušobrižnik na razborit način pre¬
broditi. Vjenčanje se obavlja prije sv. mise. Pod misom primaju
vjerenici sv. pričest. Ovaj se zaručnički blagoslov s misom ne može
dati »tempore clauso« (can. 1108 paragraf 2), ukoliko ordinarij ne
podijeli posebnu dozvolu (can. 1108 paragraf 3), te u slučaju mje¬
šovitog braka (can. 1102 paragraf 2). — Napominje se da se blagoslov
vjerenika može dati i kasnijom kojom zgodom, ne samo na dan
vjenčanja (»etiam postquam diu vixerint in matrimonio«, can. 1101
paragraf 1), ali samo pod misom.

Braćo svećenici! Nastojte ove smjernice provesti u život. Budite
uvjereni da trud koji budete ulagali u solidnu pripravu zaručnika
neće ostati bez uspjeha.

U Zagrebu , dne 5. veljače 1957.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

92

1958.

Okružnica

Časnom kleru i vjernicima zagrebačke nadbiskupije

ŽIVOT I RAD BLAGE USPOMENE PAPE PIJA XII.

Mnogi su od nas prošlih dana s najdubljim katoličkim osjećajem
svoga srca pratili uzbudljive trenutke posljednje, nagle i teške bo¬
lesti Oca i Pastira naših duša nj. svetosti pape Pija XII. Učestvovali
smo nakon njegove smrti, u četvrtak 9. listopada o. g. u sveopćoj
žalosti čitave katoličke Crkve kojoj se pridružilo najiskrenije sau-
češće čitavoga svijeta. S onim mnoštvom svijeta koji se tiskao k
njegovu odru u bazilici sv. Petra u Rimu, gdje je sahranjen u pone¬
djeljak 13. listopada, i mi smo u duhu prišli njegovim smrtnim osta¬
cima da mu izrazimo svoje udivljenje i svoju zahvalnost.

Ranijom sam okružnicom na sam dan smrti Svetoga Oca Pape
smjesta objavio ovu žalosnu vijest uz odredbe što treba učiniti pre¬
ma crkvenim propisima i običajima na spomen ovoga velikoga čovje¬
ka i Pastira. Potanji izvještaj i prikaz njegova dragocjenog života i
djelovanja ostavio sam za posebnu okružnicu koju sada objelodanju¬
jem u želji da zajedno doživimo i osjetimo koliki nam je dar svoje
očinske dobrote darovao Bog u pokojnom Papi.

Pravo je kazao visoki službenik papinske kurije mons. Antonio
Bacci, završavajući svoje posmrtno slovo na dan sahrane u bazilici
sv. Petra: »Jedna se sjajna luč ugasila na zemlji, a jedna je svijetla
zvijezda počela sjati na nebu!« Doista, zemaljski je život pape Pija
XII. bio svjetionik s kojega se svijetu, obavitom oblacima ratnih pri¬
jetnja i zastrtu tamom ratne mržnje, nad ponorima ideoloških raz-
mimoilaženja u osnovnim ljudskim vrijednostima, rasipalo svjetlo
evanđeoske istine, pravde i ljubavi.

93

I. ŽIVOT PIJA XII. PRIJE IZBORA ZA PAPU

Ako pažljivije promotrimo njegov životni put, možemo sa sigur¬
nošću reći da je već od kolijevke išao ravno k papinskom prijestolju.
Od najranije mladosti sve je bilo kao daljnja i bliža priprava na
papinsku službu.

Rodio se u Rimu, 2. ožujka 1876. Na krstu je dobio ime sv. Eugena
I. pape. Bio je dijete plemenite obitelji Pacelli koje su mnogi članovi
bili u službi Svete Stolice. Otac mu je bio advokat rimske kurije,
a njegov djed Marcantonio Pacelli bio je nekoć ministar unutrašnjih
poslova nekadašnje papinske države i utemeljitelj poluslužbenog
dnevnika »L’ Osservatore Romano«. S majčinim je dakle mlijekom
mali Eugenio usisao onu tako proćućenu ljubav prema svetoj majci
Crkvi koja se kasnije osjećala iz svake njegove riječi i svake njegove
geste.

Svoje je srednje škole svršio u renomiranim rimskim učilištima,
a viši je teološki studij završio na papinskom sveučilištu Gregorijani
i sv. Apolinaru, gdje je postigao doktorat iz filozofije, teologije i pra¬
va. Završio je također s najvećim uspjehom i papinsku diplomatsku
školu. Za svećenika je zaređen dne 2. IV. 1899. Svoj je svećenički
rad započeo u Rimu u Crkvi »Chiesa Nuova«, gdje je ispovijedao,
propovijedao i podučavao djecu u vjeronauku.

Bila mu je želja da sav svoj svećenički rad posveti apostolatu za
duše. Zato je i kasnije, kad je vršio razne službe u upravi Crkve,
rado ispovijedao, propovijedao i davao duhovne vježbe. Međutim je
naskoro bio imenovan profesorom kanonskog prava. Bio je pozivan
da na sveučilištu u Washingtonu preuzme katedru profesora prava,
ali je radije ostao u Rimu.

Kao visoko kvalificirani stručnjak vrlo rano stupa u papinsku slu¬
žbu. Radio je u Državnom tajništvu pod rukovodstvom slavnog kar¬
dinala Rampolle najprije kao početnik, zatim podtajnik i tajnik
Svete kongregacije za izvanredne crkvene poslove gdje mu je nepo¬
sredni poglavar bio glasoviti kardinal Gasparri. Tom je slavnom
pravniku i državniku bio pomoćnikom kod izdavanja najsavršenijeg
zakonika na svijetu, zbirke crkvenog prava Codex iuris canonici, a
kasnije mu je postao nasljednikom u službi državnog tajnika.

Njegove su ga sposobnosti preporučivale za najdelikatnije diplo¬
matske i crkvene poslove. Vrlo rano se pokazao kao čovjek visoke
inteligencije, dubokog bogoslovskog i pravnog znanja, široke nao¬
brazbe, brzoga i točnoga uočavanja problema, sveobuhvatnoga i zre-

94

loga suda. Uz to je bio snažan i nepokolebljiv značaj, odmjerena
nastupa, stroga života, neporočna vladanja. Bio je uz to prirodom
nadareni govornik, među najvećim govornicima ovoga stoljeća, koji
je mogao govoriti na sedam jezika: latinski, talijanski, francuski, špa¬
njolski, portugalski, njemački i engleski. Premda je bio slaba zdra¬
vlja, posjedovao je izvanrednu tjelesnu izdržljivost i radinost koja
je zapanjivala sve do posljednjih dana života. Sama je njegova po¬
java djelovala neodoljivo privlačivo. Bio je visoka, elegantna stasa,
prodorna pogleda, živahnih kretnja, koje su odavale unutrašnju
energiju i izdržljivost, a u isto je vrijeme davao dojam nehinjene
dobrote. Tomu se pridružio izvanredno fini postupak s ljudima, pri¬
rođena plemenitost i dobrota koja je odsijevala iz njegove osobe.

Bilo je posve naravno da ne ostane nezapažen. U najtežim danima
Prvog svjetskog rata, u doba raspada stare Evrope, papa Benedikt
XV., koji ga je dobro poznavao, povjerava mu misiju, koja mu je u
ono vrijeme bila najviše na srcu: šalje ga kao svoga nuncija u Mtin-
chen, u Bavarsku. Prije toga mu je sam uz prisustvo rimskih odlični¬
ka i diplomata podijelio biskupsko posvećenje u Sikstinskoj kapeli,
čime je očito htio istaknuti koliko ga cijeni i koliko drži do njegove
službe. Zbilo se to 13. svibnja 1917. upravo na dan prvog ukazanja
BI. Djevice Marije u Fatimi.

Svoju je mirovnu misiju izvršio na opće zadovoljstvo. Kad je pod
kraj rata gibanje masa dosizalo oblike prave revolucije, za vrijeme
jedne od ovih pobuna, 29. travnja 1918., napadnuta je i munchenska
Nuncijatura. Mons. Pacelli je ostao čvrst i hrabar na svom mjestu,
izišao osobno u susret pobunjenicima koji su ga okružili naoružani
revolverima i bodežima. Stajao je posred njih, kako veli jedan oče¬
vidac, poput raspela i smirio njihove duhove. U Bavarskoj je mons.
Eugen Pacelli ostao kao papinski nuncij do 1925., kada ga je Pijo XI.
poslao u istom svojstvu u Berlin, da bude prvim nuncijem poratne
Njemačke. Ondje je djelovao do 1929. Plod su njegovih diplomatsko-
-pravnih nastojanja bili konkordati između katoličke Crkve i bavar¬
ske i pruske vlade, kojima su riješena sporna pitanja te je njema¬
čkim katolicima zajamčena potpuna vjerska sloboda i punopravnost.

Kad je dugogodišnji papinski državni sekretar kardinal Gasparri
radi starosti napustio svoj položaj, nitko nije bio pozvaniji da ga
zamijeni od mons. Eugena Pacellija. Zato ga papa Pio XI. 16. pro¬
sinca 1929. imenovao kardinalom, a 7. II. 1930. svojim državnim
tajnikom. Tu je najvišu crkvenu službu iza pape kard. Pacelli obna¬
šao punih deset godina. Kao prvi papin suradnik vodio je nutarnje

95

i vanjske poslove katoličke Crkve čudesnom preciznošću, sveobu-
hvatnošću i izdržljivošću, koja mu je uvijek bila svojstvena. Stekao
je na tom položaju uvid u svjetsku situaciju i poznavanje duhovnih
potreba vjernika kao nitko drugi.

Papa Pio XI. kao da je htio upoznati svijet sa svojim odličnim
državnim tajnikom te ga zato šalje kao svoga osobnog izaslanika na
dva svjetska euharistijska kongresa, god. 1934. u Buenos Aires, a
god. 1938. u Budimpeštu, kada je prošao i kroz našu nadbiskupiju.
U papino ime zaključuje jubilarni kongres u Lourdu 1935., a god.
1937. obavlja posvetu bazilike sv. Male Terezije u Lisieuxu. Tada je
sa strane francuske vlade primljen kraljevskim svečanostima a na
glasovitoj govornici u crkvi Notre-Dame drži briljantni govor na
francuskom jeziku o ulozi katoličke vjere u povijesti francuskog na¬
roda. Godine 1936. boravi kao privatni promatrač u Sjedinjenim
Američkim Državama, gdje oduševljava inteligenciju i narod svojim
nastupima.

Mogli bismo reći, da su to bili osvajalački pohodi kardinala Pa-
cellija. Zato, kada je smrću blagopokojnog pape Pija XI. Petrova
Stolica bila ispražnjena, svijet je bio jednodušan u očekivanju izbo¬
ra kardinala Pacellija za Papu. On je ušao u izborne dvorane kon-
klava kao jedinstveni kandidat. I doista, izbor je obavljen neočeki¬
vanom brzinom. Kardinali se gotovo jedinstveno već prvi dan sa-
glasiše u njegovoj osobi. Proglas »Habemus Papam — Imamo Papu
u osobi kardinala Eugena Pacellija« ispunio je radošću i klicanjem
čitav katolički svijet.

II. PAPINSKO VLADANJE I DJELOVANJE PIJA XII.

Papa Pio XII. upravljao je Crkvom katoličkom devetnaest godina,
sedam mjeseci i sedam dana. Njegov plodni pontifikat obilno je
dokazao kako su opravdane nade koje su na dan njegova izbora ka¬
tolički vjernici i sav svijet stavljali u njega. Bog je u Piju XII. po¬
klonio svijetu doista oca, oca nad svim očevima, Svetoga Oca. To
dokazuje nadasve njegova mirovna akcija u svijetu i njegov rad
silnih razmjera za podizanje kršćanskog života unutar Crkve.

1. Papa mira

U vrijeme njegova izbora za papu svijet se nalazio neposredno
pred Drugim svjetskim ratom. Spremnice oružja bile su pune. Topovi
upereni jedni protiv drugih. Muškarci dobro popisani da ne izmakne

96

klanju ni jedan. A mržnja — đavolsko sjeme, gusto posijano i dobro
već izniknulo — ukorijenila se u zavađenim ljudskim srcima. Rat,
koji će buknuti za nekoliko mjeseci osjećao se već u zraku i svatko
je očekivao kakav će stav zauzeti novi papa prema strankama i
ideologijama koje su uzrok rata. U prvoj svojoj enciklici »Summi
Pontificatus« od 23. listopada 1939. posve izrazito zauzima stav protiv
državne diktature, rasizma i svakog rušenja historijskih vrednota
čovječanstva.

Već prve akcije papinske vladavine Pija XII. bile su upravljene
otklanjanju ratnog klanja među narodima. Pojačanom diplomatskom
djelatnošću na svim stranama svijeta, ponavljanom intervencijom
kod odgovornih državnika, Papa ulaže nadčovječje napore za oču¬
vanje mira. Neizbrisiv će u povijesti ostati njegov javni apel što ga
je putem radija 24. kolovoza 1939., tjedan dana pred početak rata,
upravio čitavom svijetu. Zaklinje i urazumljuje svim svojim duhov¬
nim auktoritetom. Čitamo u toj povijesnoj poruci: »Otkucava jedna
teška ura za veliku ljudsku obitelj, ura strahovitih odluka ... Očin¬
skim srcem upućujemo .. . apel vladarima i narodima . . . Neka uklo¬
ne optužbe, prijetnje, uzroke međusobna nepovjerenja te neka po¬
kušaju riješiti sadašnje nesuglasice jedinim tome prikladnim sred¬
stvom, tj. općim i lojalnim sporazumima... Neka pravda sebi pro-
krči put snagom razuma, a ne snagom oružja«. Svečano izjavljuje u
toj poruci Papa: »Države koje nisu utemeljene na pravdi, nisu bla¬
goslovljene od Boga. Politika odijeljena od morala izdaje one iste,
koji ih rastavljaju . . . Ništa se ne gubi mirom. Sve se može izgubiti
ratom.«

No, bilo je prekasno. Ratni stroj je već bio pokrenut i trebao je
samljeti svijet. Od početka rata papa Pio XII. stavlja sav genij svoga
veleuma i svu snagu svoje volje te svu marljivost svoje osobne radi¬
nosti i sve bogatstvo svoje Kristovim evanđeljem nadahnute ljubavi
u službu što skori jeg dokončan ja ratnog klanja i ublaživanja ratnih
strahota na svim stranama svijeta. Posve nepristrano, kao zajednički
otac čitavog unesrećenog svijeta, obilnom je pomoću, prikupivši u tu
svrhu na sve moguće načine i sa svih raspoloživih izvora nužna sred¬
stva, spašavao zarobljenike, izgubljene, raseljene — bez obzira na
narodnu, vjersku i političku pripadnost. Kristov je namjesnik Kri¬
stovom ljubavlju grlio čitav svijet. To mu priznadoše u dane iza nje¬
gove smrti svi istinoljubivi ljudi i to je dokaz da se mirovna akcija
Pija XII. ne može mjeriti nikakvim zemaljskim političkim mjerilima.

7 ŠEPER

97

Među važne akcije pape Pija XII. za mir treba spomenuti njegove
božične nagovore za vrijeme rata u kojima učiteljski razvija osnovne
točke za provođenje jedne mirne i trajne koegzistencije među naro¬
dima zahtijevajući pravo svakoga naroda na život i ističući dužnost
razoružanja i prihvaćanja pravednih zahtjeva od strane onih koji
vladaju. Kao oslonac i temelj svakog pravednog i mirnog uređenja
isticao je nepovrediva prava čovjekove ličnosti koja joj je dao sam
Stvoritelj.

Usred ratnih strahota posvećuje 31. listopada 1942. čitav svijet
Bezgrešnom Srcu Marijinu, da tako ispuni jedan od uvjeta što ih je
Bezgrešna Djevica u Fatimi postavila za smirenje svijeta.

Ovdje je vrijedno upozoriti na jedan usko povezani povijesni do¬
gađaj. Njegovo se biskupsko posvećenje kako rekosmo, zbilo na prvi
dan fatimskih ukazanja, 13. svibnja 1917. Tijekom fatimskih uka¬
zanja je Blažena Gospa prorekla strahote Drugog svjetskog rata. No,
ona se već tada majčinski pobrinula da svijetu dade svoga ambasa¬
dora mira. Kad je Eugen Pacelli izabran za papu stavlja u svoj grb
golubicu s maslinovom grančicom i urezuje geslo: »Opus iustitiae
pax — Mir je djelo pravde!« On je imao biti zaraćenom svijetu golu¬
bica mira, mirovni poslanik Marijin, koji je svijetu imao pokazati
putove k miru.

Mir i pravda, pravi mir i istinska pravda, na pravdi sagrađeni mir
i na istini utemeljena pravda — to je bila lozinka velikoga pape mira,
Pija XII. S vrha do dna, sve su stranice povijesti njegova pontifi-
kata ispisane službom miru i pravdi. S pravom je stoga s najviših
mjesta ovog svijeta rečeno da je svijet u njemu izgubio jedinstvenog
pobornika mira i pravde.

Doista on je bio jedinstven radnik za mir na svijetu. Jedini on,
dok je govorio o miru, nije za sobom imao nikakvih armija do zubiju
naoružanih. Jedino njegovih riječi o miru nije pratio zveket oružja
niti zastrašivanje atomskih eksplozija. On nije raspolagao niti voj¬
skama niti oružjem. Ta njegovi stražari, bolje reći redari, još danas
čuvaju ulaze u njegovim dvorima staromodnim kopljem! I zato je
jedini on bez svake sumnje mogao iskreno — u ime nenaoružanog
čovječanstva koje na svojim leđima mora izdržavati strahote ratnog
klanja i svojim životima plaćati poigravanje od Boga otpale svjetske
politike, koja je upravo zato, jer je od Boga otpala, ujedno i protu-
čovječja, — on je zato s punom sviješću mogao reći u svojoj mirovnoj
poruci od 24. kolovoza 1939., koja i danas ima punu vrijednost: »Zna¬
mo i osjećamo, da imamo uz nas kucaje svih srdaca, svih onih, koji

98

već trpe uslijed nevolja života svaku bol. Imamo uz nas srca majki,
koja kucaju s našim: očeve, koji bi morali napustiti svoje obitelji:
one skromne koji rade, i ne znaju što ih čeka, nevine, kojima prijeti*
strahovita patnja: mladiće, plemenite vitezove najčišćih i najpleme¬
nitijih ideala. S nama je duša one stare Evrope, koja je djelo vjere
i kršćanskog genija. S nama je čitavo čovječanstvo, koje čeka pravdu,
kruh, slobodu, a ne željezo, koje ubija i razara. S nama je onaj Krist,
koji je od bratske ljubavi napravio svoju temeljnu svečanu zapo¬
vijed, suštinu svoje vjere, obećanje spasa za pojedince i za narode . ..«

Stranice bi se još mogle napisati o mirovnoj djelatnosti pape Pija
XII. No, to bi još uvijek bio samo mali dio onoga što je on poduzeo.
Mnogo će toga izaći na vidjelo istom onda, kada se za sto godina,
prema arhivskim propisima, budu otvorili vatikanski arhivi, koji ču¬
vaju sve pojedinosti njegova rada i žrtava za mir u svijetu. Tada će
u svom svjetlu zasjati lik anđeoskoga pastira, kako Pija XII. naziva
jedno staro proročanstvo. Tada će se vidjeti u cjelini što je on sve
poduzeo da se svijetu vrati i u njemu udomi i trajno ostane pravi
i istiniti mir.

2. Papa velike duhovne obnove unutar Crkve

No, papa Pio XII. nije velik samo po svojoj mirovnoj akciji u svi¬
jetu.* On je prije svega i nadasve pripadao svetoj Crkvi katoličkoj.
Bio je vidljiva Glava otajstvenog Tijela Kristova: poglavar naroda
Božjega na zemlji, nepomična stijena, kamen temeljac Crkve Kri¬
stove. I zato je njegova i posebna akcija bila usmjerena nutarnjem
ojačan ju i podizanju duhovnog, nadnaravnog i božanskog života vjer¬
nika Kristovih. Hraniti naukom istine, privoditi na izvore božan¬
skog života četiristo i pedeset milijuna katolika po svem svijetu
— to je bila prva njegova zadaća i briga koju je on kroz svoju pa¬
pinsku vladavinu uvijek smatrao najprečom i njoj posvećivao svega
sebe. On je živo osjećao da su kao Petru tako i njemu upravljene
Kristove riječi: »Pasi ovce moje, pasi jaganjce moje!«

Teško je u kratkom pregledu ocrtati akciju pape Pija XII. unutar
Crkve katoličke. On je u njoj bio vrhovni svećenik, vrhovni i neza-
bludivi učitelj, vrhovna upravna vlast, od koje prima svoju vlast
svaki drugi crkveni službenik.

Na svakom području ovih triju crkvenih vlasti papa je Pio XII.
ostavio djela neprolazne vrijednosti.

99

a) Velikosvećenička nastojanja

Dobro je za njega kazao veliki engleski katolički književnik Graham
Green: »Ovaj je Papa iznad svega svećenik!« Spomenici su njegove
prvosvećeničke aktivnosti predivne molitve koje je sastavio za razli¬
čite zgode i za različite staleže. Tko se ne sjeća vapaja njegovih mo¬
litva što ih je za vrhovnim Ocem ponavljao čitav katolički svijet za
vrijeme rata? Tko nije zapazio čar i nježnost njegovih marijanskih
molbenica?

Da se dobije potpuna svećenička slika Pija XII., trebalo ga je vi¬
djeti u molitvi. Pun je blagosti dobroćudnim smiješkom odzdravljao
na sve strane oduševljenom klicanju mnoštva, kad bi ulazio na sve¬
čanosti u baziliku sv. Petra. No, čim bi sišao s nosila pred oltar, ili
bi na kraju podjeljivao svoj blagoslov, odjednom je njegova pojava
postala puna ozbiljnosti i pobožnog dostojanstva. U molitvi je izgle¬
dao kao od mramora izrezani lik, u najpropisnijem stavu po bogo-
služnim propisima, uronjen svom dušom u klanjanju Bogu, kojega je
na zemlji predstavljao. Nikada se kod njega u molitvi nije zapažala
staračka klonulost ili nemoć. Silno svježi i uvijek budni duh posve
je vladao slabašnim i suhim tijelom.

U različitim nevoljama svete Crkve i svijeta on je sam vodio mo¬
litvene juriše za nebesku pomoć. Koliko je samo duhovnog blaga
rasipala svijetom njegova jubilarna godina 1950. koja je bila sigur¬
no jedna od najplodnijih njegova pontifikata! Koliko su utjehe i ra¬
dosti donijele vjernicima dvije marijanske godine, 1954. i 1958.!

Njegov su dar kršćanima blagdani Srca Marijina, Marije Kraljice
i sv. Josipa Radnika — blagdani koji su snažni poticaji na suvreme¬
nu katoličku pobožnost.

Kao vrhovni svećenik, Pio XII. je posvećivao osobitu brigu izo¬
brazbi i težnji oko osobne svetosti svećenika i redovnika. Tri su za-
mašita njegova dokumenta posvećena obnovi i podizanju redovničkog
života. Apostolskom konstitucijom »Provida Mater Ecclesia« (1947)
uvodi u Crkvu novi stalež kršćanskog savršenstva, tz. »svjetovne
ustanove«. Time su vjernicima otvoreni novi putovi nasljedovanja
Krista Raspetoga i služenja njegovoj Crkvi. Konstitucijom »Sponsa
Christi« uređuje važna pitanja redovnica stroge klauzure. Konstitu¬
cija pak »Sedes Sapientiae« (1956) predstavlja zakonik odgoja i izo¬
brazbe redovničkog klera.

U rukama će svećeničkim ostati kao dragocjena njegova baština
velika apostolska pouka »Menti nostrae« što ga je svete godine 1950.

100

upravio svećenicima čitavoga svijeta (O svetosti svećeničkog života
i o odgoju klera). Dragocjene će ostati i njegove pastoralne smjerni¬
ce, rasute u njegovim govorima, a osobito u njegovim predkorizme-
nim alokucijama rimskom pastoralnom kleru. Veliki je dar Pija
XII. svećenicima novi prijevod psalama sa židovskog izvornika, što ga
je po njegovoj naredbi priredio Papinski biblijski institut u Rimu.

Sam je on bio živi primjer i izgled svećeničke svetosti i apostolske
revnosti. Uz silan apostolski rad, on je bio čovjek molitve i kon¬
templacije.

Vatra ljubavi, kojom je htio zapaliti svijet, gorjela je najprije u
njegovu srcu i raspaljivala se na ognjištu dubokog nutarnjeg života,
kojega će nam tajne biti jednog dana sigurno otkrivene. No, i danas
se bogatstvo njegova duhovnog života dade naslutiti čitajući brojne
njegove molitve i slušajući proživljene pozive na svetost.

b) Spomenici njegova učiteljstva

Predivne je i veličanstvene ostavio papa Pio XII. spomenike svoga
učiteljstva ponajprije u velikom broju svojih okružnih pisama, enci¬
klika biskupima i vjernicima čitavog svijeta. Među njima se naro¬
čito ističu enciklika o mističnom Tijelu Kristovu (1943), o biblijskom
studiju (1943), o svetoj liturgiji (1947), o suvremenim zabludama i
opasnim učenjima na polju filozofije i teologije (1950), o svetom dje-
vičanstvu (1954), o crkvenoj muzici (1955), o Presv. Srcu Isusovu
(1956), o televiziji i kinu (1957), o stanju katol. misija, osobito u
Africi (1957), i posljednja o crkvenim prilikama u Kini (1958).

Najznačajnija među njima svakako je enciklika o mističnom Tijelu
Kristovu. Njome Pio XII. doziva u svijest vjernicima XX. stoljeća
jednu od osnovnih istina, što ih je prvim Kristovim vjernicima pro¬
povijedao sv. Pavao: da smo svi — vjernici povezani sa svojim bi¬
skupima preko sv. oca pape s Isusom Kristom u jedno, duhovno do¬
duše i nadnaravno, ali stvarno tijelo, kojemu je Isus Krist otajstvena
Glava. Crkva nije samo neko obično društvo, zajednica, nego je tije¬
lo, u kojemu ima svaki vjernik svoje životno mjesto i funkciju,
usmjerene na probitak i dobro cjeline. Veze između pojedinih vjer¬
nika i veze vjernika s biskupima i sa sv. ocem papom nisu obične,
juridičke veze, nego životne veze tako, da se ne može biti u životnom
i nadnaravnom odnosu s Isusom Kristom po vjeri i ljubavi, nego sa¬
mo unutar Tijela Kristova, Crkve katoličke. Svijetu koji je rasko¬
madan najrazličitijim ideologijama i mržnjama papa Pio XII. su¬
protstavlja jedinstven svijet povezan ideologijom Isusa Krista i lju-

101

bavnom vezom svih vjernika u jednomu otajstvenom Tijelu Isusovu.

Vrhunac je nezabludive učiteljske djelatnosti pape Pija XII. sve¬
čano proglašenje vjerske istine, da je blažena Djevica Marija, Majka
Isusova i Majka naša, nakon završenog tijeka zemaljskog života, du¬
šom i tijelom uznesena na nebo. Taj svečani dan, blagdan Svih svetih
jubilarne godine 1950. bio je sigurno najsunčaniji dan u životu veli¬
koga Pape, koji je ovjekovječio svoje ime dogmatskom bulom »Mu-
nificentissimus Deus — Predarežljivi Bog«.

Tim svojim učiteljskim radom na proslavi Marijinoj papa Pio XII.
s pravom nosi naslov »Papa Marianus — Marijin Papa«. On je taj
naslov zaslužio i s drugih naslova. Spomenuli smo već, da je pod
Marijinom zvijezdom posvećen za biskupa. Posvetio je svijet njezi¬
nu Bezgrešnom Srcu. Divnom marijanskom enciklikom »Fulgens
corona — Presjajna kruna« 1953. najavljuje marijansku godinu i
piše predivne retke o nasljedovanju Marije. Marijansku godinu 1954.
okrunio je svečanim proglašenjem blagdana Marije Kraljice te izdao
encikliku »Ad caeli Reginam — Nebeskoj Kraljici (11. X. 1954.) u
kojoj govori o kraljevskoj vlasti Marijinoj nad svim stvorenim. Svo¬
jom rukom stavlja zlatnu krunu na najčasniju Marijinu sliku u Rimu,
koja se časti u najčasnijoj crkvi Marijinoj na svijetu Santa Maria
Maggiore u Rimu. Bio je to ujedno izraz osobne ljubavi prema toj
crkvi Marijinoj, u kojoj je papa Pio XII. baš na Marijinu oltaru
služio svoju prvu i zlatnu misu.

Posljednja marijanska aktivnost pape Pija XII. bila je usmjerena
što svečanijoj proslavi lurdske godine i marijanskog kongresa u
Lurdu. Upravo je u toj godini posebne Marijine ljubavi i naklonosti
završio život ovaj veliki Marijin Papa.

Kad govorimo o učiteljskoj djelatnosti pape Pija XII., treba spo¬
menuti i njegove brojne beatifikacije i kanonizacije. Proglašenjem
niza novih blaženika i svetaca on je na nebu Crkve Božje ukazao
vjernicima presjajne zvijezde i primjere kršćanske svetosti i praved¬
nosti, ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Osobito se ističu među njima
sv. papa Pio X. i bi. papa Inocent XI. kao primjeri svećeničke, bis¬
kupske i papinske svetosti, mučenička djevojčica sv. Marija Goretti
i anđeoski mladić sv. Dominik Savio kao primjeri omladinske sve¬
tosti, bi. Kontardo Ferrini kao primjer svetog znanstven jaka i pro¬
fesora i bi. Marija Asunta Palotta kao primjer svetosti jednostavne
radnice u najobičnijim kućnim poslovima.

102

c) Upravna djelatnost

Neizbrojivi su, možemo reći, spomenici njegove upravne djelatnosti.
Nećemo se zaustavljati na činjenici da je za vrijeme svoga papin¬
skoga vladanja imenovao preko tisuću nadbiskupa, biskupa, apostol¬
skih prefekata i vikara širom svijeta. Samo u našoj zemlji darovao
nam je dvanaest novih biskupa. Uveo je redovitu hijerarhiju u Kini
i Africi, tako da je urođenički kler preuzeo glavne i odgovorne du¬
žnosti, čime se ostvaruje prijelaz iz misijske u redovitu crkvenu
upravu. Osnovao je na stotinu novih crkvenih pokrajina i biskupija.

Posebice treba istaknuti naglašenu univerzalnost u najvišem cr¬
kvenom tijelu, u kardinalskom zboru. Pio XII. je za vrijeme svoje
vladavine imenovao preko pedeset kardinala, kod čega je osobito
vodio računa da budu zastupani svi kontinenti, različite rase i na¬
rodnosti među kojima i hrvatski narod ima svoga predstavnika. On
je bio prvi papa, koji je kardinalom imenovao Kineza, Indijca i Au¬
stralca, a dvojicu je imenovao kardinalima iz istočnog katoličkog
obreda.

Pio XII. se pokazao velikim i u razumijevanju suvremenih potre¬
ba svojih vjernika. Stubokom izmijenjeni ritam suvremenog života
tražio je stanovite korjenite izmjene u crkvenim običajima i zakono¬
davstvu. Pio XII. se nije bojao najodlučnijih koraka. Ublažuje tisuć¬
ljetni euharistijski post, kako bi vjernicima bilo što pogodnije i što
lakše pristupati k euharistijskom stolu svete pričesti. Njegov su dar
večernje svete mise. Sto to dvoje znači za duhovni život vjernika,
posve je očito. Veća mogućnost prisustvovanja Isusovoj žrtvi i pri¬
stupanja Isusovoj hrani omogućuje plodniji i svetiji kršćanski život.

Očinskim razumijevanjem za poratne prilike, koje su sa sobom
donijele veliku oskudicu, siromaštvo i teški ekonomski položaj poje¬
dinaca, papa Pio XII. veoma ublažuje strogi crkveni zakon posta i
nemrsa.

Pio XII. obnavlja u prvotnom čaru i ljepoti liturgijske obrede
Svetoga tjedna, od Cvjetnice do Uskrsa, kako bi vjernici na što ži¬
vlji i privlačiviji način doživjeli otkupiteljsku snagu Kristove muke
te osjetili otajstvenu obnovu i plodove njezine na sebi.

d) Pastirska djelatnost

Sveti otac papa Pio XII. više je nego ijedan papa prije njega sam
izravno sudjelovao u duhovnoj pastvi. On je — kako to ističe dugo¬
godišnji njegov službenik sadašnji milanski nadbiskup Montini —
osjetio težinu Pavlovih riječi: »Misit me Dominus evangelizare —

103

Gospodin me je poslao da propovijedam evanđelje« (1 Kor 1, 17). Kod
toga se učestalo služio svim suvremenim sredstvima, osobito radiom
i televizijom.

Dvije ga značajke odlikuju u njegovu izravnom pastirskom radu:
on je razvio silno plodnu propovjedničko-govorničku djelatnost, i
drugo, usporedo s time, on je papa najviših i najširih dodira sa
svijetom.

Njegova propovjedničko-govornička djelatnost objelodanjena je
dosada u devetnaest velikih svezaka, za svaku godinu njegove pa¬
pinske vladavine po jedan svezak. Ako se svi njegovi propovjedni-
čko-govornički nastupi razdijele, otprilike na svaki tjedan njegova
pontifikata dolazi po jedan do dva govora. No, broj nije tako odlu¬
čan, premda i samim brojem on je jedan od najvećih govornika svoga
stoljeća. Daleko je važniji sadržaj i opseg njegovih govora. Od sve¬
čanih homilija i panegirika prigodom različitih crkvenih funkcija kao
što su proglašenja svetih i si. pa sve do pozdravnih govora visokim
svjetskim državnicima, Pio XII. je u svojim govorima dotaknuo sve
moguće teme. Zadivljuju ti govori sveobuhvatnošću pojedinih pita-
nja, širinom obradbe i dubinom pogleda. Upravo proročkom sposob¬
nošću gleda i ocjenjuje stvarnost. U svjetlu Kristova evanđelja i cr¬
kvene nauke on učiteljski zahvata u najzakučastija pitanja suvre¬
mene medicine, tehnike, ekonomike, pravnih nauka, povijesti, fizi¬
čkog, duševnog i duhovnog odgoja omladine. Njegovu su riječ slu¬
šale radničke mase i njihovi poslodavci. Govorio je omladini, njiho¬
vim profesorima, mladim bračnim parovima, roditeljima, muževima
i ženama. Pred njegovom su se učiteljskom stolicom izredali svi sta¬
leži i sva ljudska zanimanja, individualna i kolektivna: liječnici, pra¬
vnici, suci, prodavači novina, rudari, tramvajci, atomski istraživači.
S radošću je primao i športaše i natjecatelje u stadionima i sa zani¬
manjem slušao njihove uspjehe.

Posebno mjesto među njegovim govorima, kako smo već istaknuli,
zauzimaju njegove božične poruke svijetu, koje jedna za drugom
obrađuju najteža filozofska, pravna, politička, ekonomska i socijalna
pitanja suvremene međunarodne situacije. Čovjek i njegova neotu¬
điva prava, narod i njegova samosvojnost, ravnopravnost i puna
vrijednost — sve su to predmeti njegovih učiteljskih nagovora svije¬
tu. Učenjaci će se uvijek vraćati na te poruke kao na mjesto sigurne
i zdrave nauke, koja nije natrunjena ni strastvenošću ni strančar-
stvom, već je puna Božjega svjetla i istine.

104

Usporedo s tom propovjedničko-govorničkom djelatnošću on je
ujedno papa najviših i najširih dodira s ljudima. Nikada, ni za kojeg
pape, nije vatikanskim dvoranama za primanje prošlo toliko svje¬
tovnih vladara, državnika i političara, koliko za vrijeme njegove vla¬
davine. Dosta je spomenuti, da su se uz indijskog premijera Nehrua
izredali na njegovim svečanim audijencijama predsjednik Francu¬
ske, Italije, Njemačke, Austrije i toliki drugi državnici.

No, u isto vrijeme njegov očinski i pastirski zagrljaj ide u širinu.
Nikada u povijesti Crkve katoličke nije Berninijevo stupovlje pred
bazilikom sv. Petra grlilo tolike mase svijeta.

Veliki događaji — kao proglašenje dogme Marijina Uznesenja, ka¬
nonizacija sv. Marije Goretti i sv. pape Pija X. — morali su se odi¬
grati pred bazilikom, pod otvorenim nebom, jer bazilika nije mogla
primiti toliko mnoštvo svijeta. Na stotine hiljada ispunile su čitav
trg sve do rijeke Tibera. Tako je krcat trg bio gotovo svakog Uskrsa,
kada je Papa dolazio na balkon sv. Petra da održi uskrsni govor i
podijeli blagoslov. Uz te najsvečanije zgode, na stotine je puta sama
bazilika sv. Petra primala u svoje krilo dvadesetak, tridesetak i više
tisuća hodočasnika, koji su došli da vide i čuju Svetoga Oca. Osobito
su obiteljskim osjećajima bili protkani časovi, kada je svaki tjedan
barem jednom ili u bazilici sv. Petra ili u svom ljetnikovcu u Castel
Gandolfu primao na tisuće hodočasnika i izletnika iz čitavoga svijeta.
Broj prisutnika samo na tim najmanjim audijencijama kroz jedno
ljeto dosizao je često nekoliko stotina tisuća. To su bili doista mitinzi
katoliciteta i univerzalnosti Crkve katoličke. Sa svih strana svijeta,
ljudi crne, žute, crvene i bijele boje, svih mogućih nošnja, ukusa i
kultura sabirali su se ovamo posve od svoje volje i ljubavi i osjećali
su se jednom obitelju, koja na zemlji ima jednoga i jedinstvenoga
duhovnoga Oca, Božjega zamjenika. Kad nije bilo primanja, okuplja¬
li su se izletnici i hodočasnici oko podne na sredini trga svetog Petra,
a papa Pio XII. bi ih s prozora svoje radne sobe pozdravljao i bla¬
goslivljao. Doista, on je bio papa širokih narodnih masa, njegova du¬
hovna obitelj nije poznavala granica niti rasnih, niti narodnosnih,
niti političkih, niti civilizacijskih, a niti je bio zatvoren prilaz pri¬
stalicama drugih vjera. Mase je privlačila njegova dobrota, o kojoj
su svjedočile one do krajnjih granica raširene ruke na blagoslov. Iz
svakog je njegova nastupa, iz svake riječi i kretnje odsijevala lju¬
bav i čovjekoljublje i dobrota onoga Isusa Krista, kojega je Pio XII.
dostojno na zemlji predstavljao.

105

Začuđuje upravo golema duhovna energija, kojom je papa Pio XII.
svojom djelatnošću zalazio na sva područja ne samo crkvenog, nego
društvenoga života uopće i rješavao najrazličitije staleške probleme.
S pravom je stoga netko primijetio, kao da je zakon o ograničenosti
svega ljudskoga kod Pija XII. našao iznimku!

III. SMRT DOSTOJNA ŽIVOTA
1. Posljednji dani

Zbog veličine duha i duboke ljubavi, koju je papa Pio XII. svo¬
jim velikim djelima zasvjedočio prema svemu svijetu, vijest o nje¬
govoj teškoj bolesti uzbudila je čitav svijet; svi su osjećali da je u
pitanju jedan dragocjen život koji je bio opće dobro čovječanstva.
Nakon preboljene teške bolesti krajem 1954., kada je njegovo stanje
bilo između života i smrti, sveti otac papa Pio XII. je proveo četiri
godine — doduše pod stalnom paskom liječnika, ali bez ikakvih te¬
žih smetnja. Njegov ritam sada kroz ove godine visoke starosti bio
je gotovo nepromijenjen i jednak njegovim ranijim godinama. Na¬
stavio je s primanjima i nagovorima, rukovodio je sve poslove kato¬
ličke Crkve svježinom i radinošću, koja je zadivljavala. Stvari su
odjednom krenule naglom brzinom prema kraju. Kako sam već ra¬
nijom okružnicom javio, nakon jedne naporne nedjelje rada, u po¬
nedjeljak 6. listopada iznenada ga je udarila kap.

Istog je dana popodne primio svete sakramente umirućih. S po¬
četka je njegov organizam uz liječničku pomoć pružao znakove silne
otpornosti, ali je 8. listopada nastupio drugi udarac kapi iza kojega
je pao u nesvjesticu. Istom jedan sat prije smrti nastupili su znakovi
potpune klonulosti te je umro u četvrtak 9. listopada o. g. On je
sam želio i naredio svojima najbližim da se mole, kako bi njegova
bolest bila kratkotrajna da ne bi duga bolest bila na štetu Crkve.

Tako se neočekivano ugasio ovaj dragocjeni život Kristova na¬
mjesnika na zemlji. Umro je u jednostavnoj sobi papinskoga ljet¬
nikovca u Castel Gandolfu, 24 km izvan Rima, kamo se povlačio za
vrijeme ljetnih mjeseci, ne toliko radi odmora, koliko da mogne,
nesmetan ljetnom rimskom žegom, nastaviti svoje visoke poslove.

106

2. Velikosvećenička oporuka

Svijet je zadivila jednostavna, ali puna vjere, dostojna velikog
čovjeka Papina oporuka, koja je objelodanjena dan nakon njegove
smrti. Smatram da ću vam učiniti radost ako vam prenesem oporuku
našega zajedničkoga oca i pastira. Napisana je u potpunom zdravlju,
dvije godine prije smrti. Evo je doslovce:

»MISERERE MEI DEUS SECUNDUM MISERICORDIAM TUAM
— Smiluj mi se, Bože, po Tvojem milosrđu! Ove sam riječi, svjestan
svoje nedostojnosti i nedoraslosti, izgovorio u času, kada sam dršćući
dao privolu na izbor rimskog Prvosvećenika. Još s više prava po¬
navljam ih sada, kada mi svijest o slabostima, nedostacima i po¬
greškama počinjenima za vrijeme jednog tako dugog razdoblja pa¬
pinskog vladanja, koje je uz to bilo u tako teškim vremenima, još
jasnije pokazuje mojemu duhu moju nesposobnost i nedostojnost.

Ponizno molim oprošten je od onih koje sam možda uvrijedio, ošte¬
tio ili sablaznio riječima ili djelima.

Molim one kojih se to tiče da se ne trude i ne brinu kako bi po¬
digli kakav spomenik mojoj uspomeni. Dosta će biti ako moji jadni
smrtni ostaci budu skromno položeni na sveto mjesto, i to što skri¬
venije to bolje.

Nije potrebno da preporučim molitve za svoju dušu, jer znam ka¬
ko su i onako brojne one što ih uobičajeni propisi Apostolske Stolice
i vjernička pobožnost prikazuju za svakog pokojnog papu. Isto tako
ne osjećam potrebnim da ostavim neku »duhovnu oporuku«, kako to
pohvalno običavaju činiti toliki revni crkveni dostojanstvenici: mno¬
ge zbirke govora koje sam po potrebi službe objavio ili izgovorio,
dostaju da iz njih svatko, koji to slučajno zaželi, upozna moju misao
u vezi s različitim vjerskim i moralnim pitanjima. Pošto sam sve
rekao, imenujem na kraju isključivim nasljednikom svoje imovine
Apostolsku Stolicu, od koje sam, kao preljubljene majke, toliko
primio«.

Oporuka nosi potpis Pio Papa XII. i nadnevak 15. svibnja 1956.

3. Općesvjetska žalost

Prijenos tijela pape Pija XII. iz Castel Gandolfa u Rim bio je tri¬
jumfalni put na kojemu su se djeca opraštala od ljubljenog Oca. Izlo¬
žen na odru u bazilici sv. Petra primio je poklonstvo masa svijeta.
Stotine su tisuća vjernika prošle kraj njegova odra da mu izraze
svoje poštovanje i zahvalnost.

107

Gotovo sve radiostanice Evrope i Amerike dugim su izvještajima
s najvećim pohvalama i divljenjem popratile smrt ovoga velikoga
čovjeka što ga je katolička Crkva dala svijetu. Bila je to velepjesma
papi mira i čovjekoljublja. Veliki su državnici (Eisenhauer) izjavili,
da je njegovom smrću svijet osjetljivo osiromašen. Nestala je jedna
nenadoknadiva ličnost u agonijskoj borbi za mir i pravdu i ravno¬
težu u svijetu. Predstavnici nekatoličkih vjerskih zajednica, kao npr.
moskovski patrijarh i canterburyski anglikanski nadbiskup dr. Fi-
sher, protestanti i kalvini iz Francuske, Ekumenski savjet Crkvi u
Ženevi, Nacionalno vijeće protestantskih Crkvi u SAD, izraziže svoju
sućut katolicima nad tolikim gubitkom čovjeka duha Kristova.
Muslimani i Židovi i drugi nekršćani dadoše mu javna priznanja
kao svojemu zaštitniku i prijatelju u najtežim časovima. Tako su
poslali sažalnice kralj Maroka, burmanski premijer U-Nu, japanski
car Hiro Hito, predsjednici republike Tunis i Vietnam, i drugi. Ve¬
liki rabin u Rimu izjavljuje da židovska zajednica ima posebnih ra¬
zloga da oplakuje njegovu smrt, jer je u svako vrijeme pokazao
stvarnu i odvažnu brigu i skrb za žrtve patnja i progona, za čovje¬
čanstvo uopće. Sličnu je izjavu dala i ministarka vanjskih poslova
države Izrael Golda Meyr.

Svečani je sprovod obavljen u ponedjeljak 13. listopada o. g. Za¬
nimljiva je okolnost, da je Pio XII. — koji je konsekriran za bisku¬
pa na dan prvog ukazanja Gospe u Fatimi — sahranjen 13. X., na
dan kad je spomen zadnjeg ukazanja Fatimske Gospe. Sve su se
televizijske stanice Evrope i Amerike ukopčale da svojim gledaocima
dadnu mogućnosti da prate posljednji put ovoga velikana duha i
ljubavi. Sprovodu su prisustvovali uz visoke crkvene dostojanstve¬
nike delegacije mnogih država. Jedna je evropska država poslala u
znak poštovanja vagon najskupocjenijih karanfila. U mnogim je dr¬
žavama održana svečana komemorativna sjednica ministara. Na
zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku visjela je toga dana žalobna
zastava na pol stijega, čime je izraženo svjetsko značenje pape
Pija XII.

Bol je za njim bila doista općesvjetska, iskrena i duboka i zahva¬
tila je daleko preko granica katoličke Crkve. Proveo je život dosto¬
jan pape, na čast Božju, na slavu Kristovu i presvete Bogorodice, a
na ponos nama katolicima. Imao je smrt dostojnu života: umro je
usred posla, u punom naponu rada, kao pravi vojnik Kristov i predo-
stojan vođa. Otišao je baš nakon završena lurdskoga kongresa, nakon
najnapornijih sedmica rada, audijencija i govora, u kojima je starac

108

u osamdeset i trećoj godini života pokazao herojsku izdržljivost, punu
mjeru svoga genija i vrhunac svoje ljubavi prema Kristu i njegovoj
Crkvi.

Sahranjen je oplakivan od čitavoga svijeta i počiva u vatikanskoj
kripti, ispod bazilike sv. Petra. Tijelo mu je položeno ispod glavnog
oltara, najbliže grobu prvaka apostolskoga sv. Petra i ondje čeka
blaženo uskrsnuće.

Daleko od toga da bismo iscrpili prikaz svega rada i djelovanja
i značenja pape Pija XII., željeli smo samo da podsjetimo na najva¬
žnija njegova djela za Crkvu Božju i mir u svijetu. Neka je blago¬
slovljen Bog naš, koji nam je dao u najtežim vremenima, koje pro¬
življava svijet u posljednjim desetljećima ovakova poglavara i Oca!

Nezaboravna će ostati nama Hrvatima uspomena na ovoga veliko¬
ga oca i pastira naših duša. Nezaboravne će nam ostati one njegove
očinske riječi što nam ih je upravio odmah na početku svoje papin¬
ske vladavine. U svečanoj audijenciji službenog hrvatskog hodoča¬
šća koje mu je pod vodstvom svoga episkopata dne 14. studenog
1939. došlo na poklon, Sveti Otac je održao svoj očinski nagovor.
Najprije je prisutnike pozdravio hrvatskim pozdravom: »Hvaljen Isus
i Marija, dragi naši Hrvati!« Zatim je latinski nastavio: »Prošlo je
više od deset vjekova, kada je godine 879. naš Predšasnik Ivan VIII.
upravio hrvatskom narodu ove riječi: Raskriljenih vas ruku pozdra¬
vljam i uvijek gojim apostolsku blagonaklonost prema vama. Mi ne
možemo — nastavio je Sveti Otac — naći zgodnijeg izraza, da oči¬
tujemo svoje osjećaje, koji danas ispunjaju našu dušu, kad imamo
sreću, da možemo pozdraviti u kući zajedničkoga Oca vas, predragi
sinovi i kćeri, potomke tako starodrevnoga naroda... Vi imate u
svojoj naravi nešto od čvrstoće i nepomičnosti vaših planina. O da
bi se taj karakter iskazao i u čvrstoći vaše djedovske vjere! Čvrsta
i stalna treba da je vaša vjera, kao što je stanac-kamen s vašeg
Velebita, koji prkosi burama i olujama!«

Evo, to vam je, predragi vjernici, amanet i očinska poruka, koju
vam i danas s neba ponavlja papa Pio XII., čuvati i sačuvati poput
nepomičnih velebitskih stijena, svoju djedovsku vjeru i povezanost
s Kristovim namjesnikom na zemlji! Time ćete na najbolji način po¬
častiti njegovu uspomenu i dokazati mu svoju ljubav i zahvalnost.

U znak naše zahvalnosti i poštovanja prema njegovoj uzvišenoj
osobi, koja se sva žrtvovala za dobro svijeta i Crkve katoličke, mi
smo na dan njegova sprovoda u 7 sati navečer u zagrebačkoj kate-

109

drali imali svečane zadušnice, što je ranije po našoj naredbi bilo i
po svim ostalim crkvama nadbiskupije. Zagrepčani su ispunili svu
katedralu i tako 'odali posljednju počast velikom Papi.

Osobito mi je bilo drago, što sam tom zgodom imao priliku, da
svojim vjernicima Zagrepčanima — a to sada činim i svima vama —
izručim pozdrave i blagoslov, što ga je još za života prigodom moga
nedavnog posjeta u Rimu poslao blagopokojni Sveti Otac. Nezabo¬
ravan će mi ostati doživljaj i uspomena na sretan dan 26. svibnja
o. g., kada sam, na duhovski ponedjeljak, imao sreću da budem pri¬
mljen u njegovu audijenciju. Zanimao se tada svom očinskom bri¬
gom i dobrotom za vjerske prilike i pastoralni rad u našoj nadbi¬
skupiji. Pritom mi je stavio u ugodnu dužnost, neka vam svima
poručim da vas sve nosi u srcu, da se za vas moli i šalje svoj apo¬
stolski blagoslov.

Neka taj blagoslov, koji nam je posljednji za života dao, sada po¬
prati s nebeskih visina, gdje mu se duša u zagrljaju Presvetoga
Trojstva napaja nebeskim božanstvom!

U Zagrebu , dne 17. listopada 1958.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

Okružnica

ČASNOM KLERU I VJERNICIMA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE

IZABRAN JE NOVI PAPA IVAN XXIII.

1. Stara jedna riječ kaže: »Petrus non moritur — Petar ne umire«.
Ta riječ koju posvjedočuje neprekinuti niz nasljednika sv. Petra kroz
19 stoljeća, dobila je novu potvrdu.

Nekoliko stotina tisuća ljudi na Trgu sv. Petra u Rimu, a po čita¬
vom svijetu milijuni katolika i nekatolika uz radio-prijemnike slu¬
šali su s uzbuđenjem kako je dne 28. listopada o. g. u 6 sati uveče
prvi kardinal-đakon s balkona crkve sv. Petra svečanom tradicio¬
nalnom formulom na latinskom jeziku proglasio:

110

JAVLJAM VAM VELIKU RADOST
IMAMO PAPU

UZORITOG I PRECASNOG GOSPODINA
ANĐELA JOSIPA

SVETE RIMSKE CRKVE KARDINALA RONCALLI
KOJI JE SEBI UZEO IME:

IVAN XXIII.

Naskoro iza toga izgovorio je i novoizabrani Papa svoju prvu riječ
vjernicima — riječ blagoslova »URBI ET ORBI« — RIMU I SVIJETU

2. Kako je poznato ušli su kardinali, njih 51 na broju, u subotu
dne 25. o. mj. popodne u konklave za izbor novoga pape. Izborni su
čini započeli u nedjelju, na blagdan Krista Kralja, ujutro, a završili
su 28. X. popodne, na blagdan sv. apostola Šimuna i Jude Tadeja.

Nakon sedisvakancije od nepuna tri tjedna katolička je Crkva do¬
bila novog vrhovnog učitelja i pastira, novog vrhovnog poglavara,
novog nosioca primata koji je Isus predao apostolu Petru i njegovim
nasljednicima.

3. Anđelo Josip Roncalli potječe iz seljačke obitelji a rođen je
dne 25. studenoga 1881. u mjestu Sotto ii Monte u biskupiji Berga-
mo (sjev. Italija). Srednju je školu svršio u Dječačkom sjemeništu
u Bergamu, a bogosloviju na Papinskom sjemeništu u Rimu gdje je
god. 1904. postigao doktorat teologije. Za svećenika je zaređen 10.
kolovoza 1904. u Rimu, a prvu je sv. misu služio na grobu sv. Petra.

Od god. 1905. do 1914. službovao je kao tajnik biskupa u Bergamu
a ujedno je na tamošnjem sjemeništu predavao crkvenu povijest,
apologetiku i patrologiju. Za vrijeme I. svjetskog rata, 1914.—1918.,
služio je kao vojni svećenik u vojnim bolnicama. — Iza rata osniva
u Bergamu »Dom studenata«, prvi te vrsti u Italiji. Kasnije je ime¬
novan nacionalnim direktorom Društva za širenje vjere i u toj je
službi revno i uspješno radio za katoličke misije.

God. 1925. na blagdan sv. Josipa, primio je biskupsko posvećenje,
te je poslan u Bugarsku, najprije kao apostolski vizitator, a kasnije
kao apostolski delegat. U Bugarskoj je bio punih deset godina.

Zanimljivo je napomenuti da se je za vrijeme svoje službe u Bu¬
garskoj više puta, na proputovanju, zadržavao u Zagrebu te posjetio
nadbiskupski dvor i neke crkvene ustanove.

111

Od god. 1935. vrši službu apostolskog delegata u Turskoj i Grčkoj.
God. 1944. imenovan je nuncijem u Francuskoj, koju je službu vršio
sve do imenovanja kardinalom koje je uslijedilo 12. siječnja 1953.
Iri dana iza toga imenovan je patrijarhom u Veneciji.

Napominjemo da je kardinal Roncalli na Blagovijest ove godine
posvetio u Lurdu novu golemu podzemnu baziliku posvećenu sv.
Piju X. koji je također kao venecijanski patrijarh bio izabran za
papu.

4. Da se zahvalimo Božjoj Providnosti za sretan izbor novoga pape
i da Sv. Ocu izmolimo obilje Božje milosti u njegovoj odgovornoj
službi, određuje se za područje zagrebačke nadbiskupije:

a) svi će svećenici od dana primitka ove okružnice pa do dana
svečanog krunisanja novog Sv. Oca uključivo svaki dan dodavati u
sv. misi oraciju pro Papa (n. 4) kao kolektu pro re gravi , koja se
ispušta samo in duplicibus I. classis. — Nakon krunisanja Sv. Oca
uzima se opet kolekta br. 32 kako je prijašnjim propisima određeno.

b) u nedjelju dne 9. studenoga obavit će se u svima crkvama sve¬
čana zahvalnica. Iza glavne sv. mise neka se pjeva »Tebe Boga hva¬
limo« s pripadnom molitvom i molitvom za papu. Vjernike treba
pravovremeno pozvati da u što većem broju pribivaju ovoj zahvalnici.

5. Novom Sv. Ocu od srca želimo da mu Božja providnost, koja ga
je postavila na najodgovornije mjesto u Kristovoj Crkvi, dadne sve
potrebne darove uma i volje te obilje darova Duha Svetoga da revno-
šću prvih apostola vodi Crkvu u duhu njezina Osnivača.

Svetom Ocu obećajemo sinovsku odanost i nepokolebivu vjernost
jer gledamo u njemu Kristova namjesnika na zemlji.

U Zagrebu , dne 29. listopada 1958.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

112

Okružnica

STOTA GODIŠNJICA LURDA

Ušli smo u godinu Gospodnju 1958. koju katolički svijet slavi u
znaku Marije. Iza Marijine godine 1954. kada se slavila stota go¬
dišnjica proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću, slavimo stotu go¬
dišnjicu Marijina ukazanja u Lurdu koje je uslijedilo kao očita potvr¬
da dogme o Bezgrešnom začeću. Nebo je stavilo svoj pečat na sve¬
čanu izjavu ex cathedra Pija IX.

Nećemo da zaostanemo za katolicima u ostalim zemljama svijeta.
Stoga ćemo nastojati da ovu drugu Marijinu godinu na početku dru¬
ge polovice XX. stoljeća provedemo u znaku naše nebeske Majke.

I ova Marijina godina mora biti za sve katolike dobre volje godina
produbljivanja prave pobožnosti prema Majci Božjoj. Isto tako i
vanjska manifestacija naše povezanosti s njom.

Za područje zagrebačke nadbiskupije određuje se slijedeće:

1. Blagdan ukazanja Marijina u Lurdu neka se u svima crkvama
svečano proslavi u nedjelju iza blagdana dne 16. veljače. U svim
župnim a po mogućnosti i drugim crkvama neka se te nedjelje održi
pjevana ili svečana misa. U crkvama gdje se ta proslava obavlja i
cum concursu populi, daje se dozvola da se služi jedna pjevana ili
svečana misa od blagdana ukazanja (u Misalu 11. II.) per modum
Missae votivae sollemnis sa Gloria i Credo i komemoracijom nedje¬
lje. Propovijed ima toga dana biti o ukazanju Gospe u Lurdu. Na
kraju mise neka narod otpjeva pjesmu »Sred te se pećine«.

2. Kao priprava za blagdan neka se, gdje je moguće, prije blagda¬
na održi trodnevnica ili devetnica.

3. Ukoliko nije bilo trodnevnice ili je održana bez propovijedi,
neka dušobrižnici u mjesecu veljači održe barem još jednu propo¬
vijed u vezi s Lurdom.

4. Naša je želja da vjernici ove godine u što većem broju obave
pobožnost pet prvih subota, počevši od veljače pa do lipnja. Na ovo
treba vjernike upozoriti. Datume prvih subota i propisane pobožnosti
izvjesiti na oglasnoj ploči (1. II., 1. III., 5. IV., 3. V., 7. VI.). U ne¬
djelju 26. II. neka se vjernicima pročita priložena okružnica koja je
njima namijenjena. Posebno treba nastojati da ovu pobožnost i sv.

g SEPER

113

pričest na prve subote obave djeca i omladina. Dakako da vjernicima
treba za tu zgodu dati mogućnost da se dobro ispovjede. Tko ne bi
mogao početi ovu pobožnost u veljači, neka je obavi kasnije.

5. Napose neka se svečano proslave blagdani Blagovijesti (dan ka¬
da je, prije 100 godina, Marija rekla Bernardici: »Ja sam bezgrešno
začeće«) i Bezgrešnog začeća.

6. Proštenja u Marijinim svetištima neka budu ove godine posebno
u znaku Lurda. To se može postići na različite načine: propovijedi u
vezi s Lurdom, pjevanje pjesme »Sred te se pećine . . .«, eventualno
naveče procesija sa svijećama po crkvenom prostoru, itd.

7. Gdje je moguće neka se u lurdskoj godini nabavi za crkvu koji
bogoštovni predmet od trajne vrijednosti (kalež, ciborij, misnica, ol-
tarnik, umjetnička slika ili kip . . .) ili obnovi štogod dotrajalo (po¬
zlata kaleža, popravak paramenata) ili izvrši kakav nužni popravak
crkve. To će biti trajna uspomena na lurdsku godinu.

8. Posebno treba kroz ovu godinu propagirati pobožnost sv. kru¬
nice. Gospa se u Lurdu ukazala s krunicom a Bernardica je prigodom
ukazanja molila krunicu. To nam je posebni poticaj da u ovoj godini
intenzivno propagiramo pobožnost sv. krunice. O tomu je bilo go¬
vora u adventskoj poslanici episkopata. Uvodite obiteljsku krunicu
i »živu krunicu«. S djecom i omladinom na kršćanskom nauku vje¬
žbati molitvu krunice. Preporučivati da dnevno mole barem jednu
deseticu. Poučavati vjernike da krunicu ne mole mehanički, nego
da razmatraju.

Gore su dane samo glavne direktive. Povjerava se pobožnosti sve¬
ćenika i vjernoga puka da ih što bolje provedu u duhu principa:
Quođ abundat, non vitiat. Dakako sve u skladu s crkvenim zakonima
i liturgijskim propisima.

Da se svećenicima olakša rad oko sastavljanja propovijedi o Lur¬
du, prilaže se ovom broju »SI. vjesnika« opsežan materijal za pro¬
povijedi koji će biti lako razraditi.

Per Mariam ad Jesum!

U Zagrebu, dne 14. siječnja 1958.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

114

1959 .

Okružnica

ZAVRŠETAK LURDSKE GODINE

Lurdska godina, godina proslave 100-godišnjice ukazanja bi. Dje¬
vice Marije u Lurdu, primiče se kraju. Marijin je grad Lurd tokom
minule godine bio na posebni način svjedokom pobožnosti katoličkog
svijeta prema Mariji. Oko 5 milijuna hodočasnika iz svih kontine¬
nata posjetilo je lurdsku špilju. Među hodočasnicima je bilo preko
800 nadbiskupa i biskupa na desetke tisuća svećenika i oko 50.000
bolesnika. Liječničkom su uredu do kraja studenoga 1958. prijavlje¬
na 32 slučaja ozdravljenja koja se proučavaju.

Svi ovi podaci pokazuju, dakako, samo vanjsku stranu lurdske
godine. Ono što je bitno, nutarnje, to nitko neće opisati jer se djela
milosti ne daju u potpunosti opisati ljudskim riječima.

Budući da blagdan Lurdske Gospe 11. II. ove godine pada na
Pepelnicu, to ga je sv. otac papa Ivan XXIII. za ovu godinu prenio
(blagdan sv. Bernardice Soubirous). Pariški kardinal-nadbiskup Fel-
tin pjevat će pontifikalnu sv. misu u podzemnoj novoj bazilici sv.
Pija X. — Sv. otac papa Ivan XXIII. koji je na Blagovijest prošle
godine kao kardinal Roncalli konsekrirao baziliku, održat će za vri¬
jeme ovog pontifikala govor putem radija.

U crkvama zagrebačke nadbiskupije neka se proslava zaključka
lurdske godine obavi ili na ovogodišnji blagdan ukazanja (12. II.) ili
slijedeće nedjelje 15. veljače, prema mjesnim prilikama. U potonjem
se slučaju dakako služi Missa de Dominica I Quadragesimae, bez
komemoracije blagdana. Misa neka po mogućnosti bude pjevana (ili
svečana), uz prigodnu propovijed, a iza mise neka se pjeva »Tebe
Boga hvalimo«.

115

Da se olakša prisustvovanje vjernika ovim se za sve crkve u nad¬
biskupiji, gdje to pastoralni razlozi po sudu dušobrižnika traže, daje
općenita dozvola služenja jedne večernje mise na dan proslave.

Dušobrižnici neka pravovremeno, najbolje u nekoliko navrata,
obavijeste vjernike o ovoj proslavi i pozovu ih da se priključe velikoj
pjesmi zahvalnici koju će onih dana pjevati sav katolički svijet u
znak svoje harnosti za milosti primljene po Mariji: »Tebe Boga
hvalimo!«

U Zagrebu , dne 15. siječnja 1959.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

Poslanica

STOTA GODIŠNJICA SMRTI SV. IVANA VIANNEYA

Draga u Kristu braćo svećenici!

Evo za nas svećenike nove jubilarne godine. Tek što smo zatvorili
vrata svetog lurdskog jubileja, opet polazimo duhom u francusku
zemlju. Pogled nam prelazi od čudotvorne masabjelske špilje na ču¬
desni prezbiterij maloga Arsa. Od naše drage Gospe — na njenog
vjernog slugu. Godinu dana iza lurdskih ukazanja, točno prije sto
godina, dne 4. kolovoza 1859. oko 2 sata izjutra, zaklapa svoje umor¬
ne oči i napušta zemlju premorena i sveta srca župnik Ivan Marija
Vianney. Cim je Bog rekao neutrudivom sinu i sluzi da mu preda
račun kako je upotrijebio ona dva talenta koja mu je povjerio, ljudi
su na zemlji osjetili da je nebo bogatije za jednoga sveca. I proce¬
sija, započeta sa svih strana svijeta prema kukavnom seocu, nije se
prekinula do dana današnjega.

MUČAN PUT DO OLTARA

Ivan Marija Vianney rođen je god. 1786. u mjestu Dardilly, kod
Lyona, u predvečerje francuske revolucije koja je imala teških re¬
perkusija na crkveni i vjerski život. Čedo je dobre kršćanske obi-

116

telji koja se posebno odlikovala njegovanjem karitasa. Obitelj moli,
poštuje i pomaže svećenike, odana je Crkvi. Naročito se majka odli¬
kovala solidnom pobožnošću koju je znala uliti i u srca svoje djece.
Sam je župnik arški svojoj majci, iza Boga, pripisivao pobožnost i
svoje zvanje. Nije čudo da je kasnije rekao: »Ni jedno dijete koje je
imalo sreću da ima dobru majku, ne bi je smjelo gledati ili na nju
misliti, a da ne plače«. — Dokaz da je za svećeničko zvanje od pre¬
sudne važnosti atmosfera kršćanskog ognjišta.

Za Ivanova djetinjstva Crkva je u Francuskoj dezorganizirana u
svojoj strukturi i svojim ustanovama. U Dardillyju vrši službu žup¬
nik krivokletnik. Vianneyeva obitelj sluša često puta misu noću, na
skrovitim mjestima. Na putevima stoje podnožja raspela: križevi
porušeni. No Ivan pomno sakriva u džepu svoga kaputića sliku Go¬
spinu.

Ivan provodi mladost poput većine seljačke djece, kao pastirče i
kao poljodjelac. Kako je škola u Ivanovu rodnom mjestu bila za¬
tvorena, Ivan je istom u dobi od devet godina počeo učiti.

Kad je navršio trinaestu godinu (1799), mogao je konačno u Ecul-
lyju primiti, nakon dobre priprave, prvu sv. pričest zajedno s 15
druge djece. I ta je prva pričest bila u stilu katakombi: potajno, u
privatnoj kući. Ali je Ivan bio tako sretan da nije htio izići iz pro¬
storije u kojoj je doživio prvi susret s euharistijskim Spasiteljem.
Krunicu koju je toga dana imao kod sebe čuvao je decenijima kao
dragocjenu relikviju.

Ali tada je u mališu počelo nešto dozrijevati. Mučila ga je bol radi
tolikih razorenih duša, grešnih savjesti, uništenih župa, otpalih sve¬
ćenika. Ljudi bez utjehe Božje! Kakvo je to zlo! Nije li to jedino
zlo na ovom suludom svijetu? Tada je djetetu jasno progovorio Isus
Krist.

Pozvao ga je, kao i nas. Si vis . . . Tiho, ali odlučno. Cim je upoznao
volju Božju, kao da zapreka više nije bilo. Ostale su one, množile
se i izazovno prijetile. Ali je snažna milost Isusova Srca pomogla
željeznu mladu volju.

Kad mu je bilo 17 godina priopći majci želju od koje godinama
gori njegovo srce: da želi postati svećenikom. Trebao je čekati još
dvije godine dok je slomio očevu opoziciju: seljak je želio da mu sin
ostane na »gruntu«.

Svima je notorno kakove je poteškoće Vianney imao sa studijem.
Da nije bilo požrtvovnog i upornog župnika u Ecullyju Ch. Balleya,
koji je intuitivno prozreo Ivanovo zvanje, možda Ivan nikad ne bi

117

stigao do oltara. On je Ivana učio elemente latinskog jezika, on ga
je uputio u sjemenište. Nije klonuo kod neuspjeha, dok nije konačno
Ivan po sudu ispitivača proglašen »satis idoneus qui sacris initiare-
tur« (Brevijar). Za svećenika je zaređen u Grenoblu dne 13. VIII.
1815. u svojoj 30. godini.

Mnogo se pisalo i raspravljalo o Ivanovim poteškoćama kod stu¬
dija. Neki su ga čak proglasili neke vrsti »svetim idiotom«. To Ivan
nipošto nije bio. Bio je prirodno nadaren, ali ne spekulativan. Po¬
sjedovao je intuitivnu inteligenciju, ali uz vrlo slabo pamćenje. Bio
je dobar psiholog, imao je dar opažanja i zdrav sud. Ako i nije bio
posebno nadaren, sigurno nije bio ograničen! Ne zaboravimo da je
zbog nesređenih prilika svoga vremena istom s 9 godina naučio či¬
tati, a s 19 godina počeo učiti latinski. A i tada je bio đak-privatista:
uz učenje radio je kao vrtlar i sakristan! U veliko je sjemenište u
Lyonu došao pod jesen 1813. dakle u 27. godini. Bilo je dakle i mno¬
go objektivnih poteškoća za napredak u studiju. Međutim je i za
vrijeme svoga kapelanovanja u Ecullyju i dalje sa svojim svetim i
revnim učiteljem i duhovnim ocem Balleyem učio teološke nauke
i rješavao casuse conscientiae.

Uostalom, već činjenica da je Vianney kroz decenije bio od tisuća
duša traženi ispovjednik i duhovni vođa dokazuje, da je imao do¬
voljno znanja i poznavanja duša i njihovih problema. Iza smrti
Vianneyeve bilo je u župskoj knjižnici u Arsu oko 400 knjiga: preko
četvrtine je on nabavio i znamo da se je tim knjigama obilno služio.

ŽUPNIK U ARSU

Sveti Ivan Vianney postaje u 32. godini života župnik u Arsu.
Odlazi u »Sibiriju« lyonske biskupije. Dolazi u zamagljeno zimsko
popodne 3. veljače 1818. Malome Anti Gureu koji ga sprovede reče
milo: »Mali moj prijatelju, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću tebi
pokazati put u nebo!« No mališ je samo simbol — svetac će nebro¬
jene uvesti u nebesa. Kroz 41 godinu ostaje Ivan na toj straži. Mrt¬
voj, oživljenoj, a onda tako živoj!

Lokalna kapelani ja Ars ima tada tek oko pedesetak kućica u koji¬
ma živi 230 duša. Ima i 4 krčme. Duhovno stanje župe: vjersko ne¬
znanje, slaba vjerska praksa, rad u nedjelju, alkoholizam, psovka,
mladež luda za plesom i zabavama. Nije ni čudo: 1793. za vrijeme
terora, apostatirao je tadnji arski župnik da spasi glavu i postao

118

— trgovcem! Kroz dvadesetak godina župa je bez redovne pastve.
Tek po koji lutajući progonjeni svećenik celebrira u potaji. Zar je
čudo da su mnoge ovce, lišene pastira, zalutale?

Bilo je još kršćanstva u Arsu, ali to je bilo kršćanstvo iz običaja.
No, u toj je župi Ivan Vianney imao ispuniti nalog generalnog
vikara prigodom predaje dekreta o imenovanju: »Nema mnogo Bo¬
žje ljubavi u ovoj župi. Vi ćete joj je dati«. — To je vinograd Go¬
spodnji, ili točnije »kamenolom Gospodnji« u kojem će Ivan Vianney
djelovati do svoje smrti, tj. preko 40 godina.

EUHARISTIJA U SREDIŠTU

Gledajmo ga časkom kako su ga sa zanimanjem gledali njegovi
župljani na dan 10. veljače 1818. kad je zvono pozivalo na misu i
time javljalo župljanima da su dobili novoga pastira. Što ćemo tije¬
kom godina otkriti u njegovu životu kao najhitniju oznaku? Što je
u njemu prevladavalo? Misao na osobno posvećenje? Misao na du¬
še? Misao na herojsko mrtvenje i trajnu molitvu?

Svima je naskoro postalo jasno: Ivanu je središte svega njegov
Bog! To je zlatni zajednički nazivnik svih misli i nakana. Centar
oko kojega će neprestano kružiti njegov patnički život. Njemu nisu
prvo duše, nego Bog. Ali Bog koji je toliko ljubio svijet da je za nj
dao svoga jedinorođenog Sina (Iv 3, 16). Božji Prvorođenac usred
mnoštva braće, Marijin dragi Sin, neslućena i nezapamćena Dobrota
— postaje Ivanu sve! Vazda je dolazio do Isusa, neprestano je na nj
mislio, radio isključivo za njegovu slavu i njegove nakane.

Tu je svoju ljubav prema Isusu Ivan konkretizirao i usredotočio
oko Isusa u euharistijskoj prisutnosti. Zato će Ivan veliki dio svoga
vremena provesti u crkvi, pred Presvetim. K njemu hrli već prije
svanuća, nakon par sati mršava i neudobna počinka, s fenjerom u
ruci, preko groblja koje dijeli crkvu od župnog stana. Nekome je Ivan
rekao da je »lijegao pred noge Isusove, kao mali pas kraj svoga
gospodara«. Načelnik općine Mandy dao je o novom župniku ovu
karakteristiku: »Mi imamo siromašnu crkvu, ali imamo sveca za
župnika. Činilo se da si je crkvu izabrao za stan. Ako ga je tko
htio naći, trebalo ga je tražiti u crkvi«.

Među prvim pothvatima novog župnika bilo je uređenje siroma¬
šne i zapuštene crkve. Stari drveni, od crvotočine izjedeni oltar
zamijeni novim od mramora — o svom trošku, a stari tabernakul
novim od pozlaćene bronce. Popunja crkveni inventar. I nije se za-

119

dovoljavao bilo čim: za Isusa je sve moralo biti najbolje i najljepše.
Trochu pripovijeda kako su lyonski trgovci govorili o malom sveće¬
niku u pohabanu odijelu, za koga misliš da nema ničega, a nikad
nije zadovoljan s ponuđenom robom za svoju crkvu. — Kakav divan
primjer za nas! Zar ne mora to i nama biti uvijek prva i najpreča
briga?

Primjer župnikov djelovao je snažno na vjernike. Za njih njihova
crkva nije više bila bilo kakav spomenik, nego kuća u kojoj stvarno
stanuje Bog. Desetak godina iza Vianneyeva dolaska u Ars, ne samo
djeca i žene, nego i muževi zrele dobi, ostavljali su, prolazeći kraj
crkve svoje oruđe vani i navraćali se za koji čas da se poklone. Po¬
znata je zgoda sa župljaninom Chaffangeonom koji je znao dugo bo¬
raviti u dnu crkve i koji je te adoracije jednostavno rastumačio: »Je
l’avise, ii m’avise: Ja gledam njega, on gleda mene«.

A njegova misa! Misa je arskog župnika bila uistinu sveta misa,
posvećena ne samo prisutnošću i žrtvom Božjega Janjeta nego i
Ivanovom pripravom, ozbiljnošću, uzdrhtanim srcem, velikim i be¬
skrajnim nakanama. Ivan je shvaćao da je tu kod mise božićni mi¬
sterij i golgotska drama. Svi svjedoci govore da je sv. misa arskoga
župnika bila najdirljivija točka svakog dana, najdivnijim djelom nje¬
gova života. — Da li je to i naša misa? Ispitajmo se! Jesmo li svjesni
da je sv. misa glavni i najveći zadatak svećenika? Glavni posao koji
tokom dana obavlja?

Kod konsekracije, kod male elevacije i pričesti znao se po koji
puta na časak zaustaviti. Stajao bi nepomičan, gledao s jedva pri-
mjetljivim smiješkom i sa suzama u očima sv. hostiju koju je
držao u rukama. — Priprava za misu trajala je dvadesetak minuta.
Znalo se dogoditi da su ga pri tom penitenti povlačili za roketu i mo¬
lili da još kojega ispovijedi prije mise. Njegov odgovor: »Kako . ..
ja ću se sada dotaknuti dobroga Boga ... i vi biste htjeli da se na
to ne pripravim?«

Vianneyevu euharistijsku pobožnost Bog je na posebni način na¬
gradio. Oko 1847. dobiva posebnu milost da »osjeća« prisutnost Spa-
siteljevu u tabernakulu. Taj je utisak bio tako snažan da je, prema
izjavi ozbiljnih svjedoka — upravo budio osjećaj za nadnaravne
stvari kad se nalazio u svetištu svoje crkve.

Da probudi euharistijski život kod svojih župljana obnovi »Bra¬
tovštinu presv. Sakramenta« koja je tek bijedno i formalistički ži¬
votarila. Neprestano je nastojao da što veći broj vjernika privede
češćem i redovitom primanju sv. pričesti.

120

PROPOVIJEDANJE I KATEHIZACIJA

/

»Jao pastiru koji ostaje nijem kad vidi da ljudi vrijeđaju Boga i
da duše propadaju!« Ove i slične misli bile su Vianneyu trajan po¬
ticaj da neumorno propovijeda riječ Božju. Već smo kazali da je u
Arsu vjersko neznanje bilo veliko.

Kroz 30 godina dnevno katehizira. Računa se da se Vianney više
nego 12.000 puta popeo na propovjedaonicu. Malo je koji svećenik
toliko propovijedao kao on. A nije mu to bilo lako. Po prirodi raz¬
borit iznad prosjeka, ali mučen katastrofalnim pamćenjem! Kakve
patnje kad je trebalo naučiti propovijed od nekoliko desetaka stra¬
nica! Kroz prvih deset godina mučno se sprema za propovijed. Iz
analize njegovih propovijedi se vidi da je uzimao propovjedničku
literaturu, vadio iz nje čitave pasuse doslovce ili po smislu povezivao
ih, dodavao svoje komentare. Tako je nastao čitav mozaik. I sad je
sve to trebalo memorirati. Kakva je to bila muka za njegovu bijednu
memoriju! A još mu je i na propovjedaonici koji put znalo zatajiti
pamćenje. — Međutim, kad je navala penitenata bivala sve veća,
nije bilo više vremena za ovakav način pripravljanja za propovijed.
Obavio je devetnicu Duhu Svetomu i počeo propovijedati od srca k
srcu, regbi improvizirati. Sve manje je listao knjige, sve više pitao
srce. Pravi je Vianney tek u tim propovijedima od kojih su nam sa¬
čuvani pojedini izvaci iz zapisa slušatelja. Mala jedina priprava za
te propovijedi bila je njegova stalna povezanost s Bogom. Prije sva¬
ke se propovijedi čestito porazgovorio sa Spasiteljem i jedinim Uči¬
teljem. Tu je pronalazio uzorke živa, slikovita pučkoga govora. A na¬
dasve potresni žar ljubavi. Međutim i tu je više djelovala Božja
milost nego retorička sposobnost propovjednikova. Rezultat je kud
i kamo nadmašio sredstva.

Kod kršćanskog je nauka bio vrlo strog. Neumoljivo je tražio re¬
doviti polazak djece na vjeronauk. Tu je bio nepopustljiv. Tko nije
znao, nije bio pušten na sv. pričest. Odgađao je, makar i za više
godina.

Redovita je katehizacija za prvu sv. pričest počela o Svima sve¬
tima i obavljala se svakodnevno ujutro.

Teme su njegovih propovijedi bile: Bog — vječnost — grijeh.
Aktuelne teme i danas kad se pojam grijeha hoće izbrisati iz svijesti
ljudi. Snagom Srca Kristova udarao je na grijeh. — Uvijek je go¬
vorio iz ljubavi. Samo je na početku ta ljubav više grmjela, kasnije
više bodrila i sjala. Napao je svom silom nedjeljni rad, izostajanje

121

od službe Božje, nehaj za crkvu i za Isusa na oltaru. Šibao je nemi¬
lice psovku, progonio ružni razgovor kod noćnih posijela. Nije pod¬
nosio izazovne mode. U Arsu je potpuno zatro ples. Gostionice su se
zatvorile.

ISPOVJEDNIK

Iz ljubavi prema prisutnomu Bogu, kraj kojega ne bi smjelo biti
nečistoće i grijeha, zakopao je taj sveti čovjek sebe i svoj život u
tamu i dosadu ispovjedaonice. Kakva je to pouka za nas! Nama je
kadikad teško koji sat nedjeljno pružati Isusove ruke milosrđa nad
ljudske savjesti? A Vianney je usvojio neobičnu praksu da sjedi po
deset, petnaest i više sati na dan. I sluša, govori, liječi, savjetuje,
tješi, prašta, bodri. . . Njegova se ljubav prema grešnicima nije ni¬
kad izrodila u slabost. K njemu nisu dolazili proštenjarski penitenti
— špekulanti koji računaju da će zbog velike navale penitenata
»dobro proći«, bolje nego kod domaćeg župnika koji im je možda
uskratio apsoluciju. On bi odrješivao tek kad bi bio siguran u iskre¬
no pokajanje. Formalističkih ispovijedi kod njega nije bilo. Bio je,
što više, prvih dvadesetak godina pretjerani rigorista, tada je od
nekih penitenata tražio da se i po pet puta vraćaju u ispovjedaonicu,
dok nije stekao uvjerenje o iskrenim dispozicijama. Kasnije odustaje
od pretjeranog rigorizma, ali apsolucije nitko nije dobio bez dovolj¬
nih znakova iskrena obraćenja. Uskraćivanje apsolucije nije bila ri¬
jetkost kod njega.

I u propovijedi i u ispovjedaonici insistirao je na Božjim zakonima
u ženidbi. Aktuelna tema danas. Imao je uspjeha. Za njegova se
župnikovanja više nego podvostručio broj stanovnika Arsa. U prvih
sedam godina njegova rada bilo je u toj maloj župi od oko 800 duša
98 krštenja.

Ispovjedaonica je bila velik križ Vianneya. I zbog fizičkog napora.
Sam je pisao biskupu da se znade onesvijestiti u ispovjedaonici. Još
više zbog duševnih muka. Čovjek molitve i kontemplacije, godinama
je osjećao želju za samoćom u kojem kontemplativnom redu. Mje¬
sto toga morao je danomice sate i sate slušati tužne povijesti ljudskih
grijeha. Nije čudo da je nekoliko puta najozbiljnije htio dezertirati
i pokušao ostaviti župu, zbog želje za samoćom i zbog svijesti teške
odgovornosti za duše.

122

USPJESI U RADU

Ustrajni rad župnika Vianneya, potpomognut molitvama, poko¬
rama i patnjama, imao je vidnih uspjeha. Ponajprije u samoj župi
Ars. Od obamrle župe nastaje centar pobožnosti.

Od pustinje postaje kršćanska oaza, kako veli Bula kanonizacije.
Sam je Vianney uskliknuo prigodom pučkih misija god. 1827. »Moja
braćo, Ars više nije Ars. Ispovijedao sam i propovijedao prigodom
jubileja i prigodom misija. Nisam ništa našao kao ovdje!« A Kata¬
rina Lassagne, ravnateljica besplatne djevojačke škole i arske »Pro¬
vidnosti«, dala je ovu izjavu: »Gotovo su svi svim svojim silama na¬
stojali da se oslobode grijeha«. Zaista, najljepša svjedodžba za vjer¬
nike župe. — Za koju od naših župa bi se to moglo kazati? — Da¬
kako da obraćenje jedne župe nikad nije definitivno. Pastir je dobro
znao da su njegove ovce i dalje izložene napastima i lošim utjecajima.
Zato je osobito insistirao na praksi češćeg primanja sakramenata
kao na osnovnom sredstvu za ustrajnost u dobru i za napredak u
svetosti.

Emanacija svetačke ličnosti Vianneyeve nije se ograničila samo na
njegovu župu. Ars postaje s vremenom atraktivni duhovni centar
koji privlači sve veći broj duša željnih Boga. Već od god. 1827. po¬
činju dolaziti hodočasnici privučeni glasom svetosti arskog župnika.
Ta hodočašća nisu prestala do njegove smrti, a ni do danas stotinu
godina iza smrti. Za njega se u punoj mjeri može reći: Defunctus
adhuc loquitur. Zadnje godine svečeva života računa se da je bilo
oko 80.000 hodočasnika.

Nemamo namjere da u ovoj poslanici opišemo duševne patnje na
koje je naišao u svom dušobrižničkom radu zbog kleveta i drugih
neprilika. Ne samo sa strane župljana nego i »ex parte sacerdotum,
illum praepostero zelo exprobrantium«. (Bula kanonizacije). I sa svo¬
jim je duhovnim pomoćnikom imao neprilika. Kako se njegov ka¬
pelan odnosio prema njemu razabiremo iz Vianneyeve primjedbe:
»Nije me tukao!« — Nećemo opisivati ni uznemirivanja sa strane
sotone koja su mu oduzimala ono malo noćnog počinka. Nije to bio
plod prenapetih živaca ili iscrpljenih duševnih sila, nego objektivne
činjenice kojima su i toliki drugi bili svjedocima. Prijeći ćemo i pre¬
ko teških vanjskih pokorničkih djela koja je Ivan poduzimao potak¬
nut elanom ljubavi prema Isusu i uvjerenjem o strahoti grijeha. —
Isto se tako nećemo upuštati u prikazivanje mističnih i karizmati-

123

čkih darova, gratiae gratis datae kojima je Bog obasuo pokornika
Ivana, premda je i to svjedočanstvo za naše pozitivističko i agnosti-
čko doba.

Imali smo nakanu prikazati samo Vianneyev duhovni i pastoralni
lik u najhitnijim crtama. Bacili smo tek letimičan pogled na jedan
sveti život. Bogatstvo svetačke ličnosti i onako se ne može iscrpsti.

VIANNEY — UZOR I NEBESKI ZAŠTITNIK DUHOVNIH

PASTIRA

Vianney je jednom povjerljivo rekao prijatelju svećeniku: »Ne bih
htio umrijeti kao župnik jer ne znam ni jednog sveca koji je umro
u toj službi. Htio bih imati pred smrt dvije godine da oplakujem
svoj jadni život. . . O, tada bih — čini mi se — živo ljubio dragoga
Boga!« Te su riječi bile izraz njegove svijesti o golemoj odgovornosti
duhovnog pastira i njegove želje za čisto kontemplativnim životom.
— Ima li u nas tako žive svijesti odgovornosti pred Bogom i pred
dušama?

Međutim je Vianney svojim životom i svojom smrću sam deman¬
tirao svoju tvrdnju da nema kanoniziranog sveca koji je umro kao
župnik.

Ivan Marija Vianney kanoniziran je na Duhove, dne 31. V. 1925.
Bila je to jubilarna godina a kanonizaciji su pribivali i mnogi hrvat¬
ski hodočasnici.

Na molbu od skoro četiri stotine biskupa proglasio ga je papa Pio
XI. u godini svoga zlatomisničkog jubileja, 23. IV. 1929. nebeskim
zaštitnikom svih župnika i dušobrižnika.

Već je sv. Pio X., prigodom odobrenja čudesa za Vianneyevu bea-
tifikaciju, rekao: »Oh, faxit Deus, ut quotquot sunt parochi Venera-
bilem Vianney šibi in exemplum assumentes, eximiam illam addi-
scant pietatem, quae tacita quadam eloquentia ita ad se animos movet
et rapit, ut nullus ei verborum strepitus, nulla orationis copiosa
omnino comparari quat . . . eam seetentur caritatem quae animarum
pastores ad vitam ipsam despiciendam paratos promtosque efficiat. . .
maiores sumant vires, ut colant, plantent, evellant atque aedificent,
ita sane ut voće sua atque exemplo ad virtutes sectandas facilius
alliciant et ad vitia exsecranda Christi fideles excitent atque im-
pellant« (AAS 1929, 31).

124

I

Ova stota godišnjica jedne svetačke smrti znači nešto naročito za
nas — Kristove svećenike. Nazovimo je slobodno ispitom svoje sve¬
ćeničke savjesti, smatrajmo je confiteorom svoga svećeničkog živo¬
ta. Prihvatimo je kao godinu plodnih svećeničkih odluka. Sa svetim
Ivanom veže nas isti poziv, jednake dužnosti. Primamo kao i on
sličnu pomoć, podjednake milosti. Samo da je jednaka i naša su¬
radnja i naša vjernost.

I za nas vrijedi ono što je vrijedilo za Pavla i za Vianneya: Dispen-
satores mysteriorum Dei (1 Kor 4, 1). Pro Christo legationo fungimur
(2 Kor 5, 20) Vianney je doživio ono što mora doživjeti svaki lojalni
svećenik, svaki neiskvareni sluga oltara: on je produženje i prošire¬
nje misije koja je začeta u dubinama Trojstva, a koja nadilazi svu
našu hirovitu povijest. Kristovo utjelovljenje i prisutnost među bi¬
jedom čovječanstva koje je grijehom opterećeno, ne prestaje. Njego¬
va se Golgota i otkupljenje neprestano ponavlja. Zbog naše misije
leži na nama nečuvena odgovornost.

Vianney je dobro poznavao svoje vrijeme. Pod časovitim pronalazi
vječno, pod smrtnim besmrtno. On osjeća kako ljudi počinju sve
eksteriorizirati, profanirati, laicizirati. Kako u ludom i užurbanom
tempu žele zaboraviti na Boga, po mogućnosti otpraviti ga s našega
tla. Ali on pronalazi biser u školjci svake duše. Pronalazi blago i
pod blatom. Zato baš i zove one koje najviše treba očistiti. Sretno
je digao sebe nad sve mijene i potrese svijeta. Za njega je najveća
mudrost — stultia Crucis (usp. 1 Kor 1, 18). Shvatio je što znači
poziv probodena Srca. »Ignen veni mittere in terram, et quid volo,
nisi ut accendatur?« (Lk 12, 49). Ivan je živio od ove vatre i sipao
je oko sebe. I zato je izazvao toliki požar u savjestima i tolika du¬
ševna čišćenja u vatri milosti. Milost je za nebrojene postala malne
vidljiva, opipljiva, utjelovljena.

Evo, stoga je Ivan Vianney uzor svima nama koji imademo zada¬
tak da radimo za duše i da nastavljamo misiju Kristovu. Sve za
Isusa! Za Isusovu otkupljenu braću! Za besmrtne duše koje moraju
da pripadnu Isusu! O, da u nama oživi takova vizija i muška odluka.
Svećenička, prodorna, apostolska. Sveti je arski župnik drhtao od
pomisli da će morati na sud Božji kao župnik. Ali je vazda bio ra¬
dostan što je ljudima na svijetu nastojao biti sve: Omnibus omnia
factus (1 Kor 9, 22). I nikada se nije morao kajati što je bio takav.
— Ne potrese li nas kadikad s razlogom drhtavica što smo svećenici,
a osjećamo da nismo kakovi bismo morali biti?

125

Ne zaboravimo, draga braćo svećenici, želimo li poput svetog ar-
skog župnika uspješno raditi za Boga i za duše, moramo poput njega
živjeti među dušama isključivo za Boga. Unum necessarium. Takav
život mora donijeti ploda. Takav život postaje nalik na pokaznicu u
kojoj svi raspoznaju Krista. Takvo izmučeno svećeničko srce prolazi
kroz ljude kao zvijezda svemirom, sjajući i grijući. Nismo tada mi
krivi ako se netko svojevoljno otkine i odluta u tami svemira ... I
kad na takvog svećenika jednom padne mrak smrti, tada sudbina
svećenikova poprima svoje najveće i trajne razmjere: život svršava
s Kristom u samomu Bogu.

Da se uspomena na arskog župnika i njegov primjer što dublje
usadi u duše svećenika i vjernika, preporučujem vam:

1. da u ovoj njegovoj jubilarnoj godini čitate njegovu biografiju
od F. Trochua koja je izišla u hrvatskom prijevodu o. Filipovića pod
naslovom »Župnik arski« (Zagreb, 1932);

2. da u nedjelju 9. VIII. na svečev blagdan, svojim župljanima i
vjernicima održite propovijed o njemu;

3. da u vašim koronama uz propisane ovogodišnje teme budu na¬
govor ili radnja o sv. Vianneyu s diskusijom: Što možemo mi sveće¬
nici danas naučiti od Vianneya?

Neka, draga braćo svećenici, obilno siđe na sva vaša srca, na vaše
boli i radosti, na vaše molitve i apostolske pothvate blagoslov sve¬
mogućega Boga Oca + i Sina + i Duha + Svetoga. Amen.

U Zagrebu, dne 21. lipnja, na blagdan sv. Alojzija 1959.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

Okružnica

SURADNJA PASTORALNOG SVEĆENSTVA
I CRKVENIH ORGULJAŠA

Kako je pastoralnom svećenstvu poznato naš je Dijecezanski odbor
za crkvenu glazbu održao prošle i ove godine tečajeve crkvene glazbe
za č. sestre orguljašice koje vrše orguljašku službu po župskim i
samostanskim crkvama. Oba ova tečaja uspješno su postigli svoju
svrhu. Okupljene su bile skoro sve č. sestre orguljašice i obaviještene

126

o najnovijim smjernicama Crkve u pogledu njihova zvanja, dužnosti
i praktičnog liturgijsko-glazbenog rada. Primile su, nadalje, osnovnu
pouku i u gregorijanskom koralu, vođenju pjevačkog zbora, modula¬
ciji, solfeggiju, registriranju i čuvanju orgulja i u drugim discipli¬
nama koje su važne za njihovu djelatnost. Ova nastojanja oko ospo¬
sobljavanja č. sestara orguljašica za rad u liturgijskom glazbenom
apostolatu, ostala bi bez ikakva učinka ako ih i pastoralno svećen¬
stvo ne bi sa svoje strane pomoglo.

Jer treba imati na umu, da su ta nastojanja istom u svojim poče¬
cima i da sve poteškoće koje bi mogle priječiti njihov pravilni razvoj
znače u isto vrijeme i bezrazložno odlaganje postizavanja svrhe za
kojom se ide.

Zato će biti potrebno da se pastoralno svećenstvo:

a) upozna s najnovijim propisima Crkve sadržanim u enciklici
Pija XII. »Musicae sacrae disciplina« i Uputi SZO, koja će skoro
biti objavljena u hrvatskom prijevodu zajedno s preporukama za
njezinu primjenu kod nas;

b) da se vjernicima protumači želja Crkve oko njihova što broj¬
nijeg sudjelovanja pri liturgijskom pjevanju;

c) da se svim orguljašima, a napose č. sestrama orguljašicama, da¬
de sva moralna i materijalna potpora u njihovu radu, omogući im
vrijeme za vježbanje na orguljama radi vlastitog usavršavanja i
vrijeme za vježbanje vjernika i pjevačkog zbora;

d) da u skladu s postojećim propisima sudjeluje pri izradbi pje¬
vačkog repertoara i nadzire njegovo dostojno izvođenje u crkvi;

e) da na teret župske blagajne pribavi potrebni notni materijal za
pjevanje i sviranje, te se pobrine za nužne popravke na orguljama
ili harmoniju;

f) da za svoga orguljaša pribavi »Upute crkvenim orguljašima«
koje izdaje naš Dijecezanski odbor za crkvenu glazbu;

g) da sve svoje prijedloge i primjedbe u vezi s pitanjima crkvene
glazbe i s radom orguljaša dostavi Dijecezanskom odboru za crkvenu
glazbu na razmatranje i daljnji postupak.

Ova općenita načela o suradnji pastoralnog svećenstva i crkvenih
orguljaša imaju biti temelj svega rada na promicanju liturgijske gla¬
zbe koja će se odvijati prema Uputama SZO i smjernicama što će
biti objavljeno u »Službenom vjesniku«.

U Zagrebu , 14. listopada 1959.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.

127

1960.

SVIM ŽUPAMA I UPRAVAMA CRKVI
U GRADU ZAGREBU

Povodom smrti našega nadbiskupa, uzoritoga kardinala dra
ALOJZIJA STEPINCA određuje se za župne i ostale crkve na
području grada Zagreba slijedeće:

1. neka se zvoni od danas do dana pogreba (subota 13. II.)
dnevno kako je običaj za pokojnika;

2. neka se na crkvama izvjese crne zastave. Ostale odredbe
glede requiema i sv. misa, koje su svećenici dužni služiti, bit će
priopćene posebnom okružnicom.

Zagreb, 10. II. 1960.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.

128

Okružnica

SVEĆENSTVU I VJERNICIMA ZAGREBAČKE
NADBISKUPIJE

Dana 10. veljače, uoči blagdana Gospe Lurdske, u 16 sati, zvona
su naše prvostolne crkve objavila Zagrebu, a ja ovime javljam sve¬
ćenstvu i vjernicima čitave zagrebačke nadbiskupije, tužnu vijest da
je preminuo naš dragi nadbiskup uzoriti gospodin dr. ALOJZIJE
KARDINAL STEPINAC.

Izdahnuo je u 2,30 sati popodne, do zadnjeg časa pri potpunoj svi¬
jesti, ponavljajući riječi: »Bogu hvala — Budi volja Tvoja«. Pred
podne pobožno je primio svete sakramente umirućih i papinski bla¬
goslov za umiruće.

Bezgrešna Lurdska Djevica, koju je toliko štovao i pred likom koje
se toliko puta molio u krašićkoj župnoj crkvi za svoje svećenstvo,
za sve vjernike, pozvala ga je uoči svoga blagdana u svoje majčin¬
sko krilo. — Pogreb će se obaviti u subotu u 10 sati prije podne, iza
pontifikalnog requiema i propisanih absolucija, — u prvostolnoj
crkvi u Zagrebu.

Objavljujući svima smrt našega kardinala nadbiskupa određujem
kako slijedi:

1. Neka se u svim župskim i samostanskim crkvama naše nad¬
biskupije zvoni na dan po primitku ove okružnice i na dan requiema
prema mjesnim običajima za pokojnike.

2. Neka se održe zadušnice, po mogućnosti pjevane, s odrješenjem
za pokojnog kardinala. U Zagrebu će se zadušnice održati u pone¬
djeljak dne 15. veljače, u crkvama izvan Zagreba na prikladan dan
iduće sedmice, po mogućnosti u srijedu 17. veljače (dies octava post
obitum).

3. Svi će svećenici zagrebačke nadbiskupije za dušu pokojnoga
nadbiskupa prikazati tri sv. mise.

4. Sve svećenike i vjernike nadbiskupije molim i pozivam da se
mole i primaju svete sakramente ispovijedi i sv. pričesti za dušu
našega kardinala nadbiskupa.

9 SEPER

129

5. Odsada se u misama ispušta collecta imperata nr. 32 i Oče naš,
Zdravo Marijo i Slava Ocu iza tihe mise.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

U Zagrebu , dne 11. veljače 1960.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.
apostolski administrator

Okružnica

Časnom kleru i vjernicima zagrebačke nadbiskupije

IMENOVANJE APOSTOLSKOG ADMINISTRATORA
ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE

Dekretom Sv. konzistorijalne kongregacije br. 321 od 24. III. 1958.
bilo je određeno da za slučaj sedisvakancije u zagrebačkoj nadbi¬
skupiji preuzmem upravu nadbiskupije u svojstvu apostolskog admi¬
nistratora »ad nutum Sanctae Sedis«, tj. do daljnje odredbe Sv.
Stolice.

Smrću uzoritoga kardinala nadbiskupa dra Alojzija Stepinca na¬
stala je sedisvakancija te sam u smislu spomenutog dekreta postao
apostolskim administratorom zagrebačke nadbiskupije »sa svim pra¬
vima, ovlastima i dužnostima koje pripadaju rezidencijalnim bi¬
skupima«.

U smislu odredbe can. 313. § 2. i 334. § 3. predočio sam dne 12. o.
mj. dekret o imenovanju preč. Prvostolnom kaptolu.

Dok to javljam časnom kleru i vjernicima nadbiskupije, molim za
bratsku pomoć u molitvi. Nastojmo zajedničkim silama, prožeti svi¬
ješću odgovornost pred Bogom i pred dušama, u duhu međusobnog
jedinstva i vjernosti Kristu, njegovoj Crkvi i njegovom namjesniku,
raditi oko širenja Božjega kraljevstva na zemlji!

Do imenovanja rezidencijalnog zagrebačkog nadbiskupa svećenici
će u kanonu mise spominjati »et Antistite nostro Francisco«.

U Zagrebu , dne 17. veljače 1960.

130

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Seper, v. r.
apostolski administrator

Javna zahvala

Prigodom smrti uzoritog našeg kardinala primio sam vrlo brojne
brzojavne, pismene i usmene sažalnice i izraze saučešća od raznih
crkvenih dostojanstvenika, kaptola, svećenstva, crkvenih ustanova,
redovničkih muških i ženskih zajednica i privatnika.

Isto su tako na odar pokojnog kardinala položili vrlo lijepe vijence
redovničke muške i ženske zajednice, obitelji i pojedinci.

Kako mi nije moguće svima pojedinačno pismeno ili usmeno za¬
hvaliti, to molim sve one koji su bilo na koji način izrazili svoju
sućut, ili se u molitvi sjetili pokojnog uzoritog kardinala ili položili
vijence na njegov odar, da ovim putem prime moju najiskreniju
zahvalu.

Ujedno ovim putem izrazujem zahvalnost i vjernicima grada Za¬
greba; kao i svim vjernicima naše nadbiskupije koji su pohodili
katedralu za vrijeme dok je uzoriti kardinal ležao na odru, ili su
učestvovali rekvijemu i sahrani, ili su učestvovali zadušnicama za
pokojnog uzoritog kardinala u svojim župnim crkvama ili su posjetili
njegov grob u prvostolnoj crkvi.

U Zagrebu, 19. veljače 1960.

Nadbiskup koadjutor
Dr. Franjo Šeper, v. r.
apostolski administrator

Imenovanje zagrebačkog
nadbiskupa

Preuzvišeni gospodin nadbiskup koadjutor dr. Franjo Seper, koji
je nakon smrti blage uspomene kardinala Alojzija Stepinca kao apo¬
stolski administrator upravljao zagrebačkom nadbiskupijom, primio
je pod br. 3327 od 7. travnja o. g. službenu obavijest kardinala Do-
menica Tardinija, državnog tajnika Njegove Svetosti, da ga je sv.
otac papa Ivan XXIII. imenovao rezidencijalnim zagrebačkim nadbi-
skupom-metropolitom.

131

Sv. je Otac ujedno ovlastio preuzv. g. nadbiskupa da uđe u kanon¬
ski posjed nadbiskupske stolice prije nego stignu odnosni papinski
dokumenti (papinske bule), time da u smislu propisa can. 334 § 3 Pr¬
vostolnom kaptolu predoči spomenutu službenu obavijest.

Na Veliku subotu, dne 16. travnja o. g., predočio je preuzv. g. nad¬
biskup na izvanrednoj sjednici Prvostolnoga kaptola u konzistorijal-
noj dvorani nadbiskupskoga dvora pismo kardinala Tardinija i tako
ušao u kanonski posjed zagrebačke nadbiskupske stolice.

Preuzvišenog je nadbiskupa iza toga pozdravio, u ime Kaptola i
klera zagrebačke nadbiskupije, veliki prepozit Kaptola preuzv. g.
dr. Franjo Salis-Seewis, na što je preuzv. nadbiskup odgovorio kra¬
ćim govorom.

Prijevod Bule upućene Kaptolu,
kleru i vjernicima

IVAN BISKUP SLUGA SLUGU BOŽJIH

ljubljenim sinovima iz zbora kanonika, klera i puka grada i nadbi¬
skupije zagrebačke, pozdrav i apostolski blagoslov. Vama, pak koje
je žalosna, ali dragocjena smrt Alojzija Stepinca ostavila bez pastira
i bez oca, dušom punom ljubavi dajemo čovjeka koji će biti »pastir
i biskup duša vaših« (uspor. 1 Pt 2, 25). Mi smo naime danas Našom
apostolskom vlašću, izdavši isprave, imenovali i proglasili vašega
Nadbiskupa, a to je časni brat FRANJO 5EPER, zasada naslovni nad¬
biskup Filipopolski u Traciji i koadjutor dan stolici zagrebačke Cr¬
kve, čovjek odlične kreposti i nadaren velikim poznavanjem prilika
i ljudi. Njemu smo, kako je red, povjerili vlast i upravu vjerskih
stvari i svih dobara. Vas dakle, dragi sinovi, potičemo da ne samo
iskrenim poštovanjem primite novoga Pastira koji će vas učiti put
spasenja, nego također da izvršujete njegove odredbe i naloge, jer
po volji Kristovoj mora postojati najveći sklad između Pastira i
stada. Uostalom želimo da se ova Naša Isprava, brigom onoga koji
sada upravlja zagrebačkom nadbiskupijom, čim bude primljena, pro¬
čita kako zboru kanonika, tako i kleru i puku, kad se bude slavio
blagdan u katedralnoj crkvi.

132

Dano u Rimu , kod Sv. Petra , dana petoga ožujka , godine Gospodnje
tisuću devestotina šezdesete, Našega Pontifikata druge.

Jakob Alojzije Kard. Copello, v. r.
Svete Rimske Crkve Kancelar

Franjo Hanibal Ferretti, v. r.
apost. protonotar

Albert. Serafini, v. r.
apost. protonotar

Franjo Tinello, v. r.
upravitelj Apost. Kancelarije

Ova Bula u prijevodu neka se u svim crkvama pročita vjernicima na blagdan
Petrova o. g.

Okružnica

Štovanje bl. augustina kažotića

»Laudemus viros gloriosos et parentes nostros in generatione sua«
(Prop 44, 1): »Slavimo plemenite muževe, oce naše po njihovim po¬
koljenjima«. Ovaj poziv upućujem kleru i vjernicima zagrebačke
nadbiskupije u ovoj godini, kad se komemorira 700 godina od ro¬
đenja b. Augustina Kažotića, zagrebačkog biskupa i jedinoga hrvat¬
skoga biskupa kojemu je Sv. Stolica službeno odobrila liturgijsko
štovanje.

Blaženi je Augustin Kažotić rođen oko god. 1260. u Trogiru. Kao
mladić stupio je u red sv. Dominika. Od svojih je poglavara poslan
na više studije u Pariz. God 1303. imenovao ga papa Benedikt XI.
biskupom u Zagrebu. Papa ga je osobno konsekrirao u Rimu. Njegov
pontifikat pada u burno doba crkvene i hrvatske povijesti (»avinjon-
sko sužanjstvo«, ukidanje viteškog reda templara, dinastičke borbe,
borbe između feudalne gospode). Augustin je za vrijeme svoga bisku-
povanja u Zagrebu snažno i svestrano zahvatio u crkveni život svoje
biskupije. Od god. 1319. do 1322. boravio je u Avignonu u Francu¬
skoj kod pape Ivana XXII. koji ga je 1322. god. imenovao biskupom
u talijanskom gradu Lucera. Ondje je preminuo 3. VIII. 1323.

Augustin je iza sebe ostavio glas svetosti. Njegovi nasljednici, za¬
grebački biskupi, službene crkvene isprave, pa čak i liturgijske knji-

133

ge upotrebljavaju za njega najpohvalnije izraze: magnus episcopus,
venerabilis, sanctae memoriae, vir sanctus, magnus praedicator et
doctor, praedicator fervens et zelantissimus, speculum munditiae,
schola virtutum.

O njegovom glasu svetosti svjedoči i činjenica da je dvije godine
iza njegove smrti, 20. X. 1325. kalabrijski vojvoda Karlo poslao papi
Ivanu XXII. molbu da Augustina proglasi svetim. Zanimljivo je da
više starih zagrebačkih misala, već onamo od prve polovice XIV. sto¬
ljeća, donosi misni formular za bi. Augustina uz opasku: »In fešto
beati Augustini, episcopi quondam zagrabiensis ecclesiae . . . quando
canonisabitur«.

Njegov je kult »ab immemorabili« potvrdio papa Inocent XI. dne
19. VI. 1700. Papa Klement XI. odobrio je 19. X. 1701. misu i oficij
bi. Augustina za biskupije Zagreb, Lucera i Trogir te za domini¬
kanski red. Biskup Martin Brajković (1703.—1708.) uveo je u za¬
grebačku nadbiskupiju misu i oficij bi. Augustina.

Zagrebačka katedrala posjeduje dragocjenu relikviju bi. Augusti¬
na: njegov humeral, a jedna župa je naše nadbiskupije njemu posve¬
ćena (Lupoglav). Uza sve to moramo konstatirati za nas ne baš jako
pohvalnu činjenicu da je danas njegov kult (osim mise i oficija na
njegov blagdan) kod nas vrlo slabo raširen, pogotovo među vjer¬
nicima.

To nas potiče da uznastojimo da ponovno oživimo uspomenu i što¬
vanje ovoga velikog zagrebačkog biskupa. To tim više što se u novije
vrijeme ozbiljno počelo misliti na njegovu kanonizaciju. Imao sam
prilike o tomu razgovarati u Rimu za vrijeme pohoda ad limina u
god. 1958. s vicepostulatorom dominikanskoga reda. Bilo bi stoga
žalosno kad bi bi. Augustin, »jedna od najistaknutijih ličnosti ple¬
menite i veoma kršćanske Hrvatske (msgr. Alfredo Ciampi u bio¬
grafiji blaženikovoj) baš u zagrebačkoj nadbiskupiji ostao manje-više
nepoznanica.

Za bolje upoznavanje ličnosti bi. Augustina i za širenje njegova
štovanja u zagrebačkoj nadbiskupiji određujem slijedeće:

1. Svi župni uredi neka nabave djela: Alfred Ciampi, BI. Augustin
Kažotić (cijena din. 300.—), te »Propovijedi za trodnevnicu u čast
bi. Augustina Kažotića« (cijena din. 150.—) — Oboje se naručuje
kod Nadbiskupskog duhovnog stola, a može se nabaviti na račun
crkvene blagajne. — Te će knjige omogućiti kleru da upoznaju lik
bi. Augustina i pružiti materijal za propovijedi. Kod Nadb. duh.

134

stola mogu se dobiti također sličice bi. Augustina. Neka se i vjerni¬
cima preporuči da nabave životopis.

2. Blagdan bi. Augustina neka se svake godine svečano slavi u
katedrali. Način proslave uredit će se dogovorno s preč. Prvostolnim
kaptolom.

3. U svima crkvama naše nadbiskupije neka se svake godine u
nedjelju iza blagdana bi. Augustina (3. VIII.) održi prigodna propo¬
vijed. — Za crkve, u kojima bi se taj blagdan slavio cum concursu
popuU, dajem dozvolu da na tu nedjelju bude jedna pjevana (ili sve¬
čana) misa o blaženiku per modum Missae votivae solemnis (Missa
de b. Augustino cum commemoratione Dominicae tantum). Na ovu
proslavu treba vjernike upozoriti tjedan dana prije.

4. »Dijecezanski promicateljni odbor za kanonizaciju bi. Augusti¬
na« u splitsko-makarskoj biskupiji predložio je da se blaženikov blag¬
dan u ovoj jubilarnoj godini posebno svečano proslavi. U tu je svrhu
predložio da se organizira »Duhovno hodočašće« svih hrvatskih bi¬
skupija u blaženikovo rodno mjesto Trogir. Za svaku je biskupiju
određena jedna nedjelja. Za našu je nadbiskupiju određena VII. ne¬
djelja po Duhovima (24. VII.)

Na dane »Duhovnog hodočašća« posebno će se u Trogiru pred mo¬
ćima bi. Augustina moliti za potrebe dotične biskupije, a vjernici se
tih biskupija pozivaju da se u duhu sjedine s onima koji u Trogiru
mole za njih.

Pozivam sve dušobrižnike zagrebačke nadbiskupije da se sa svojim
vjernicima u nedjelju 24. VII. pridruže ovom »Duhovnom hodočašću«.
To treba u nedjelju prije toga navijestiti vjernicima, a na dan du¬
hovnog hodočašća neka održe barem kratak nagovor o bi. Augustinu.

Nastojat ćemo da naša nadbiskupija bude na taj dan i stvarno za¬
stupana u Trogiru po kojemu od svojih predstavnika.

5. I u našoj se nadbiskupiji osniva posebni odbor za širenje kulta
bi. Augustina.

6. Preporučujemo vjernicima da se u svojim potrebama, osobito za
zdravlje bolesnika, utječu zagovoru bi. Augustina, eventualne mi¬
losti ili ozdravljenje neka se jave dominikanskom samostanu, Trogir.

U Zagrebu , na Duhove , dne 5. lipnja 1960.

Dr. Franjo Seper, v. r.
nadbiskup

135

Okružnica

POBOŽNOSTI FATIMSKOJ GOSPI

Na godišnjicu zadnjeg ukazanja Gospe u Fatimi (13. X.) obavit
će se ove godine u mjestu ukazanja posebne pokorničke pobožnosti.
U noći od 12—13. listopada hodočasnici će u procesiji moliti sv. kru¬
nicu i provesti čitavu noć u klanjanju presv. Sakramentu, i to kao
zadovoljštinu za grijehe čovječanstva.

Biskup iz Leirije u Portugalu, na području kojega se nalazi Fati-
ma, dao je pobudu svim biskupima svijeta da se sa svojim vjerni¬
cima pridruže fatimskim hodočasnicima te da taj dan bude veliki
i svjetski pokret molitve i pokore za pobjedu Božje stvari, u duhu i u
potpunom izvršivanju fatimske poruke, a u svrhu da se izmoli pot¬
puno obraćenje ljudi k Bogu i dar mira.

Ljubav prema Majci Božjoj potiče i nas da se pridružimo ovoj po¬
božnosti svjetskih razmjera. Stoga određujem da se u crkvama na
području zagrebačke nadbiskupije dne 12. i 13. listopada uveče prije
uobičajene listopadske pobožnosti održi sat klanjanja presv. Sakra¬
mentu na nakanu Fatimske Majke Božje. Krunica neka se na istu
nakanu moli s poznatim fatimskim zazivima (»Isuse, to je Tebi za
ljubav...« i »O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe«). Preporučuje
se, gdje je to iz pastoralnih razloga prikladno i gdje će biti dovoljan
broj vjernika, da na te dane bude i večernja tiha sv. misa. Ta misa
ne može biti coram SSmo niti binirana.

Vjernicima treba staviti na srce da te dane provedu u duhu mo¬
litve i pokore (post, nemrs ili druga djela svladavanja i kršćanske
ljubavi).

Ovu okružnicu treba vjernicima pročitati i protumačiti u nedjelju
9. listopada.

U Zagrebu , dne 30. rujna 1960.

Dr. Franjo Šeper, v. r.
nadbiskup

136

Okružnica

BLAGOSLOV SVETOG OCA PAPE ZAGREBAČKOJ
NADBISKUPIJI

Draga braćo svećenici!
Dragi vjernici!

Kako Vam je poznato, otputovao sam početkom mjeseca studenoga
u Rim da kao član jedne od komisija sudjelujem kod pripravnih
radova za II. vatikanski opći crkveni sabor. Bilo nas je u Rimu svega
pet biskupa iz Jugoslavije koji smo pozvani da surađujemo u pri¬
pravnim komisijama Sabora.

U nedjelju 13. XI. održana je u bazilici sv. Petra svečana arhije-
rejska liturgija na bizantinsko-slavenskom obredu. Bogoslužju je
prisustvovao sv. otac Ivan XXIII. i pjevao je pojedine dijelove obre¬
da na staroslavenskom jeziku. Ova je dirljiva gesta sv. oca pape
novi znak njegovih nastojanja da bude »jedno stado i jedan Pastir«
(Iv 10, 16). Ova je služba Božja označivala svečani početak pripravnih
radova za opći crkveni sabor.

Slijedeći dan, dne 14. XI. okupili su se oko Sv. Oca u bazilici sv.
Petra svi članovi pripravnih komisija za crkveni sabor. Prisutna su
bila trideset i tri kardinala, te veliki broj nadbiskupa, biskupa i sve¬
ćenika iz različitih krajeva svijeta, svih rasa i narodnosti. Vidjeli smo
i četiri crnačka biskupa. Bila je to veličanstvena slika općenitosti
naše Crkve i kao neka vizija onoga što će biti opći crkveni sabor.
Papa je u svom govoru prisutnima ocrtao svrhu općega crkvenog sa¬
bora i dao smjernice za rad.

Dne 25. XI. baš na rođendan Sv. Oca, imao sam sreću da budem
primljen u privatnu audijenciju kod njega. Uvjerio sam se kako je
Sv. Otac jednostavan, očinski srdačan, i čovječanski bliz. Sjeća se
zgoda kad je za kratko vrijeme boravio u Zagrebu. Sjeća se i poje¬
dinih osoba koje je tom zgodom susreo, napose »jednog mladog sve¬
ćenika« koji je kasnije postao kardinal Stepinac.

Par dana iza audijencije dobio sam iz Vatikana lijepu Papinu sli¬
ku, potpisanu vlastoručno po Papi, s ovim tekstom na hrvatskom
jeziku:

137

NAŠEMU DRAGOMU BRATU FRANJI ŠEPERU,
ZAGREBAČKOM NADBISKUPU, NJEGOVU
KLERU I SVIMA VJERNICIMA PODJELJUJEMO
KAO ZNAK NAŠE OČINSKE
BLAGONAKLONOSTI I UJEDNO KAO ZALOG
TRAJNE BOŽJE ZAŠTITE, OD SRCA
APOSTOLSKI BLAGOSLOV.

Vatikan , dne 25. studenoga godine 1960.

IVAN PAPA XXIII.

Dok ovo radosna i zahvalna srca stavljam do znanja molim svu
braću svećenike, redovnike i redovnice, te sve vjernike zagrebačke
nadbiskupije da svojim molitvama, dobrim djelima i žrtvama podu¬
pru nastojanja Sv. Oca, a napose da njegovo veliko djelo, opći crkve¬
ni sabor, donese što više ploda i da bude jedan korak naprijed k
sjedinjenju sviju kršćana u jednoj vjeri i u jednoj Crkvi.

Zagreb , dne 18. prosinca 1960.

Dr. Franjo Šeper, v. r.
nadbiskup zagrebački

Ovu okružnicu neka dušobrižnici pročitaju vjernicima kod svih misa na Novu
godinu 1961.

138

1961 .

Okružnica

ŠTOVANJE PREDRAGOCJENE KRVI ISUSOVE

Uoči blagdana Predragocjene Krvi Isusove, dne 30. lipnja prošle
godine, izdao je sv. otac Ivan XXIII. apostolsko pismo »Inde a pri¬
miš« (AAS 1960, 545 sq) kojim poziva sav kršćanski svijet na što¬
vanje Predragocjene Krvi. Živa je želja Sv. Oca da se paralelno
sa štovanjem Imena Isusova i Srca Marijina širi kult Krvi kojom
smo otkupljeni (usp. Kol 1, 7) i posvećeni (Heb 13, 12), koja »nas
čisti od svakoga grijeha« (1 Iv 1, 7), i koja je zalog naše pobjede
nad silama zla (usp. Otk 12, 11).

Spomenute pobožnosti Papa drži da su od velike važnosti posebno
u »ovim vremenima koja tišti najteža duhovna bijeda, . . . jer one
uvijek i svagdje posjeduju spasonosnu snagu da snažno unapređuju
život po vjeri« (AAS 1960, 548).

Ivan XXIII. u svom pismu navodi riječi prvoga Pape: »Niste otku¬
pljeni raspadljivim srebrom ili zlatom . . . nego skupocjenom Krvlju
Krista kao nedužna i neokaljana Janjeta« (1 Pt 1, 18—19). Doziva
u pamet i riječi sv. Pavla: »Kupljeni ste velikom cijenom. Proslavite
dakle i nosite Boga u tijelu svome« (1 Kor 6, 20).

Kao posebni način štovanja Predragocjene Krvi Sv. Otac prepo¬
ručuje pobožno pristupanje sv. pričesti u kojoj primamo Krv Kristo¬
vu, pa i onda kad se dijeli samo pod prilikom kruha. Tko dostojno
pristupa sv. pričesti, obilnije prima plodove otkupljenja, uskrsnuća
i vječnoga života koje je Isus stekao Krvlju koju je za nas prolio.

Sv. je Otac odobrio i posebno prekrasne litanije Predragocjene
Krvi Isusove (AAS 1960. 412—413) i obdario ih oprostima (AAS
1960. 420). Službeni i autentični prijevod ovih litanija na hrvatski
jezik prilažemo ovom broju našega »Službenog vjesnika« sa željom

139

da ih braća svećenici upotrebljavaju za svoju privatnu pobožnost, da
je preporučuju vjernicima i da ih zajedno sa svojim vjernicima mo¬
le kod pobožnosti u crkvi, osobito na blagdan Predragocjene Krvi
i kroz mjesec srpanj. U svom se apostolskom pismu Sv. Otac »com-
moto suaviter animo« sjeća iz svog djetinjstva kako su njegovi rodi¬
telji svaki dan kroz mjesec srpanj kod kuće pobožno molili litanije
Krvi Isusove. — Zar se ne bi i u našim župama mogle naći obitelji
koje bi poprimile ovaj običaj? Nastojmo oko toga!

Osim toga je Sv. Otac odredio da se u »Pohvalama Imenu Božje¬
mu«, koje se mole kao zadovoljština za psovke, iza zaziva »Blago¬
slovljeno Presveto Srce Isusovo« doda zaziv »Blagoslovljena PRE-
DRAGOCJENA KRV ISUSOVA«! (AAS 1960, 987). Dušobrižnici
neka ovaj zaziv stave u molitvene knjižice kojima se služe kod bla¬
goslova s presv. Sakramentom.

Braću svećenike molim da uzmu k srcu ovaj poziv našeg Pape
te da ovom pobožnosti obogate svoj vlastiti duhovni život i unapri¬
jede duhovni život vjernika.

U Zagrebu , 3. veljače 1961.

Dr. Franjo Seper, v. r.
nadbiskup

Okružnica

DEVETNICA DUHU SVETOMU ZA USPJEH OPĆEGA

KONCILA

Otkako je sv. otac Ivan XXIII. dne 25. siječnja 1959. službeno
objavio da ima namjeru sazvati opći crkveni sabor, nije prestao po¬
zivati kršćanski svijet, napose sjemeništarce, djecu i bolesnike, da
se mole za uspješni napredak radova oko pripreme Koncila i za
uspjeh samoga Koncila, da naime bude snažan poticaj za svestranu
obnovu kršćanskog života, Sv. Otac ne propušta ni jedne prilike a
da se ne navrati na temu Koncila. Tako reći u svakom svojem govoru
napominje ovu svoju veliku brigu.

140

Nedavno je Papa svima biskupima svijeta uputio apostolsko pi¬
smo »Celebrandi Coneilii oecumenici« u kojem traži da se čitava
Crkva moli za Koncil prigodom blagdana Duhova.

Priprava Koncila traži sve više pomoći Duha Svetoga, pa prema
tome i sve više molitava. Zato Sv. Otac želi da se ove godine prije
Duhova obavi devetnica (koja je uostalom uobičajena) i da se tom
prigodom posebno moli Duha Svetoga da On koji je živi izvor,
vatra i ljubav, rasvijetli pamet onih koji rade na pripremama Kon¬
cila i da ih obaspe milostima. Treba se također preporučiti Majci
Božjoj, koja je Majka milosti i nebeska zaštitnica Koncila. Treba
zazivati i sv. Josipa, prečistoga zaručnika BI. Djevice Marije, pod
zaštitu kojega je Sv. Otac, posebnim apostolskim pismom izdanim
ove godine na njegov blagdan, stavio opći crkveni sabor.

Osim toga je želja Sv. Oca da se vjernici što bolje upoznaju s
ciljevima i značenjem budućega crkvenoga sabora.

Sv. Otac će ove godine na Duhove u bazilici sv. Petra koja ima
biti sijelo budućega crkvenog sabora, konsekrirati nekoliko misijskih
biskupa.

Naša je želja da se i zagrebačka nadbiskupija odazove pozivu Pape
i da se uključi u ovaj val molitve koji ima da obuhvati čitav katoli¬
čki svijet. Stoga ćemo provesti ovo:

1. Na blagdan Spasova i na nedjelju iza Spasova dušobrižnici će
svojim vjernicima protumačiti važnost ekumenskog koncila i pozvati
ih da često mole na tu nakanu, a posebno da u što većem broju pri¬
sustvuju devetnici pred Duhove. Na temu Koncila može se aludirati
i u ostalim propovijedima kod svibanjskih pobožnosti.

2. U svim crkvama održat će se devetnica od 'petka iza Spasova
do subote prije Duhova (od 12. V. do 20. V.).

3. Devetnica će se na zgodan način uklopiti u svibanjske pobožno¬
sti. Iza litanija lauretanskih s pripadnom molitvom sv. Josipu pjeva
se, mjesto uobičajene marijanske pjesme, pjesma u čast Duhu Sve¬
tomu« (»O dođi, Stvorče, Duše Svet« ili »Dođi, Duše Presveti«) s
pripadnim verzikulom i oracijom. Nakon toga molitva pape Ivana
XXIII. za Koncil, koja je priložena ovom broju »Službenog vjesni¬
ka«. Na kraju »Divnoj dakle« i blagoslov.

4. Molitva Ivana XXIII. za Koncil neka se do daljnje odredbe
moli svake nedjelje prigodom euharistijskog blagoslova.

U Zagrebu , dne 26. travnja 1961. Dr. Franjo Šeper, v. r.

nadbiskup

141

Okružnica

POZIV SV. OCA NA MOLITVU I POKORNIČKA
DJELA ZA USPJEH KONCILA

Draga braćo svećenici!

Dragi vjernici!

Sve više se približava vrijeme kada po odredbi pape Ivana XXIII.
ima započeti II. vatikanski opći sabor. Dne 11. listopada o. g. do¬
živjet će svijet dosada po svojoj veličanstvenosti neviđeni prizor: u
bazilici sv. Petra u Rimu, kojoj je srednja lađa pretvorena u impo¬
zantnu koncilsku dvoranu, otvorit će Ivan XXIII. okružen s više
od dvije tisuće biskupa i drugih koncilskih otaca, ovaj crkveni sabor.
Oko Petrova nasljednika bit će okupljena katolička hijerarhija sa
svih pet kontinenata.

Može se reći da nijedan od dosada održanih dvadeset općih crkve¬
nih sabora nije bio tako pomno i solidno pripravljen kao ovaj. Pri¬
prave traju već tri godine. Te su priprave bile naročito intenzivne
od jeseni god. 1960. kad su počeli radom organizmi koje je Papa za
tu svrhu odredio: pripravne komisije i sekretarijati, u kojima su bi¬
skupi i prvorazredni stručnjaci, bogoslovi i crkveni pravnici, svje¬
tovni svećenici i redovnici, predstavnici mnogih naroda i različitih
obreda, proučavali pitanja i pripravljali materijal o kojemu bi Kon¬
cil imao raspravljati. Taj je pripravni rad uglavnom završen u lipnju
ove godine kad je održana zadnja sjednica plenuma Centralne pri¬
pravne komisije.

Uporedo s ovim radom koncilskih komisija papa Ivan nije prestao
pozivati kršćanski svijet na molitvu. Odredio je da se održi devet-
nica Duhu Svetomu; pozvao je vjernike da molitvu krunice i svi¬
banjske pobožnosti prikažu na tu nakanu; pozvao je svećenike da
svakodnevnu molitvu časoslova prikazuju za uspjeh Koncila. Mnoge
su mjesečne nakane Apostolata molitve u ovoj godini posvećene
Koncilu. Tako npr. u kolovozu: »Da svi kršćani pomažu djelo Kon¬
cila usrdnom molitvom i dobrovoljnim tjelesnim pokorama«. U ruj¬
nu: »Da poslovi općega sabora sretno uznapreduju i budu privedeni
željenoj svrsi.« U listopadu: »Da po nepogrešivom učiteljstvu II. va¬
tikanskog koncila svi jasno uoče zablude i pogibelji protiv vjere i
ćudoređa«. U studenom: »Da Papa obdaren posebnom pomoći Duha
Svetoga, mudro i snažno predvodi opći sabor«. — U prosincu: »Da

142

II. vatikanski koncil dade divno svjedočanstvo istine, jedinstva i
ljubavi.« — Papa dobro znade da uspjeh ne ovisi samo o ljudskom
naporu, da ne ovisi samo o tome koliko će samo članovi Koncila
i njihovi stručni savjetnici ulagati svoje umne i govorničke spo¬
sobnosti, nego da u prvom redu ovisi o Božjoj pomoći, o asistenciji
Duha Svetoga, o djelovanju Božje milosti. A Božju milost treba
isprositi.

Papini poticaji nisu ostali uzaludni. Kršćanski se svijet ne samo
zanima za Koncil, nego moli. Mole za uspjeh Koncila ne samo kato¬
lici, nego i nesjedinjena braća kršćani: zajedno s nama mole za
Koncil i pravoslavni, mole anglikanci i protestanti.

Dne 1. srpnja o. g. na blagdan Predragocjene Krvi Isusove, Papa
je ponovo progovorio enciklikom koja počinje riječima: »Paeniten-
tiam agere« (»Činiti pokoru« . . .). Kako već početne riječi označuju,
u ovoj poslanici Papa uz molitvu napose naglašuje potrebu pokoje
kao vrlo prikladnu pripravu za Koncil. — I u prijašnjim su vre¬
menima Pape, kad su pripremali opći crkveni sabor, pozivali kršćan¬
ski svijet na pokoru. Slijedeći njihov primjer Ivan XXIII. izrazuje
živu želju »da se katolici, pripadnici klera jednako kao i svjetovnjaci,
priprave za veliki događaj skorašnjeg Koncila pobožnim molitvama,
dobrim djelima i vršenjem kršćanske pokore .. . Kako je bilo u po¬
čecima Crkve, tako moraju sinovi Crkve i u naše doba biti »jedno
srce i jedna duša« (Dj 4, 32); moraju molitvom i pokorom od Boga
isprositi da ovaj izvanredni skup donese one plodove koje svi u
duši očekujemo: naime, da dođe u tolikoj mjeri do oživljavanja i
procvata katoličke vjere, ljubavi i moralnoga života da također oni,
koji su odijeljeni od Apostolske Stolice, budu time potaknuti da
iskreno i djelotvorno traže jedinstvo u jednom ovčinjaku pod jed¬
nim Pastirom.

Sveti Otac u nastavku svoje poslanice iznosi konkretne odredbe
i preporuke koje ćemo primijeniti na zagrebačku nadbiskupiju i pro¬
vesti na slijedeći način:

1. U svim župnim crkvama neka se održi devetnica Duhu Sve¬
tomu. Devetnica neka počne u petak 14. rujna, na blagdan Uzviše-
nja Sv. Križa, a završi na kvatrenu subotu 22. rujna. Kod ove po-
božnosti molit će se pred izloženim presv. Sakramentom himan »O
dođi, Stvorče, Duše Svet« i molitva za Koncil, a mogu se dodati
prema mjesnim prilikama i druge molitve (npr. krunica). Na devet-
nicu treba pozvati vjernike prethodne nedjelje, a bit će od koristi

143

da dušobrižnici, barem na koji dan devetnice, vjernicima govore o
Koncilu. — Sveti je Otac podijelio svima koji budu sudjelovali kod
ove devetnice potpuno oproštenje uz obične uvjete.

Preporučuje se da se ova devetnica održi i u svim redovničkim
crkvama te u kapelama redovničkih zajednica.

2. Papa želi da se u svim biskupijama održi naknadna pobožnost
prigodom koje bi se u propovijedi vjernici potaknuli na češće vrše¬
nje djela kršćanske ljubavi i pokore. — Ova pobožnost neka se održi
ili unutar gore spomenute devetnice na dan kad više svijeta može
doći u crkvu, najbolje u nedjelju 14. rujna, ili na drugi zgodan dan
prema mjesnim prilikama. Osim propovijedi neka se taj dan prije
blagoslova održi barem jednosatno klanjanje presv. Sakramentu.

3. Vjernike treba poticati da dostojno i dobro pripravljeni pri¬
stupaju sakramentu pokore, da slušaju sv. misu i primaju sv. pri¬
čest, osobito za vrijeme spomenute devetnice.

4. Sv. Otac želi da vršimo i vanjska djela pokore, u duhu riječi
sv. Pavla: »Oni koji pripadaju Kristu, razapeli su svoje tijelo sa
strastima i požudama« (Gal 5, 24). — Neka svaki od nas razmisli
koje su mu pokore i odricanja najpotrebnija i najprikladnija i neka
ih velikodušno prikaže. To može biti npr. post ili nemrs na odre¬
đene dane; uzdržavanje od alkohola i pušenja; koji put se odreći
polaska u kino ili koje druge, makar i pristojne razonode i slično.

5. Prikazujmo za uspjeh Koncila i sve poteškoće i križeve koje
svagdanji život sa sobom donosi: bolesti, napore koje traži od nas
vršenje staleških dužnosti i borba za svagdanji kruh, odricanja koja
nužno nameće kršćanski život i vršenje Božjih zapovijedi. Dušo¬
brižnici će imati dosta prilika da u propovijedima, kod posjeta bo¬
lesnika i kod provizija, neprestano potiču vjernike da patnje bilo
koje vrste prikazuju na ove velike nakane.

Završujemo riječima Sv. Oca: »Sav kršćanski puk koji se bude po
cijelom svijetu poveo za ovim našim pobudama te revni je uznasto¬
jao oko molitve i dobrovoljnog svladavanja, pružit će divan i ugo¬
dan prizor duha vjere koji treba da nadahnjuje svako dijete Crkve.
Neka njihov primjer takne duše onih koji su previše zagrezli u
zemaljštinu i zanemaruju svoje dužnosti prema Bogu!«

U Zagrebu, dne 30. kolovoza 1962. Dr. Franjo Šeper, v. r.

nadbiskup

Ova se okružnica ima ; pročitati kod svih misa u nedjelju 9. rujna o. g.

144

Franjo Šeper kao nadbiskupski tajnik g. 1935. u Zagrebu

Kao rektor zagrebačke Bogoslovije s redenicima 15. 7. 1945: uz nadbiskupa
Alojzija Stepinca u prvom redu su četvorica budućih biskupa: Kuharić,
Salač, Seper i Nežić.

Seper se mnogo bavio i katehizacijom mladeži: u Domu Gospe Lurdske
kod sestara Kćeri Božje ljubavi u Novoj Vesi 16 u Zagrebu g. 1944.

Kao rektor s redenicima g. 1951: u prvom redu slijeva na desno: kanonik
Mokrović, biskup Lach, biskup Salis, duhovnik kanonik Penić, rektor
Šeper.

Župnik Šeper-i kateheta Trčak s prvopričesnicima župe Krista Kralja
u zagrebačkom Trnju.

Od g. 1951. u jesen do jeseni g. 1954. stanovao je u samostanu sestara
dominikanki u Bosutskoj ulici u Zagrebu kao župnik župe Krista Kralja.

Zagrebački pomoćni biskupi Franjo Salis i Josip Lach prate novog

nadbiskupa koadjutora F. Sepera posvećenog u zagrebačkoj katedrali 21. 9. 1954.

Kao nadbiskup i kardinal uvijek se rado svraćao u svoju bivšu župu
u posjet župniku Kociperu, sestrama dominikankama i svojim
nekadašnjim vjernicima

Seper kao nadbiskup koadjutor »sedi datus« upravlja zagrebačkom
nadbiskupijom od svog biskupskog posvećenja do smrti kardinala Alojzija
Stepinca 10. 2. 1960.

Kao nadbiskup koadjutor po prvi put dolazi u Rim g. 1958: u Hrvatskom
zavodu sv. Jeronima sa zagrebačkim svećenicima Koksom, Čapekom.
Suknerom i Tylšerom.

Besmrtni je Kralj vjekova, kojemu sve živi, u nedokučivoj svojoj Providnosti
odredio, da Uzoriti gospodin

Dr. Alojzije Kardinal Stepinac

nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita, itd.

zamijeni život ove suzne doline s vječnom radošću.

Blagi je pokojnik preminuo dne 10. veljače 1960. godine u 2 30 sati poslije
podne u 62. godini života, 30. svećeništva i 26. Episkopata, primivši pri potpunoj
svijesti sv. Sakramente umirućih.

Mrtvo će se tijelo dobrog Nadpastira sahraniti u Gospinu subotu, dne 13. veljače
u 10 sati prije podne, nakon sv. Mise zadušnice i propisanih odrešenja, u Prvostolnoj
crkvi u Zagrebu.

BLAGI GOSPODINE ISUSE, PODAJ MU POKOJ VJEČNI!

PRVOSTOLNI KAPTOL Dl. FRANJO SEPER.

ZAGREBAČKI nadbiskup koadjuter,

apostolski administrator

Na osmrtnici kardinala Stepinca Seper
se potpisuje kao apostolski
administrator zagrebačke nadbiskupije,
kojom je u tom svojstvu upravljao od
10. 2. do 5. 3. g. 1960.

Novi apostolski administrator
propovijeda na sprovodu kardinala
Alojzija Stepinca u zagrebačkoj
katedrali 13. 2. 1960.

Papa Ivan XXIII.
imenuje Franju Sepera
rezidencijalnim
zagrebačkim
nadbiskupom
i metropolitom
5. 3. 1960, a te godine
bude izabran i za
predsjednika Biskupske
konferencije
Jugoslavije, koju
dužnost je obavljao sve
do g.. 1969.

Dne 26. 6. 1962.
nadbiskup Seper u
Kobašu vodi sprovod
svog tajnika Mije
Pišonića poginulog u
prometnoj nesreći.

Okružnica

O PROMICANJU KNJIGE »EVANĐELJE«
MEĐU KRŠĆANSKI PUK

Dragi vjernici!

Naše jedino katoličko društvo sv. Cirila i Metoda — nekoć sv.
Jeronima — u Zagrebu nedavno je izdalo knjigu Evanđelje ili Ži¬
vot i nauka Isusa Krista Spasitelja svijeta riječima četvorice evan¬
đelista. To je tzv. evanđeoska harmonija ili usklađeno evanđelje.
Prednost je takvog izdanja u tom što nastoji sačuvati svaku pa i
najmanju pojedinost iz Evanđelja, a u isto vrijeme ide za tim da sta¬
pajući sva četiri Evanđelja u jedan neprekinuti izvještaj poda što
cjelovitiji prikaz života i nauke božanskog Učitelja.

Ovo izdanje bit će najbolji uvod za daljnje čitanje i razumijevanje
svetih Evanđelja. Duše željne da razmatranjem djela i riječi Isuso¬
vih svakodnevno hrane svoj duhovni život otkrit će u ovom djelu
novo bogatstvo koje se ne može uvijek uočiti kad se pojedina evan¬
đelja zasebno čitaju. A što je najvažnije, svima će postati bliža i
poznatija osoba, misao, primjer božanskog utemeljitelja naše vjere
— nade i ljubavi naše: Gospodina Isusa Krista. A njega poznavati
to je znanost od svih najviša, kako svjedoči sv. Pavao (Ef 3, 19).

Uz duboko religioznu i duhovnu korist, koju donosi ova knjiga,
treba istaknuti još i ovo: kratak, ali solidan tumač rješava ne jasnoće
svetoga teksta i upozorava na važnija mjesta. Posebna je briga po¬
svećena povijesnom određivanju datuma svake pojedinosti u Kri¬
stovu životu. U Dodatku je sažeto donesen uvod u pojedina Evan¬
đelja i najvažniji podaci iz biblijske arheologije, zemljopisa i novo-
zavjetne povijesne situacije, što sve omogućuje bolje razumijevanje
i pronicanje u život i nauku Gospodina Isusa.

Primite stoga ovo Evanđelje kao knjigu dragu, knjigu potrebnu
kao priručnik kršćaninov.

Neka ono uđe u svaku katoličku kuću i neka postane omiljelo
štivo — kao neka vrst prisutnosti Krista Učitelja među vama!

Blagdan sv. Jeronima, velikog prevodioca i tumača Sv. pisma (30.
rujna) pada ove godine na zadnju nedjelju u rujnu. Moja je želja
da se ta nedjelja u ovoj godini u svim župama održi kao »nedjelja

10 SEPER

145

Evanđelja« na kojoj će dušobrižnici svojim vjernicima rastumačiti
značenje Evanđelja za život kršćanina i poučiti ih o važnosti čitanja
Evanđelja.

Knjiga sv. Evanđelja neka bude nerazdruživ pratilac Kristovim
vjernicima. Oni će u njoj naći putokaz, utjehu, jakost.

Neka zato uđe knjiga Evanđelja u sve katoličke domove, da evan¬
đeoska nauka prodahne što više osobni, obiteljski i javni život!

U Zagrebu, dne 3. rujna 1962.

Dr. Franjo Seper, v. r.
nadbiskup

Okružnica

PRED ODLAZAK NA KONCIL

Draga braćo svećenici!

Dragi vjernici!

Nedavno sam vam stavio na srce želju i poziv sv. oca Ivana XXIII.
da molitvom i djelima pokore pridonesete svoj udio za uspješan rad
II. vatikanskog općeg crkvenog sabora koji će, Božjom pomoći, po¬
četi na blagdan Materinstva B. D. Marije, 11. listopada.

Neposredno pred odlazak u Rim osjećam potrebu da se ponovo
obratim na vas i da vas zamolim da za vrijeme trajanja Koncila,
svojim molitvama, žrtvama i dobrim djelima budete uz nas biskupe.
Mi smo biskupi svjesni da će naš rad u koncilskim sjednicama biti
uspješniji i plodonosniji ako ga budu u što većoj mjeri pratile mo¬
litve svećenika, redovnika, redovnica i vjernika po čitavom svijetu.
Jer svi smo mi jedno u Kristu Isusu. Pogotovo u tako važnom doga¬
đaju u životu Crkve svi moramo biti jedno srce i jedna duša.

II. vatikanski koncil pružit će veličanstven prizor jedinstva i ka-
toliciteta, sveopćenitosti Crkve. Na apostolskom saboru u Jeruza¬
lemu bio je okupljen neznatni broj prvih Kristovih apostola. Do
danas, kroz skoro dvije tisuće godina povijesti Crkve, taj je apostol¬
ski zbor prerastao u zbor biskupa rasijanih na svih pet kontinenata.
U neposrednoj blizini groba apostolskoga prvaka sv. Petra, Petrov

146

će nasljednik Ivan XXIII. biti okružen impozantnim brojem biskupa
svih narodnosti, rasa i jezika. Uza sve razlike u kulturi, običajima
obredima, njih sjedinjuje jedna vjera, isti sakramenti i isti vrhovni
poglavar. Jedinstven prizor, jer još nikada u povijesti nije bio na
okupu tolik broj predstavnika katoličke hijerarhije.

Katolička će Crkva dokazati da još uvijek čvrsto stoji na pozici¬
jama Božje objave, evanđelja i crkvene predaje, ali da razumije
»znake vremena« i da se znade prilagoditi potrebama vremena u
kojem njezina djeca žive. Naše je stoljeće historijska prekretnica u
razvoju čovječanstva. Crkva to dobro znade. Ali znade i to da je
»Isus Krist jučer i danas,, isti i uvijeke« (Heb 13, 8). Crkva drugo ni
ne želi nego da Isusa Krista i njegovu autentičnu »blagu vijest«,
evanđelje unosi među današnji svijet onim jezikom i onim sredstvi¬
ma koja odgovaraju čovjeku današnjice. A to je također svrha zbog
koje je Ivan XXIII. sazvao II. vatikanski koncil.

Mnogi postavljaju pitanje: Hoće li Koncil uspjeti? Bilo bi odveć
djetinjasto zamišljati kao da će nakon Koncila odjednom sve postati
drugačije i da će odjednom nastati neki čudan preobražaj svijeta. —
Uspjeh Koncila ovisi o svakom pojedinom članu Crkve. U onoj mjeri,
u kojoj budemo prihvatili odredbe Koncila i proveli ih u svoj sva¬
kodnevni život, ležat će uspjeh ii neuspjeh Koncila. Svaki je crkveni
sabor zaorao duboku brazdu u životu Crkve. Mi i danas još živimo
od baštine Tridentinskog koncila, pred četiri stoljeća. Tako će i bu¬
duća pokoljenja osjećati u mnogomu blagodati II. vatikanskog
koncila.

Svima nama biskupima bit će velika utjeha kad budemo znali da
su naši vjernici u duhu s nama i da njihove molitve podupiru naša
nastojanja.

Na dan početka Koncila, dne 11. listopada u 10 sati, neka zvone
zvona u svim crkvama širom čitave nadbiskupije. Vjernici koji mogu
neka u to vrijeme dođu u crkvu da se privatno ili zajednički mole
za dobar početak i uspješan rad općega crkvenog sabora.

U Zagrebu , dne 27. rujna 1962.

Dr. Franjo Seper, v. r.
nadbiskup

147

PRECASNA I VELEČASNA GOSPODO!

Preuzvišeni gospodin naš nadbiskup dr. Franjo Seper održao je
na vatikanskom radiju 31. X. o. g. govor prigodom ovogodišnjeg
Papinog dana. Budući da je taj govor veoma informativan s obzirom
na rad Koncila, a ličnost je pape Ivana XXIII. koja je osvojila
simpatije cijeloga svijeta, prikazana u tako realnoj i nadasve pri¬
vlačnoj slici — neka upravitelji crkava gore spomenuti govor pro¬
čitaju kod sv. misa vjernicima na Papin dan, u nedjelju 4. XI.

»Svake su godine za Papin dan srca vjernih katolika čitavoga
svijeta na poseban način okrenuta prema Rimu, jer ovdje Petar
apostol u osobi svoga nasljednika vrši vlast, koju mu je dao sam
božanski Spasitelj, da veže i razrešuje. Odavle on vodi brigu za sve
Crkve i utvrđuje svu braću po svijetu, biskupe i svećenike i vjer¬
nike u onoj vjeri, koju je tako odlučno ispovijedao kod Cezareje
Filipove i u onoj ljubavi radi koje je pustio da ga drugi opašu i
odvedu na križ.

No, ove godine valjda kao nikad prije i srca i uši i oči svih kato¬
lika, a tako reći i svih ljudi, koji žele sebi i svijetu novih duhovnih
snaga, bez obzira jesu li kršćani ili nisu, uprte su u ovaj vatikanski
brežuljak, u ovu baziliku sv. Petra, u ovoga jednostavnog i Ijube-
znog starca Ivana XXIII. koji danas drži kormilo Kristove lađe.
Sa svih strana svijeta sazvao je na grob prvaka apostolskoga sve
biskupe cijele katoličke Crkve. Oni su se sabrali u Duhu Svetome
da zajedno s njime razmotre što treba učiniti u ovom kritičnom
položaju svijeta, da zaključe: kako izvesti da Crkva na svoje najviše
jarbole postavi što sjajnije svjetlo istine i da lakše nađe put k spa¬
senju svih, koji su zalutali; i kako da Crkva kao pravi kovčeg Noin
što prije sabere u sigurnost svoga majčinskog krila one, koji se uta-
pljaju u ovom uzburkanom moru svakakvih misli i svakakvih strasti.

Biskupska služba po nauci sv. Ciprijana počinje od Petra, jer je
njega prvoga Isus postavio za biskupa, a sve je druge biskupe onda
njemu pridružio. Zato je sadašnji nasljednik sv. Petra htio da u
ove dane sve biskupe skupi u jedno oko sebe i da svi zajedno pođu
na grob sv. Petra, pa da onim žarom i ljubavlju i požrtvovnošću,
kojim su nekada apostoli sa sv. Petrom pošli da obrate poganski
svijet, i da sada zbor sviju, koje je Duh Sveti postavio da uprav¬
ljaju Crkvom Božjom, poduzme obnovu Crkve te preko toga obnovu
i spasenje današnjega svijeta.

14S

Sv. je Otac sve učinio što je bilo moguće da se takav zbor što
šire i što dublje pripremi kao nijedan do sada. On je osobno s veli¬
kom ljubavlju i očinskim poticajima pratio rad pripravnih komisija.
On je htio da sav svjetski episkopat što je moguće više i šire sudje¬
luje već u pripremanju sabora, a i sada, kad se Sabor sastao, makar
kako Sv. Otac želi da rad što brže i što bolje napreduje, on jednako
želi da se ostvari što veća sloboda i širina raspravljanja. On hoće
da se svaka dobra misao čuje i da se iskoristi sve što može biti na
dobrobit Crkve i čovječanstva a na slavu Božju. Dok radovi i disku¬
sije na Saboru s lijepim izgledima i nadama napreduju, mi ovdje
sabrani i ujedinjeni biskupi moramo reći i priznati, da nad svim
ovim Saborom dominira i nadahnjuje osoba samoga Pape, možda
više nego što je to ikada bilo u povijesti Crkve. Ova očinska dobrota
i pristupačnost, ovaj vedri optimizam, ova nepokolebiva vjera u moć
i pomoć Božju, ma što došlo, ova jedinstvena poniznost, kojom pri¬
hvaća nadahnuća Božja, ova srdačna i topla ljudska prostodušnost
— sve te lijepe odlike Papine duše, koje mu je usadio Duh Sveti,
pretaču se preko čitavog Sabora i stvaraju atmosferu povjerenja i
topline kakva vlada u jednoj dobroj obitelji. Zaista mi moramo već
sada reći, da je ovo Sabor Ivana XXIII.

Sveti Otac znade i osjeća kako vjerna katolička srca širom zemlje
biju za njega. On zna, kako mnoge duše žarko mole, nesebično se
žrtvuju za ovo sveto njegovo djelo: opći Sabor. On znade da je to
oduševljenje živo po čitavom svijetu. To i jest jedan od razloga, za¬
što je Papa tako vedro raspoložen i zašto iz njegova srca stalno
izvire velik optimizam koji bodri i tješi sve biskupe i čitavo kršćan¬
stvo. On zna da se Gospodin neće oglušiti na toliki žar i da će izliti
svoga Duha u obilju i dati svojoj Crkvi novu ljepotu i spasiteljsku
uspješnost u današnjem svijetu. Ivan XXIII. je kao svoje geslo iza¬
brao: poslušnost i mir. Te su ga dvije velike misli vodile kroz cijeli
život. Dok je bio u nižim službama, cijelim je srcem bio odan i
poslušan svim poglavarima koje mu je Bog postavio. I eto dogodilo
se da ga je Bog postavio na papinsku stolicu. Čovjek bi možda mo¬
gao reći da Papa nema kome biti poslušan jer je vrhovni poglavar
i namjesnik Božji na zemlji. Ali papa Ivan XXIII. upravo je oče¬
vidan dokaz kako i Papa može i treba biti poslušan. Ivan XXIII.
kao papa cijelim je srcem uvijek poslušan u svim Božjim poticaji¬
ma. Kad gledamo njegov lik i njegova djela, zorno vidimo, kako
je njegova duša fina i osjetljiva na svako Božje nadahnuće. On je
zaista utjelovljena poslušnost koja je sva odana Bogu i poglavarima,

149

a ipak topla, ljudska, srdačna, rasvijetljena. Tako nastaje divan pri¬
mjer i svećenicima i vjernicima u vršenju ove toliko potrebne krepo¬
sti. A mir je uvijek bila i jest njegova želja. Pravedan mir, a još više
ljubavi pun mir, koji iz srca izvire i prelijeva se u sve oko sebe .—
Kristov mir. Mir koji je radostan i Ijubezan i zato pun svetoga
čovjekoljublja. Oko toga mira Ivan XXIII. mnogo nastoji. Na taj
mir on poziva kao na velik cilj i veliku želju svih plemenitih ljudi.
Taj mir on nosi u sebi, te čini da ga svi, koji dođu s njim u doticaj
nekako dožive i osjete. On zna da je takav pravi Božji mir nemoguć
bez milosti Božje i da se na svijetu neće ostvariti nikada u potpu¬
nosti. Previše ima ljudi koji nisu spremni na odricanje i žrtve koje
iziskuje takav mir, ali Papa ipak poziva kršćane, on poziva vjernike
na taj i takav mir.

Načinimo mi svoju malu dužnost. Nikada neće biti dobro ako bar
mi ne načinimo što možemo. Budimo mi pažljivi i poslušni svemu
onome što je dragi Bog nadahnuo. Budimo velikodušni prema Bogu
i prema drugim ljudima. Načinimo svoju malu dužnost! Sveti se
Otac posebno i s pravom raduje u ove dane Koncila, kad vidi oko
sebe sabrane biskupe iz čitavoga svijeta, a to više nisu samo biskupi
bijele rase. To čini da njegovo srce treperi od radosti. Ovdje u ba¬
zilici sv. Petra ovih dana ima velik broj biskupa i drugih rasa iz
svih kontinenata. Crni i žuti biskupi sjede sada u vrhovnom saboru
Crkve. Novo veliko proljeće eto već daje svoje prve cvjetove u ovoj
bazilici vatikanskoj. Već naša misao može unaprijed vidjeti kako se
Ime Kristovo slavi po čitavom svijetu u mnoštvu jezika, a jednim
srcem i jednim žarom ljubavi. Ivan XXIII. je posebno zabrinut i
posebno je mnogo učinio za mlado kršćanstvo u mladim zemljama
Azije i Afrike koje su istom nedavno došle do svog političkog osa¬
mostaljenja. S koliko nježnosti i istinske ljubavi gledamo sada to
mnoštvo koje je odasvud nagrnulo u Vječni grad. Papa kod toga mi¬
sli na nekadašnje dane kad je Crkva bila samo šačica u poganskom
moru, a sada je ona već veliko more, velik ocean novih naroda i
rasa i jezika.

Od davnine su pape uzeli naslov: sluga slugu Božjih. Ivan XXIII.
nosi taj naslov stvarno i vidljivo da to svaki osjeća koji mu se nađe
blizu. No to osjeća i svaki koji samo izdaleka prati njegov rad, nje¬
gove geste, njegove jednostavne riječi. On je sluga Božji, koji hoće
Bogu služiti i koji se raduje što Bog prima njegovu službu. U ve¬
likoj i nepokolebivoj odanosti nebeskom Gospodaru, Papa želi da s
povjerenjem izvrši svoju službu papinstva što bolje. A i svima nama

150

želi utisnuti tu svijest i radost da poslužimo Gospodinu u ove svete
dane za njegove svete ciljeve. Možda je baš ta svijest da treba Bogu
poslužiti i neograničeno povjerenje u nebeskoga Gospodara da će
uvijek pomoći svog slugu, da izvrši što mora, potaknulo i ohrabrilo
Ivana XXIII. da načini velik korak — za kojega su mnogi govorili
da je to uzaludno — da pozove nesjedinjene kršćane u sveto jedin¬
stvo. Papa znade da to Bog jedini može izvesti, ali je osjetio da se
Bog u toj stvari hoće s njime poslužiti.

I gle čuda! Kao da je Gospodar počeo zaista da čini čudo toliko
željkovano. Pokrenula su se srca kršćana širom svijeta i počeli smo
svi misliti što bi trebalo učiniti, da se svi kršćani nađu zajedno
sjedinjeni u jednoj zajednici vjere, sakramenata i organizacije. Papa
je pozvao nesjedinjene neka i oni pošalju predstavnike na ovaj
sabor da vide i čuju i osjete, kako živi i bori se i nastoji i diše Crkva
katolička i kako kuca njegovo očinsko srce, srce nasljednika Petrova.
Tu ih na ništa ne sili, ali mogu sve vidjeti i saznati.

Možda se ipak bolje shvatimo pa oprostimo jedni drugima, što smo
loše činili mi i oci naši, te se nađemo zajedno kao jedno srce u
Isusu Kristu, a da se od sada svi borimo za nauku, koju nas je Krist
učio i za spasenje svijeta po sakramentima, koje je Krist ustanovio
pod vodstvom jednoga pastira. Lijep se broj odijeljenih kršćana na¬
lazi ovdje na Saboru. Pažljivo se zanimaju i prate sav rad Sabora.
To nas sve biskupe, a navlastito Sv. Oca napunja neizmjernom ra¬
došću, jer tko ne bi želio da se izvrši najživlja želja s Posljednje
večere: da svi budu jedno. Nažalost, neke nesjedinjene Crkve još
nisu poslale svojih promatrača. Ipak se nadamo da će naskoro i oni
doći te da će milost Božja i u nama i u njima učiniti svoje.

Razmišljajući o svemu tome, zar bi moglo biti vjernoga kršćanina
koji ne bi od srca kliknuo: »SAČUVAJ, BOZE, I POZIVI PAPU
NAŠEGA IVANA!«

U Rimu, na blagdan Krista Kralja, 28. listopada 1962.

Dr. Franjo Seper, v. r.
nadbiskup zagrebački

151

Odluka

SPOMEN SV. JOSIPA U KANONU MISE

Zadnjih godina često su puta biskupi i bogoslovi izražavali želju
da se u misne tekstove (bilo u Confiteor bilo u Kanon) uvrsti ime
sv. Josipa da bi time sve veći porast pobožnosti i teološke produblje¬
ne nauke o Zaručniku BI. Dj. Marije i Zaštitniku Crkve, dobili svoj
izražaj i u liturgiji. Sveti je Otac uvažio tu želju i to je bilo priopće¬
no koncilskim očima dne 13. studenoga o. g. na generalnoj XVIII.
kongregaciji. S ponosom možemo spomenuti da je baš jedan hrvatski
biskup imao pri tome značajnu ulogu. Na saborskoj sjednici dne 10.
studenoga preuzv. je mostarski biskup dr. Petar Ćule s velikim zano¬
som govorio o sv. Josipu i predlagao da njegov spomen bude stavljen
u misne molitve.

Prema dekretu Sv. kongregacije obreda ima molitva Infra Actio-
nem ubuduće glasiti ovako: »Communicantes et memoriam veneran-
tes in primiš gloriosae semper Virginis Mariae, Genitricis Dei et
Domini nostri lesu Christi, SED ET BEATI IOSEPH EIUSDEM
VIRGINIS SPONSI ET beatorum Apostolorum ac Martyrum tuo-
rum . . .«.

Ova promjena stupa na snagu dne 8. XII. o. g. Nadamo se da ćemo
s vremenom dobiti na posebnom listu promijenjeni tekst molitve
»Communicantes«. Ukoliko bi svećenici unosili ovu promjenu u
svoje misale, neka to učine uredno, po mogućnosti kaligrafski ili te¬
hničkim pismom da se ne nagrdi tekst Kanona.

U Rimu , dne 3. prosinca 1962.

Dr. Franjo Seper, v. r.
nadbiskup zagrebački

Odluka

MISE ZORNICE U ZAGREBAČKOJ NADBISKUPIJI

Sa stupanjem na snagu, dne 1. I. 1961., novoga »Kodeksa rubrika«
ukinute su sve liturgijske povlastice, indulti i običaji koji su u pro¬
tivnosti s novim rubrikama (Motu proprio »Rubricarum instructum«
od 25. VII. 1960., br. 3.). S tim je došlo u pitanje i daljnje služenje
»zornica« (misa »Rorate«) u Adventu kako je bio pradavni običaj u
našoj nadbiskupiji, potvrđen dekretima Sv. kongregacije obreda i
našom sinodom god. 1925. Zbog uređenja ovog pitanja obratio sam
se u studenom o. g. na Sv. kongregaciju obreda.

Sveta je kongregacija dne 29. XI. o. g. na ovu moju molbu, podi¬
jelila indult na pet godina, pod br. Z/10/1962, kojim dozvoljava da
se u svima crkvama i oratorijima zagrebačke nadbiskupije može slu¬
žiti jedna misa »Rorate«, i to do 16. XII. uključivo kao votivna misa
III. razreda, a od 17. XII. kao votivna misa II. razreda.

Prema tomu se »zornice« mogu služiti u sve dane Adventa izuzev¬
ši sve nedjelje, blagdane sv. Andrije i Bezgr. Začeća te Badnjak. U
ovim se misama uzima Gloria, ali ne Credo. U misama do 16. XII.
dopuštene su dvije komemoracije, dakle od blagdana, ako pada na
taj dan, i u svakom slučaju od ferije. U misama počevši od 17. Xli.
dopuštena je samo jedna komemoracija, tj. od ferije (prema tomu se
blagdan sv. Tome 21. XII. ne komemorira).

Napominjem da je služenje misa »Rorate« povlastica, a ne obveza.
Prema tomu, ako koji dušobrižnik želi da na koji dan u Adventu
služi misu u skladu s Direktorijem (npr. na blagdan bi. Nikole Ta-
velića, sv. Nikole, sv. Tome, na kvatre), može to učiniti, samo neka
ta misa ne bude u vrijeme kad se inače u dotičnoj crkvi služi
»zornica«.

U Rimu , dne 2. prosinca 1962.

Dr. Franjo Šeper, v. r.
nadbiskup

153

1963

Opći sabor drugi vatikanski,
događaj godine

Ako se zapitamo što je prošla godina najznačajnije donijela cije¬
loj Crkvi katoličkoj, dapače čitavom kršćanstvu, svi će odmah i bez
oklijevanja odgovoriti: počeo je XXI. ekumenski sabor, II. vati¬
kanski. Taj je događaj uzbudio toliko zanimanja, s takvom je općom
radošću bio dočekan i imao je tako širok odjek, da ga svi vjernici
bez sumnje moraju držati prvim događajem godine.

Zato sam se odlučio da vam na svršetku ove godine progovorim
nekoliko riječi upravo o tome događaju, znajući da svi to od mene
očekujete nakon što sam kao vaš natpastir u radu Sabora aktivno
učestvovao.

Znam da vas toliko ne zanimaju različite pojedinosti i činjenice
kako se sam Sabor odvijao, jer današnja tehnička sredstva uklanjaju
daljine i omogućuju da više puta čovjek koji je stotinama kilometara
daleko ima bolji pregled od onoga koji u samim događajima sudje¬
luje. Neki su od vas imali prilike da preko televizije vide sve de¬
talje veličanstvene svečanosti prigodom otvaranja Sabora dne 11.
listopada, kao i druge svečanije zgode, a o samom toku saborskoga
rada sve vas je vrlo iscrpno informirao naš lijepo uređivani pri¬
godni tjednik »Glas s Koncila«, iako u skromnom tehničkom ruhu.

Vas prije svega zanima što se može već sada iznijeti kao rezultate
i plodove ovoga prvog zasjedanja; kakve ciljeve Sabor sebi po¬
stavlja; kakvi su izgledi i nade za njegov uspjeh; i što nam je u
tom vidu činiti u novoj godini 1963.

154

1. POGLED U DOSADAŠNJI RAD

Svima je poznato da je ovaj Sabor pripreman šire i marljivije
nego ijedan od dosadašnjih 20 općih sabora. Otkad ga je Sv. Otac
dne 25. siječnja 1959. navijestio, po čitavom je katoličkom svijetu
odmah započelo živahno kretanje i rad u različitim smjerovima, kako
bi se Crkva što bolje pripravila za taj događaj. Samo uže priprav¬
ljanje Sabora imalo je po želji Sv. Oca dvije faze. Prva faza, u
kojoj su bili pitani za mišljenje svi biskupi cijeloga svijeta kao i
katolički visoki znanstveni zavodi, iznijela je na vidjelo mnoštvo
problema i sabrala ogroman materijal. Tada su, u drugoj fazi, pre¬
uzele taj materijal pripravne komisije, u kojima su radili brojni bi¬
skupi, bogoslovi i drugi istaknuti katolički stručnjaci iz čitavoga
svijeta. Komisije su radile dvije godine i kao rezultat njihova rada
izašlo je preko 60 nacrta različitih dekreta, koji su trebali biti pred¬
loženi Saboru na diskusiju i prihvaćanje. Neki od tih nacrta tiču
se crkvene nauke, a velika se većina odnosi na crkvenu disciplinu,
te na organizaciju njezina života i djelovanja.

Kad je Sabor dne 11. listopada 1962. započeo svoje prvo zasje¬
danje, nije se moglo, tako reći, još ništa predvidjeti kako će se rad
odvijati. Ponajprije, nikada se još u povijesti Crkve nije pred jedan
sabor postavio tako složen zadatak kao pred ovaj Sabor: da provede
svestranu obnovu Crkve i da svetu nauku donese svijetu obučenu u
novo ruho kakvo bi više odgovaralo mogućnostima shvaćanja dana¬
šnjih ljudi. A to je izričita želja Pape koju je ponovio u govoru
prigodom otvaranja, kao i želja svih revnih katolika koji osjećaju
potrebu da se pomogne sadašnjem svijetu. Bilo je i prije u povijesti
Crkve sabora koji su htjeli provesti široku reformu, kao sabor u
Konstanci (1414.—1418.) te sabor tridentinski (1515.—1563.), no ta
su obadva sabora trajala dugo (prvi 4 a drugi 18 godina, s prekidi¬
ma). Ipak nijedan od njih nije želio tako svestrano zahvatiti kao ovaj
sadašnji. A zatim, nikada dosad nije ni na jednom saboru sudjelo¬
valo ni približno tako veliko mnoštvo biskupa; a to onda znači i
toliko mnoštvo različitih iskustava te potreba prema različitim kra¬
jevima i zemljama.

To pomanjkanje sličnoga primjera u povijesti moralo se odraziti
na radu Sabora, jer su se metode kako će Sabor raditi morale istom
otkriti tokom početnih raspravljanja a nisu se mogle jednostavno
preuzeti iz prijašnjih sabora.

155

Ako sve to uzmemo u obzir, pa ako još pomislimo na to kako da¬
nas često puta dugo traju različite međunarodne konferencije o pi¬
tanjima o kojima se inače mnogo raspravlja i gdje nije potrebno
tražiti nove načine kako će se diskutirati, nitko se neće ni najmanje
čuditi, što se Sabor u ovom svom prvom zasjedanju našao pred
velikim problemom: kako organizirati rad da sve bude zrelo pro¬
mišljeno, a brzo izvedeno; da se osigura sloboda i mogućnost da
svaki biskup saopći svima svoje mišljenje, ako to drži potrebnim,
a da se ipak stvari ne otegnu u beskraj i da se što prije dođe do re¬
zultata koji sav kršćanski svijet očekuje.

U 36 općih sastanaka (generalnih kongregacija), koliko ih je odr¬
žanih tokom ovog prvog zasjedanja, saborski su oci 607 puta uzeli
riječ a osim toga je predano oko 600 pismenih primjedaba. Pored
toga je održano 39 glasovanja. Od predviđenih, više od 60 nacrta,
moglo je doći na red samo njih 5 od kojih su iscrpno raspravljeni
nacrti o svetoj liturgiji, o sredstvima za širenje misli (tisak, radio,
televizija i drugo) i o radu za sjedinjenje kršćana, a samo općenito
su prorešetana dva dogmatska nacrta, o izvorima Objave i o Crkvi.

Ovo je prvo zasjedanje pokazalo da je potrebno da se taj ogromni
pripremljeni materijal sažme na nekoliko najhitnijih stvari, te tako
sažete nacrte staviti pred cjelokupni Sabor na raspravljanje. To je
silno težak zadatak, jer nipošto nije lako sve to veliko mnoštvo pro¬
blema s kojima se sukobljava moderni čovjek i na koje Crkva da¬
nas mora odgovoriti, reći u nekoliko riječi, a ipak tako da se pro¬
blemi ne prikriju nego da svima bude jasno što se hoće reći i što
treba uraditi.

Zato je Sv. Otac imenovao posebnu komisiju kojoj je na čelu
kardinal državni tajnik Amleto CICOGNANI, da zajedno sa koncil-
skim komisijama preudesi u tom smislu sav materijal do jesenskog
zasjedanja koje će početi na Malu Gospu, 8. rujna 1963. Tako se
može reći da Sabor nije prestao s radom, makar su se biskupi vratili
u svoje dijeceze. Mi koji se nalazimo u pojedinim komisijama, morat
ćemo tokom godine dosta vremena proboraviti u Rimu sudjelujući
u tom intenzivnom radu.

Sabor je, prema tome, ostao otvoren i on dalje neprestano radi.
Sada doduše manje vidljivo za svjetsku javnost, ali ne zato manje
ozbiljno i — kako se nadamo — uspješno.

156

2. REZULTATI PRVOG ZASJEDANJA

Prvi rezultat Koncila bio je doživljaj općenitosti, katoliciteta naše
Crkve. Kristova Crkva ne pozna granica geografskih, rasnih, nacio¬
nalnih. To smo svi teoretski znali, ali se to nikada u povijesti nije
očitovalo tako vidljivo, i upravo opipljivo kao na Saboru. To je bio
doživljaj ne samo za nas koncilske oce, nego i za sve one, strane i
domaće, koji su svakog dana dočekivali koncilske oce na Trgu Sv.
Petra, i za sve one koji su po čitavom svijetu putem štampe, radija
i televizije pratili rad Koncila.

Drugi je rezultat bila spoznaja našeg jedinstva u raznolikosti.
Bili smo svi jedno u vjeri, u sakramentima, u priznavanju hijerar¬
hijskoga vodstva nasljednika apostolskoga zbora: biskupa pod vod¬
stvom Pape. Kakogod smo se razlikovali u mentalitetu, kulturi, no¬
šnji, obredima, načinu izražavanja, svi smo istim težnjama bili okup¬
ljeni kod groba sv. Petra i oko Petrova nasljednika. Zato je lijepo
rekao na zadnjoj, 36. generalnoj kongregaciji, francuski kardinal
Lienart: »Naša raznolikost nas je obogatila«.

Na Saboru je vladala potpuna sloboda izražavanja misli. Mnogi
su možda očekivali da će na Koncilu uglavnom biti parade na kojima
će 2.500 biskupa pod mitrama svečano reći »Amen«, na unaprijed
pripravljene tekstove. Koncil je, međutim, pružio sasvim drugu sliku.
Svaki je koncilski otac imao pravo da govori i da potpuno iskreno,
slobodno i otvoreno kaže svoje mišljenje. Dakako da su se tu čula
i mnoga suprotna mišljenja. Baš je to stvorilo divnu atmosferu slo¬
bode u traženju najboljega rješenja.

Svima je poznato kako je neki dio novinarstva, uvijek željan
senzacije, proglasio da unutar Sabora postoje suprotne stranke koje
se oštro sukobljavaju. To se grubo naduvalo i željelo prikazati kao
znak dubokog rascjepa u suvremenoj Crkvi. Takvo shvaćanje je
moguće kod onih koji nisu upućeni u teološku problematiku. Sabor¬
ski oci nisu to tako shvaćali.

Naprotiv, daleko od toga: Sabor je pokazao kako je duboka jedin¬
stvenost suvremenog katolicizma u svim bitnim stvarima i kako su
svi pastiri duša živo zauzeti i prožeti željom i spremnošću na žrtvu
da bi se poslanje Crkve u ovo vrijeme što bolje izvršilo.

Jedino u tome kako će se to provesti pokazala su se, kako je i
razumljivo, različita mišljenja i tendencije, koje su u Saboru bile
izražavane divnom islcrenošću i nepomućenom ljubavlju, bez ikakvog
traga mehaničkog prihvaćanja tuđih mišljenja ili diktiranja s vrha,

257

koje se često nepravedno pripisuje Crkvi, ili nezdravog sektaštva i
strančarstva pod svaku cijenu, od kojega često nisu daleko sinovi
ovoga svijeta. Sama saborska dvorana — bazilika sv. Petra, pružala
je u tom smislu izvrsno svjedočanstvo o muževnoj i slobodnoj zrelo¬
sti suvremene Crkve. Ona je bila odlučno opovrgnuće svih prigovora
onih suvremenika koji hoće da je Crkva ostarjela i zastarjela, da je
postala neživotan organizam koji se drži samo silom ustrajnosti
(inercije).

Već taj prizor u koncilskoj dvorani predstavlja krasan rezultat
ovoga Sabora jer se pokazalo da možda nikada nisu svi sinovi Crkve,
tamo od prvoga apostolskoga Sabora u Jeruzalemu koji se ne bez
razloga doziva u sjećanje u ove dane, bili tako jedinstveni u živoj
vjeri i pouzdanju u Isusa Krista i u želji da se njegovo spasenje
donese svemu svijetu. Nekadašnji su sabori često pružali žalosnu
sliku dubokih razdora u samim pitanjima vjere, kad su teška krivo¬
vjerja prijetila da unište Crkvu; često su bili poprište sukobljavanja
različitih ovozemaljskih interesa vladara i knezova.

Ništa takovo nije se vidjelo na ovome Saboru. Kao što su nekoć
apostoli na Saboru u Jeruzalemu raspravljali kako da Kristovo spa¬
senje donesu neznabošcima u prikladnom obliku, a da ih ne opterete
ničim što je prigodno i nenužno, tako je i ovaj Sabor bio sav zao¬
kupljen pitanjem, kako da Kristovo spasenje u ove dane donese na
što prikladniji način svim narodima svijeta. Samo u načinu javila
su se različita mišljenja i suprotnosti. Jedni su naime bili skloniji
radikalnijem odbacivanju nekih starih formi i smionom prihvaćanju
novih načina i traženju novih puteva, a drugi su držali da se stare
prokušane forme nikako ne smiju odbaciti ili umanjiti, jer su bili u
strahu da se time ne bi umanjio ili oslabio i sam sadržaj. Treći su
opet mudro nastojali da idu posrednim putem, držeći se načela da
uvijek treba povezivati novo i staro.

Najznačajniji konkretan rezultat u dosadašnjem radu Sabora po¬
stignut je na području svete liturgije. Nacrt o obnovi liturgije bio
je diskutiran u 15 općih sastanaka na kojima je govorilo 328 otaca.
Iza toga je nacrt u načelu prihvaćen, a dosada je Komisija za litur¬
giju Ispravila po zahtjevima saborskih otaca predgovor i prvo pogla¬
vlje koji su izglasani i odobreni ogromnom većinom. Tu se ide za
tim kako bi se što više oživjelo i omogućilo mnogostruko aktivno
sudjelovanje vjernika u svemu liturgijskom životu Crkve te kako
bi se dalo mjesta uvođenju plemenitih elemenata različitih domaćih
kultura u okvir svetih obreda. Time što je ogromnom većinom pri-

158

hvatio predgovor i prvo poglavlje, Sabor je usvojio načela za takvu
obnovu, a naročito da se dade više mjesta živom jeziku u liturgiji,
što je preduvjet za uspješno sudjelovanje vjernika.

3. CILJEVI, IZGLEDI, NADE

Mogao bi netko reći da su pozitivni i konkretni rezultati ovog
prvog zasjedanja veoma mršavi. Danas ljudi misle da sve mora ići
brzo i užurbano kao što je brz i užurban tempo suvremenog života.
Ipak takvo shvaćanje nije ispravno. Koncil je jedan vrlo složen i
mnogostruk događaj. Njegov upliv i posljedice nipošto nije moguće
odmah i neposredno uočiti. Pogotovo kad se tu radi o nečemu što je
prvenstveno duhovnog karaktera i što lako izbjegne našemu povr¬
šnom pogledu. Da je ovo prvo zasjedanje već donijelo također kakav
izraziti i fulminantan dekret, to bi doduše svi bolje zapazili, ali kakav
bi bio pozitivan upliv toga dekreta na čovječanstvo, što bi konačno
proizašlo iz toga dekreta, to se ne bi moglo odmah vidjeti. Koncili
rade za stoljeća. Oni pripremaju i iznutra pokreću tajne duhovne
snage čovjekove da se pod utjecajem Duha Božjega izvede daleko¬
sežna obnova na dugačke rokove.

Ovaj jje Koncil izabrao da radi bez žurbe i bez naglih istupa. Po
želji sv. oca Ivana XXIII. koju su svi objeručke prihvatili, on hoće
provesti korjenit zahvat u unutrašnji život Crkve i u njezino spasi-
teljsko djelovanje prema unutra i prema vani; nagli i nedovoljno
promišljeni gesti, oštro proglašavanje već upotrebljavanih metoda,
demonstrativni nastupi s gotovim receptima možda bi više buke
uzbudili, ali je pitanje da li bi zaista i stvarno donijeli trajan i dubok
uspjeh na slavu Božju i na spasenje sviju duša. A to je jedino
važno.

Jedno je dobro opet naglasiti: opći sabor nije sazvan zato da ukine
evanđelje ili da izbriše makar samo jednu rečenicu iz svetoga zako¬
na Božjega. Na početku svake sjednice svečano se izlagala knjiga
Evanđelja na oltaru u saborskoj dvorani, kao simbol da je Evanđelje
temelj na kojemu Sabor stoji. Sabor ne želi prešutjeti ni jedne objav¬
ljene istine. Prilagođivanje današnjem vremenu ne znači prešućiva¬
nje. Sabor nema ni svrhe ni nakane da proglasi kako grijesi više nisu
grijesi, ili da uzakoni mnoga zla koja su se uvukla i uvriježila u
modernom svijetu. Varaju se svi oni koji možda očekuju od ovoga
Sabora nešto u tom smislu kao da će on olakšati griješan život

159

onima koji su se udaljili od Kristova zakona. Crkva ne može nikada
postati nevjerna svome Gospodinu, jer će proći nebo i zemlja, ali
riječi Kristove neće proći (usp. Mk 13, 31).

Sabor je nasuprot svjestan da nastupa nova era povijesti čovje¬
čanstva, kojoj treba izaći u susret. Nova era, koja bi mogla biti
slavna i veličanstvena, ali također opasna i strašna. Čovječanstvo je
— ne bez Božje pomoći — uspjelo iskoristiti darove koje je Bog
stavio u prirodu te dobiti u svoje ruke neslućena tehnička sredstva.
Čitava je zemlja najedanput postala nekako bliza i malena, i svi su
se narodi našli međusobno zbliženi kao jedna obitelj. Iz svega toga
mogla bi proizaći ili strahovita nevolja, vremenita i vječna, ili velika
blagodat za čitavo čovječanstvo. Sve ovisi o tome kako će ljudi
upotrijebiti snage koje su dobili u ruke, kakvo će biti njihovo srce.

Crkva znade da ona ima riječi svjetla i spasenja za sav svijet i za
sva vremena. Ona je svjesna svoje dužnosti da to svjetlo Kristove
istine i te nebeske snage Kristove milosti posreduje suvremenom
čovječanstvu bez obzira na geografski položaj, boju kože, politička
uvjerenja, ekonomsku snagu. Kako to učiniti sa što većim uspjehom,
eto u tome je sav cilj Sabora.

Crkva želi pozitivnim načinom iznijeti svijetu bogatstvo Kristove
istine i milosti i tim putem blagog upozoravan ja odvrnuti zalutale
s njihova puta koji ne vodi dobru i koji je već više puta na razli¬
čite načine osuđen. To ipak ne znači da do izričitih i otvorenih osuda
modernih zabluda ne može ili neće doći.

Sada se, međutim, prvenstveno radi o tome da se vječna istina
Kristova proglasi ovom sadašnjemu svijetu, ali po mogućnosti ne
više samo starim jezikom i u starim oblicima, koji su doduše uvijek
ispravni i točni, ali ih sadašnji svijet već slabo razumije i oni ga
ne diraju. Naći taj novi govor, zaodjeti staru i vječnu istinu u novo
ruho, to nije lak zadatak. Urediti i uspostaviti nove načine i nove
metode rada mjesto dosadašnjih, stoljećima prokušanih, nije bez
opasnosti jer se često u životu dogodi da čovjek koji nije bio zado¬
voljan s onim što je imao, već je tražio novo bolje, na koncu zapadne
u gore. A ipak Crkva ne smije ustuknuti pred poteškoćama, ona
mora nešto u tom smislu učiniti kako bi pomogla sadašnjemu svijetu.
Jer nije dosta da samo čuva talenat koji je dobila od Gospodina,
nego mora s njime raditi i privređivati (Mt 25, 14—30) na spasenje
duša.

Zato je razumljivo da Sabor mora raditi s velikom sviješću odgo¬
vornosti. On ne može na laku ruku ništa dosadašnje proglasiti besko-

160

risnim i štetnim, ili naglo i bez odvlači van ja usvojiti nove formule
i nove ustanove.

Na području vjere Sabor posebno želi svečano proklamirati svima
neke istine o samoj naravi Crkve i crkvene pripadnosti. Te su istine
doduše uvijek bile prisutne u nauci Crkve, ali nisu bile uvijek i nisu
još danas dovoljno žive u svijesti svakog pojedinog kršćanina. Tre¬
balo bi da poslije Sabora svi članovi Crkve, i biskupi i svećenici i re¬
dovnici i obični vjernici, bolje i dublje shvate veličinu i svetost svoga
poziva i svoga položaja, te življe osjete dužnost da se založe za dobro
svoje ljudske braće, dakako za duhovno dobro. A dakako da bi tre¬
balo dovoljno jasno, bar u najopćenitijim smjernicama, biti poka¬
zano, što i kako će svaki sudjelovati u tom djelu na opće dobro
svijeta, i kako će se uspješnije i svrsishodnije organizirati rad, da se
sile ne gube uzalud i da se sve postojeće snage iskoriste. Uglavnom
se može reći da gotovo svemu što Crkva čini i u čemu se njezin
život očituje, Sabor hoće pribaviti novi zamah i dati novo usmjerenje.

Svaki koji misli može se dosjetiti kako je radi toga izvanredno
važno da sveta nauka na Saboru bude izražena jasno i točno i bez
dvoznačnosti, ali također da bude izrečena tako da privuče, rasvi¬
jetli, obraduje, potakne, osvoji i goni na djelo. Svaka je rečenica
i svaka riječ tu važna; često jedna jedina riječ može značiti čitav
jedan program života!

Bilo, dakle, da se radi o iznošenju nauke, bilo da se radi o reformi
postojećih ustanova i uvođenju novih koje iziskuje naše vrijeme, Sa¬
bor mora postupati velikom zrelošću i razboritošću, a ipak svetom
smionošću. Zato je vrlo korisno što se čuju različita mišljenja: što
jedni ističu prednosti dosadašnjih oblika života i rada, a drugi se
bore za nove i obrazlažu njihovu korist i potrebu.

Tim putem Crkva misli i želi postići svoje unutrašnje ojačanje
i osvježenje da onda mogne razviti privlačnu i osvajalačku snagu na
suvremeni svijet, kao nekoć u svojoj prvoj mladosti.

Dosadašnji rad Sabora budi u nama velike i žive nade, da će
Crkva u tome uspjeti. Dah žive vjere i zanosnog oduševljenja i bezu¬
vjetne spremnosti na svaku žrtvu za Boga i duše strujao je u bazi¬
lici vatikanskoj kroz čitavo vrijeme prvog zasjedanja, on se osjećao
po čitavom svijetu; Crkva već osjeća tu svoju mladost i stvaralačku
snagu po milosti Božjoj i ona može biti sigurna da će po vjeri koja
brda premješta (Mt 21, 21—22) moći izvesti sav svoj program koji
joj je nadahnuo Duh Sveti i u kom ju On podržava koji je Sveđr-
žitelj (PANTOKRATOR) (Mudr 1, 7).

U SEPER

161

Jedna od velikih želja Sabora, koju je predodredio Sv. Otac, jest
pokrenuti i pospješiti sjedinjenje svih kršćana.

Mi smo se već nažalost priučili na to da kršćani žive jedni kraj
drugih razdijeljeni i pocijepani, a često i u nekoj latentnoj zavadi.
Kao da je to normalno i kao da tako treba do vijeka trajati. Malo
tko osjeća dužnost da se nešto poduzme kako bi se tome učinio kraj.
A ipak je to stalna teška sablazan za svijet i otvorena rana na Srcu
Isusovu. Pogotovo danas, kad Crkva mora donijeti Kristovu istinu
i milost u svoj njezinoj ljepoti novim narodima, te biti kvasac du¬
hovnog ujedinjenja novog svijeta koji nastaje. Kako bi teško mo¬
rao pogađati svako kršćansko srce prigovor koji nama kršćanima
stalno podižu toliki ljudi širom svijeta: kakvo jedinstvo, ljubav i mir
možemo očekivati od kršćanstva, kad samo kršćanstvo nije u sebi
jedno?

I doista, ovo prvo zasjedanje Sabora pokazalo je da su kršćanska
srca pogođena i uznemirena tom sablazni razdora i podjela; da su se
savjesti duboko uzbunile i da mi nećemo više moći mirovati dok
se većina međusobno podijeljenih kršćana ne sabere zajedno u jednoj
Crkvi Kristovoj. Novi je duh ljubavi, razumijevanja, opraštanja i —
što je najvažnije — poniznosti, čini se, počeo vijati kršćanskim svi¬
jetom, duh u kojem je jedinom moguće doći do konačne sloge i
jedinstva.

Nama je neizrecivo milo pri srcu što upravo katolički biskupi pred¬
njače u tom duhu poniznosti. Jer ako mi katolici znamo da smo je¬
dini u svemu sačuvali baštinu Kristove istine, zašto ne bismo mi
također bili oni koji ćemo svemu svijetu pokazati da smo prvi i u
iskrenoj poniznosti? Ako je naša slava što nismo izgubili ni zatajili
Kristove nauke, zar nije pravo da u duhu te iste nauke priznamo
loše postupke, nemarnosti i propuste svoje i svojih otaca? I krivo
imaju oni koji misle da bi takvo priznanje moglo katoličkoj Crkvi
škoditi, jer iskrena poniznost nikada ne može škoditi ni pred Bo¬
gom, ni pred čestitim ljudima, nego samo može pokazati svemu
svijetu gdje je pravi Duh Kristov i gdje današnje čovječanstvo može
naći nesebično duhovno vodstvo.

Služi na čast katoličkom episkopatu Njemačke što je uoči Kon¬
cila, shvativši srce Ivana XXIII. uzeo vodstvo u toj kršćanskoj po¬
niznosti svojom zajedničkom poslanicom sa sastanka u Fuldi dne
29. VIII. 1962. Njemački su biskupi pozvali vjernike da svi zajedno,
čitav katolički narod Njemačke, javno reknu »mea culpa« za sve
propuste i grijehe kojima su skrivili da se drugi odijele ili ostanu

162

odijeljeni od Krista; za sve loše postupke i smutnje svojih pređa
i svoje, kojima je izazvan ili pothranjivan otpad velikog dijela nje¬
mačkog naroda od Kristove Crkve u protestantizam; za sva zlodjela
što su ih protiv osnovnih ljudskih prava počinili bezbožni upravljači
u ime njemačkog naroda, kao i za sve što je u ime njemačkog na¬
roda učinjeno za istrebljenje židovskog naroda. Mi ne možemo a da
ne odobrimo kršćansku hrabrost i poniznost njemačkog episkopata
u ovaj historijski čas i da ne ponovimo riječi kojima je »Osserva-
tore Romano« popratio izvještaj o tome dokumentu »da on služi na
najveću čast episkopatu i vjernicima i da će ga uvijek morati dobro
razmotriti svi koji će pisati o ovim paćeničkim godinama« (Osserv.
Romano, 28. IX. 1962.).

Na Saboru je prisustvovao priličan broj promatrača različitih odi¬
jeljenih kršćanskih zajednica. Mi biskupi imali smo prilike više
puta se sastati i govoriti s mnogima od njih. Oni su zaista bili du¬
boko dirnuti onim što su čuli i vidjeli tako da se smijemo nadati
da će taj duh koji se osjećao na Saboru zahvatiti također srca veli¬
kog mnoštva odijeljenih kršćana širom svijeta i da je put velikom
djelu sjedinjenja utrt a izgledi ohrabrujući. Sad je samo na nama
da molitvom i žrtvom pospješujemo sveto djelo. Kad Sabor bude
dovršen, objelodanit će se jedan dokumenat u kojem će biti u poje¬
dinosti zacrtane metode i direktive kao i što moramo mi katolici
činiti da bi do sjedinjenja što prije došlo. Temeljna načela za takav
dokumenat već su u biti usvojena na ovom prvom zasjedanju.

Svatko može, dakle, lako vidjeti da će ovaj Sabor, kako se čvrsto
nadamo, donijeti premnoga dobra suvremenom čovječanstvu opće¬
nito a katoličkoj Crkvi sasvim posebno. Razumije se da će to biti
također jedno veliko olakšanje života; ne dakako olakšanje da bi¬
smo mirnije mogli griješiti, kršiti osnovna prava ljudske osobe i
gaziti Božji zakon, nego da lakše možemo biti dobri. Jedno svestra¬
no ojačan je duhovnih sila čovjekovih da se zaustavi ovo sveopće
moralno propadanje i da život budućeg čovječanstva bude ljepši,
čovječniji, božanskiji, više pun milosti i ljubavi, da to bude više
natjecanje u dobru, a manje natjecanje u zlu.

4. NASA DUŽNOST U GODINI 1963.

Sto nam je, dakle, činiti u tom vidu u nastupajućoj godini 1963.?
Svaki pravi vjernik dobro razumije i osjeća, da se ovaj veliki pro¬
gram i ove dalekosežne nade koje je prvo zasjedanje Sabora tako

163

pojačalo, ne mogu ostvariti bez sasvim posebne pomoći Božje. Kako
bi se ljudi i mogli nadati da će oni svojim silama moći postići nešto
tako grandiozno i nebeski divno, makar kako bili mudri i makar ka¬
ko imali dobru volju?

No Crkva ima pravo da se nada toj posebnoj pomoći Božjoj u
ovaj čas ljudske povijesti, jer ona mora moći izvršiti svoju dužnost.
Samo Crkva znade da Gospodin traži njezinu suradnju, njezinu
goruću želju i požrtvovnu ljubav, njezino svestrano i cjelovito za¬
laganje. Crkva znade da za ovo veliko djelo mora svoje srce zalo¬
žiti svaki i pojedini vjernik. Svi mi, bez obzira na kojem smo polo¬
žaju ili koju službu vršimo, moramo vrućim srcem u molitvi nepre¬
kidno vapiti Gospodinu za pomoć, rasvjetljenje i ojačanje sviju
koji treba da to djelo Sabora izvedu.

I nije dosta samo moliti, jer cijeli je čovjek Božji i zato cijeli
čovjek mora sebe ugraditi u djelo Božje. Sve svoje poslove, sve svoje
teškoće i sva trpljenja trebalo bi da ove godine — po mogućnosti
— dnevno prikazujemo Gospodinu za sveti Sabor, jer u ove dane
zaista nema veće ni važnije nakane. A svi koji u svome srcu nose
iskru velikodušja, svi koji nisu zadovoljni samo s onim »vrši zapo¬
vijedi« (Mt 19, 17) nego bi htjeli postići veće savršenstvo, pozvani
su da čine također posebne žrtve, samozatajna i pokornička djela
za Sabor. Svaki neka, dakle, razmisli što će sve on moći učiniti: ne¬
ka izradi svoj osobni program i neka mu čitavu godinu ostane vje¬
ran. Nitko ne bi trebao (a zar bi i mogao?) ostati po strani u ovoj
tako svetoj stvari!

Osim toga ne mogu a da ovom prilikom posebno toplo ne stavim
na srce svim vjernim kršćanskim dušama samu osobu sv. oca Ivana
XXIII. Svima je poznato kako je on osobno zamislio ovaj Sabor,
koliko ga on želi, potiče, upravlja, nadahnjuje, koliko ga smatra
svojim i koliko taj Sabor zaista jest njegov! A nikome nije sakri¬
veno, kako je zdravlje Sv. Oca u posljednje vrijeme davalo razloga
zabrinutosti, premda je on uvijek pun divnog optimizma i spreman
na svaku žrtvu. On stalno i neumorno radi, svaki dan drži po koji
govor, a katkada i nekoliko njih, on sav gori za sveto djelo Sabora
i nikad neće pokazati da je umoran kad je u pitanju dobro bilo koje
duše, a kamo li pitanje cijeloga kršćanstva. Zato je naša bitna
dužnost da žarko molimo i vapimo svaki dan pred licem Gospod¬
njim da nam Gospodin sačuva u dobru zdravlju sv. oca Ivana XXIII.
kako bi djelo Sabora mogao privesti kraju.

I na svršetku: kroz čitavu godinu 1963. mi bismo trebali živjeti

164

u duhu u kojem se odvija Koncil. Cijela se Crkva sada nalazi u
stanju »koncilske mobilizacije«, ona je sva uzgibana i pokrenuta ve¬
likim temama i strujom kojom se kreće Koncil. I mi ovdje u našoj
domovini morali bismo se uključiti u tu struju te proživljavati u
svojim srcima sve ovo čime je pokretan Sabor. Jer zapravo prvi
preduvjet za uspjeh Sabora i jest u tome da se svi uživimo u iste
osjećaje i u iste misli u kojima se odvija Sabor, pa da odredbe sa¬
bora odmah prihvatimo i počnemo ostvarivati u onom duhu u kojem
su one učinjene i izdane.

Da ukratko ocrtamo taj duh Sabora koji mora i nas provejavati,
mislimo da je najbolje poslužiti se riječima samoga sv. oca Ivana
XXIII. iz jednog govora, koji je održao 16. rujna 1962:

»Nikad nemojte napustiti ispravno i optimističko gledanje, koje
mora voditi sve vaše korake. Budite ljudi miroljubivi, budite gra¬
ditelji mira , sin budite takvi! Radi toga nemojte trošiti vrijeme u
besmislenoj igri gorke i nepravedne polemike, ne dajte se zancjeti
unaprijed stvorenim i definitivnim odbojnostima, nemojte biti prija¬
telji strogog i jednostranog katalogiziranja i podjeljivanja ljudi i
događaja! Uvijek neka vaše srce bude raspoloženo da ga Providnost
upotrijebi za svoje velike planove! Samo to i ništa drugo hoće Crkva
svojim Koncilom. Radi toga — kao nekoć u herojske epohe svoje
povijesti — ona znade u dnu srca sakriti također opravdane i zako¬
nite svoje tužbe protiv nepravdi koje joj se čine, te znade šuteći
podnositi strahovite patnje.

Crkva hoće osvjedočiti ljude i narode, neka bi i oni nasljedovali
njezin govor, koji ne prikriva nikakvih zasjeda: neka bi nasljedo¬
vali njezino služenje, koje ne isključuje nijednog čovjeka, nijednog
naroda; neka bi konačno nasljedovali njezinu mudrost i strpljivost,
koja gleda i vidi daleko unaprijed kroz godine i stoljeća (Oss. Ro-
mano, 17. — 18. IX. 1962.).

U tim mislima želim svima svećenicima, redovnicima, redovnica¬
ma i svima vjernicima blagoslovljenu Novu godinu 1963., te svima
podjeljujem svoj natpastirski blagoslov.

Dano u Zagrebu, dne 31. prosinca 1962.

Dr. Franjo Seper, v. r.
nadbiskup

Dušobrižnici neka ovu Okružnicu, barem u glavnim odlomcima, pročitaju
svojim vjernicima ili neka je, ako to smatraju zgodnijim, uzmu kao gradivo
za svoje propovijedi o Koncilu.

165

Okružnica

Dragi vjernici!

Ovaj puta obraćam se na sve vjernike cijele naše nadbiskupije
u stvari našeg najvećeg Marijinog prošteništa u Mariji Bistrici.

Da je Gospino svetište u Mariji Bistrici uistinu svetište cijeloga
hrvatskog naroda vidi se jasno iz zaključaka Hrvatskog sabora u
Zagrebu, koji je 20. listopada 1710. godine donio zaključak u obliku
narodnog zavjeta, »da će podići u crkvi BI. Dj. Marije u Bistrici
dostojan veliki oltar«, koji je zaista i podignut god. 1715. prinosima
cijeloga hrvatskog naroda. U raspisu za doprinose opominje se na¬
rod, »da ne bi potomcima ostavili primjer nezahvalnih sinova pre-
blažene Djevice Marije«.

Taj isti Hrvatski sabor u svibnju god. 1921. donosi zaključak da
se cesta preko Laza uredi radi lakšeg pristupa hodočasnika u Ma¬
riju Bistricu.

Još se jednom u nedavnoj prošlosti god. 1935. pokazalo da je
Marija Bistrica svetište cijeloga hrvatskog naroda: novčanim prino¬
sima i darovima u dragocjenostima cijeloga naroda načinjena je
zlatna kruna za kip Majke Božje i Djeteta Isusa. Ta je zlatna kruna
i puna dragulja svečanim načinom dana 7. srpnja 1935. god. stav¬
ljena na čudotvorni kip. Blagoslov i krunjenje obavio je blagopo¬
kojni nadbiskup Bauer i blage uspomene koadjutor Stepinac.

Kad je god dakle trebalo u tom našem svetištu izvesti nešto po¬
sebno, sudjelovao je cijeli hrvatski narod, a posebno naša zagre¬
bačka nadbiskupija.

U posljednje se vrijeme silno osjeća velika potreba za posebnim
svetim mjestom gdje bi se u tišini moglo ispovijedati. Marijini naime
hodočasnici svakako žele da se u tom svetištu ispovijede i pričeste
jer smatraju da bez primanja tih sakramenata njihovo hodočašće
nije obavljeno dobro i korisno. Mjesto neprestanim tjelesnim djeli¬
ma milosrđa, Marija u svom svetištu obasipa ojađene ljudske duše,
daleko od Boga u stanju teškog grijeha, milosnim darovima duhov¬
nog povratka, duhovnog ozdravljenja. Sve se to zbiva u skrušenim,
dostojno obavljenim ispovijedima.

To se ispovijedanje u našem bistričkom svetištu obavlja sada u
skučenom prostoru oko crkve, najčešće puta — osobito za većih

166

proštenja kroz skoro sve ljetne mjesece — u velikoj zbrci i stisci,
uz javno moljenje, pjevanje, a i uz druge galame, koje je zasada
nemoguće izbjeći kod tako velikog broja hodočasnika. Osjeća se
dakle goruća potreba jednog posebnog i odijeljenog mjesta za ispo¬
vijedanje kao što imaju sva veća Marijina prošteništa u svijetu kod
drugih naroda.

Za takav pothvat ni izdaleka ne dostaju redovita sredstva i prinosi
hodočasnika. Zato odlučismo obratiti se cijelom hrvatskom narodu,
a posebno zagrebačkoj nadbiskupiji, da bi se u tu svrhu skupljali
prinosi po svim župama.

Pozivam vas dakle, dragi vjernici, da u tu svrhu dadnete svojim
župnicima prema svojim mogućnostima. Oni će skupljene prinose
uručiti osobno meni — da tako započnemo veliko djelo koje će biti
na duhovnu korist cijelog našeg vjernog puka.

Marija će vam kao dobra Majka obilno vratiti tako da će vam
biti pomoćnica u svim tjelesnim potrebama, a napose tješiteljica i
djeliteljica milosti u vašim duhovnim potrebama.

Započinjujući ovo veliko djelo obnove našeg dragog svetišta u
Mariji Bistrici, stavljam taj pothvat pod zaštitu i vodstvo One koja
nas je na to potakla.

Dr. Franjo Seper, v. r.
nadbiskup zagrebački

Gornju okružnicu neka svećenici pročitaju svojim vjernicima.

O vama, braćo svećenici, ovisi, da li će se tako važno djelo u Mariji Bistrici
izvesti ili ne. Znam poteškoće vaše u župama oko popravaka i obnove crkvenih
i gospodarskih objekata. Čvrsto se ufam da će Presveta Djevica za ovu po-
žrtvovnost potaknuti vaše vjernike, da i u vašim domaćim potrebama priteknu
u pomoć svom župniku i župi. — Od skupljenoga za Bistricu treba platiti
odgovarajući porez slično kao i od skupljenoga za CU; skupljeno treba osobno
ili preko Dekana predati osobno meni.

167

Preporuka

DAN SVEĆENIČKOG POSVEĆENJA

Svećenička kongregacija Srca Isusova u Trientu i ove godine orga¬
nizira na blagdan Srca Isusova (21. VI.) svjetski Dan svećeničkog
posvećenja (Die sanctificationis sacerdotališ), sedamnaesti po redu,
s odobrenjem i blagoslovom pape Ivana XXIII. Svrha je toga dana
da svećenici širom svijeta što dublje shvate veličinu svoga svećeni-
štva i da razmišljaju o krepostima koje su osobito prikladne da po¬
spješuju osobnu svetost pojedinog svećenika. Ove godine je izabrana
krepost štovanja Boga (virtus religionis) za predmet proučavanja,
razmišljanja i vježbanja. Ta je krepost jedna od najodličnijih mo¬
ralnih kreposti i trebalo bi da u životu svakog svećenika, i u njego¬
voj službi, zauzima jedno od prvih mjesta.

Da bi se taj Dan obavio što prikladnije i plodonosnije, Kongre¬
gacija preporuča da pojedini svećenik nastoji:

1. što bolje se pripraviti na proslavu toga dana čitanjem i razmi¬
šljanjem o ljepoti i važnosti kreposti štovanja Boga i vježbanjem u
njoj;

2. jedan dan prije blagdana Srca Isusova odrediti za osobnu du¬
hovnu obnovu. Toga dana savjesno se ispitati kako provodi molit¬
veni život, kako služi svetu misu i s kakvom pobožnošću moli svoj
časoslov;

3. obaviti izvanrednu ispovijed s osobitim obzirom na pogreške u
koje upada vršeći liturgijske čine;

4. ako je moguće, služiti svetu misu u čast Srca Isusova s naka¬
nom, po mogućnosti glavnom, da poraste u kreposti štovanja Boga;

5. sa svom brigom odstraniti iz svoga života i najmanje pogreške
koje ga sprečavaju da savršeno služi Bogu i koje ga ometaju u pravoj
svetosti;

6. sam dan završiti urom klanjanja s ostalim svećenicima, ako je
moguće. Tom prigodom s velikom pobožnošću obaviti svoju osobnu
posvetu Srcu Isusovu. Prikazati svoje odluke euharistijskom Spasi¬
telju koji u prevetom Sakramentu nastavlja svoje otkupiteljsko dje¬
lo na slavu Oca i spasenje naših duša.

Toplo se preporuča svim svećenicima da sudjeluju u toj zaista
pohvalnoj i korisnoj akciji.

U Zagrebu , dne 2 . svibnja 1963 . Dr. Franjo Seper, v. r.

nadbiskup

168

Okružnica

POVODOM SMRTI PAPE IVANA XXIII.

Draga braćo svećenici , dragi vjernici!

U ovom kratkom pontifikatu pape Ivana XXIII. koji se danas
završio, izvanredno se jasno ostvarila stara istina da su planovi Božji
različiti od ljudskih planova. Kad je 28. listopada 1958. patrijarha
Venecije kardinal Anđelo Roncalli, kojemu je tada upravo išla kraju
77. godina života, izabran za namjesnika Kristova i nasljednika sv.
Petra, svi su govorili da će to biti »prelazni papa«. I zaista, visoke
godine novoga Pape kao da su pružale temelja takvom mišljenju.
Nakon 19-godišnjeg pontifikata Pija XII. bogatog po zahvatima u
crkveni život i snažnog po ugledu širom svijeta, ovaj je novi ponti-
fikat očevidno morao biti mnogo kraći, bez velikih poteza, više kao
prijelazno doba prema skorom novom pontifikatu koji će doći iza
njega.

I nije sve bilo krivo u tim predviđanjima jer — eto — vladanje
Ivana XXIII. zaista je bilo kratko, manje od pet godina. Od svih
papa u XX. stoljeću Ivan XXIII. je najkraće vladao. Kao jedan
kratak prolaz , kao neki svojevrstan prijelaz! Ali kakav prolaz i ka¬
kav prijelaz! Kad danas pogledamo na tih kratkih pet godina una¬
trag, moramo uskliknuti: Velik si, o Bože, i nedokučiv u svojim
planovima! Čudesno si vodio slugu svoga Ivana, protiv svih ljudskih
predviđanja i strahova, kao da si nam svima htio pokazati da si
zapravo Ti onaj koji uvijek nevidljivo vodiš i upravljaš svojom
Crkvom!

Ivan XXIII. kad je stupio na papinski prijesto, vjerojatno je znao
da ga drže »prelaznim papom«. I kao da je htio da svim tim pro¬
rocima dade pravo. Kad je primio na sebe da predstavlja Isusa
Krista na zemlji koji je na način kratkog prolaska — u nepune tri
godine — izvršio svoje javno poslanje, Ivan XXIII. htio je da ovaj
njegov papinski prolazak bude što više sličan Isusovu prolaženju po
Palestini. A Isus je prolazio svuda čineći dobro (Dj 10, 38). Novi je
papa odmah počeo hodati okolo da tješi, hrabri, podiže, razveseljuje.
Išao je u bolnice, u zatvore, u crkvene zavode, u periferijske župe.
Kao Isus htio je Ivan XXIII. što manje suditi, a što više opraštati;
ne vikati jakim glasom i služiti se velikim i prodornim riječima, već

169

priprosto i jednostavno, pun žarke i tople ljubavi, pozivati sve u
kuću Očevu, na svadbu koju je Otac pripravio svome Sinu. Kao Isus,
tako je i Ivan XXIII. — ako smijemo tako reći — imao neku »sla¬
bost« prema grešnicima. Osjetio je da njegova prva zadaća nije da
se bavi samo oko pravednika, već da je poslan da pozove grešnike
na pokoru. Htio je da se preko njegovih ustiju, bez oklijevanja i što
prije, glas Isusova poziva čuje u svakom kutiću zemlje. Da svi osjete
da su baš oni pozvani, da je baš njima upravljen taj glas i da baš
s njima Bog u ovaj čas računa, zove ih i hoće ih kod svoga djela!
Kao one sluge iz Evanđelja, tako je i Ivan XXIII. osjetio dužnost,
da mora što brže pokupiti sve s ulica i raskršća — zle i dobre —
i povezati ih s Isusom, jedinim Spasiteljem. Znao je naime da nema
te zloće ni toga bezakonja koje ne bi bila kadra očistiti ona presveta
i predragocjena Krv Isusa, neoskvrnjenog Jaganjca, koju je Ivan
XXIII. sve tamo od kolijevke i od srca svoje matere u malom seocu
Sotto ii Monte s posebnim strahopočitanjem osjećao na sebi, te je
zato i htio da to neizrecivo štovanje spasiteljske Krvi Kristove iz
svoga srca prelije u sva kršćanska srca po svijetu.

Kao ljubljeni učenik Ivan apostol, koji je imao pravo nasloniti
glavu na Spasitelj evo srce, tako je i ovaj Ivan do dna bića osjetio
potrebu da propovijeda ljubav među ljudima, da poziva na ljubav, da
ljubav Isusovu iz svoga bića na svakom koraku razasipa. Mora da
je negdje i njemu — na duhovan način — Krist dao da se nasloni na
njegova prsa i da osjeti kako kuca božansko Srce, kako ono vapi za
dušama, kako želi da bi svijet pošao putem ljubavi, pravde i istine,
i da bi prestale mržnje, himbe i nadmetanja, te da bi iznad svih
zemaljskih oluja nastao mir! Mir u zemlji tj. na zemlji, što ga je
Krist donio i dao svojima u baštinu i u zadatak!

Ivan XXIII. nastojao je bez oklijevanja upotrijebiti sva sredstva,
koja su danas moguća, da bi se njegov glas — blag i umilan — čuo
u svakom srcu. I moramo reći, da je Bog primio njegovu »poniznu
službu« — kako je volio reći — i da je glas pape Ivana XXIII. zaista
dopro tako reći u sva srca po čitavom svijetu: toliko je pokrenuo,
toliko očarao, tolike zbunio! I ona mnoštva na rimskim ulicama,
koja su htjela da uhvate koju njegovu riječ, da vide koji jednosta¬
van gest, da se ohrabre na njegovu optimizmu, da se osjete jačima
pobravši smiješak s njegova uvijek vedrog lica! I one premnoge,
nebrojene širom svijeta koji su ga slušali na radiju i gledali na tele¬
viziji. I one koji su čitali njegova velika pisma vjernicima — i svima
ljudima dobre volje.

170

Nastup ovoga »poniznog službenika svete Majke Crkve«, kako je
sam sebe nazvao kratko vrijeme pred smrt, bio je takav da je nužno
morao osvajati ljudska srca. Kad je za vrijeme vatikanskog Koncila
primio izaslanike nekatoličkih kršćanskih vjerskih zajednica, nije se
smjestio — kako je običaj kod primanja u Vatikanu — na priprav¬
ljeni papinski prijesto, nego na naslonjač u neposrednoj blizini svo¬
jih gostiju, i tako je u tren oka bila uspostavljena najprisnija veza
srdaca.

Nije to bila samo neka prirodna vlastitost njegove osobe, neka na¬
ravna dobrota koja bi išla sama od sebe! Zar nije već u prvoj pro¬
povijedi, na dan krunidbe, molio sve pobožne duše da se mole za
njega da bude blag i ponizan srcem? Svi koji su imali uvida u nje¬
gova fizička trpljenja, osobito u ovo posljednje vrijeme, a ipak sva¬
kodnevno gledali neiscrpivu dobrotu što je sjala s lica i s kojom
se svakoj osobi približavao, znadu da nikakva prirođena dobrota ne
bi tu dostajala! Ne, to je bila duša iškolana u školi Isusovoj. Bog je
već davno nešto bio usadio u tu osobu, neku poniznu otvorenost pre¬
ma svemu dobrom, neku spremnost da uvijek bude u službi dobra.
Mi nećemo ovdje sada iznositi čitav njegov život, od onoga dana kad
se 25. XI. 1881. rodio u selu Sotto ii Monte, biskupije Bergamo, pa
onda svršio škole i postao svećenikom 10. VIII. 1904., potom vršio
prve svećeničke službe i bio bližim suradnikom biskupa bergamskog
mons. G. Radini-Teđeschia.

I tada, kao i poslije kad je 19. III. 1925. posvećen za biskupa te
pošao u diplomatsku službu Sv. Stolice u Bugarskoj, Grčkoj, Tur¬
skoj, Francuskoj, pa i onda kad je 15. I. 1953. poslan na stolicu
patrijarha u Veneciju i postao kardinalom: uvijek i svuda je on
sačuvao kršćansku jednostavnost i srdačnost, a to mu je približilo
ogromno mnoštvo najrazličitijih ljudi. Uvijek se nastojao držati svoje
biskupske lozinke: »Poslušnost i mir!« Poslušnost Bogu i mir sa
svima ljudima!

Tako je stekao silno poznavanje ljudi, njihovih raznolikih težnja
i potreba, njihovih slabosti i njihovih osjetljivosti, njihovih nave-
zanosti na svoje običaje i svoja shvaćanja, kao i njihove intimne
želje za razumijevanjem i ohrabrenjem u onom možda malom dobru
što ga čine ili posjeduju. Ovo ogromno iskustvo s ljudima različitih
narodnosti, nazora, tradicija i mnogostrukih navezanosti koje nisu
sami stvorili i kojih ne mogu naprečac raskinuti ili izmijeniti, pro¬
izvelo je u poniznoj duši Ivana XXIII. vođenoj milošću Kristovom,
duboko osvjedočenje, da ljudi više puta nego što mislimo »ne znaju

171

što čine«, jer je ljudska narav slaba. I da zato ljudima treba iskazati
povjerenje, pristupiti im s razumijevanjem, pozvati ih na suradnju
s optimizmom i nadom koja podiže i krijepi. Spoznao je da su pro¬
blemi, koji pritištu suvremenog čovjeka i opasnosti koje prijete čo¬
vječanstvu, zapletene i mnogostruke, ali da se tu ne da mnogo po¬
moći kukanjem i pesimizmom, osudama i nalozima, već da treba po
milosti Kristovoj svega sebe dati i sve ljude pozvati na suradnju,
da se ti problemi počnu rješavati i te opasnosti otklanjati.

S tim je uvjerenjima Ivan XXIII. započeo svoj kratak pontifikat,
koji je tekao tako naglo i stalno bio obogaćivan novim iznenadnim
pothvatima što su zbunjivali, pobuđivali, pokretali ne samo katolike,
već čitav svijet.

Odmah po nastupu na papinsku Stolicu popunjava kardinalski
kolegij na širokoj osnovi, naglo uspostavlja crkvenu hijerarhiju po
mnogim krajevima svijeta, žuri se da sve narode i rase proglasi pu¬
noljetnima u Crkvi Božjoj. Misleći na Kristovu zapovijed ljubavi,
teško osjeća što su toliki kršćani odijeljeni i što postoje tolika cije¬
panja među onima koji se ponose imenom Kristovim. Krist je pred
svoju smrt, na Posljednjoj večeri, tako žarko molio i želio »da svi
budu jedno«, riječ koja se papi Ivanu XXIII. duboko u srce usjekla
tako da će je on u svojim posljednjim časovima ponovno i ponovno
opetovati. S tim osjećajima Ivan XXIII. iznenađuje svijet 25. I.
1959., odlukom, da sazove ekumenski sabor koji će ujedno biti kao
neki poticaj svima kršćanima za sjedinjenje.

Ekumenski sabor, koji treba da postavi temelje rješavanja naj¬
hitnijih duhovnih problema suvremenog čovječanstva na širokoj
osnovi, postaje centralna ideja Ivana XXIII., njegova najživlja želja,
njegova najvažnija briga, koja iscrpljuje njegove sile i pospješuje
nagli suton njegova života. Kao što se sam držao Kristova načela
da nije došao na papinski prijesto da mu drugi služe, nego da on
izvrši svoju »poniznu, malu službu« Kristu, Crkvi, čovječanstvu,
tako je htio da to isto što spremnije i što odanije učine svi biskupi,
teolozi, svećenici, cijela Crkva. Da ona u ovom čovječanstvu bude
do skrajnjih mogućih granica slika i živo ostvarenje Krista Spasi¬
telja, koji služi svima, da dođu do spoznanja istine, do postignuća
ljubavi, do spasenja. Biskupi, a pogotovo mi koji smo od početka
sudjelovali u pripravnim komisijama, znamo kako je Ivan XXIII.
gorio za Koncil, kako je služio Koncilu i kako je svojim neutru-
divim primjerom i svojom neodoljivom riječju sve nas vukao i gonio
u službu toga velikog pothvata koji treba da posluži čovječanstvu.

172

On je toliko zalagao sve svoje sile za Koncil, da smo mi sami bili
primorani prošle jeseni pred čitavim Koncilom, u ime svega episko¬
pata cijele Crkve, sinovski zamoliti sv. Oca — dakako indirektnim
načinom — da se malo više štedi, te smo se odrekli zadovoljstva,
koje nam je sv. Otac svakako želio iskazati, da pojedine grupe bi¬
skupa, a među njima i naš episkopat, primi u posebnu audijenciju.
Njegovo je zdravlje tada već od podmukle bolesti i silnog napora
bilo jako razrovano.

Kad je postao papom, Ivan XXIII. odmah je zapazio u kakvom
se teškom pastoralnom položaju nalazi njegova rimska biskupija
koja naglo raste a dušobrižništvo toga velikog grada je veoma teško
i komplicirano. Po istom svome načelu — pozvati sve u službu za
djelo Božje — Ivan XXIII. saziva i u siječnju 1960. drži Prvu dije¬
cezansku sinodu rimske biskupije.

Pored toga objelodanjuje svoja velika okružna pisma, među koji¬
ma naročito mjesto zauzimaju dvije fundamentalne poslanice, koje
su doživjele ogroman odjek po čitavu svijetu, također među ljudima
koji ili nisu katolici ili čak nemaju nikakve vjere. To su: okružnica
o socijalnom pitanju koja nosi naslov »Mater et Magistra«, te po¬
sljednja okružnica »Pacem in terris«, posljednji poziv Pape čovje-
koljupca na mir, poštovanje, razumijevanje, ljubav među ljudima
i među narodima.

Već dosta dugo Ivan XXIII. teško pati od raka, ali on ne ogra¬
ničuje svoju djelatnost, ne odmara se, ne štedi sebe. Hoće da »ovaj
ponizni nasljednik Petrov« do kraja i što vjernije izvrši svoju »malu
službu« u korist duša u cijelom čovječanstvu. Svoja trpljenja on u
sebi skriva, u potaji papinskih odaja on trpi i boluje, a vani — u
nedjeljnim pohodima periferijskih rimskih župa, u tjednim audijen¬
cijama, u drugim mnogobrojnim svečanim i drugim javnim prigo¬
dama, on ima samo vedrinu, smiješak, šalu, poziv na optimizam i
vjeru u milost i snagu našega Gospodina. Hoće da iskoristi ovaj
svoj prolazak na papinskoj Stolici do skrajnjih mogućnosti: da bude
svima sve.

Rekli su: prelazni papa. I zaista, Ivan XXIII. ostvario je u svomu
pontifikatu jedan prijelaz, ali drukčiji nego što je itko od ljudi
mogao misliti na početku.

Bog se njime poslužio da izvede prijelaz svoje Crkve iz starog,
dosadašnjeg svijeta u novi svijet koji nastaje pun problema, latent¬
nih opasnosti i za koji još ne znamo kakav će zapravo biti. Naročite
po ekumenskom koncilu Ivan XXIII. započinje novu epohu crkvene

173

povijesti, u kojoj će se sve više očitovati da Crkva nije zapadna i
evropska, već čitavoga svijeta. Crkva je uvijek bila određena za
sve ljude, ali je činjenica da je dosada uglavnom bila historijski
vezana uz Evropu i Ameriku. Razumije se da su i dosadašnji pape
pripremali kroz mnoge godine, smišljeno i dosljedno, taj prijelaz
Crkve iz zapadne kulturne sredine u sve širi svjetski okvir i u izgrad¬
nju sve više duhovno-kultume sinteze na temelju Kristova evan¬
đelja a za sav svijet. No Ivan XXIII. sazivanjem ekumenskog Kon¬
cila stavio je taj veliki prijelaz u gibanje. Prijelaz s kojim se po
značenju u crkvenoj povijesti može usporediti jedino prijelaz Crkve
od židovstva u grčko-rimski kulturni krug, koji je započeo Apo¬
stolskim saborom u Jeruzalemu, a završio Sedmim općim saborom
u Niceji g. 787.

Ivan XXIII. uspio je da riječ Kristova odjekne i nađe odziva u
čitavu suvremenom svijetu; također — čini se — u srcima za koja
su mnogi mislili da je uzalud svako pokušavanje. On je uspio, jer
je dobrota i ljubav Kristova zračila iz njegova bića. Koliko je nje¬
gov lik duboko dirnuo srca suvremenika, moglo se posebno osjetiti
ovih dana i noći za vrijeme njegovih posljednjih časova, kad je čitav
svijet zabrinut pratio njegove posljednje kucaje srca. Posebno ovdje
u Rimu, na Trgu sv. Petra, gdje je ogromno mnoštvo bdjelo kroz
dugačke noći, dok se borio sa smrću zajednički otac Ivan XXIII. —
»tako dobri«!

Dok su iz svih krajeva svijeta počevši od državnika do jednostav¬
nih kućanica, dolazile poruke, upiti, dobre želje, stiglo je i pismo
ovog sadržaja: »Ukoliko je bezvjerac sposoban da moli, ja se mo¬
lim za skoro ozdravljenje Vaše Svetosti« (»Osserv. Rom.« 1. VI. 1963).

Bog je primio život i životnu službu Ivana XXIII. Potvrdio je to
davši mu milost da je imao tako lijepu i pobudnu smrt pred licem
svega svijeta. Papa — prvi pred svim ljudima — ostaje do kraja
ponizni sluga Božji i sluga sviju, koji moli oproštenje od svih —
tamo od ranog djetinjstva do svoje 82. godine, skromno zahvaljuje
za suradnju i pomoć koju su mu iskazali, spremno predaje svoj život
u ruke Božje, želi biti žrtva za Koncil, za sjedinjenje, za Crkvu,
za mir!

Dok su naša srca izranjena i skamenjena od boli, jer je umro
dobri Otac koji je nosio u svome srcu snage i nade i optimizma za
sve, mi smo duboko dirnuti nad čudesnim djelom što ga je Bog
izveo preko ovoga svoga sluge, i zahvaljujemo za sve što je po papi
Ivanu XXIII. Bog učinio svojoj Crkvi u ove dane! Jer Ivan XXIII.

174

zaista je pred svim ljudima posvjedočio, kao nekoć Ivan apostol:
»Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu«
(1 Iv 4, 16).

U svom govoru u vatikanskoj bazilici dne 17. veljače 1960. povo¬
dom smrti našega kardinala Alojzija Stepinca, Ivan je XXIII. na
njega primijenio riječi liturgije Velike subote: »Recessit pastor bo¬
nus, fons aquae vivae: Otišao je od nas dobar pastir, izvor žive vode«.
Ove riječi, kojima je Ivan XXIII. počastio natpastira naše nadbi¬
skupije, mi danas istim osjećajima prenosimo na njegovu osobu.

Molimo da Gospodin što prije proslavi slugu svoga Ivana slavom
koja je pripravljena vjernim sinovima Božjim od početka u nebe¬
skom kraljevstvu, a ovdje na zemlji da blagoslovi, pospješi, očuva i
privede uspješnom svršetku sve velike pothvate, što ih je Ivan
XXIII. pod njegovim nebeskim nadahnućem započeo!

Šaljem svima, svećenicima i vjernicima, svoj natpastirski bla¬
goslov!

Dano u Rimu, dne 3. lipnja 1963.

Dr. Franjo Šeper, v. r.
nadbiskup

Pismo

VJERNICIMA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE

Dragi vjernici!

1. Pišem vam ovo iz Rima, na sam dan početka II. zasjedanja
Općeg vatikanskog crkvenog sabora. Zadnjih su dana neprestano
stizavali u Vječni grad, na kolodvor Termini i na aerodrom Fiumi-
cino, koncilski oci iz svih pet kontinenata. Svi su oni došli na poziv
sv. oca Pavla VI. da nastave rad koji je započet historijskom odred¬
bom pokojnoga pape Ivana XXIII. Skupljeni oko groba prvaka apo¬
stola sv. Petra, u zajednici sa živim nasljednikom sv. Petra, uzda-
jući se u vodstvo Duha Svetoga, raspravljat će zbor apostolskih
nasljednika — biskupa katoličke Crkve, o pitanjima koja su od ve¬
like važnosti ne samo za našu Crkvu, nego i za čitavo čovječanstvo.

175

2. Nama koncilskim očima ostat će u nezaboravnom sjećanju da¬
našnje prijepodne kada je svečano otvoreno II. zasjedanje. Ulazak
Sv. Oca bio je svečano pozdravljen od koncilskih otaca, predstavnika
drugih kršćanskih vjeroispovijesti, diplomata i drugih službenih
predstavnika. Na početku je otpjevan zaziv Duha Svetoga a tada je
slijedila pontifikalna sv. misa koju je služio dekan kardinalskoga
zbora kardinal Tisserant. — Dva su momenta izazvala ganuće pri¬
sutnih. Prvo, kad je Papa pred svima polagao ispovijest vjere, na¬
pose kad je na kraju tradicionalne formule izjavio da prihvaća i
ispovijeda ono što su prijašnji crkveni sabori utvrdili o prvenstvu
(primatu) i neprevarljivom učiteljstvu rimskoga biskupa. Sva se
naša vjera oslanja na Božju objavu, pa eto i Papa pobuđuje čin
vjere u svoju vlastitu neprevarljivost u stvarima vjere! — Drugo,
kad se je Papa obratio predstavnicima drugih kršćanskih vjeroispo¬
vijesti. Uzbuđenje i ganuće kojim je Papa govorio, tonom punim
ljubavi, otvorenosti i poniznosti, zahvatilo je sve prisutne. Nismo se
mogli oteti dojmu: divan je čovjek Pavao VI.!

3. Papa Pavao VI. odredio je da II. zasjedanje Sabora započne na
blagdan sv. Arkanđela Mihaela, zaštitnika Crkve. Dne 30. rujna
započinju redovite zajedničke sjednice, tzv. generalne kongregacije.
Kao prva točka dnevnoga reda određena je rasprava novopriprav-
ljene koncilske sheme »O Crkvi«. Već se danas može reći da je
Crkva zapravo glavna i središnja tema ovoga Sabora. To je danas
naglasio i Papa prigodom otvaranja II. zasjedanja. U jednom sabor¬
skom dokumentu stavljen je kao zajednički naziv za sve predmete
koji će se raspravljati: »Kristova Crkva — svjetlo narodima«. Na I.
vatikanskom saboru, u prošlom stoljeću, bila je svečano definirana
i proglašena nauka o prvenstvu (primatu) i neprevarljivosti nasljed¬
nika sv. Petra, kao temelj i jamstvo čvrstoga jedinstva Crkve. Dru¬
gi je vatikanski sabor uzeo sebi kao zadatak da nastavi djelo zapo¬
četo na I. vatikanskom saboru te da opredijeli mjesto i ulogu bi¬
skupa, svećenika, redovničkih zajednica i običnih vjernika. Naročito
je važno pitanje svjetovnjaka, laika.

4. Pitat ćete možda, zašto sam naglasio da je baš posebno važno
pitanje svjetovnjaka u Crkvi. Pitanje je važno ne samo zbog toga
što svjetovnjaci brojčano sačinjavaju pretežni dio članova Kristove
Crkve, pa se o njima mora voditi računa. Ono što Sabor želi jest
da svjetovnjaci dođu do svijesti da oni nisu u Crkvi bezlična, bezi¬
mena i pasivna masa; da oni nisu samo objekt nad kojim hijerar-

176

hijski predstavnici Crkve razvijaju svoju djelatnost propovijedanjem,
dijeljenjem sv. sakramenata i uopće pastirskom službom. Svi smo
mi, i biskupi i svećenici i redovnici i obični svjetovnjaci članovi
iste žive zajednice u Kristu. Svaki od nas imade dužnost da prema
svojoj službi, prema svojemu mjestu u Crkvi, prema svojim spo¬
sobnostima aktivno učestvuje u poslanju koje Krist po svojoj Crkvi
provodi.

5. Mi smo biskupi sada prostorno udaljeni od svojih svećenika i
vjernika, ali smo duhom, svojim molitvama i svojim brigama stalno
uz vas. Posebno na svetim mjestima i kod sv. mise preporučujemo
Bogu vas i vaše potrebe.

Mi smo biskupi uvjereni da ste i vi uz nas, da naš rad pratite
svojim molitvama i zanimanjem. Kao i prošle godine, moći ćete i
sada pratiti rad Koncila putem tjednog lista »Glas s Koncila«. Či¬
tajte ga i dajte ga čitati članovima svojih obitelji i svojim znancima.
Veliki događaji koji se zbivaju u Rimu moraju nužno biti predmet
vašeg zanimanja.

6. U pismu koje je papa Pavao VI. na blagdan Uzvišenja sv. Križa
uputio svima biskupima svijeta poziva sve vjernike da molitvom
i pokorom potpomognu rad koncilskih otaca i da se sami tako pri¬
prave na plodove koje Koncil ima donijeti za život Crkve. Papa
veli: »Svečano izjavljujemo, časna braćo, da nadu u obilnu žetvu,
koja mora proizaći od Koncila, treba prvenstveno staviti u ovo na¬
stojanje i natjecanje u molitvi i kršćanskoj pokori, i to stoga što je
to u prvom redu djelo Duha Svetoga«.

Ponajprije Papa potiče na molitvu, privatnu i javnu, da Bog pro¬
svijetli pameti onih koji rade na Koncilu. Papa veli: »Ovaj način
pomoći pristupačan je svima vjernicima, vrlo je lagan i uspješan,
stoga ga od svih zahtijevamo«. Preporučuje da se moli molitva Iva¬
na XXIII. za Koncil. U prvom redu neka se tu istaknu svećenici,
svećenički pripravnici, redovničke zajednice, a s njima neka se na¬
tječu svjetovnjaci. Molitva će biti to uspješnija ako bude proizla¬
zila iz srca koje je čisto od grijeha i puno iskrene ljubavi.

7. S molitvom treba da su združeni pokora i djela kršćanske lju¬
bavi. Kad je riječ o pokori, mnogi pomišljaju na teška ili neobična
pokornička djela. Ima i takvih odricanja koja su tako reći svakomu
na dohvat. Npr. koji dobrovoljni post ili nemrs. Ili da se netko
odrekne kojega polaska u kino ili kazalište, tim više što su predstave
često puta takve da se teško mogu spojiti s kršćanskim moralom.

12 ŠEPER

177

Papa poziva na kršćansko praštanje nepravde, na pomirljivost i
izbjegavanje svađa. Poziva također na djelotvornu ljubav, na poma¬
ganje siromašnih. Koji nemaju materijalnih sredstava, neka pomažu
bližnje molitvama, utješnim riječima, dobrim primjerom, različitim
uslugama. Na kraju svoga pisma Sv. Otac se posebno obraća svima
koji trpe tjelesne ili duševne patnje. Potiče ih da svoje patnje pri¬
kažu na nakane Koncila.

Sv. Otac izriče uvjerenje da će »njegovi predragi sinovi u Kristu,
kolikogod ih ima po čitavom svijetu, rado se odazvati« ovom njego¬
vom pozivu.

8. Evo, predragi vjernici, prenio sam vam kucanje srca našeg za¬
jedničkog Oca, njegove brige i njegove želje. Nemojte se oglušiti.
Pregnite, svaki prema svojim mogućnostima i prema svojoj veliko¬
dušnosti, molite se, prikazujte sitna odricanja, činite dobra djela,
da Bog blagoslovi ovo veliko djelo na kojemu mi biskupi u zajednici
s Papom radimo.

Blagoslovu koji daje Sv. Otac svima, osobito onima koji će molit¬
vama i pokorom pomoći uspjehu Koncila, pridružujem i ja svoj nat-
pastirski blagoslov.

Neka vas blagoslovi svemogući Bog, Otac i Sin i Duh Sveti. Amen.

Dano u Rimu, na blagdan sv. Mihaela Arkanđela , 29. IX. 1963.

Dr. Franjo Šeper, v. r.
nadbiskup zagrebački

Okružnica

ČASNOM KLERU I VJERNICIMA ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE

IZABRAN JE NOVI PAPA PAVAO VI.

1. Prije nepuna tri tjedna, na Duhovski ponedjeljak, uputio sam
vam iz Rima gdje sam boravio zbog poslova u vezi s II. vatikanskim
koncilom, okružnicu povodom smrti sv. oca Ivana XXIII. koja je
bolno odjeknula u dušama stotina milijuna kršćana i nekršćana ši¬
rom svih kontinenata.

Danas vam javljam radosnu vijest: Habemus Papam, imamo Pa¬
pu, imamo novoga Papu.

178

Kako vam je poznato, nakon smrti pape Ivana XXIII. počeli su
stizavati u Rim kardinali kojima pripada isključivo pravo izbora
pape. Kardinali su svakog dana održavali vijećanja, a u vatikanskoj
su se palači užurbano izvodili radovi da se urede prostorije za kon-
klave, tj. zatvoreni prostor u kojemu će do izbora novoga pape bo¬
raviti kardinali i ostalo pomoćno osoblje.

Dne 19. VI. popodne ušli su kardinali, njih 80 na broju (dvojica
su odsutni), u konklave. Još nikada u povijesti nije kardinalski zbor,
okupljen za izbor pape, brojio toliko članova. God. 1958., kad je
izabran Ivan XXIII., bio je u konklavu 51 kardinal.

Ujutro 20. VI. pristupili su kardinali-izbornici prvi put glasova¬
nju. Četiri glasovanja koja su taj prvi dan obavljena ostala su bez
rezultata, tj. ni jedan nije dobio potrebne dvije trećine glasova.

U petak 21. VI. na blagdan Srca Isusova i Sv. Alojzija, u 11,20
pokazao se iz dimnjaka koji strši iz mjesta izbora, iz Sikstinske
kapele, tradicionalni bijeli dim, znak da je papa izabran. Antene
radio-stanica odmah su počele slati širom svijeta radosnu vijest.
Deseci i stotine tisuća ljudi nagrnule su na Trg sv. Petra da čuju
ime novoga pape i da prime njegov prvi blagoslov.

U 12 sati i 12 minuta pojavio se na balkonu bazilike sv. Petra
kardinal protođakon Alfredo Ottaviani i tronutim glasom izgovorio
latinsku formulu, posvećenu stoljetnom tradicijom:

JAVLJAM VAM VELIKU RADOST
IMAMO PAPU

UZORITOG I PREČASNOG GOSPODINA
IVANA KRSTITELJA

SVETE RIMSKE CRKVE KARDINALA MONTINI
KOJI JE SEBI UZEO IME
PAVAO VI.

Prolomio se urnebesni pljesak, glazbe su zasvirale, srca su jače
kucala, lica su se sjala od radosti. Nakon toga pojavio se i novi Papa
na istom balkonu bazilike sv. Petra, u bijeloj odjeći Petrovih na¬
sljednika, i podijelio svoj prvi blagoslov »Urbi et Orbi«: Gradu
Rimu i svemu svijetu. Malo iza toga zazvonilo je i veliko zvono
naše katedrale i zvona sa zvonika ostalih naših crkvi javljajući ra¬
dosnu novost.

2. Ivan Krstitelj Montini rođen je 26. IX. 1897. u mjestu Con-
cesio u biskupiji Brescia (čit. Breša) u sjevernoj Italiji. Za vrijeme

179

gimnazijskih studija imao je đak Montini poteškoća sa zdravljem,
pa je neke razrede svršio kao privatista. Nakon mature god. 1916.
slušao je predavanja iz bogoslovskih nauka u biskupijskom sjeme¬
ništu u Bresciji, gdje je 29. svibnja 1920. zaređen za svećenika. Mla¬
dog svećenika poslao je njegov biskup u Rim da na papinskom sve¬
učilištu »Gregoriana« završi svoje studije.

God 1923. službovao je nekoliko mjeseci kao ataše apostolske nun¬
cijature u Varšavi.

God. 1924. prima mjesto u jednom od najvažnijih ureda Svete
Stolice, u Državnom tajništvu Njegove Svetosti gdje će ostati skoro
tri desetljeća. Tu ga je papa Pio XII. god. 1937. unaprijedio na
važnu službu sa skromnim nazivom »zamjenika« (Sostituto) za redo¬
vite poslove, a god. 1952. za pro-sekretara.

Iste godine htio ga je Pio XII. imenovati kardinalom, ali je mons.
Montini ovo imenovanje ponizno odbio, što je Papa posebno istak¬
nuo u konsistoriju 12. I. 1953.

Za vrijeme službovanja u rimskoj kuriji mons. Montini nije že¬
lio biti samo činovnikom u administraciji Crkve, nego se u slobodno
vrijeme intenzivno bavio dušobrižničkim radom, osobito kod stu¬
denata.

Na Svisvete 1954. imenovan je mons. Montini nadbiskupom u
Milanu te je 12. XII. iste godine primio biskupsko posvećenje u ba¬
zilici sv. Petra. Nasljednika sv. Ambrozija i sv. Karla Boromejskoga
na stolici milanskih nadbiskupa čekao je težak zadatak. Milano
spada među najveće biskupije svijeta: broji malne 4 milijuna vjer¬
nika i nešto manje od tisuću župa. Sam velegrad Milano je indu¬
strijski grad, a u njemu je i sjedište katoličkog sveučilišta Presv.
Srca. Tu je mons. Montini kroz devet godina razvijao svoju mnogo¬
struku pastoralnu djelatnost.

Papa Ivan XXIII. imenovao je nadbiskupa Montinija u svom pr¬
vom konsistoriju 15. XII. 1958. kardinalom, i to na prvom mjestu
(»prima creatura«). — Kardinal Montini bio je članom Centralne
pripravne komisije za II. vatikanski koncil, a za vrijeme prvog za¬
sjedanja Koncila postao je članom Sekretarijata za izvanredne po¬
slove Koncila.

3. Papa Pavao VI. ima iza sebe veliko životno iskustvo i u crkve¬
noj upravi i u dušobrižničkom radu. Kako je sam izrazio pred kardi¬
nalima u svom prvom govoru koji je radio prenio dne 22. lipnja,
uvijek je imao razumijevanja i zanimanja za »dramatske probleme

180

svijeta«. Papa će nastaviti veliko djelo započeto po Ivanu XXIII.:
II. vatikanski koncil. U duhu svoga predšasnika radit će na tomu
da čovječanstvom zavlada atmosfera mira osnovanoga na pravednosti
i ljubavi.

4. Da Gospodinu zahvalimo za sretan izbor novoga Pape i da
Sv. Ocu isprosimo potrebne milosti u njegovoj teškoj i odgovornoj
službi, određuje se za područje zagrebačke nadbiskupije:

a) na dan Papine krunidbe, u nedjelju dne 30. lipnja obavit će se
u svima crkvama svečana zahvalnica. U svim misama dodaje se
oratio pro Papa, sub unica conclusione cum oratione Misae. Vjer¬
nicima neka se pročita ova Okružnica (ispustivši ovu točku 4.). Iza
glavne sv. mise neka se pjeva »Tebe Boga hvalimo« s pripadnom
molitvom zahvalnicom i molitvom za Papu. Vjernike treba na Pe¬
trovo na ovo upozoriti i pozvati ih da u što većem broju pribivaju.
— Ukoliko ova Okružnica ne bi pravovremeno stigla u koju župu,
neka se ondje zahvalnica obavi u nedjelju 7. VII.

b) svi će svećenici, također u crkvama i oratorijima izuzetih re¬
dovnika, od dana primitka ove Okružnice pa do 31. srpnja o. g. svaki
dan dodavati u sv. misi oraciju pro Papa. Ova se kolekta ispušta na
nedjelje, na ostale liturgijske dane I. i II. razreda, u votivnim misa¬
ma I. i II. razreda, te u svima pjevanim misama.

5. Novom Sv. Ocu obnavljamo svoje obećanje poslušnosti, djetinje
odanosti i vjernosti kao Kristovu namjesniku, nasljedniku sv. Petra
i središtu jedinstva Crkve. Neka mu Gospodin dade dug i plodan
pontifikat i sve milosti koje zahtijeva njegova odgovorna služba!

U Zagrebu na blagdan sv. Ivana Krstitelja , 24. lipnja 1963.

Dr. Franjo Šeper, v. r.
nadbiskup zagrebački

181

Pismo

Časnom kleru nadbiskupije zagrebačke

O DRUGOJ PERIODI II. VATIKANSKOG
EKUMENSKOG SABORA

1. Iz Rima gdje učestvujem u radu II. vatikanskog ekumenskog
sabora u njegovoj drugoj periodi, koja je otvorena na blagdan sv.
Mihaela Arkanđela 29. rujna o. g. želim vam, draga braćo sveće¬
nici, upraviti nekoliko riječi o sadašnjem stanju saborskoga rada te
perspektivama i zadacima koji se pred Saborom u ovaj čas po¬
javljuju.

Završila je godina dana otkako je blagopokojni papa Ivan XXIII.
dne 11. listopada 1962. otvorio prvo zasjedanje ovoga Koncila, koji
je on po nadahnuću Božjem s velikim optimizmom započeo, kao svoju
najveću brigu i najmiliji pothvat u srcu nosio te s njime na ustima
umro. Gledajući sada unatrag na proteklu godinu i na sve što se u
njoj dogodilo, mi vidimo da je Koncil neočekivano i snažno odjeknuo
po čitavom svijetu i da je u pravom smislu riječi potresao savjest
čovječanstva, naročito zbog same izvanredne ličnosti te pobudne
smrti svoga velikog inicijatora — dobrog pape Ivana. Koncil je po
svemu svijetu uzbudio i pokrenuo tako mnogostruko i živo duhovno
i religiozno gibanje, da se to bez Koncila ne bi bilo moglo ni zami¬
sliti, i svatko nepristran mora reći da je ovaj Koncil zaista veliki
blagoslov i dar Božji svojoj Crkvi u ove dane koji su inače izgledali
tako sumorni. Kao da ljudski rod kao cjelina zaista već počinje
reagirati na poziv Božji, što mu ga Bog upravlja preko Crkve.

Kroz čitavu ovu godinu, od završetka prve periode Koncila, ra¬
dile su koncilske komisije, da sažmu onaj ogromni materijal, koji je
bio priređen za Koncil, a za koji se vidjelo da neće moći biti na Kon¬
cilu u cijelosti razrađen, pa da tako prirede nacrte koji će se ra¬
spravljati na drugom zasjedanju.

Kao plod toga ozbiljnog i užurbanog rada do sada su koncilski
oci primili 14 nacrta (shemata). Na ovom II. zasjedanju dakako da
će samo dio toga materijala moći biti raspravljen.

Slijedeći dan iza otvorenja Koncil je počeo s diskusijom prera¬
đene sheme »De Ecclesia«. Paralelno s ovom diskusijom glasuje se
za amandmane sheme »De sacra Liturgia« koja je bila prodisku¬
tirana na prošlogodišnjem zasjedanju. Mehanografski aparati omo-

182

gućuju da se glasovanje pomoću kartica obavlja istovremeno s di¬
skusijom o drugoj shemi i da se glasovanjem ne gubi skoro ništa
vremena. U prošlogodišnjem zasjedanju bilo je svega 36 generalnih
kongregacija, u ovogodišnjem bilo ih je do danas 19. Do danas za¬
vršena je diskusija o prva tri poglavlja sheme »De Ecclesia« i izvr¬
šeno glasovanje za 4 poglavlja sheme »De sacra Liturgia«.

2. Kroz ovu godinu dana, otkad Koncil uzbuđuje savjesti čovje¬
čanstva, također se već prilično jasno iskristalizirala njegova fizio¬
nomija, te se već sada s dosta sigurnosti može reći što je ono naj¬
hitnije što ovaj Koncil treba izvršiti i što će on značiti za daljnju
povijest Crkve. U okružnici povodom smrti pape Ivana XXIII. izra¬
ženo je to ovako: »Naročito po ekumenskom koncilu Ivan XXIII.
započinje novu epohu crkvene povijesti u kojoj će se sve više oči¬
tovati da Crkva nije zapadna i evropska, već čitavog svijeta. Crkva
je uvijek bila određena za sve ljude, ali je činjenica da je do sada
uglavnom bila historijski vezana uz Evropu i Ameriku. Razumije
se, da su i dosadašnji pape pripremali kroz mnoge godine, smišljeno
i dosljedno, taj prijelaz Crkve iz zapadne kulturne sredine u sve
širi svjetski okvir i u izgradnju sve više duhovno-kulturne sredine
na temelju Kristova Evanđelja, a za sav svijet. No Ivan XXIII. sa¬
zivanjem ekumenskog Koncila stavio je taj veliki prijelaz u gibanje.

Prijelaz s kojim se po značenju u crkvenoj povijesti može uspo¬
rediti jedino prijelaz Crkve od židovstva u grčko-rimski kulturni
krug, koji je započeo apostolskim saborom u Jerusalemu, a završio
jednim općim saborom u Niceji g. 787. (Služb. vjesnik, 1963, str.
49). Slična predviđanja o značaju Koncila dobila su sjajnu potvrdu
u prvoj poruci svijetu novoga sv. oca Pavla VI. koji — izjavljujući
da će svim marom nastaviti Koncil — ističe taj njegov svečovječan-
ski karakter i značenje: »Najodličnija zadaća našeg pontifikata bit
će, da se svom zauzetošću nastavi II. vatikanski ekumenski sabor u
koji su uprte oči svih ljudi dobre volje. To će biti glavno djelo u
koje ćemo utrošiti sve energije koje nam je Gospodin dao, a sve
u cilju da katolička Crkva zablijesti u svijetu kao podignuta zastava
svima dalekim narodima te privuče k sebi sve ljude: veličanstvom
svojeg organizma, mladošću napose svojega duha, obnovljenošću svo¬
je strukture, mnogostrukošću svojih snaga — za sve »koji k njoj
dolaze iz svakog plemena, jezika, puka i naroda« (Otk 7, 9). Prva
misao naše papinske službe bit će upravljena tome da se glasnije
naviješta svemu svijetu da se jedino u Kristovu Evanđelju nalazi

183

toliko željkovano i očekivano spasenje, »jer nema drugog imena pod
nebom danog ljudima u kojem bi se mogli spasiti« (Dj 4, 12). (»U ime
Gospodnje«, Zagreb 1963, str. 4).

Ovim programatskim riječima kao da je sv. otac Pavao VI. htio
označiti u kojem smjeru on želi da Koncil bude orijentiran i u ko¬
jem će ga smjeru on orijentirati. A čini se da je novi Prvosvećenik
u vezi s tim izabrao također svoje papinsko ime »Pavao«. Nadje-
nuvši si ime Apostola »gentium «, novi Otac kršćanstva kao da je
želio sve upozoriti da će glavni cilj njegova pontifikata biti da svim
narodima donese i proglasi radosnu vijest spasenja u Kristu Isusu:
da poput apostola Pavla bude nosilac i branitelj i ostvarivatelj ideje,
da svim narodima širom svijeta treba omogućiti što lakši i što kraći
put do milosti Kristove ne opterećujući ih ničim što nije nužno.

Čini se da je ta pavlovska ideja novoga Sv. Oca bila tako shvaćena
također u kardinalskom kolegiju, jer je kardinal E. Tisserant na nju
aludirao — iako samo općenito — u govoru kojim je novome Papi
čestitao prvi njegov papinski imendan (usp. »U ime Gospodnje«,
str. 6).

3. Svi se danas slažu da je glavna tema ovoga Koncila Crkva. Ovaj
će ekumenski Sabor biti u budućoj povijesti — zajedno s I. vati¬
kanskim — označen kao Koncil Crkve, i to ne samo kao teoretskog
problema već također kao žive zbilje. Mi već danas vidimo da će
on značiti velik korak naprijed u formuliranju nauke o Crkvi, koje
je započeto na I. vatikanskom. Tamo je bila definirana papina ne¬
pogrešivost i primat, kao zalog i jamstvo čvrstog jedinstva — također
izvanjskog i sociološkog. Sada se nameće zadatak da bude dobro
opredijeljeno — teoretski — mjesto i uloga biskupa, svećenika, raz¬
ličitih historijskih formacija u Crkvi koje se zovu redovničkim
zajednicama, običnih vjernika. Naročito je važno pitanje laika, koji
su se već bili počeli osjećati kao puki objekt crkvenosti, a ne kao
subjekt. A ipak su i oni subjekt crkvenosti, koji svaki prema svojoj
mjeri i ulozi treba da aktivno učestvuje u misiji Kristovoj što je
On po svojoj Crkvi izvodi. Sada treba ukazati na dubinu povezanosti
sviju s Kristom, u kojem je čitava Crkva jedno tijelo, i to tijelo
Kristovo, te ukazati na svestranost dužnosti i moći koje iz toga
proistječu za svakog pojedinog člana Crkve. Tako će se Crkva živo
osvijestiti kao jedinstvena, božansko-ljudska zajednica, predvodnica,
kao faktor koji duhovno oživljuje čovječanstvo.

Sveti otac Pavao VI. govori o »obnavljanju strukture« Crkve. To
nije samo teoretsko područje već se pod time misli reorganizacija

184

različitih organa Crkve, pomoću kojih ona posreduje svijetu Božje
spasenje, te uopće novo i jače i svrsishodnije sređivanje i uravna-
vanje sveukupnog života i djelovanja Crkve tako da nijedna unu¬
trašnja snaga Crkve ne bi ostala neiskorištena; nijedno dobro sakri¬
veno i nezapaženo; nijedan član Crkve neaktivan i po strani od
velikog Božjeg djela što ga Crkva ima izvesti u ovaj historijski čas.
Ovaj Koncil treba da nađe načina kako će otkriti, otvoriti svijetu
sve što Crkva unutra posjeduje: evanđeosku istinu u njenoj jedno¬
stavnosti, veliku zbilju Kristova živa primjera, milosno duhovne sna¬
ge u misi i sakramentima, bogatstvo duhovnih iskustava stečenih
tokom mnogih stoljeća na temelju božanske snage i upijanja svih
pozitivnih tekovina ljudskih, misaono i kulturno bogatstvo stvore¬
no na tim temeljima, domete i visine, ali također opasnosti i moguće
aberacije. Jednom riječju: otvoriti širom svu dubinu svoga bića u
kome se objedinjuje božansko i ljudsko, i iskoristiti dvomilenijsko
iskustvo na dobrobit budućeg novog svijeta koji nastaje.

4. Taj je zadatak bez sumnje složen, i nije lako reći u kolikoj
će mjeri ovaj Koncil sve to uspjeti da izvede. Nastojanje da Koncil
vodi računa o odijeljenim kršćanima u tom smislu da bi što više
olakšao i omogućio da se što brže nađe put do pravoga sjedinjenja
svih u jednoj Crkvi Kristovoj uklapa se u taj cilj, jer nekršćanski
svijet ostaje često sablažnjen nad našim podjelama i našim razdo¬
rima. Zato da bi Crkva mogla »zabliještiti u svijetu kao podignuta
zastava« spasenja »svima dalekim narodima« (Pavao VI.), pitanje
ujedinjenja svih kršćana u Crkvi nipošto nije periferno ili takvo
da bi ga ikoji katolik, ako doista ima Duha Kristova, smio potcjenji-
vati. Ekumenizam nipošto nije puki konformizam ili popuštanje nas
katolika pred kršćanskim inovjercima, kako ponekad i gdjekoji do¬
bronamjerni katolik znade pomisliti ili reći, iako su pod vidom eku¬
menizma bile kadikad izvedene također stvari koje nisu bile baš
najsretnije pogođene. Dobro shvaćeni ekumenizam jest upravo im¬
perativni zadatak svih kršćanskih srdaca u ovaj momenat, zadatak
neodložan i hitan.

5. Cilj, dakle II. vatikanskog koncila, u kojem se svi ostali ciljevi
stječu, jest da donese — jasno, pobudno i privlačno — Kristovo spa¬
senje čitavom suvremenom čovječanstvu na jedan širok, prodoran,
odlučan način. Koncil očevidno biva sav okrenut prema suvremenom
svijetu, prema čovječanstvu kao cjelini, prema svima ljudima dobre
volje. Sva ova nastojanja koja smo spomenuli da Crkva samu sebe

185

prouči, uzgiba i obnovi, imaju napokon taj veliki cilj, da ona zasja
pred svim narodima svijeta kao prava njihova duhovna domovina,
u koju će svi što prije i radosnije pohrliti, kako bi ovaj svijet što
prije postigao toliko potrebno duhovno ujedinjenje.

6. No u tom smjeru nipošto nije dovoljno ako se Koncil bude
bavio samo unutrašnjim pitanjima Crkve i njezina života. Da bi
Crkva mogla postati poželjnom duhovnom središnjicom sviju naroda,
ona mora na ovom Koncilu — bar u načelu, ali jasno i nedvojbeno
i uvjerljivo — opredijeliti i definirati svoj stav prema svemu onomu
što svi i različiti narodi na svijetu imaju dobro i pozitivno, ili na
što su oni navezani te drže to svojom kulturnom baštinom, naslijeđe¬
nom od svojih djedova i stvorenom stvaralačkim genijem svoje rase.
To je pitanje bitno, posebno u ovaj čas, kad svi narodi svijeta s po¬
nosom ističu svoja kulturna i narodna dobra i ne žele ništa od svoga
žrtvovati ili zapustiti. Poznato je da su neke azijske kulture, kao
indijska i kineska, daleko starije od naše evropske kulture, i da ti
narodi to nikad ne zaboravljaju niti žele zaboraviti. Poznato je ta¬
kođer da se u posljednje godine sve više javljaju glasovi o afričkim
kulturama i da mladi afrički narodi, koji su se nedavno kao ravno¬
pravni partneri pojavili na međunarodnom poprištu, naglašavaju
svoju kulturnu osobitost te s ogorčenjem odbacuju svaku pomisao o
potčinjavanju ne samo političkoj, nego i kulturnoj prevlasti bijele
rase. Crkva ne može preko tih pojava olako prijeći, ona ne smije,
zato što je sada još u Crkvi u većini bijela rasa, lakoumno proigrati
povjerenje tih tako brojnih naroda.

Krivo bi bilo smatrati da je supremat bijele rase i njezine kulture
apsolutan i da je zapadna kultura tako nužno spojena s Evanđeljem
Kristovim, da Kristovo Evanđelje ne bi moglo postojati ni djelovati
osim u zapadnim kulturnim formama.

7. Malokad se Crkva dosada u svojoj povijesti našla na takvoj
prelomnici. S time se može usporediti jedino problematika s kojom
se suočila prvotna Crkva u času kad je od Židova počela prelaziti
k poganima i kad je nastalo pitanje: moraju li Grci i Rimljani naj¬
prije postati Židovi da bi mogli postati kršćani? Svi znamo kako se
tada sastao apostolski sabor u Jerusalemu (Dj 15, 1—29), i kako je
sv. Pavao bio nosilac ideje: pogane ne treba judaizirati, da bi mogli
primiti Krista; te kako je Sabor pod vodstvom sv. Petra prihvatio
tu ideju za koju je kasnije sv. Pavao morao toliko toga podnijeti, ali
koja je očevidno bila ideja Božja i koja je značila kamen temeljac

186

Crkve Kristove, kao Crkve čovječanstva. Danas se pred ovog novog
Pavla, koji je ujedno novi Petar, papu Pavla VI. i njegov Koncil,
postavlja slično pitanje: moraju li svi narodi svijeta ponajprije po¬
stati Zapadnjaci da bi mogli postati kršćani? Moraju li oni zabaciti
svoja kulturna dobra i prihvatiti kulturu koja je izgrađena na grčko-
-rimskim osnovama, da bi mogli prihvatiti kršćanstvo i postati ravno¬
pravni članovi Crkve Kristove? Moraju li ti novi »mudraci s Istoka«
— kako smo se mi slikovito izrazili u jednoj emisiji na zapadno¬
njemačkom radiju dne 3. VI. 1963. — prodati najprije svoje istočne
darove te kupiti nove — zapadnjačke — da bi tada istom smjeli
pristupiti k Isusu Kristu i nadariti ga?

To je, eto, problem, koji se čini vrlo važnim u ovaj čas, i koji se
kao takav nameće u ovom Koncilu. U najopćenitijem i načelnom
vidu, teoretski, odgovor je na to pitanje jasan: oni ne moraju po¬
stati Evropljani da bi postali kršćani. Ne manjkaju izjave ni prija¬
šnjih papa (npr. Pija XII.) da Crkva ne zabacuje pozitivnih eleme¬
nata ničije kulture.

I sadašnji je Papa Pavao VI. u svojoj prvoj poruci svijetu to nagla¬
sio u odnosu na odijeljene kršćane kad je rekao da će oni u Crkvi
naći »svoj vlastiti očinski dom koji će novim sjajem uzvisiti i potvr¬
diti blago njihove povijesti, njihovo kulturno nasljedstvo i njihovu
duhovnu baštinu« (»U ime Gospodnje«, str. 4.). To se očevidno ima
protegnuti također na nekršćanske narode, s obzirom na njihova
pozitivna duhovna i kulturna dobra. Međutim, ako je to tako na¬
čelno i u najširem smislu posve jasno, kad treba da to bude ostva¬
reno obzirom na nekršćanske narode, onda to ni izdaleka nije
posve jasno, pa niti teoretski, jer je problem vrlo složen i mnogo¬
struko zapleten.

8. Da bismo to lakše razumjeli, dobro je baciti letimičan pogled
na analogno razdoblje crkvene povijesti, od apostolskog sabora do
g. 787., kad je Crkva prelazila iz židovstva u grčko-rimski kulturni
okvir, kao što sada počinje prelaziti iz zapadnoga u sveopći svjetski
okvir. Trebalo je tada više od 7 stoljeća, te osim apostolskog sabora
u Jerusalemu još 7 općih sabora, dok je Crkva službeno i definitivno
usvojila i asimilirala sve pozitivne elemente grčko-rimske kulture
te time utemeljila zapadnu civilizaciju. Apostoli su na saboru u
Jerusalemu k problemu pristupili samo negativno: riješili su da ne
treba pogane siliti na primitak židovstva. Ali je time počeo dugačak
proces stapanja evanđelja s grčko-rimskom kulturnom baštinom i ti-

187

me pokršćanjenja te dovođenja k Bogu onoga najvrednijega što je
stari svijet stvorio. Naskoro su se našli muževi kao sv. Justin,
Klement Aleksandrijski, Origen, Bazilije, Augustin, i čitava plejada
velikih muževa mislilaca i boraca Božjih koji su kroz 7 stoljeća radili
na tome da se izvrši to »pokrštenje« grčko-rimske kulture. To nije
nipošto išlo lako, bez teških borbi, velikih trzavica, mnogih sukob¬
ljavanja, znoja, trpljenja. Dosta je čitati Pavlove poslanice i Djela
apostolska da uvidimo koliko je sv. Pavao imao radi toga pretrpjeti
od »lažne braće«, koju je izjedala prevelika revnost za židovski Za¬
kon i običaje, te se nisu mogli pomiriti s time da Crkva ne mora
požidovljavati pogane. Unošenje različitih pozitivnih elemenata iz
grčko-rimskog života i uklapanje njihovo u liturgijske obrede Crkve,
koje je raslo malo-pomalo tokom prvih stoljeća, prošlo je čini se
— bez većih trzavica, bar koliko danas možemo znati. No unošenje
najvišeg ploda grčkoga duha — grčke filozofske misli — u kršćan¬
stvo, da filozofske misaone tvorbe postanu izražajni oblici i izražaj¬
na sredstva za iznošenje kršćanske objavljene istine, to je bilo po¬
praćeno dubokim i burnim sukobima koji su kroz više stoljeća teško
drmali Crkvom, ali Crkva nije odstupila od toga puta, jer je on bio
nuždan da bi se Kristu doveo i u kršćanstvu duboko utvrdio medi¬
teranski svijet. Premnogo je bilo takvih, iskreno pobožnih ali ne¬
dovoljno vidovitih duša, koje su teško osuđivale svako uvođenje
grčke mudrosti u jednostavan govor evanđeoski, tim više što su
prvoborci za to uvođenje nerijetko zalutali i mjesto Kristove nauke
uvodili i htjeli u Crkvi utvrditi nauku kojega od grčkih filozofa. Kad
je g. 325 Prvi nicejski sabor službeno po prvi puta u obvezatnu vje¬
roispovijest uveo filozofske pojmove ousia (essentia), hypostasis, ho-
moousios, velik je broj biskupa mislio da je baš to uvođenje filozo¬
fije krivo za sve one teške razdore, koji su uslijedili neposredno
poslije sabora, pak su se oštro suprotstavili time, što se u Crkvu
uvode riječi iz poganske mudrosti kojih ne poznaje Sv. pismo. S
druge strane ljudi kao Origen, a naročito poslije Pavao Samosatski,
pa onda Arije, Apolinar i drugi, previše su se dali zanijeti filozofi¬
jom, te je postojala opasnost da neki od njih kršćansku vjeru svedu
na koji od filozofskih sistema ili da u ime filozofije posve iskvare
čistu evanđeosku istinu. Šest prvih općih sabora nije zapravo bilo
drugo nego traženje pravoga puta i ispravnoga smjera u stapanju
kršćanske objavljene istine s grčkom misli: da se grčka misao stavi
u službu kršćanske vjere a da se vjera ne deformira i ne svede na
grčku filozofiju.

188

Na koncu je na II. nicejskom saboru g. 787. Crkva službeno i defi¬
nitivno proglasila opravdanost štovanja svetih slika i kipova, te time
osigurala mjesto u Crkvi grčko-rimskoj umjetnosti. Zapadni svijet
je time bio utemeljen. U tim godinama već na zapadu Evrope poči¬
nje organiziranje školstva s Karlom Velikim i Alkuinom te se tako
udaraju temelji skolastici i zapadnoevropskoj misli.

Ako imamo na umu sve te teškoće koje su pratile usvajanje grčko-
-rimskih kulturnih elemenata sa strane Crkve, bilo bi naivno i ne¬
realno misliti, da će ovo novo otvaranje, koje počinje ovim 21. općim
saborom, biti manje komplicirano i manje skopčano s teškoćama.
Istina je da bi iskustvo koje je Crkva stekla u svojoj dvijetisućgo-
dišnjoj povijesti trebalo olakšati i ubrzati ovaj novi prijelaz, ali sada
se ne radi samo o jednoj više-manje homogenoj kulturi, već se Crkva
hoće i mora otvoriti svim kulturama svijeta, hoće usvojiti sve mno¬
gostruke i heterogene pozitivne elemente, 'da bi stvorila svijetu mo¬
gućnost jedne nove duhovne domovine i da bi svi narodi mogli sve
svoje staviti u službu Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.

Kad bi ovaj Sabor i uspio precizno i jasno postaviti teoretska na¬
čela i teoretske smjernice u toj stvari, ipak će tendencije i opasnosti,
na kakve je Crkva nailazila u prvih sedam stoljeća, postojati i sada.
Ne može biti sumnje da će svagda biti u Crkvi ljudi koji će u strahu
pred rizikom novih širokih otvaranja uporno i tjeskobno čuvati sa¬
mo ono što je Crkva dosada stekla nazrijevajući opasnost u svakom
odjeljivanju onoga što je u Crkvi ljudsko i plod zapadne kulture od
onoga što je Božje. Takvi ljudi neće biti kadri da shvate kako je
potrebno da Crkva u mnogočemu izađe ususret opravdanim težnjama
mnogih naroda, da sa Židovima bude židovska, a s Indijcima indij¬
ska, kako bi sve Kristu stekla (usp. 1 Kor, 20—23). S druge strane
posve je sigurno da su i danas mogući i da ih ima koji nepromišljeno
mogu pretjeravati u prihvaćanju novih kulturnih i misaonih eleme¬
nata, bez dovoljno diskrecione sposobnosti. Svagda je moguće da se
pojave teške i dalekosežne zablude, a tvrdoglavosti ljudske mogu ih
zaoštriti i učiniti da iz njih proizađu nedogledne loše posljedice. Oba
su ta pretjeravanja moguća, ali odrediti pravi srednji put i udariti
njime, nije tako lako.

9. I samo teoretsko opredjeljenje toga problema daleko je teže
nego što bi tkogod možda mogao naivno zamišljati. Crkva ne može
jednostavno prekrižiti dvije tisuće godina svoje dosadašnje povijesti.
A to također ne bi bilo niti dobro niti korisno za njezinu spasiteljsku

189

ulogu, koju mora izvršiti u ovom sadašnjem svijetu. Crkva se ne
može vratiti natrag na svoj početak, već mora ići naprijed u posve¬
ćivanju ljudi i svega ljudskoga do konačne paruzije Sina Božjega.
Ako je Crkva od gorušičnog zrna postala ogromno stablo, kako bi
se mogla natrag povrati t u stanje sitnoga zrna?

Sabor može — a mi se nadamo i da hoće — svečano proklamirati,
da Crkva prihvaća i usvaja sve pozitivne elemente svih kultura na
svijetu te pohvaliti i osokoliti nastojanja onih koji mudro i zauzeto
— u spremnoj odanosti prema Učiteljstvu Crkve — rade na tom
da se povežu različte kulture s kršćanskom religioznom baštinom.
No tu se već pojavljuje problem religioznih elemenata mnogih kul¬
tura. Poznato je, da su neke istočne kulture religiozno obojene. Sto
u religioznim kulturama različitih nekršćanskih naroda nije protiv
naravnog moralnog zakona i što se izričito ne sukobljava s pozitiv¬
nim Božjim zakonima, može li se sve to proglasiti prihvatljivim,
usvojivim i u kolikoj mjeri, te pod kakvim uvjetima?

10. Prvi korak — početni, ali bez sumnje dalekosežan u tom smje¬
ru, već je stvarno načinjen na prvom zasjedanju sabora usvojenjem
načela da se narodnom jeziku dade više mjesta u liturgiji. Problem
latinskog jezika, naročito u liturgiji, jest u tom sklopu problema za¬
pravo najlakši, bar teoretski.

Ali u stvari ni to nije sasvim lak problem. Svi će se valjda složiti
da ne bi bilo dobro da se nove azijske i afričke kršćane posve odreže
od latinskog jezika, jer bi ih se time ipak stvarno odijelilo od velike
kršćanske duhovne baštine, jer zaista nije moguće da već sada i
odmah sve duhovno bogatstvo — pohranjeno sada još na latinskom
jeziku — dobiju pretočeno u svoje jezike. Osim toga, katolička Crkva
raširena po čitavom svijetu, mora imati zajednički saobraćajni jezik.
Bilo bi besmisleno mjesto latinskoga, koji je kroz stoljeća stekao
»građansko pravo«, uvoditi npr. engleski ili esperanto. Dokle pak
vezati obični tamošnji pastoralni kler na latinski jezik i da li za
afričke i azijske narode mogu vrijediti u tom pitanju isti kriteriji
kao za evropske nelatinske narode, to je pitanje. Slično je pitanje
s davanjem mjesta u liturgiji različitim kulturnim formama tih na¬
roda, ili posvećivanjem nekih omiljelih njihovih običaja u paralitur-
gijskom obliku, kao što je to Crkva učinila nekoć u Evropi kad je
pokrstila nadošle nove narode u ranom Srednjem vijeku. I to je
pitanje načelno i teoretski već više-manje riješeno na prvom zasje¬
danju Koncila.

190

11. No ima još jedno drugo pitanje, koje se doduše još nije po¬
stavilo u akutnoj formi na Koncilu ali koje može jednoga dana
uskrsnuti a leži na doktrinarnom području: neki istočni narodi, kao
Indijci i Kinezi, imaju bogatu i dugovječnu misao, filozofsku i pje¬
sničku, imaju svoj način mišljenja, svoj misaoni svijet. A Crkva ima
opet izgrađenu teološku znanost, u koju je zaodjela božansku obja¬
vu, a koja je izrađena na temelju zapadne filozofske misli. U svo¬
joj teologiji Crkva ima više teoloških sistema, od kojih ona u po¬
sljednje stoljeće naročito preferira i u svojim školama naučava
jedan, tj. sv. Tome Akvinskoga (usp. can. 1366 § 2), no svi su t ;
sistemi izrasli na zapadnom tlu, oni su preuzeli rječnik i pojmove
grčko-rimske filozofije koje su dakako dotjerali i usavršili, ali oni
očevidno nose pečat zapadnjački.

Može li u tom vidu doći do otvaranja prema istočnoj misli? Mo¬
že li Crkva u tom području reći da Indijac ne mora po svojim mi¬
saonim formama postati najprije Evropljanin da bi mogao postati
kršćanin? I može li se postaviti neko načelo, po kojemu bi se pozi¬
tivnim elementima istočne misli, koliko su spojivi s Kristovim Evan¬
đeljem, otvorio pristup u kršćansku teološku zgradu?

Mogao bi netko reći: pa neka se Indijcima i drugim Istočnjacima
ne propovijeda zapadna teološka znanost nego samo čisto evanđelje
u onom stanju kako se propovijedalo u prvom stoljeću Grcima i
Rimljanima dok još nisu bili uneseni grčki filozofski pojmovi i dok
se još nije počela izgrađivati zapadna teologija. No ako u tom pri¬
jedlogu ima zrna istine, ipak odmah nastaje jedno bitno pitanje:
Crkva je tokom stoljeća pomoću pojmova dobivenih iz zapadne filo¬
zofije definirala svoje bitne dogme: ona je definirala da su u Bogu
tri hipostaze ili osobe, a jedna essentia ili natura; da su u Kristu
dvije naturae ili essentiae, a jedna osoba ili hipostaza. I slično. Može
li Crkva sada u odnosu na ove istočne narode tu dogmatizaciju po¬
sve staviti u stranu? Očevidno je da ne može. I nije dosta da oni ne
bi to nijekali, već je zaista potrebno da to pozitivno prihvate i shvate.
A to onda neminovno uključuje potrebu da proučavaju također za¬
padnu filozofiju i njezinu terminologiju.

Na kakav način onda omogućiti određeno mjesto njihovoj autoh¬
tonoj misli u odgoju njihovog klera i u propovijedi te prikazivanju
kršćanske vjere kod njih kao i u kolikoj mjeri zahtijevati od sve¬
ukupnog njihovog pastoralnog klera izučavanje zapadne filozofije
i teologije, te da li postaviti posve isti kriterij u toj stvari kod njih
kao kod nas na Zapadu: to su pitanja koja se ne mogu naprečac

191

niti šablonski riješiti, niti u vidu teoretskom, niti u vidu praktičnom,
ali kojima treba ozbiljno pristupiti.

Jer je neminovno potrebno da Crkva što prije dođe do toga da
mogne govoriti teološkim jezikom koji će moći razumjeti svi i koji
će sav svijet osjećati svojim. Neodložan je zadatak da u ovom novom
svijetu koji naglo nastaje pred našim očima, Crkva može nastupiti
kao mudra Majka sviju, koja će biti kadra da sve narode skupi u
dom Gospodnji te — ne protežirajući ni jednoga na račun drugoga
— mogne sve voditi putem Božjim do vječnoga spasenja. A budući
da milost ne uništava narav nego je uzdiže i usavršuje, od bitne je
važnosti da bi svi narodi u domu Gospodnjem mogli osjetiti radost,
da su i oni nešto pridonijeli za gradnju Hrama Božjega i da ničije
dobro nije bilo odbačeno.

12. Ovo sam vam, draga braćo svećenici, ovako malo opširnije
napisao da biste svi mogli jasno uvidjeti kako su veliki problemi i
dalekosežni zadaci s kojima se suočuje ovaj Koncil. Vi ćete, već
prema svojoj pastoralnoj razboritosti, misli koje su ovdje iznesene,
znati na prikladan način — koliko tko može nositi — protumačiti
također sebi povjerenim vjernicima, osobito zrelijim polaznicima
vjeronauka, da bi i oni mogli shvatiti i u svojim srcima osjetiti, kako
je veliko djelo koje sada leži na ovome Saboru i na leđima sv. oca
pape Pavla VI. — apostola sviju naroda. Svi možete jasno vidjeti,
koliko je potrebno da cijela Crkva za uspjeh sabora žarko i usrdno
moli, prinosi različite žrtve i samozataje, jer se ništa veliko ne može
postići bez posta i molitve. Zato treba vjernicima stalno i neumorno
o tom govoriti, na to ih poticati i pozivati. Ako budemo svi tako
vapili Gospodinu za pomoć, milost i rasvjetljenje ovome Koncilu,
Gospodin se neće oglušiti na molbe svoje Crkve, jer ne vara njegova
riječ koju reče: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta«!

Koliko će već ovaj Sabor u tim pitanjima koja smo ocrtali uspjeti,
to nije moguće unaprijed proreći. Ali će ovaj Sabor svakako značiti
početak ozbiljnog rješavanja tih pitanja. Da se provelo ono stapanje
i pokršćanjenje grčko-rimske kulture, trebalo je kako smo spome¬
nuli — ? stoljeća i 7 općih sabora te čitavo mnoštvo pokrajinskih,
mnogo intelektualnih i moralnih naprezanja, znoja i krvi. Ipak je
Crkva uspjela da pred nadiranjem barbara za vrijeme seobe naroda
spasi ono najbolje iz starog svijeta te da stekne potrebnu snagu za
pokršćanjenje novih nadolazećih naroda. Danas sve stvari u svijetu
idu mnogo brže, pa se nadamo da će i ovaj proces ići brže, naročito

192

što Crkva danas već raspolaže mnoštvom iskustava, koja će joj u
tom zadatku pomoći. Zato smo svi uvjereni da će Krist Gospodin,
koji je snaga Crkve i koji se s njom identificira, brzo učiniti da se
bogato i raskošno rascvatu duhovne energije koje Crkva posjeduje
i da se pomoću tih duhovnih Božjih energija uklopi i ujedini sve
plemenito i pozitivno ljudsko u jednu zajednicu Kristove ljubavi —
na spasenje i ozdravljenje suvremenoga čovječanstva.

Svima vama, kao i vjernicima koji su vašoj brizi povjereni, po¬
djeljujem svoj natpastirski blagoslov!

U Rimu , dne 24. listopada 1963.

Dr. Franjo Seper, v. r.
nadbiskup

13 SEPER

193

1964.

Dekret

o Sirenju katoličke Štampe

Na drugom zasjedanju II. vatikanskog sabora izglasan je i Dekret
o sredstvima društvenog saobraćaja. Iako ovaj Dekret neće donijeti
toliko promjena kao Konstitucija o svetoj liturgiji, ipak i on ima
svoju važnost. Njegova je svrha da potakne biskupe, svećenike i ka¬
toličke laike da još više nastoje oko iskorištavanja štampe, radija i
televizije u religiozne svrhe. I dok je u pogledu liturgijskih pro¬
mjena naređeno da se ne uvodi ništa novo dok se to sa službene
crkvene strane ne naredi, u pogledu ovog Dekreta daje se potpuna
sloboda. Dapače, samo njegovo donošenje treba da bude poticaj na
još veću aktivnost na tom području.

Želim posebno naglasiti važnost katoličke štampe. Mi, hvala Bogu,
imamo već lijepi broj katoličkih publikacija, a njihov se broj svakim
danom povećava. Naši vjernici, dakle, imaju što čitati. Treba samo
da im se katoličke publikacije dadu u ruke. Svi su pozvani da u
tom pogledu dadu svoj doprinos. No sasvim je jasno, da svećenici
moraju prednjačiti. O njima sve ovisi. Hoćemo li iskoristiti mogu¬
ćnosti koje nam se pružaju, ovisi samo i isključivo o svećenicima u
prvom redu na župama.

Ovim posebno pozivam sve svećenike i sve duhovne osobe u za¬
grebačkoj nadbiskupiji, da ulože sve svoje napore oko proširenja
katoličke štampe. I jer se sam Koncil za tu stvar založio, nije po¬
trebno donositi razloge ili dokaze.

Posebno neka se nastoje širiti one katoličke publikacije koje iz¬
vješćuju o Koncilu i nastoje vjernike približiti duhu Koncila. Jer je
sasvim sigurno da će se vjerski život današnje i budućih generacija
razvijati prema velikim smjernicama II. vatikanskog sabora. Kako

194

mi imamo i posebne novine koje i svojim naslovom i sadržajem
nastoje pripravljati vjernike na provedbu koncilskih odredbi, sasvim
je naravno da ćemo ih nastojati unijeti u svaku katoličku kuću.
»Glas Koncila« je glasilo Nadbiskupskog duhovnog stola pa ga kao
takvoga mora širiti i svima preporučivati svaki svećenik zagrebačke
nadbiskupije. Osim toga, to su jedine naše katoličke novine koje
izlaze dvaput mjesečno. Preko njih se naši vjernici ipak dosta dobro
mogu upoznati sa suvremenim zbivanjima u katoličkom svijetu.
Istina je, da će po kojem vjerniku skromnije naobrazbe i sposobnosti
neke stvari izgledati previsoke i nerazumljive, no to ipak nije razlog
da se zadovoljimo religioznim minimalizmom. Kao što svaki sveće¬
nik treba nastojati da svoje vjernike podigne na jedan viši duhovni
nivo, tako i novine »Glas Koncila« nastoje svoje čitatelje pomalo
uzdizati do onih širokih pogleda i shvaćanja koja provejavaju
Koncilom.

U praktičnoj provedbi ovih sugestija treba tražiti načine koji će
biti plod inventivnosti pojedinog svećenika. Zašto, npr. ne bi bilo
zgodno da se u samoj nedjeljnoj propovijedi osvrnemo na najnoviji
broj uzimajući iz njega neku misao ili primjer i upozorimo vjernike
gdje si to mogu pročitati? Ima dosta svećenika, koji su uveli »samo¬
posluživanje« — da na ulazu u crkvu na posebnom stolu stoje no¬
vine i glasnici a vjernici sami uzimaju i sami plaćaju. Povjerenje
koje ovako iskazujemo svojim vjernicima kod njih redovito nailazi
na odaziv. Postoji, zatim, mogućnost da svećenik pronađe povjere¬
nike koji će se angažirati u tom poslu. A neće biti nikakvo poniženje
ni za samog svećenika, ako osobno nastoji raspačati što veći broj
primjeraka. Neka znade da će na taj način doći i do onih kojih
nikada nema u crkvi i kojima on ne može doći. I stara baka mnogo
može. Ako ona ne vidi čitati, vide njezini unuci ili djeca kojih nema
u crkvu. Koliki su se vratili vjeri upravo preko katoličkih knjiga
i časopisa. Suvišno je i spominjati koliko dobra u tom pravcu mogu
učiniti djeca. Njima će biti pravo veselje da mogu pomoći svome
župniku.

A što se tiče financijskog rizika, to mirne duše prepustimo Pro¬
vidnosti Božjoj. Bog neće ostaviti onoga koji ne gleda na materijalne
probitke kad se radi ^ slavi Božjoj.

Uvjeren sam, draga braćo svećenici, da ćete ove moje riječi dobro
shvatiti i da ćete ih nastojati i provesti.

U Zagrebu , dne 23. siječnja 1964. Dr. Franjo Šeper, v. r.

nadbiskup

195

Korizmena poslanica

0 POLOŽAJU I ZADACIMA LAIKA U CRKVI

Predragi vjernici!

II. vatikanski opći crkveni sabor uzbudio je zanimanje ne samo ka¬
tolika i kršćana nego i širokih masa po čitavom slvijetu. Tim je više
razumljivo da katolici, djeca Crkve, žele da budu što bolje upućeni
u pitanja o kojima se na Koncilu raspravlja. To je također želja
sv. oca Pavla VI. kako proizlazi iz njegova govora na završetku II.
zasjedanja Sabora dne 4. prosinca 1963. On je u svom govoru pozvao
koncilske oce da odmah, premda Koncil još nije završen, prionu da
provedu one ciljeve Koncila koji su već sada jasni i za koje ne treba
čekati njegov završetak. Posebno je Sv. Otac zaželio da biskupi po¬
nesu »svojim vjernicima riječi poticanja i ohrabrenja... laicima,
pozdrav osokoljenja i povjerenja (usp. »L’Osservatore Romano«, 5.
XII. 1963.).

Potaknut ovom Papinom željom odlučio sam da vam, dragi vjer¬
nici, u ovoj korizmenoj poslanici progovorim o stvari koja se vas
sviju na poseban način tiče, a koja je velika tema ovoga Koncila: o
položaju i zadacima laika u Crkvi. Šaljem vam ovu poslanicu iz
koncilskog grada Rima stojeći pod snažnim dojmovima svega onoga
što smo za vrijeme zasjedanja Koncila čuli, vidjeli i doživjeli. Bu¬
dete li pažljivo pratili ono što vam ovdje iznosim, vidjet ćete da
rasprave na Koncilu nisu nikakva od života daleka teorija, nego da
duboko zadiru u svakodnevni život članova Crkve.

UVOD

1. Već dosta dugo mnogi katolici imaju dosta blijedu svijest o
tome da su zapravo oni Crkva. Oni se nekako osjećaju više kao da
su vani, izvan Crkve, kao da stvar Crkve nije njihova stvar: kao da
Crkva pripada svećenstvu ili Crkva naprosto jest svećenstvo. U stva¬
ri, međutim, laici su također Crkva, oni čak predstavljaju kudika¬
mo najveći dio Crkve. Od takvog manjkavog shvaćanja o Crkvi, koje
u njoj promatra samo kler, proizašla su i proizlaze mnoga zla za
kršćanstvo a i za suvremeni svijet. Zato su posljednji pape posebnom

196

brigom nastojali dovesti sve katoličke laike, do žive svijesti o njiho¬
voj pripadnosti Crkvi te o njihovoj suodgovornosti za Crkvu. A to
je nastojanje s osobitom odlučnošću preuzeo sada ovaj Koncil.

Mi ne kanimo sada ispitivati gdje je krivnja da je do takvog shva¬
ćanja došlo. Želimo samo u kratkim potezima ocrtati glavne istine
o položaju i dužnosti laika u Crkvi da biste vi, predragi vjernici,
imah kroz ovo korizmeno vrijeme o čemu razmišljati, razgovarati i
u oebi dobre odluke stvoriti tako, da naskoro u našoj nadbiskupiji ne
bude više nijednog krštenog čovjeka koji ne bi postao duboko osvije¬
šten član Crkve — kraljevstva Božjega na zemlji.

2. Riječ »laik« dobila je u novije vrijeme neki loš prizvuk,
tako da neki tu riječ upotrebljavaju da označe čovjeka koji nema
veze s Crkvom ili je bez vjere u Boga ili da okarakteriziraju usta¬
nove u koje vjera nema pristupa, dapače koje su protiv vjere. Među¬
tim riječ »laik« je grčkog podrijetla, a značila je u starom kršćanstvu
pripadnika Božjega naroda (LAOS) za razliku od ostalih koji još
nisu ušli u Crkvu te nisu još članovi Božjega naroda. Laik je prema
tomu isto što i vjernik, on je Božji pučanin , Božji čovjek, građanin
Bogu posvećenoga i od Boga vođenoga naroda. — Oni koji su od
Boga odabrani i svetim ređenjem ovlašteni i osposobljeni da u ime
Božje vode Božji narod dobili su posebno ime kler (odatle klerik),
i tako je ime laici praktički ostalo za onu većinu Božjega naroda
koji nema službene vodstvene funkcije nad drugima u narodu. Ali
se razumije da Božji narod ne sačinjavaju sami vođe toga naroda,
jer oni ne bi imali smisla kad ne bi imali koga voditi.

No ni sami laici bez svećenstva ne sačinjavaju čitav Božji narod,
jer Božji narod nije neuređeno mnoštvo, već organički uređena za¬
jednica, u kojoj su raspoređene uloge i dužnosti i gdje svi članovi,
svaki na svoj način, pridonose k zajedničkim ciljevima cijele za¬
jednice. U Novom zavjetu, pored toga, nema svećeništva po rođenju
u krvi, kako je bilo u Starom zavjetu, nego je svaki službenik Bo¬
žjega naroda najprije i sam morao biti laik, te se između laika oda¬
bire i postavlja u redove klera da onda na sasvim poseban način
posveti svoj život radu za ostale.

Laici su Bogu posvećeni i od Boga prihvaćeni kao takvi, jer su po
svetom krštenju iz svijeta uzeti, od grijeha oprani, na novi nebeski
život preporođeni i u Božju obitelj na zemlji — među Božju posi-
njenu djecu — primljeni. Po krstu biva čovjek ucijepljen na Krista
kao loza na čokot, po krsnom neizbrisivom biljegu dobiva Kristovu

197

sliku u sebe, postaje udo tijela Kristova i organ Duha Svetoga.
Sakramentom svete potvrde taj se položaj vjernikov u okviru Crkve
još produbljuje i usavršava, dobiva novu širinu. Ipak vjernik na te¬
melju krsta i potvrde ne dobiva svetu vlast koju bi u ime Kristovo
mogao vršiti u odnosu na druge vjernike. On dobiva milosnu vlast
nad samim sobom, kakvu po samoj prirodi ne bi imao; dobiva moć i
dužnost da svijetu donosi Krista, Kristovu nauku i Kristovo spase¬
nje, koliko ga je u sebi samome prihvatio i oživotvorio. Ali ne dobiva
vlast nad drugim vjernicima. To se dobiva u sakramentu svetoga
reda. Onaj koji je primio sakramenat reda, nije time izgubio ono
što je primio na krstu i potvrdi, ali je dubio nešto više i time je
dobio specijalnu dužnost i ulogu. On i dalje mora biti vjernik koji u
svojoj osobi oživljava Krista u smislu obaveze koja proizlazi iz krsta
i potvrde. Ali je on dobio novu vlast i dužnost, koja ima svoju vri¬
jednost i nezavisno od toga koliko je on u svojoj osobi ostvario oba¬
veze krsne i potvrdne, jer je ta nova vlast i dužnost potpunoma za
druge, na korist drugih. Tako se u ustrojstvu Crkve, koje potječe
od samoga Krista, uspostavlja razlika između klera i laika.

Kleriku su ostale dužnosti koje je imao kao laik, ali su mu na-
došle nove koje su drugačije naravi.

3. No time što su neki u Crkvi postali klerici, položaj laika nipo¬
što nije umanjen, on ostaje u okviru čitave Crkve kao nešto temeljno.
Laik nije član koji samo pasivno prima, nego je i aktivan suradnik
u Crkvi. I njegova suradnja se očito ne ograničava samo na to da
dade svoj materijalni, novčani prilog za potrebe Crkve, već da ugra¬
di također samoga sebe, svoju osobu i svoje sposobnosti u okviru
koji je zacrtao sam Krist Gospodin kad je Crkvu ustanovio. Stoga
svaki vjernik mora razmišljati o svome položaju u Crkvi, mora po¬
znavati svoja prava i dužnosti, svoje mogućnosti i svoje zadatke.
Ima časova u životu Crkve kad je potrebno pojačati izvršavanje po¬
slanstva Crkve. U takvim časovima je neodložno i hitno da se što
veći broj članova Crkve živo osvijesti, da shvate svoj položaj, kako
bi što bolje mogli odgovoriti zahtjevu koji postavlja na Crkvu stanje
svijeta i čovječanstva. Takav je čas danas očevidno nastupio.

I DIO: NA ČEMU SE TEMELJI ULOGA LAIKA U CRKVI

4. Položaj laika u Crkvi izvire prvenstveno iz sakramenta krsta
i potvrde. — Znamo da je krštenje ponovno rođenje po Duhu (Iv
3, 5—6), po kojemu čovjek postaje sasvim nov stvor u Isusu Kristu.

198

Neizreciva se promjena zbila u čovjeku: svrhunaravna stvarnost, u
koju čovjek po krštenju uđe i koje postaje dionikom, ne može se
opisati jednom riječju ni jednom slikom. Zato nam Sv. pismo i
Predaja s različitih stanovišta i pomoću više slika i pojmova opisuje
ono što se u nama zbilo po krštenju. Kad se danas želi pokazati
koje mjesto u Crkvi zauzimaju obični vjernici ili laici, onda bogo¬
slovi posebno ističu to da smo na krstu postali hram Božji i dionici
Kristove svećeničke službe. Ta se strana učinka sv. krsta posebno
naglašava zato, što je to put kako se najlakše može pokazati uska
povezanost između klera i laika.

Budući da je u svijesti mnogih vjernika stvoren velik jaz između
svećenstva i laikata, potrebno je taj jaz premostiti. A to se najpri¬
kladnije može učiniti, ako pokažemo kako je svaki vjernik na neki
način učesnik na Kristovu svećeništvu, a ne samo biskup, župnik i
ostali kler. Istina, svećeništvo klera ili hijerarhije bitno je različito
od zajedničkog svećeništva sviju vjernika, ali su ipak i obični vjer¬
nici u nekom pravom smislu učesnici u svećeništvu Crkve, koja je
opet dionica Kristova svećeništva, jer je Krist jedini svećenik No¬
voga i Vječnoga zavjeta u najstrožem smislu riječi.

Isus Krist kao čovjek bio je jedini pravi Boga dostojni živi hram
Božji (usp. Iv 2, 19), u kojem je stanovala sva punina božanstva na
tjelesan način (Kol 2, 9). U Isusovu ljudskom tijelu koje je zajedno
s dušom hipostatski bilo sjedinjeno s drugom osobom Presvetog Troj¬
stva bio je na sasvim osobit i jedinstven način Bog na zemlji pri¬
sutan, tako da su ljudi mogli k njemu pristupiti, njemu se utjecati,
tako da su s njime govorili. Poslije Uskrsnuća Krist kao čovjek
više nije na svijetu prisutan na fizički način, ali je zato on ustanovio
Crkvu da u njoj i po njoj bude na mistički način prisutan među lju¬
dima. U svetom krstu svaki se čovjek na posebni način pricijepljuje
na Isusa, postaje udo Kristovo, kako se izrazuje sv. Pavao. Onaj isti
Duh Sveti, koji je u punini bio i jest u Kristu proslavljenome, na¬
selio se tada kao u svome stanu u svakom novokršteniku. Tim samim
postalo je tijelo i duša krštenoga čovjeka — čitava njegova osoba —
sveta, Bogu posvećena, priređena za boravak Duha Svetoga u njoj,
hram Duha Svetoga i po tome hram čitavoga Presvetoga Trojstva.
Razumije se, da je i čitava Crkva živi hram Božji u kojemu je svaki
pojedini vjernik po jedan živi kamen. U svakom je pojedinom vjer¬
niku Duh Božji prisutan kao u hramu, ali ne u svima u jednakoj
mjeri i s jednakom intimnošću. Ako vjernik padne u teški grijeh,
onda Duh Sveti više u njemu ne stanuje, nego je to sada poharano

199

i oskvrnjeno Božje svetište. Takav je vjernik još uvijek kao živi
kamen u zgradi hrama Crkve, ali se njegov život već počinje gasiti i
još samo malo tinja. Ako vjernik otiđe od Crkve i postane nevjer¬
nikom, on se dijeli od života Duha Svetoga, koji je u Crkvi i postaje
duhovno mrtav. On je tada mrtav kamen, izbačen iz građevine; on
je razvalina hrama Božjega.

I laici, dakle, bitno ulaze u Božju građevinu, oni su živo kamenje
iz kojega je izgrađena Crkva — Hram Božji. Budući da je hram
mjesto gdje se Bogu prikazuju žrtve, a žrtve može Bogu prikazivati
samo svećenik, to je i svaki vjernik na neki način svećenik Božji,
koji smije i mora u hramu svojega tijela prikazivati Bogu žrtve.
Stoga i sv. Pavao usrdno moli kršćane: »Zaklinjem vas stoga, bra¬
ćo, po milosrđu Božjem, da prikažete svoja tijela kao živu i svetu
žrtvu koja je ugodna Bogu« (Rim 12, 1).

5. Neizbrisivi biljeg koji se dobiva kod sakramenta svete potvrde ,
upotpunjuje to svećeništvo vjernika i dodaje mu novi vid. Vjernik
je već na krštenju primio Duha Svetoga, ali puninu darova Duha
Svetoga, kolika odgovara vjerniku, dobiva istom po svetoj potvrdi.
U sv. potvrdi Duh Sveti daje vjerniku rasvjetljenje, da može ono
što vjeruje također drugima dostatno saopćiti, da može položiti ra¬
čun o svojoj vjeri, braniti svoju vjeru. On tu dobiva i snagu da za
istinu koju vjeruje može svjedočiti sve do smrti, a da se ne pokoleba
i ne poklekne pred protivnicima Božjim. Po potvrdi postaje vjernik
punopravni i odrasli pripadnik Božjega naroda. Na krstu je postao
šutljivim žrtvovateljem, a na potvrdi mu je dano usavršenje da mo¬
že biti također rječitim i smionim apostolom Krista Isusa i njegove
nauke koju u sebi razmišlja, u koju vjeruje i koju proživljava.

6. Nema sumnje, dragi vjernici, da nam ova nauka i te kako jasno
pokazuje kako je neizmjerno veliko dostojanstvo svakoga kršćanskog
laika.

Po krštenju i sv. potvrdi svi smo mi jednaki: i vaš nadbiskup i vaš
župnik i svaki od vas tamo od onog najmlađeg dječaka i djevojčice
koji su jedva nedavno primili sv. potvrdu. Razlika je među nama u
tome, koliko smo sve te svrhunaravne sposobnosti, koje nam je Bog
dao, proveli u djelo, koliko smo s milošću Božjom sudjelovali.

Na krstu i potvrdi vjernik postaje učesnikom na Kristovu svećeni-
štvu: to znači da on postaje za službu Bogu u svojoj nutrini određen
i opredijeljen. No da bi to unutrašnje opredjeljenje moglo postati
stvarnost, vjernik mora biti u životnom dodiru s Kristom Gospo-

200

dinom. Budući da je Krist jedini pravi veliki svećenik u strogom
smislu, a svi drugi samo kao sudionici u njegovu svećeništvu, ne¬
moguće je da vjernik vrši svećeništvo osim u zajedništvu s Kristom
velikim svećenikom i njegovim žrtvovanjem na križu, gdje je on
sama sebe kao jedinu Boga dostojnu žrtvu prikazao nebeskom Ocu za
naše spasenje. Da bi taj dodir omogućio, Isus je odlučio da svoju
žrtvu na križu na nekrvni način učini prisutnom u svojoj Crkvi kroz
sve vrijeme dok ne dođe ponovno u slavi na svršetku svijeta. Zato
je ustanovio hijerarhijsko svećeništvo te njemu dao vlast da u nje¬
govo ime i njegovim riječima u svakoj svetoj misi oživotvoruje na
nekrvni način onu istu krvavu žrtvu na križu. Odatle odmah vidimo
kakva je hitna razlika između svećeničke službe po sv. ređenju i
zajedničkog svećeništva svih vjernika po krštenju i sv. potvrdi. Sa¬
mo zaređeni svećenici imadu vlast da riječju Kristovom pretvaraju
kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu. Njima se Krist služi da uspo¬
stavi svoju stvarnu prisutnost usred svoje Crkve i da pomoću njiho¬
va svećeničkog čina poveže u jedno sve žrtvene čine svih vjernika
sa svojim vlastitim.

7. Odatle se odmah vidi kako je velika važnost aktivnog učešća
vjernika u liturgiji , napose kod sv. mise, da bi laici mogli dostojno
i što uspješnije izvršavati svoju ulogu u Crkvi.

Istina je, ti si uključen u svaku svetu misu ako i nisi kod te mise
aktivno nazočan, jer se svaka misa prikazuje u ime čitave Crkve.
No ipak je daleko više, ako si ti sam aktivno prisutan kod svete
žrtve, ako u sveti čin uključiš čitavo svoje biće: tjelesnu prisutnost
kod oltara; razumsko sudjelovanje po razmišljanju svetoga teksta
i svete stvarnosti; sudjelovanje tvoga jezika po skupnoj molitvi, pje¬
vanju i odgovaranju; sudjelovanje tijela po ustajanju, sjedanju i kle¬
čanju te svetim znakovima (npr. znakom sv. križa); a konačno — i
to najvažnije — potpuno predanje cijeloga bića u sakramentalnom
sjedinjenju s Isusom u svetoj pričesti.

Vjernik koji je tako učestvovao u svetoj misi osjeća da se od
oltara diže kao preporođen i nanovo oživljen, pun svježe snage i ra¬
dosnog oduševljenja; on polazi na težak svakodnevni život kao čo¬
vjek koji je za momenat već nekako zagledao ispunjenje cilja za
koji se bori i trpi.

8. Kako smo rekli, po sakramentu sv. potvrde vjernik postaje
osposobljen da drugima daje svjedočanstvo o svojoj vjeri. Ipak to
mora biti vjera Kristova, ne neka lična mješavina Kristove nauke

201

i svojih domišljanja ili tuđih nanosa. Da bi dakle vjernikova vjera
bila stalno živa i čista, on se mora napajati na čistim izvorima Kri¬
stove riječi , mora stalno biti u dodiru s Kristom Učiteljem. A Kri¬
stova je Riječ prisutna u Sv. pismu i Predaji, pa čovjek može doći
s njom u dodir čitajući Sv. pismo ili spise velikih Naučitelja. Krist
može duši govoriti i u tišini i osami. Ali jer je Božja Riječ prven¬
stveno predana zajednici a ne pojedincima, zato je normalno mjesto
gdje Krist uči i gdje ti redovito možeš doći u dodir s Riječju u tzv.
bogoslužju riječi tj. u prvom, poučnom dijelu mise. Tamo je najnor¬
malnije mjesto, gdje vjernik kao član zajednice čuje Evanđelje,
sluša pouke apostola, upija riječ živoga učitelja svećenika koji govori
u propovijedi s ovlaštenjem Crkve.

Ako sve ovo uzmete u obzir, razumjet ćete od kolike je važnosti
za kršćanski život, da je ovaj Vatikanski sabor kao prvu stvar ko¬
načno odobrio i proglasio Uredbu o sv. liturgiji koja je sva usmje¬
rena na to da vjernicima u što većoj mjeri omogući aktivno učešće
u svetim činima.

II. DIO: DUŽNOSTI I ZADAĆE LAIKA

9. U svjetlu onih istina koje smo naprijed iznijeli potrebno je
sada da malo pobliže razmotrimo dužnosti i obaveze, koje za laike
proizlaze iz njihova položaja u Crkvi.

Prve su obaveze koje proizlaze iz krsta. One se mogu ukratko i
sažeto izraziti kao svjedočanstvo života. Po krsnom biljegu svaki
vjernik biva osposobljen i dobiva pravo na Božju milosnu pomoć,
kako bi uvijek i svagda mogao svojim životom i svojim djelom svje¬
dočiti za Krista. Laik snagom svoga krštenja može i mora biti živo
evanđelje, u tijelu i krvi, činom ostvareno, a ne perom napisano i
riječima izraženo evanđelje. On je živa poslanica kako se izražava
apostol Pavao (2 Kor 3, 2—3). Tako laik vrši ono što je rekao Spa¬
sitelj: »Primjer sam vam dao da, kao što sam ja učinio vama, tako
i vi činite« (Iv 13, 15). Život kršćanina po evanđelju je svjedočanstvo
Kristu i njegovu evanđelju pred licem svijeta. Laik tako bez riječi
oživotvoruje lik Isusov pred svima koji Isusa ne poznaju. Crkva ne
može očarati srca ljudi samim riječima, ma kako te riječi bile lijepe,
ako ih ne očara i ne osvoji ostvarivanjem svega što propovijeda. A
na to su jednako vezani i klerici i laici, svaki na svome mjestu. I
budući da je svećenika malo te su nužno odijeljeni od pretežnog

202

mnoštva ljudi, pa nikako ne mogu doći sa svima u doticaj, dužnost
i uloga laika u tom pogledu postaje nezamjenljiva. Laici su s nekr¬
šćanima i onima koji su izgubili vjeru pomiješani na poslu, u kan¬
celariji, u ljetovalištu, svuda. I svuda je tu najvažnije da ti kao laik
doista budeš pred svojom okolinom oživotvoreno evanđelje. I nije
potrebno da prvenstveno propovijedaš, dosta je da najprije živiš ne
skrivajući kukavički svoju pripadnost Kristu.

Svima vam je poznato, dragi vjernici, da je Crkva u prva vremena
najviše privlačila pogane živim primjerom svojih vjernika i muče¬
nika. Ako danas često puta ljudi ne osjećaju privlačnost kršćanske
vjere, nije li to više puta stoga što su razočarani životom kojega
kršćanina ili kršćanke u svojoj blizini, ili zagušeni općom mlakošću
i ustajalošću našega kršćanstva, naše nebrige za duhovne, pa i za
ljudske vrednote?

I u situacijama kad je kršćanskom čovjeku možda više ili manje
onemogućeno javno govoriti o svojoj vjeri i dati Kristu svjedočan¬
stvo riječi, mogućnost svjedočanstva životom ostaje i ne smije nikada
izostati. Napredak Crkve u mnogim krajevima i spasenje svijeta
u budućnosti ovisno je prvenstveno o svjedočanstvu laika, i to prije
svega svjedočanstvu životom. Život i djelo su činjenice: činjenice
jače govore od svake riječi. One viču i pozivaju na razmišljanje, one
ne mogu biti ušutkane, one prije ili kasnije pobjeđuju svu protivnu
propagandu. Dva šutljiva i čovjekoljubiva sveca usred opće pokvare-
nosti više mogu nego stotinu veoma sposobnih propovjednika. Evo
na to smo pozvani svi koji smo kršteni, to možemo svi, čak što više,
to moramo svi! I ako je sveta života jedan svećenik u svom župnom
dvoru, to je mnogo: ali ako sveto živi radnik kraj tvorničkog stroja,
ili činovnik u svojoj kancelariji ili prodavačica u robnom magazinu
i nastavnica u školi, onda je to svjedočanstvo Kristu u sadašnjem
svijetu još veće i djelotvornije.

10. Druge su dužnosti koje laiku proizlaze iz sv. potvrde. One se
ukratko mogu sažeti kao svjedočanstvo riječi.

Sv. potvrda osposobljava kršćanina i daje mu pravo na potrebnu
pomoć Duha Svetoga da može ono što vjeruje iskazati i prenijeti
drugima oko sebe. Tako laik postaje propovjednikom evanđelja u
koje vjeruje i koje u srcu nosi. Postaje apostolom. — Kršćanin mo¬
ra ponajprije biti spreman svakomu koji ga s iskrenom namjerom
pita o njegovoj vjeri prijateljski i s ljubavlju objasniti sadržaj svoje
vjere.

203

No sv. potvrda osposobljava kršćanina da Božju istinu ne objašnja¬
va samo onomu koji je traži, već također da smiono i kako treba
navijesti evanđelje i takvima koji još nisu tražili, ali su spremni
saslušati i mogli bi ga prihvatiti da postignu spasenje. Danas je to
izvanredno važno i potrebno, jer mnogi nemaju i ne znaju drugoga
puta do spoznanja Kristove istine osim tebe koji s njima zajedno
živiš ili radiš ili ste se slučajno sreli na putovanju ili na godišnjem
odmoru. Pa ako i ti šutiš, ako ni ti ne progovoriš tu riječ blage vijesti
evanđeoske na koju takav čovjek i ne znajući čeka i za kojom po¬
tajno čezne? Ako i ti prođeš mimo njega ništa ne zapažajući i ostav¬
ljajući ga u njegovu neznaju, jer si oholo i na laku ruku sudeći
svoga brata zaključio da se on ne može spasiti, ili si kukavički sa¬
krio svjetiljku pod vagan?

U toj stvari laik znade da mora biti obazriv i tolerantan, ali ne
smije biti kukavica koji će iz straha i ljudskih obzira šutjeti i pu¬
stiti da duša koja bi možda napokon radosno prihvatila riječ Božju
ostane u neznanju. Uzvjerovati evanđelju ne može nitko bez milosti
Božje. Nikakvom silom ili lukavštinom ne može nitko biti naveden
da srcem prihvati Božju istinu. Zato se kršćanin kod toga ne smije
služiti nikakvim nečasnim sredstvima, ali mora biti toliko hrabar
i razuman da strpljivo, s ljubavlju i s razboritim oduševljenjem
iznese svetu istinu koju u srcu nosi, pred savjest svojih drugova s
kojima se susreće. Ipak laik mora biti svjestan da on ne može dovr¬
šiti djelo obraćenja: njegovo je samo da pripravi dušu, a tada je
mora uputiti svećeniku koji će njegovo djelo u duši dovršiti.

11. No s obzirom na to svjedočanstvo riječi, koje je laik dužan
izvršavati u svakodnevnom životu, ne radi se samo o direktnom do¬
vođenju nekog pojedinca do evanđeoske istine i do obraćenja. Još
većma se radi o svakodnevnom utjecaju na opće mišljenje i shvaća¬
nje u onoj okolini gdje pojedini laik živi i vrši svoj posao. Laik
mora biti tu kao Ivan Krstitelj koji pripravlja put Kristu i Crkvi,
koji se trudi da bi hrapavi putevi postali glatki i da bi se slegnula
svaka gora i brijeg krivih mišljenja, predrasuda, nerazumijevanja i
zapreka. S mnogo takta i zrelosti, duševne vedrine i finoće kao do¬
brohotan čovjek koji se ne sablažnjuje nad svakom ljudskom sla¬
bošću, već ima razumijevanja i srca za onoga koji je bez svoje
krivnje ostao nepoučen ili ima kriva shvaćanja, laik mirno i prija¬
teljski ispravlja kriva mišljenja o Kristu, o Crkvi, o papinstvu, o
životu kršćana. Žalosno je da mnogi kršćanin danas nema ni toliko

204

hrabrosti da bi riječ progovorio kad se iznose neopravdani prigovori
Kristu i Crkvi, kad se predrasude i neznanje prikazuju kao čista isti¬
na, kad se grijesi i očita kršenja Božjega zakona opravdavaju. Si¬
gurno je da bi bilo daleko manje onih koji se usude govoriti i raditi
nepromišljeno i neodgovorno protiv vjere kad bi manje bilo onih
koji se boje razborito i s ljubavlju ustati na obranu vjere. Dužnost
je laika katolika da bez mržnje i u duhu evanđelja raspršuje kriva
mišljenja koja nalazi oko sebe, da strpljivo tumači pravu istinu i
pravo stanje stvari. Razumije se da to neće moći niti će mu tko vje¬
rovati ako njegov život i način ophođenja s ljudima bude u očitom
raskoraku s onim što govori, ili ako razuman i ljudski odnos prema
ljudima, prožet evanđeoskom dobrotom i blagošću, zamijeni bijesom
i srditim nadmetanjem i sektašenjem.

Pogotovo ako ne zna razlučiti ljude od njihovih pogrešaka i zablu¬
da te ako ne zna ili neće razlikovati između Kristove istine i koje¬
kakvih ljudskih nanosa što ih kadikad i koji crkveni čovjek znade
prikazivati kao da od Krista potječu, na veliku štetu duhovnog do¬
bra ljudi koji se onda od Krista odvraćaju zbog ljudskih interesa
koji se pred njih stavljaju kao da su to zahtjevi Kristovi.

12. No nije samo laikova dužnost da raspršuje i ispravlja direktne
zablude o Bogu, Kristu i Crkvi u svojoj okolini, već mu je i dužnost
da širi pravo shvaćanje o mnogim problemima suvremenog života
te tako priprema duše da steknu duševno stanje i shvaćanje koje je
prikladno za primitak kršćanske istine. Mnoga pitanja moralna,
znanstvena, kulturna, općehumanitarna i druga u današnjem svijetu
strastveno zanimaju najšire slojeve ljudi, o njima se diskutira i ra¬
spravlja. Ta pitanja mogu biti općega karaktera, a mogu biti i sasvim
konkretne privatne naravi u danom momentu, kao što je na primjer
pitanje o sklapanju ženidbe ili o krizi bračnog života u nekom kon¬
kretnom slučaju u tvojoj okolini. U svim tim pitanjima kršćanski
laik mora imati svoje izgrađeno kršćansko mišljenje te ne smije u
društvu biti šutljiv pristalica onoga koji je glasniji vikač, već je
dužan da i sam doprinese raščišćavanju problematike i usmjerava¬
nju rješenja u pravcu kršćanske istine.

13. Očevidno je da svi ti zahtjevi nisu maleni i da ih laik ne
može postići prepušten sam sebi. Nije dosta da je samo primio kršte¬
nje i potvrdu, on mora stalno biti u kontaktu s Kristom po sakra¬
mentima i stalno mora napajati svoju misao na Riječi Božjoj. Da im
to bude moguće Krist je u svojoj Crkvi postavio hijerarhijske sve-

205

ćenike, kojima jo prvotna dužnost da se posvema posveto tome kako
bi svim vjernicima služili u dijeljenju Božjih tajna i u pouci Božjom
Riječi. U tom vidu laici nisu bespravni u Crkvi.

Crkveni Zakonik u kanonu 682 kaže, da vjernici imaju pravo da
od klera primaju — u skladu s crkvenom disciplinom — duhovna
dobra, a navlastito pomoći koje su potrebne za spasenje. Razumije
se, dakle, da laici imaju pravo od svojih pastira tražiti i dostatnu
pouku o vjerskim istinama i o njihovoj primjeni na probleme koji
danas ljude muče, kao i dijeljenje sakramenata. Svećenicima, prven¬
stveno biskupima i župnicima je to prva dužnost i oni nemaju prava
biti nemarni u dijeljenju sakramenata, dostojnom služenju svete mi¬
se, propovijedanju Riječi Božje i iscrpivoj vjerskoj pouci kakva od¬
govara današnjim zahtjevima.

14. Osobiti vid dobiva uloga laika u Crkvi po sakramentu ženidbe.

Crkva je od početka, oslanjajući se na nauku Kristovu i na sa¬
vjete sv. Pavla, visoko cijenila život u djevičanskoj čistoći i uzdr-
žljivosti, budući da se osoba koja tako živi može sasvim nesmetano
i cjelovito posvetiti službi Božjoj i radu za kraljevstvo Božje. Poradi
toga se život u Crkvi tokom vremena tako razvio, da je kler u za¬
padnoj Crkvi obavezan na život u celibatu (beženstvu). Pored toga
su se iz početnog života u djevičanskoj i potpunoj uzdržljivosti, koji
su svagda provodili neki pojedinci, tokom vremena razvile brojne
redovničke zajednice. I među onima koji žive u svijetu mnoge po¬
jedine duše osjećaju poziv da — makar ne kane ući u samostan —
žive u djevičanskoj uzdržljivosti da bi se lakše mogle posvetiti radu
za neke više opće ciljeve ili radu za potrebne u duhovnom i tjele¬
snom pogledu, kojima inače ne bi imao tko uspješno pomoći.

15. No ipak daleko pretežna većina vjernika pozvana je da živi u
ženidbenoj zajednici. Oženjeni pak laici dobivaju jedan novi krug
dužnosti koje nisu male i koje imaju svoju izvanredno veliku crkve¬
nu vrijednost. Razumije se da po sakramentu ženidbe dvoje laika,
muško i žensko, koji stupaju u tu zajednicu života, dobivaju također
nadnaravne milosne snage da novi skup dužnosti mogu u djelo pro¬
vesti.

Prvotna je Crkva — kako lijepo pokazuje poslanica sv. Pavla
Efežanima (Ef 5, 23—33) — u ženidbi vidjela sliku Crkve: kako se
Krist odnosi prema Crkvi i Crkva prema Kristu, takav mora biti
međusobni odnos muža i žene. Nije stoga čudno što su sveti Oci,
kao sv. Augustin i sv. Ivan Zlatousti, govorili da je obitelj mala do-

206

maca Crkva, u kojoj jc muž ono što je biskup u Crkvi. To je kršćan¬
sko gledanje na obiteljsku zajednicu. To će svaki katolički suprug
rado čuti, ali to nije samo lijepa riječ, nije samo način kako da
istaknemo da je muž glava obitelji i središte obiteljskog života, nego
također da upozorimo na velike i dalekosežne njegove dužnosti. Skla¬
panjem braka muž preuzima odgovornost i za tjelesno i za duhovno
dobro svoje žene: njegova je sveta dužnost da u braku tako živi da
njegova žena kraj njega i njegovom pomoću dnevice postaje bolja,
svetija i Bogu milija. Naravna ženidbena zajednica ovdje je postala
nadnaravnom, a da ništa nije izgubila od svoje naravne ljepote. Ipak
mora izgubiti sve što je u naravi produkt zla i grijeha. To znači da
i u onim najintimnijim bračnim odnosima i u svemu drugome u
čemu se ispoljuje zajednica života bračnih drugova te u zajedničkoj
brizi za djecu, muž mora neprekidno svijetliti ženi svojom dobro¬
tom, svojom spremnošću da se žrtvuje za ljubljena bića, da se istroši
u služenju svojoj ženi i svojoj djeci. Ne možemo sad ovdje sve to u
detalje razvijati, ali nema sumnje da svaki muž, koji je doista kršća¬
nin, može i sam — razmišljajući svaki dan o svojoj obiteljskoj situa¬
ciji — za sebe povući odgovarajuće zaključke do posljednjih kon-
sekvencija.

Žena opet s druge strane, koja treba da igra u obitelji ulogu Cr¬
kve, koja poštuje i ljubi i žrtvuje se za Krista: mora svojom preda¬
nošću i svojom zauzetošću biti svakodnevna pomoć za izgradnju mu-
ževljeva duhovnoga života. Žena ne može reći da nije odgovorna za
muža i djecu, ona ne može više da sebično traži neku drugu svoju
ličnu slobodu i ne može misliti na oslobođenje od materinstva i slu¬
ženja koje je s time skopčano. Sveti ju je sakramenat ženidbeni na
to svezao, ali joj daje i pravo na sve pomoći Božje koje joj trebaju.

Kod sklapanja ženidbe muž i žena preuzimaju na sebe rizik brige
za drugu osobu i za one koji će iz te veze, iz te ljubavi, iz toga
sakramenta izrasti. Muž i žena trebali bi neprestano u svojim među¬
sobnim dodirima i svim zajedničkim vezama osjećati da su oni dva
krštena bića, dva djeteta Božja, dva buduća nebesnika, koji su pre¬
uzeli da sudjeluju s Bogom u prenošenju svete tajne života i koji
ne žele da se ikada i za jedan momenat iznevjere svojoj svetoj
dužnosti.

Mnogima će se bez sumnje činiti da je sve ono što smo iznijeli o
ženidbi neko pusto idealiziranje, daleko od realnog života stvarnosti,
nešto što je neostvarivo. Ne zaboravimo da je to kršćansko gledanje,
osnovano na Božjoj objavi i na djelovanju milosti. Božja objava baca

207

posebno svjetlo na materijalnu i tjelesnu stvarnost života. Uosta¬
lom, mi govorimo ovdje kršćanskim supruzima. »Tko ima uši da
čuje, neka čuje« (Mt 11, 15).

16. U obitelji dolazi osposobljenje laikovo za svjedočanstvo ri¬
ječi, kakvo mu slijedi iz svete potvrde, do sasvim posebnog ostva¬
renja. Muž treba biti predmolitelj u svojoj obitelji kao što je biskup
i župnik u crkvi pred Božjim narodom, jer žena i djeca su njegov
lični dio Božjega naroda.

Otac i majka moraju biti prvi učitelji svete vjere svojoj djeci ,
oni su dužni da prenesu i presade u srca svoje djece onu vjeru koju
sami nose u svojim srcima. I to je dužnost od koje ih nitko ne može
osloboditi. Dok svjedočanstvo riječi drugima oko sebe moraju izvr¬
šiti ukoliko mogu i kada mogu, ovdje ovo svjedočanstvo vlastitoj
djeci moraju izvesti bezuslovno i bez iznimke. Ipak, razumije se, sav
duhovni i vjerski odgoj svoje djece ne mogu roditelji dovršiti niti
zaokružiti. To zato što obitelj nije cijela Crkva, ona je samo rasa¬
dište Crkve u cjelini. Zato, kao što roditelji moraju svoje dijete pri¬
kazati svećeniku za krštenje da bude uklopljeno u javnu zajednicu,
tako moraju dijete prikazati svećeniku da ga primi u zajednicu kao
odraslog čovjeka i da ga prihvati u krug javnih učesnika u vjerskoj
pouci i u sveukupnom sakramentalnom životu Crkve.

17. Tako shvaćena ženidbena zajednica ima posebno i veliko zna¬
čenje u današnjem svijetu gdje brakovi i obitelji u velikom dijelu
svijeta doživljavaju velike potrese, teške krize i prečesto također
rasula. Ovdje ne možemo ulaziti u potanju analizu onih uzroka zbog
kojih je došlo do ovoga kritičnog stanja. Ali je sigurno da je jedan
od ponajglavnijih razloga taj što je u javnom mnijenju širokih slo¬
jeva ženidbenoj vezi između muža i žene oduzeta njezina duhovna
strana. Pravo proživljavanje svetoga sakramenta ženidbe u kršćan¬
skoj obitelji postaje zbog toga danas najsvježije i najočitije svjedo¬
čanstvo svetom evanđelju i Božjoj milosti, postaje svakodnevna živa
propovijed koja neodoljivo djeluje na druge. Obitelj, koja tako pro¬
življava milost svete ženidbe, jest kao svijetla točka u sadašnjoj
rastrovanoj situaciji, ona je graditeljica Crkve ali i njezina apolo¬
gija, njezino svjedočanstvo i njezina snaga privlačnosti.

Oženjeni su kršćanski laici osim toga već po samoj biti stvari po¬
zvani da budu pomoćnici drugim obiteljima, da svojim kršćanskim
iskustvom i svojom kršćanskom ženidbenom mudrošću učvršćuju,
hrabre i jačaju svoju braću u teškoćama života.

208

18. Ne možemo a da ne dodamo da oženjeni laici predstavljaju
naravni, a u nekom vidu i duhovni izvor svih drugih staleža u Crkvi.
I svećenička i redovnička zvanja proizlaze iz obitelji: i bez dobrih
obitelji redovito je nemoguće da bi Crkva dobila dovoljan broj
zvanja za vršenje onih dužnosti koje u korist cijele zajednice vrše
svećenici i redovničke osobe. Ako se danas ovdje-ondje osjeća po¬
manjkanje svećeničkih i redovničkih zvanja, možda bi prvi apel tre¬
bao biti upravljen oženjenim laicima. Očevidno je, dakle, kolika je
uloga i važnost laika u Crkvi također i s toga vidika.

ZAKLJUČAK
Predragi vjernici!

Napisao sam vam ovo korizmeno pismo u duhu ciljeva i nakana
općega Sabora, koji je poduzeo blage uspomene papa Ivan XXIII. a
čvrsto ga nastavlja sadašnji sveti otac Pavao VI. Svima vam je po¬
znato da je glavni cilj Sabora, kako ga je zacrtao Ivan XXIII. da se
postigne duboka obnova svete Crkve. To mora biti i u obnovi svijesti
i u obnovi života. Jedan od tih ciljeva jest da bi svi katolički laici
shvatili i dobro k srcu uzeli koji je njihov položaj i koji su im zadaci
u Crkvi da bi onda to i životom svjedočili. Kad bi sva Crkva bila
tako duhovno osviještena i životno jedinstvena i žarka, onda bi za¬
blistala pred licem sviju naroda u mladenačkoj ljepoti. Svi kršćani
koji su sada odijeljeni, osjetili bi potrebu i čežnju da se sjedine s
nama u jednu zajednicu ljubavi po volji i želji Kristovoj. Kad tako
prestanu kršćanski razdori i sablazan koji iz njih proizlaze, i kad
cijela Crkva bude blistala od Kristove ljepote, lakše će čitav svijet
uvidjeti da mu je to prava duhovna domovina. Hoće li to uistinu
biti, ovisi o svakom pojedinom među nama.

20. Vi ste, dragi vjernici, s velikim zanimanjem pratili rad Kon¬
cila. Ali ne smije ostati samo kod te radoznalosti i zanimanja. Da
bi Koncil postigao velike ciljeve, on mora biti odmah proveden u
djelo, pretvoren u život u našim srcima i u našem svakodnevnom
radu. Da biste i vi to mogli što prije i što brže izvesti, zato je na¬
pisana ova poslanica. Vaše je sada da o njoj počnete odmah sada
razmišljati, da o njoj razgovarate sa svojim prijateljima, da po nje¬
zinim uputama odmah i smjesta počnete živjeti. Time ćete zaista i
vi nešto ozbiljno doprinijeti za duhovnu obnovu prema namjerama
Koncila.

14 ŠEPER

209

Pred modernim svijetom nije dosta kukati i proklinjati ga. Treba
mu pokazati pravi živi primjer ostvarenog evanđelja, treba da u na¬
ma i u našoj svetoj Crkvi mogne prepoznati Krista Spasitelja.

Neka nad sve vas siđe milost i blagoslov svemogućega Boga Oca
i Sina i Duha Svetoga. Amen.

U Rimu , na Svijećnicu, dne 2. veljače 1964.

Dr. Franjo Šeper, v. r.
nadbiskup

Preporuka

DAN SVEĆENIČKOG POSVEĆENJA

Svećenička kongregacija Sinova Srca Isusova u Tridentu promiče
svake godine, pa tako i ove, ideju da svećenici po svemu svijetu pro¬
vedu blagdan Srca Isusova kao »Dan svećeničkog posvećenja«. Svrha
je toga Dana da svećenici čitanjem prikladnih knjiga, meditacijom i
drugim činima pobožnosti osvježe i prodube u sebi svijest da su po¬
sebno obvezani težiti za svetošću života.

U duhu Ekumenskog koncila, koji je sav pastoralno, tj. duhovno-
pastirski usmjeren, posebna je svrha ovogodišnjega dana: nasljedo¬
vati Isusa, koji je sam sebe nazvao Dobrim Pastirom, kako bismo i mi
postali dobri pastiri onima koje nam je Bog povjerio, što vjernija
slika Dobroga Pastira koji je došao na svijet da privede u jedan ovči-
njak sve ovce koje su raspršene i lutaju daleko od Očeva doma.

U tu svrhu može nam vrlo korisno poslužiti slijedeći program:

1. Pripraviti se za blagdan Srca Isusova čitanjem i meditiranjem
duhovnih knjiga koje posebno raspravljaju o apostolatu (kakav mora
biti, koje se kreposti za nj traže . . .). Meditirati iz Evanđelja opo¬
mene koje je Isus dao apostolima i savjete koje je sv. Pavao uputio
svojim učenicima Timoteju i Titu. — Ova će nas meditacija potak¬
nuti da obavimo ispit savjesti o svojoj pastoralnoj djelatnosti, da
možemo eliminirati eventualne nedostatke na ovom području.

2. Prije samoga Dana obaviti duhovnu rekolekciju, po mogućnosti
zajedno s braćom svećenicima, da bolje upoznamo sliku života pra¬
voga apostola.

210

3. Izvanrednom sv. ispovijedi očistiti svoju dušu, napose što se
tiče pogrešaka u našem apostolskom radu.

4. Po mogućnosti prikazati sv. misu za svoje osobno posvećenje i
za posvećenje ostalih svećenika, da se na nama ispuni svećenička
molitva Isusova: »Posveti ih u istini. Tvoja je riječ istina« (Iv 17, 17).

5. Učinit ćemo toga dana i neku posebnu žrtvu odricanja da se
osposobimo da širimo evanđelje riječju, primjerom i žrtvama.

6. Dan ćemo završiti satom klanjanja u kojemu ćemo prikazati
Srcu Isusovu svoja obećanja i zamoliti ga da blagoslovi naše odluke.

Svima svećenicima zagrebačke nadbiskupije preporučujem da
blagdan Srca Isusova (5. VI.) provedu u duhu navedenih sugestija.

U Zagrebu , dne 21. svibnja 1964.

Dr. Franjo Šeper, v. r.
nadbiskup

*

211

1965

Pastirsko pismo

NASA OBNOVLJENA SLUŽBA BOŽJA

Dragi vjernici!

Kako ste već čuli od svojih dušobrižnika, s I. korizmenom nedje¬
ljom bit će uvedene neke promjene u bogoslužju, napose u sv. misi.
To mi daje povoda da vam uputim ovo pastirsko pismo sa svrhom
da ove promjene ispravno shvatite i da se po obnovi službe Božje
što više duhovno obogatite.

Svima vama, koji redovito polazite službu Božju i koji pratite našu
katoličku štampu je poznato da je sv. otac Pavao VI. zajedno s II.
vatikanskim općim crkvenim saborom na kraju njegova II. zasjeda¬
nja god. 1963. prihvatio te odobrio i proglasio važan dokumenat koji
nosi naslov »Konstitucija (odredba) o sv. liturgiji«.

Odsada ne bi smjelo biti nijednog svjesnog katolika, makar imao
i najniži stupanj naobrazbe, koji ne bi znao što znači ovaj izraz »li¬
turgija«. Liturgija je grčka riječ (leiturgia) koja prvotno znači »jav¬
na služba«. U crkvenoj upotrebi, već od prvih stoljeća kršćanstva
ovim se izrazom napose označuje javna služba Božja, tj. služba Bo¬
žja koju u ime Crkve obavlja za tu službu određena osoba, na način
i po obredima, koje je crkvena vlast propisala. Prema tomu nije li¬
turgija ili liturgijski čin privatna jutarnja ili večernja molitva koju
kršćanin za sebe obavlja, ni zajednička molitva kod stola ili molitva
krunice u obiteljima. U liturgiju spada misa, dijeljenje sv. sakrame¬
nata, crkveni časoslov koji mole svećenici i redovnici, crkveni po¬
greb, različiti blagoslovi i još neki drugi obredi. Sve ovo nisu pri¬
vatni čini pobožnosti svećenika ili vjernika, nego javni čini službe

212

Božje koji se obavljaju u ime Crkve kao velike zajednice djece Bo¬
žje. Posebno se u istočnoj Crkvi imenom »liturgija« jednostavno
naziva onaj najveći čin bogoslužja koji mi zapadnjaci zovemo »misa«.

ZAŠTO LITURGIJSKA »OBNOVA«

Kad je, prije nekoliko godina, uveden novi popodnevni i noćni
obred Sv. sedmice, kad su uvedene večernje mise i kad su ublaženi
propisi glede pričesnog posta, bilo je katolika koji su mrmljali zbog
ovih promjena i koji su čak govorili: »Papa mijenja vjeru, svećenici
mijenjaju vjeru«. Takvih će biti i sada, premda se u vjeri ništa ne
mijenja i ne može mijenjati, nego se ponešto mijenjaju obredi. Zbog
čega Crkva mijenja neke obrede? Da li je kod toga pobijedila težnja
nekih za novotarijama? Nipošto. Čak možemo reći da su ove pro¬
mjene u mnogočem zapravo povratak na staro, na iskonsko, na
prvobitno.

Čemu dakle te promjene? Evo razloga. Prema riječima Sv. Pija X.
liturgija, dakle crkveno javno bogoslužje, jest prvi i nenadoknadivi
izvor pravog kršćanskog duha i života. Pazite na ove riječi: »prvi
i nenadoknadivi izvor«. To znači: ne možeš kršćanski, duhovno ži¬
vjeti, ako se ne povežeš s ovim izvorom. To je na prvi pogled jasno,
jer liturgija u prvom redu uključuje u sebi sakramente koji su sred¬
stva i izvori Božje milosti. Ali zar ne moramo priznati da je ovo
blago premalo poznato i premalo iskorišteno? Zar ne moramo pri¬
znati da je nastao preveliki razmak, upravo veliki jaz, između oltara
i vjernika? Zar se ne opaža još i danas često puta kod mise da su
svećenik na oltaru i vjernici u lađi crkve kao na dva kolosjeka? Sve¬
ćenik radi i moli jedno, a vjernici ne prate svećenika na oltaru,
nego rade nešto drugo, mole krunicu ili, u nekim krajevima, jedan
Očenaš za drugim ili se naprosto dosađuju. Ne velimo tim da vjerni¬
ci koji pod misom mole krunicu ili druge molitve, ne udovoljavaju
svojoj dužnosti nedjeljne mise. Velimo samo to da gube od onoga
blaga koje je sadržano u misnim molitvama i koje ima u sebi snagu
da oblikuje njihov duhovni život. Što bismo rekli čovjeku koji ide
u kazalište, u kino ili na koncert, a za vrijeme priredbe čita neku
knjigu koja s tim nema nikakve veze? A, eto, to mi činimo kod mise.

Za čim, dakle, ide obnova liturgije kojoj koncilska odredba o li¬
turgiji daje snažan zamah? Ide za tim da ukloni taj razmak, taj
jaz između svećenika i oltara s jedne i vjernika s druge strane. Vjer-

213

nici moraju doći do spoznaje da misa i drugi obredi nisu samo djelo
svećenika kod kojega su oni samo nijemi, neaktivni gledaoci (kako
se izrazio papa Pio XI.), nego da su i oni sudionici i svećenikovi su¬
radnici. Vi vjernici niste samo gosti koji ste pozvani da prebivate
službi Božjoj, da budete pri službi Božjoj, nego je to vaša služba
Božja, kod koje svećenik ima glavnu, neisporedivo i nenadoknadivo
važnu ulogu, ali kod koje i vi, kao Božji puk, imate svoju aktivnu
ulogu. Vi niste samo gledaoci, nego na svoj način i izvođači službe
Božje. To su tako važne stvari da se morate u njih zamisliti.

Već se je i prije nastojalo da se premosti ovaj razmak između
vjernika i oltara na taj način da vjernici prate misu iz svoga misala
ili da bude kod mise predmolitelj ili tumač. Odsada će sam svećenik
uspostavljati ovu vezu između puka i oltara.

STO JE PROMJENLJIVO U SLUŽBI BOŽJOJ?

Mi smo bili navikli desetke godina, možda i čitav naš život, gledati
kako se misa služi .i obavlja na jednak način. Prirodno je da je u
nama nastalo mišljenje da su svi ti obredi nepromjenljivi i da su
uvijek i svuda bili takvi. Istina jest da obrede ne može mijenjati po
svojoj volji pojedini biskup ili svećenik, jer bi tako nastala anarhija
u Crkvi, i to u nečemu što je za Crkvu od bitne važnosti. Ali naj¬
viša crkvena vlast može to činiti. Nemojmo zaboraviti da je i u našoj
zagrebačkoj katedrali postojao, do kraja XVIII. stoljeća, za misu
posebni zagrebački obred, koji se ponešto razlikovao od danas pro¬
pisanog obreda. Naš današnji obred mise, tzv. rimski obred, ustaljen
je i propisan u ovom obliku po papi Piju V. u XVI. stoljeću, po
zaključku Općeg crkvenog sabora u Tridentu.

Crkva dakako može mijenjati samo ono što je ona odredila i što
od nje potječe. Ima u sakramentima jezgra koju Crkva ne može
mijenjati, jer potječe od Isusa Krista. Evo dva primjera. Da se kod
mise mora upotrijebiti kruh i vino i da se moraju izgovarati one
riječi koje je Isus rekao kod Posljednje večere, to ne može nijedna
crkvena vlast promijeniti. Isto tako nitko ne može izmijeniti, da se
kod krštenja upotrebljava voda i da se zaziva Presv. Trojstvo. To
je bitna jezgra, središnji dio, u našem slučaju sakramenta euhari¬
stije i krštenja, od Isusa Krista ustanovljen i stoga nepromjenljiv.
Ovu jezgru zaodjenula je Crkva u različitim vremenima i u razli¬
čitim dijelovima svijeta, posebnom, da tako kažemo, odjećom, razli-

214

čitim sporednim i dodatnim obredima. Ti su se obredi tokom stolje¬
ća često puta mijenjali. Stoga i činjenica da će se, po odredbi Kon¬
cila, mnogi obredi mijenjati ili pojednostavniti, nije ništa novo u
Crkvi Kristovoj. Budite uvjereni da je sve ovo dobro promišljeno,
godinama raspravljano i na kraju od najviših predstavnika Crkve
zajednički odlučeno i određeno. Mi biskupi smatramo da smo to bili
dužni učiniti za duhovno dobro baš vas, svojih vjernika.

KOJE SU GLAVNE PROMJENE KOD MISE?

Ovdje navodimo samo one promjene koje će vjernicima više upasti
u oči ili koje su od posebne važnosti za vjernike:

1) Otpadaju neki dijelovi na početku i na kraju mise. Počevši od
7. III. o. g. otpada na početku svake mise kratki psalam 42. »Sudi
mi, Bože«, a na kraju mise početak Evanđelja sv. Ivana, te molitve
koje su dosad bile propisane iza tihe mise (3 Zdravo Marije, Zdravo
Kraljice itd.). Tako će misa odsada početi, nakon znaka križa i uvod¬
nog stiha, odmah s »Ispovijedam se«, a završiti s blagoslovom sve¬
ćenika. Ovi dijelovi mise koji otpadaju ionako su bili kasniji dodaci.
Psalam na početku mise i dosad se nije molio u mrtvačkim misama
i u vrijeme Muke. Molitve iza mise propisao je papa Leon XIII.
zbog posebnih prilika svoga vremena.

2) Na kršćanskom nauku ste čuli da se misa sastoji od dva dijela.
Prvi se dio zove »predmisa«, a drugi »misa vjernih«. Danas za prvi
dio više upotrebljavamo izraz »liturgija riječi«, a za drugi »liturgija
žrtve«. Prvi dio se stoga zove »liturgija riječi« jer se sastoji od
molitava i proglašivanja riječi Božje: čitanjem dijelova Sv. pisma i
propovijeđu. To je poučni dio mise: mi slušamo Božju riječ i njezino
tumačenje, primamo je u sebe da u nama oživi i da nas vodi u našem
kršćanskom životu. — Drugi središnji dio mise zovemo liturgija
žrtve«, jer u njemu Bogu prikazujemo žrtvu, a ta žrtva jest Isus,
na tajinstveni način prisutan na oltaru; Isus koji obnavlja uskrsnu
tajnu: svojom smrću ispaštava naše grijehe, a svojim uskrsnućem
daje nam udio u svom životu.

Obnovljeni obred mise također na izvanjski način posebno nagla-
šuje i razlikuje ova dva dijela mise: prvi se, poučni dio uglavnom
vrši kod sjedala, gdje svećenik nastupa kao učitelj Božje riječi i kao
predvodnik molitve zajednice vjernika. To je ono što ste dosada
mogli vidjeti kod svečane biskupske (pontifikalne) mise. Odsada će

215

to biti kod svih misa koje svećenik služi za zajednicu koja aktivno
sudjeluje, dakle u prvom redu na nedjelje i blagdane. — Glavni,
žrtveni dio mise odvija se na oltaru ili, kako mi hrvatski lijepo ka¬
žemo: na žrtveniku. Žrtva i žrtvenik spadaju zajedno.

3) Prije Prikazanja uvodi se, osobito za nedjelje i blagdane, tzv.
»zajednička molitva« ili »molitva vjernika«. To je niz zaziva ili pro¬
šnja koje se, slično kao kod litanija, mole izmjenično s pukom.
Predmoli svećenik (ili đakon ili ministrant ili pjevač), a na pojedine
prošnje odgovaraju svi vjernici kratkim zazivom. U prošnjama se
spominju različite potrebe Crkve i vjernika.

Za mnoge od naših župa ovo nije sasvim novo, jer je »molitva
vjernika« već prije bila u upotrebi. Razlika je u tomu, što su do sada
te molitve molili ili pjevali vjernici naizmjence s predmoliteljem ili
pjevačima za vrijeme dok je svećenik na oltaru obavljao prikaza¬
nje, dok se po novim propisima ta molitva vrši prije prikazanja, a
predvodi je sam misnik.

Zasada imamo četiri različita načina ove »molitve vjernika« koji
su od crkvenih vlasti odobreni. S vremenom će se uvesti još i drugi
načini sa zazivima u vezi s crkvenom godinom ili s različitim kon¬
kretnim potrebama vjernika ili župe (npr. za pokojne, prigodom
vjenčanja i slično). Upravo ova »zajednička molitva« može mnogo
doprinijeti aktivnom sudjelovanju vjernika kod mise, pa stoga pozi¬
vamo sve vjernike da ta »zajednička molitva« uistinu postane za¬
jednička, da to ne bude samo molitva školske djece ili neke »elite«
vjernika; da za vrijeme te molitve ne budu nijemi prisutnici, nego
da pobožno i od srca pridruže svoj glas glasu svećenika i ostalih
vjernika.

4) Vrlo je značajna promjena da se kod mise, ako se služi uz ak¬
tivno sudjelovanje vjernika, uvodi djelomična upotreba živog na¬
rodnog jezika. O tomu želimo opširnije progovoriti, da rastumačimo
kakav smisao ima ovaj prijelaz s latinskog jezika na živi jezik.

LATINSKI JEZIK U CRKVI

Isus se je na Posljednjoj večeri, kad su prvi put izgovorene riječi
»Ovo je Tijelo moje« i »Ovo je Krv moja«, služio aramejskim jezi¬
kom koji je tada bio u upotrebi u Palestini. Možemo dakle reći da se
je prva misa služila aramejskim jezikom. Tim jezikom su se služili
i apostoli, također kod službe Božje. Kasnije je na području Rim-

216

skoga carstva, gdje se je širilo kršćanstvo, upotrebljavao grčki jezik
koji je tada na tom području bio opći saobraćajni jezik. Na kršćan¬
skom Istoku bili su kod službe Božje u upotrebi različiti narodni je¬
zici. Među slavenskim narodima proširilo se od vremena sv. braće
Cirila i Metoda, dakle od kraja IX. stoljeća, bogoslužje na starosla¬
venskom ili crkvenoslavenskom jeziku. To se je bogoslužje očuvalo
kao dragocjena baština kroz stoljeća do dana današnjega, pod ime¬
nom »glagoljica« ili glagoljsko bogoslužje u mnogim hrvatskim bisku¬
pijama uz Jadransko more. U Rimu, i gotovo općenito na Zapadu,
pomalo se ustalio latinski jezik, i kao saobraćajni jezik i kao jezik
bogoslužja. Kako se je tokom stoljeća katolička vjera iz Evrope ši¬
rila na druge kontinente, širila se i upotreba latinskoga jezika kod
službe Božje. Budući da istočne katoličke Crkve imadu razmjerno
manji broj vjernika, to možemo reći da se danas pretežno najveći
dio katolika služi latinskim jezikom u bogoslužju.

Ne zaboravimo da je nekad latinski bio na Zapadu općenito jezik
školovanih ljudi. Na latinskom su bile napisane ne samo bogoslužne
knjige i bogoslovska djela, nego i znanstvena djela iz astronomije,
matematike i drugih znanosti. U hrvatskom Saboru bio je još u pr¬
vim desetljećima prošlog stoljeća latinski kao službeni jezik. U ro¬
manima naših književnika prošlog stoljeća naići ćete na osobe bez
mnogo škola koje ponešto znadu latinski. A i danas imade mnogo
struka koje traže barem neko poznavanje latinskoga, npr. medicina,
farmacija, arheologija i druge. Liječnici kod nas i danas pišu dijag¬
noze i recepte na latinskom.

Premda je danas u mnogim dijelovima svijeta poznavanje latin¬
skog jezika, i kod školovanih ljudi, u opadanju, ipak taj jezik u
našoj Crkvi ima još uvijek svoje veliko značenje. U prvom redu kao
saobraćajni jezik u Crkvi. Zamislite kako bismo se mi biskupi mogli
sporazumijevati na Vatikanskom saboru, da nemamo zajedničkog
latinskog jezika i da svaki govori svojim materinjim jezikom. Svi
važniji crkveni dokumenti izdavaju se izvorno na latinskom, pa se
onda prave prijevodi na različite jezike. Jedan zajednički saobraćajni
jezik, već iz praktičnih razloga, mora postojati u Crkvi koja je inter¬
nacionalna i nadnacionalna. Ako bismo napustili latinski, morali bi¬
smo uvesti koji drugi jezik kao zajednički saobraćajni jezik, ili koji
od velikih i raširenih jezika, npr. engleski, ili umjetni jezik espe¬
ranto. Stoga će vjerojatno katolička Crkva barem još za dugo vre¬
mena ostati kod latinskog saobraćajnog jezika na kojem su napisane

217

naše liturgijske knjige i na kojemu su stoljećima pisali zapadni
crkveni oci i drugi crkveni pisci.

Latinski jezik ima svoje značenje također kod službe Božje , dakle
kao liturgijski jezik, premda, kako smo prije spomenuli, latinski jezik
nije nipošto jedini jezik katoličkog bogoslužja. Budući da se latinski
jezik upotrebljava kod službe Božje po čitavom svijetu, na svim
kontinentima, kod naroda najrazličitijih kultura i tradicija, on ne¬
kako na vanjski način predočuje jedinstvo Crkve. To čovjek na po¬
sebni način osjeća kad putuje po stranom svijetu, susreće ljude ne¬
poznatih jezika, drugih običaja, rasa i kultura, a u crkvama vidi da
je sve kao u njegovoj domovini.

Svećenik u Americi, u Japanu, među Eskimima govori »Dominus
vobiscum« kao i kod nas. Tako se katolik svuda po svijetu u crkvi
osjeća kao kod kuće. Ta svijest da pripada vjerskoj zajednici svjet¬
skih raspona napunja mu dušu ponosom i radošću. Stoga latinski
jezik i nadalje ostaje u upotrebi kod mise; u cijelosti kad svećenik
sam za sebe služi; a djelomično, kod glavnog dijela mise, kad sveće¬
nik služi za vjernike koji aktivno sudjeluju. Isto tako će se latinski
upotrebljavati kod misa prigodom svečanosti međunarodnog karak¬
tera, npr. kod međunarodnih euharistijskih kongresa i sličnih pri¬
redbi.

ZBOG ČEGA ONDA ŽIVI NARODNI JEZIK U SLUŽBI BOŽJOJ?

Premda latinski jezik imade svoje velike prednosti, ipak Crkva,
na temelju zaključka II. vatikanskoga koncila, uvodi u službu Božju
djelomično živi jezik. Razlog jest taj što je Crkvi naročito stalo do
toga da vjernici ne samo razumiju što se na oltaru zbiva, nego da
kod toga zbivanja što potpunije i djelatno sudjeluju. U današnje
doba, kad je latinski jezik ne samo za široke mase, nego i za školo¬
vane ljude, sve manje poznat, to se može postići samo tako da izvje¬
sni dijelovi mise, osobito oni koji po svojoj naravi traže sudjelovanje
puka, budu na narodnom jeziku, pa da se svaki narod na svojem
jeziku može pridružiti svećenikovoj molitvi kod sv. žrtve. Što ak¬
tivnije budemo sudjelovali kod sv. mise i kod ostalih liturgijskih
čina, Jo ćemo imati više duhovne hrane i duhovne koristi. Eto, to je
razlog zbog kojega je Crkva nakon ozbiljnog promišljanja, poduzela
ovaj, skoro bismo mogli reći, revolucionarni korak. Sveti sakramenti
jesu doduše »svete tajne«, kako ih naziva kršćanski Istok, jer se tu

218

po vidljivim, materijalnim znakovima dijeli nevidljiva i neopipljiva
Božja milost; oni su za naš razum nedokučiva Božja stvarnost koju
poznaje samo onaj koji vjeruje. Ali Crkva, naša dobra Mati, želi da
to za nas, djecu Božju i sveti puk Božji, ne bude samo nerazumljivo
zbivanje. Na vama je, dragi vjernici, da se okoristite ovim blagom
koje vam širom otvara i velikodušno nuđa Crkva. Otvorite svoja
usta, ne budite nijemi! Nek se u crkvama odsada ne čuje samo glas
djece i pjevača! Neka u skladnoj harmoniji u crkvama odzvanja
glas svih vjernika, čitave obitelji Božje!

Naš sv. otac Pavao VI. rekao je u jednom svom govoru, u velikoj
audijenciji dne 13. siječnja o. g.: »Moramo biti svjesni da se je s
Koncilom rodila nova duhovna pedagogija«. Jest, s Koncilom je
započeo novi način duhovnog odgoja, nova duhovna škola. U toj
školi svi mi moramo učiti. U prvom redu mi biskupi i svećenici mo¬
ramo ne samo proučavati nove propise, nego nastojati da što dublje
i što potpunije uđemo u njihov duh da možemo u tom duhu odga¬
jati svoje vjernike. I ministranti moraju iznova učiti mnoge stvari.
Njima vjerojatno neće biti krivo što odsada otpadaju u misi neki
latinski dijelovi koje su tako teško naučili i možda, više puta, krivo
izgovarali. Mnogi od njih će se morati vježbati da lijepo i razgovi¬
jetno čitaju poslanicu kod mise ili da predmole kod »molitve vjer¬
nika«. Pjevači se moraju naučiti da ubuduće pjevaju takve pjesme
koje su u skladu s pojedinim dijelovima mise, a ne bilo kakve po¬
božne pjesme koje nemaju veze sa zbivanjem na oltaru. A i vi ostali
vjernici morat ćete pod vodstvom svojih svećenika naučiti zajednički
odgovarati i pjevati, zajednički ustajati ili klečati ili sjediti. A što je
još važnije, morat ćete nastojati da putem slušanja propovijedi i
drugih tumačenja te putem čitanja prikladnog vjerskog štiva sve više
uđete u duhovno bogatstvo koje u sebi krije napose sv. misa.

ZAKLJUČAK

Obnova službe Božje ima za svrhu duhovnu obnovu i duhovno
produbljenje katolika. Razumljivo je da mi ne očekujemo vidljive
uspjehe od danas na sutra. Svaki odgoj traži vremena. Svaka dobra
škola treba vremena. Tako će se i rezultati ove nove duhovne peda¬
gogije Crkve pokazati možda tek nakon godina. A uspjeh ne ovisi
samo o sposobnostima učitelja nego i o revnosti, marljivosti i dobroj

219

volji učenika. Na ovoj dobroj volji svećenika i svih naših vjernika
gradi sveta Crkva duhovnu obnovu po liturgiji.

»Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo
Duha Svetoga neka bude sa svima vama. Amen« (2 Kor 13, 13).

Dano u Rimu, na blagdan Gospe Lurdske, dne 11. veljače 1965.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup zagrebački

Ovo pastirsko pismo neka dušobrižnici pročitaju kod svih misa dvije ili tri
nedjelje odmah nakon primitka. Treba čitati razgovijetno, a mogu se dodati,
prema potrebi, i kratka tumačenja.

Govor njegove Uzoritosti

Gospodo biskupi , braćo svećenici,
draga braćo i sestre!

Vi ste meni danas nešto priredili što moram reći da me je uzbudilo
kao što me je uzbudila ona prva vijest koju sam dobio lično od
Sv. Oca, da ima namjeru da me ubroji u zbor kardinala sv. rimske
Crkve. Zbunjuje me, draga braćo i sestre, kod toga, jer znam da
imade mnogo drugih koji su to više zaslužili nego ja. Mi ne možemo
ovdje prigovarati namjerama sv. Oca Pape. Možda možemo naslu¬
ćivati iz nekih njegovih vlastitih izjava kroz zadnjih mjesec dana
ili iz sastava novih članova kardinalskog zbora kakve je on pri tom
imao nakane.

U prvom redu Sv. Otac učinio je članovima kardinalskog zbora
trojicu istočnih katoličkih patrijarha. Time je htio u duhu II. vat.
koncila pokazati kakvu cijenu, kakvu vrijednost i kakvu važnost
imadu u katoličkoj Crkvi katolici istočnog obreda sa svojim tradici¬
jama, sa svojim posebnim liturgijama, sa svojom posebnom poviješću
i posebnim razvojem. Drugo što nam upada u oči jest to da je Sv.
Otac ubrojio u članove kardinalskog zbora tri predstavnika slaven¬
skih naroda. Prije se znalo više puta prigovarati da slavenski narodi
nisu dovoljno zastupljeni u kardinalskom zboru. Donedavno bio je
samo jedan poljski kardinal — Višinski, a eto, Sv. Otac je ovom
zgodom ubrojio u kardinalski zbor i mučenički lik velikoga nadbis-

220

kupa ukrajinskoga Slipoga i patnika nadbiskupa praškog pripadnika
češkog naroda i onoga koji vama sada govori, pripadnika hrvatskog
naroda.

Sv. Otac je tom prigodom istaknuo u čemu se sastoji taj čin koji
je on obavio. Sv. Otac u govoru 25. veljače rekao je da je novim
kardinalima dao i da im je povjerio jednu posebnu funkciju, da im
je dao posebni auktoritet i da im je dao posebnu vlast a ta se sastoji
u tomu, kako sam on reče, da je privukao, da je približio k sebi
ove nove članove kardinalskog zbora da budu bliži njegovi surad¬
nici, da dijele njegove brige, njegove napore oko uprave opće Crkve.

Ta služba je u katoličkoj Crkvi časna služba. To Crkva nekako i
na vanjski način pokazuje i to je možda ono što nam onako površno
na prvi pogled najviše upada u oči, da kardinali nose odijelo malo
drugačije boje nego ostali biskupi, da imadu važnije povlastice koje
im je Sv. Otac dao. Ali, draga braćo i sestre, mi moramo ići dublje,
ovo je vanjština ispod koje se krije nešto drugo, a i to je Sv.
Otac tako krasno istakao. Mi u hrvatskom jeziku imademo ionako
zgodan izraz koji drugi narodi nemaju. Mi kažemo to je služba, a
služba znači služenje i kad netko dobiva u Crkvi auktoritet, kad
netko u Crkvi dobiva vlast, onda to dobiva zato, ne da gospodari
nego da služi kao što je Isus rekao: »Ja nisam došao na svijet da
drugi meni služe, nego da ja služim drugima.« I zbog toga eto go¬
vorim i dalje u mislima Sv. Oca: s ovom službom je spojena odgo¬
vornost. Odgovornost pred dragim Bogom koji daje vlast, koji daje
službu, odgovornost pred Crkvom kojoj ta služba ima služiti, kojoj
onaj koji je tu službu dobio ima da bude sluga. Evo, draga braćo i
sestre, to je smisao onoga što je Sv. Otac učinio bez obzira na osobu,
bez obzira na onoga koji je nosilac te službe. Ja moram reći da se
nisam tome nadao, nisam očekivao, a još manje želio, a mislim da i
većina onih, koji su sa mnom imenovani kardinalima, mogu to reći.

Kako sam već u svojoj radio-poruci iz Rima rekao, ja to ne sma¬
tram u tolikoj mjeri nekim ličnim, osobnim svojim odlikovanjem. To
je odlikovanje, tako ja to gledam, tako ja to smatram, u prvom redu
našoj starodrevnoj i prostranoj zagrebačkoj nadbiskupiji u kojoj se
po broju nalazi skoro polovica katolika koji su u domovini i koja
imade iza sebe skoro već 900 godina svoje povijesti.

Ja to gledam kao odlikovanje hrvatskom narodu, gledam to odli¬
kovanje i svima katolicima u svim našim biskupijama i gledam u
tomu također odgovornosti koje su s tim spojene. Evo danas u sv.
misi u poslanici sv. Pavao kaže: »Braćo, opominjemo vas da ne pri-

221

inate uzalud Božje milosti.« Ja znam da su te riječi i meni danas
na posebni način upućene. Kad nam je Sv. Otac kod obreda dao
prsten, kad smo ga pobliže pogledali, vidjeli smo da se na tom
prstenu nalazi preko kamena križ i trnova kruna kao neki predznak
da će i ta služba donijeti svoje patnje, svoje poteškoće, nerazumije¬
vanja i svoja trpljenja.

Draga braćo i sestre! Ja sam već prestar a da bi mogao mijenjati
svoju ćud i svoj karakter. I ja sam uvjeren da mi ova časna služba
koju sam primio neće pomutiti niti pamet niti srce. Ja ne zaborav¬
ljam da potječem iz siromašne radničke obitelji gdje su se otac i
mati teško morali boriti često puta za svagdašnji kruh i boriti se
s nezaposlenošću i koji puta živjeti od milostinje. Ali roditelji su usa¬
dili u srce svoje djece vjeru i poštivanje prema sv. vjeri. Ja sam bio
sretan da sam smio postati svećenik i to me je toliko ispunilo da
nisam nikada ni sanjao da bi mogao postići u Crkvi Kristovoj kakvu
časnu službu. Ali eto moji su poglavari tok moga života okrenuli
drugačije, drugim pravcem nego što sam ja htio. Ja se tome poko¬
ravam i gledam u tom volju Božju i volju Providnosti.

Draga braćo i sestre! Na današnji dan ja se s poštovanjem i za¬
hvalom sjećam svih onih mojih predšasnika koji su kroz 900 godi¬
na, a bilo ih je preko 75 upravljali zagrebačkom biskupijom. Počev¬
ši od prvoga biskupa češke narodnosti Duha kojega je osnivač za¬
grebačke nadbiskupije kralj Ladislav odredio za prvoga pastira, za
prvoga biskupa ove naše nadbiskupije, pa BI. Augustina Kažotića,
eto jedinoga između zagrebačkih biskupa koji je službeno od Crkve
dobio čast oltara, pa biskupa Borkovića, pa biskupa Draškovića i tako
redom dalje. Posebno bih spomenuo dvojicu svojih zadnjih predša¬
snika: nadbiskupa Antuna Bauera, koji je meni lično mnogo učinio,
jer me je poslao u Rim na studije i kojemu sam mogao u zadnje tri
godine života služiti kao njegov lični tajnik i koji mi je iskazao svo¬
ju dobrotu, a na poseban način moga neposrednoga predšasnika kar¬
dinala Alojzija Stepinca. Kad sam već ovako s vama, da tako kažem,
u intimnom razgovoru mogu vam reći da sam se s njim upoznao go¬
dine 1924. u Đakovu. Ja sam tada bio svršio maturu na donjograd¬
skoj gimnaziji u Zagrebu, a on je iza sebe već imao maturu prije
8 godina, ratno zarobljeništvo i mnogo drugo. Onaj put kad smo se
susreli već smo obojica bili usmjereni prema svećeničkom staležu.
Dakako da nijedan od nas nije ni naslućivao da ćemo postati zagre¬
bački nadbiskupi i kardinali.

222

Mi smo 7 godina zajedno studirali. Isti dan smo bili klečeći jedan
uz drugoga zaređeni za svećenike i poslije sam imao, eto mogu reći
tu čast, da sam bio u njegovoj službi kao njegov lični tajnik.

Eto Božja je Providnost tako odredila i jednomu i drugomu koji
smo se tada, kako rekoh, slučajno u životu sastali, da smo jedan iza
drugoga bili na čelu zagrebačke nadbiskupije i dobili časnu službu
kardinala. Ja se eto danas ovdje spominjem s poštivanjem i sa za¬
hvalnošću njegove ličnosti, sa zahvalnošću za sve ono dobro što je
meni učinio i za sve ono dobro što je učinio zagrebačkoj nadbisku¬
piji i našemu narodu.

Draga braćo i sestre! Na kraju zahvaljujem se ovdje, a mislim
da govorim iz duša i srca sviju vas, zahvaljujem sv. ocu Pavlu VI.

U pismu koje mi je uputio, a mislim da je isto pismo uputio svi¬
ma onima koje je htio imenovati kardinalima, naveo je unutra da
ima nakanu to učiniti da to bude znak njegove posebne dobrohot¬
nosti. Eto, u tom smislu ja sam to i primio iz njegove ruke kao i
svi moji kolege. Mi smo imali prilike tada u Rimu na posebni način
osjetiti njegovu ljubav. Oni koji su iz Zagreba došli na proslave i iz
nekih drugih krajeva Evrope i Amerike, mogli su i tom prigodom
osjetiti posebnu ljubav našega dragoga Sv. Oca.

Evo ja ću vam kratko ispripovijedati jednu zgodu koja se baš tu
zbila da vidite koliko dobrote imade u Sv. Oca. U studenome 1963.
bili smo mi svi biskupi iz Jugoslavije u audijenciji kod Sv. Oca.
Kao što je primao iz drugih narodnosti tako smo i mi dobili posebnu
svoju zajedničku audijenciju. Kad je audijencija svršila i već smo
se oblačili da odemo kući bio sam pozvan od Sv. Oca. Vodili su me
kroz nekakve hodnike tamo u jednu malu sobicu i tamo je čekao
Sv. Otac, pa mi je pripovijedao da je on kao milanski nadbiskup
dijelio sv. potvrdu u jednoj svojoj brdskoj župi i tamo je našao
jedno krasno misno odijelo i kad je pitao odakle je to, rekao mu je
svećenik da je to misno odijelo za vrijeme rata ukrao jedan vojnik
ovdje u Zagrebu. Od toga vojnika je ukrao jedan talijanski vojnik
kojemu je onaj prvi pripovijedao odakle mu ta misnica i tako je
konačno ta misnica — krasna zlatom izvezena — došla u brdsku
župu. I pita me Sv. Otac: »Želite li je dobiti natrag?« Ja sam rekao:
»Sv. Oče da li je sigurno da je iz Zagreba?« Kaže: »Jest«. Onda sam
kazao: »Sveti Oče, s obzirom na to da ste se vi služili tom misnicom,
imam interesa da ju dobijem natrag.« Od onda je prošlo skoro go¬
dinu i po — nikakva glasa. Već sam dvaput bio kod Sv. Oca, ništa
ne govori o misnici. Kad smo se vraćali 25. nakon svečane funkcije

223

u crkvi sv. Petra i prolazili hodnikom u jednu dvoranu gdje ćemo
skinuti misna odijela, najedanput je došao s druge strane Sv. Otac i
kako me ugledao pristupi k meni i kaže mi: »Da znate ona misnica
o kojoj smo govorili, jučer je stigla ovamo.« Kad smo sutradan imali
audijenciju kod Sv. Oca bio je taj župnik prisutan koji je dobio
ekspresno pismo da smjesta nosi misnicu u Rim. Tako je Sv. Otac
kod te prigode nama predao tu misnicu, a meni je dao drugu misnicu
sa svojim grbom da ju dam tome župniku kao nagradu što se morao
odreći svoje misnice. Vidite, tu sam htio ispripovijedati ovu sitnu
jednu zgodu koja je tako karakteristična za srce, za dobrotu i za
ljubav našega Sv. Oca.

I eto ja danas ovdje u ime sviju vas njemu od srca zahvaljujem na
ovomu daru koji je on dao.

On je sam u svom govoru spominjao da je to dar i pozivao je one
koje je imenovao neka taj dar iz njegove ruke prime.

A vas, draga braćo i sestre, posebno vas vjernike, našega bijeloga
grada Zagreba, molim da me pomognete i da me poduprete. S Bo¬
žjom milošću sve se može, a Božju milost dobivamo posebno baš
putem molitve.

Zato ja se svima vama zahvaljujem i preporučujem da me u svo¬
jim molitvama poduprete. Neprestano, trajno, stalno da se molite za
svoga natpastira da izvrši ono, što Bog i sveta Crkva od njega traže.
Amen.

Hvaljen Isus!

Dozvola

ZA NOŠENJE BOLESNIČKOG ULJA

Kanon 946 Crkvenog zakonika odredio je da se bolesničko ulje
ima čuvati na dostojnom mjestu, ali je pritom bio izuzet svećenikov
stan.

Mnogi slučajevi nagle smrti, pogotovo u prometnim nesrećama,
doveli su do promjene discipline u ovoj stvari, kako se vidi iz de¬
kreta Sv. kongregacije obreda koji objavljujemo u ovom broju
»Službenog vjesnika«.

Na temelju ovoga dekreta dopuštam svima svećenicima na podru¬
čju zagrebačke nadbiskupije koji se voze na motornim vozilima da

224

Kod pape Pija XII. g.
1958, koji je Šepera
imenovao nadbiskupom
koadj utorom

S rektorom Hrvatskog
zavoda sv. Jeronima u
Rimu Đurom Koksom i
zagrebačkim
svećenikom Velimirom
Čapekom g. 1960. kod
pape Ivana XXIIII. koji
je Šepera imenovao
zagrebačkim
nadbiskupom
i metropolitom

S osobnim tajnikom
Vladimirom
Stankovicem g. 1964.
kod pape Pavla VI. koji
je Šepera postavio za
kardinala g. 1965. i za
pročelnika Svete
kongregacije za nauk
vjere g. 1968.

Zagrebački nadbiskup
Franjo Šeper bio je
veoma zapažen, istaknut
i aktivan sudionik
Drugog vatikanskog
koncila (slijedeća si.)

Ml

n

(JCr-S;*

’JMi

mmsM '

ijfi

#* ♦ -

4\y

jJ6*

% *

* ** ^

n

vf

J ##

A*

I

Sa skupinom hrvatskih biskupa u Zavodu sv. Jeronima za
vrijeme Koncila

Seper je bio član Komisije za sakramente i Središnje komisije za pripravu
Koncila — snimljeno 7. 11. 1961. na zasjedanju Središnje komisije

\

S nadbiskupom Garkovićem (Zadar), Tokićem (Bar)
i Alaupovićem (Sarajevo) za vrijeme Koncila na Trgu sv. Petra u Rimu

S papom Ivanom Pavlom II. s kojim ga je vezalo srdačno prijateljstvo i vjerna
suradnja sve do smrti — snimljeno 24. 4. 1980. prigodom predaje Svetom
Ocu zbornika »Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine«

Dne 3. 5. 1964. nadbiskup Šeper
je u zagrebačkoj katedrali
konsekrirao samoborskog
župnika Franju Kuharica koji
će mu postati nasljednikom na
stolici zagrebačkih nadbiskupa
(lijevo)

Nadbiskup Šeper je od g. 1954.
do g. 1968. zaredio brojne
svećenike: ređenje prezbitera
29. 6. 1963. u zagrebačkoj
katedrali (lijevo)

Dr. Franjo Šeper bio je poznat
kao čovjek svestrane naobrazbe:
dne 14. 5. 1964. upisuje se u
knjigu dojmova na izložbi
»Minijatura u Jugoslaviji«
u Zagrebu

Po prostranoj zagrebačkoj
nadbiskupiji revno je obilazio
župe dijeleći sakramenat svete
potvrde: sa svećenicima u župi
Zagorska Sela g. 1966.

-i Udui.i^phi
’ICuLtntcoco
.TOuitoiimb:
c oco

wT~ ,v

1 i

*

U »Godini vjere« velika vjernička mnoštva dolazila su na hodočašće u
zagrebačku katedralu gdje su se okupljala oko svog natpastira: skupina
hodočasnika iz župe Bebrina — pred župskom crkvom

Osnivanje novih župa, otvaranje bogoštovnih prostorija, katehetskih
dvorana, gradnja crkvi, župnih stanova i samostana bila je trajna briga
zagrebačkog nadbiskupa: nova župna crkva i samostan sestara
Kćeri milosrđa u Marincima

uza se nose sv. bolesničko ulje. Isto dopuštam i ostalim svećenicima
koji smatraju da bi bilo korisno da imadu bolesničko ulje pri ruci.

Bolesničko ulje ima biti »in tuta ac decenti custodia asservatum«.
Osim toga treba voditi brigu o tome da se svake godine iza Veli¬
kog četvrtka promijeni.

U Rimu , dne 26. ožujka 1965.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup zagrebački

Okružnica

POSEBNE POBOŽNOSTI NA ZADNJI DAN SVIBNJA

Već u više navrata obraćali su se pape katoličkom svijetu u Mari¬
jinu mjesecu svibnju i preporučivali revnoj molitvi vjernika po¬
sebne velike aktuelne nakane.

Sv. otac Pavao VI. izdao je za ovaj mjesec svibanj posebnu okru¬
žnicu koja počinje riječima »MENSE MAIO INSTANTE«. Okružni¬
ca nosi datum 29. IV. o. g. a objelodanjena je u »Osservatore Ro-
mano« u broju od 1. svibnja.

Dvije su nakane koje Papa na posebni način preporučuje. Prva je
nakana: Vatikanski koncil. Ove jeseni ima započeti četvrto i zadnje
zasjedanje Koncila. Ali nakon Koncila čeka veliki posao: primjena
koncilskih odredaba u životnu praksu. Za sve ovo Papa se uzda u
pomoć one koju je proglasio »Majkom Crkve«.

Druga je nakana: mir u svijetu. O miru se mnogo govori, i svi
narodi iskreno žele mir. Uza sve to, današnja je situacija u svijetu
puna pogibeljnih žarišta sukoba koja ugrožavaju mir i iz kojih može
svakog časa planuti katastrofa koja bi mogla značiti totalno uništa¬
vanje ljudskih i kulturnih vrednota i stajati nebrojene milijune
ljudskih ži tava. Nije stoga čudo da Sv. Otac, koji se na sve moguće
načine zalaže za mir u pravdi i ljubavi, poziva kršćanski puk da se
utječe Kraljici Mira za mir u svijetu.

Sv. Otac preporučuje čestu molitvu sv. krunice i poziva na molitvu
djecu i one koji trpe. Posebno određuje da se na zadnji dan svibnja.

15 ŠEPER

225

na blagdan BI. Dj. Marije Kraljice održe javne pobožnosti (publica
supplicatio) na gore spomenute nakane.

Tekst okružnice Sv. Oca stigao je k nama s velikim zakašnjenjem,
pa stoga nismo bili u mogućnosti upozoriti naš kler i vjernike na
ove nakane Sv. Oca prije početka svibanjskih pobožnosti.

Za blagdan BI. Dj. Marije Kraljice određuje se da se u svim
crkvama i kapelama, u kojima se obavlja svibanjska pobožnost, odr¬
ži klanjanje pred presv. Oltarskim Sakramentom barem kroz dva
sata. Na klanjanje treba upozoriti vjernike, pozvati ih da u što većem
broju prisustvuju. U propovijedi na taj dan potaknuti vjernike da
se trajno mole i prikazuju žrtve na dvije spomenute nakane Papine
koje su neprestano aktuelne.

U Zagrebu , dne 14. svibnja 1965.

Franjo kard. Seper, v. r.
nadbiskup

Okružnica

O OSNIVANJU FONDA PAPE IVANA XXIII.
ZA GRADNJU NOVIH CRKAVA

Obraćam se svima vama za pomoć u hitnoj potrebi. Pitanje je pre¬
sudno za Crkvu u cijeloj našoj nadbiskupiji a naročito u glavnom
gradu Zagrebu. Naši gradovi naglo rastu. Ljudi sa svih strana pri¬
tječu u Zagreb i druge gradove. Traže zaradu i bolje životne uvjete.
Na gradskoj periferiji niču nova naselja. Ljudi rasprodaju sve što
su imali na selu, da negdje pokraj grada sagrade ili kupe kakvu-
-takvu kućicu. Sve su to uglavnom kršćani, katolici — naša braća u
Kristu Isusu. Kod kuće, na selima, bili su živi i svjesni članovi svo¬
jih župa. Ali u novim naseljima, na gradskoj periferiji oni ne nalaze
crkve u kojoj bi se kao Božja obitelj okupljali, ne nalaze svećenika
koji bi ih vodio Bogu i njihovu djecu odgajao u pradjedovskoj vjeri.
Zagreb je god. 1910. imao oko 80.000 stanovnika, a iza I. svjetskog
rata prešao je 100.000. Prema popisu stanovništva u listopadu 1946.
bilo je u Zagrebu 267.000 stanovnika, a danas ih ima oko pola mili¬
juna. Broj stanovnika u Zagrebu narastao je dakle u zadnjih dva-

226

deset godina na dvostruko. A kroz ovih 20 godina nije sagrađena u
Zagrebu ni jedna nova crkva, otvoreno je tek nekoliko manjih kape¬
la. I neke novoosnovane župe smještene su za nuždu u male kapele
koje ni izdaleka ne zadovoljavaju potrebe vjernika. Stare gradske
crkve i župe daleko su od novih naselja, obično blizu središta grada.
Ako novi stanovnici grada i odlaze na misu u te udaljene crkve,
ondje se ne sastaju sa susjedima, ne osjećaju se kao kod kuće među
svojima. Zato se u predgrađima ne stvaraju žive, obiteljske zajedni¬
ce Božjega naroda. Vjera postaje stvar pojedinca, njegove dobre vo¬
lje da se u nedjelju potrudi u koju udaljenu crkvu. Život predgrađa
nema kršćanski karakter, premda su svi ti ljudi uglavnom kršćani.

Toliko o hitnoj potrebi osnivanja novih župa u gradskim predgra¬
đima, da i ne spominjem kolike su stare crkve diljem nadbiskupije
u trošnom stanju i upravo vapiju za brzim popravkom.

Ne raspolažemo nikakvim novčanim sredstvima da toj potrebi za¬
dovoljimo. Ne možemo očekivati nikakvu naročitu pomoć od vjer¬
nika iz inozemstva. Rat je davno minuo; prvih godina su vjernici
iz svijeta obilno pomagali postradale zemlje, ali u normalnim prili¬
kama od svakoga se očekuje da sam gradi svoju kuću i svoju crkvu.
Mi nismo misijsko područje, nego stara i odrasla katolička nacija.
U dugim stoljećima naši su djedovi, jedva se održavajući u teškoj
borbi protiv Turaka i drugih neprijatelja, uz najteže žrtve i napore
gradili svoje lijepe crkve. Taj duh požrtvovnosti nije u nama umro.
Došao je trenutak da to pokažemo i dokažemo. Pozivam vas na ve¬
liku akciju sabiranja sredstava za gradnju novih i popravak starih
crkvi. U tu svrhu osnivam »Fond pape Ivana XXIII. za podizanje
novih župa u Zagrebu«. U taj fond stjecat će se svi darovi i prinosi
vjernika a sredstva će se trošiti isključivo za izgradnju crkvi. Da¬
jem fondu ime velikog pape Ivana koji je tako dirljivu brigu po¬
svećivao kršćanima rimskog predgrađa. Govorim u prvom redu o
izgradnji crkvi u glavnom gradu Zagrebu. Neka to vas, vjernike iz
drugih mjesta nadbiskupije, ni najmanje ne zbunjuje. U glavnom
gradu danas živi oko trećina svih naših vjernika. Vaši sinovi i kćeri,
koje ste u domaćim župama dobro odgojili, dolaze svakog dana u
Zagreb na školovanje i na posao. Sve što ste ulagali u njihov odgoj
ostat će bez ploda ako ovdje ne nađu crkvu i svećenika. Međutim,
samo se po sebi razumije da će se sredstva ovog Fonda moći upotre¬
bljavati i za popravke drugih crkvi u nadbiskupiji.

Molim vas, braćo i sestre, da se duboko zamislite i shvatite ozbilj¬
nost ovog poziva. Znam da ne živite u izobilju, da ćete ono što dad-

227

nete za izgradnju crkvi morati sebi otkinuti od ustiju. Znam da
mučno slažete dinar do dinara kako biste hranili i školovali svoju
djecu, kako biste uredili svoj dom i nabavili sve ono što danas
čovjeku treba za dostojan život. Ali ovdje je u pitanju jedna vrlo
velika, upravo tragično velika potreba.

Ne radi se sada o tome da dadnete nekoliko dinara milostinje.
Radi se o tome da odvagnete koliko vam vrijedi vjera i Crkva. Kao
što redovito ocjenjujete da li vam je važnije kupiti ovo ili ono, ho¬
ćete li prije kupiti jedan ili drugi predmet pokućstva — jer vam
ne dostaje novaca da sve najednom kupite — tako ćete se sada mo¬
žda morati i odreći nečega što bi vam inače bilo potrebno, da uz-
mognete dati svoj dolični prilog izgradnji novih crkvi. Kad je po¬
treba zajednice velika, i žrtve vjernika moraju biti znatne.

Mi te žrtve, dragi vjernici, ne tražimo od vas za naše uzdržavanje
ili za komfor svećenika. Radi se o izgradnji, a svi vi dobro znate
koliko danas košta izgradnja i najmanje kućice.

Imam u vas, braćo i sestre, mnogo povjerenja. Vi ste svjesni da
Crkva živi od vaših priloga i vi nećete odbaciti svoju odgovornost.
Sabiranje za Fond pape Ivana počinje u svim crkvama u nadbisku¬
piji na nedjelju Presv. Trojstva 13. VI. Naknadno će biti određeno
još dva dana u godini za ovo sabiranje. Sve što se toga dana sabere
po crkvama cijele nadbiskupije bit će poslano u spomenuti fond.
A poželjno bi bilo da svaki domaćin, svaki glavar obitelji osobno
donese svoj prilog župniku, koji će mu o tome izdati potvrdu.

Cijelom ovom velikom poslu, svim svećenicima i suradnicima koji
se u njemu založe kao i svima vama, dragi vjernici, — podjeljujem
svoj natpastirski blagoslov.

Dano u Zagrebu , 23. V. 1965.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

228

Poziv

O UREĐENJU MATIČNOG UREDA

U Službenom vjesniku zagreb. nadbiskupije br. I. 330/1965. bili
su upravitelji župa pozvani da što prije pošalju Matičnom uredu
zaostale parice matica od godine 1946.—1963. a sada već i za 1964.
Kako se nisu svi odazvali spomenutom pozivu, to se ovih dana šalju
pojedinačne opomene, s točnom oznakom koje se parice imaju po¬
slati.

Ima više slučajeva. Za neke župe manjkaju samo pojedine parice,
ili parice za pojedinu godinu. Upraviteljima takovih župa neće biti
teško pobrinuti se da se iste prepišu i dostave Duh. stolu.

Teže će biti onima koji nisu poslali parica za više, ili možda ni za
jednu godinu. Ako nisu poslali parica za one godine u kojima su se
nalazili na toj župi, dužni su sami prepisati matice, odnosno pobri¬
nuti se, da se prepišu. Približavaju se veliki školski praznici pa bi u
tom poslu mogli pomoći bogoslovi ili stariji sjemeništarci. Ako je
upravitelj župe napustio župu a da nije prepisao matice, sadanji
će ga upravitelj pozvati da nadoknadi što je propustio — da sam pre¬
piše ili se pobrine da se matice prepišu na njegov trošak.

Ako je zaduženi upravitelj umro, sadanji će se upravitelj pobri¬
nuti ex caritate, da se parice napišu (da se prepisivanje eventualno
namiri iz crkvene blagajne).

Ako se prepisivača ne bi moglo naći u župi, moglo bi se matice
dostaviti Duhovnom stolu koji bi se pobrinuo da se prepišu na tro¬
šak župe. Za prepisivanje će se honorirati: za parice krštenih 30 Din.,
za vjenčane 40 Din., a umrle 20 Din. po tekućem broju prepisanih.
— Tiskanice za sve parice mogu se nabaviti u Cirilo-metodskoj knji¬
žari, Kaptol 29.

Zapaženo je da najviše njih nije poslalo parice za god. 1948. jer
onda nisu imali odakle prepisivati. Postoji opravdana nada da će se
sada moći pronaći način da se i to godište prepiše.

Sve zaostale parice imadu se dostaviti Duh. stolu do konca kolo¬
voza ove godine. Svima mora biti jasno da Matični ured sa svojim
paricama ima važnu ulogu za sadašnjost kao i za budućnost. Stoga se
pretpostavlja da će i uprav, župa ozbiljno shvatiti svoju dužnost i u
propisanom roku udovoljiti pozivu Duhovnog stola.

229

Začuđuje čudna pojava da ima znatan broj inače pastoralno rev¬
nih i aktivnih svećenika koji su zanemarili ovu svoju veliku dužnost.
Uvjeren sam da će ova opomena biti zadnja i da će svi dužnici u
najkraćem roku urediti svoje dugovanje.

U Zagrebu , 24. V. 1965.

Franjo kard. Seper, v. r.
nadbiskup

Pobudilo pismo

MOLITVE ZA USPJEH VATIKANSKOG KONCILA

Jutros, na blagdan Uzvišenja Sv. Križa, sv. je otac Pavao VI.
svečanom koncelebracijom i programatskim govorom otvorio u ba¬
zilici sv. Petra IV. i zadnje zasjedanje II. vatikanskog koncila. Danas
popodne koncilski su oci sudjelovali u pokorničkoj procesiji koja je
pošla iz crkve sv. Križa i završila na trgu pred Lateranskom bazi¬
likom. Sv. je Otac u procesiji nosio relikviju Sv. Križa s kojom je
na kraju procesije podijelio blagoslov svima prisutnima. Tako je u
znaku Isusova Križa počelo predviđeno zadnje zasjedanje Općeg sa¬
bora. Koncilske oce čeka sad velik i naporan posao da se preostale
koncilske sheme rasprave i izglasaju te da koncilski dekreti dobiju
svoj konačni oblik.

Sv. Otac i koncilski oci svjesni su da uspjeh Koncila ne ovisi toli¬
ko o njihovom nastojanju koliko o djelovanju Božje milosti, pa stoga
Sv. Otac ne propušta prilike da katolički svijet potakne na usrdnu
i ustrajnu molitvu za rad i uspjeh Koncila. U tu svrhu izdao je
Papa također dne 28. VIII. o. g. posebno pobudno pismo »Quarta
sessio« (»Osservatore Romano« 29. VIII. 1965.).

Svećenici, redovnici i redovnice te katolički svjetovnjaci širom
zagrebačke nadbiskupije ne smiju zaostati u ovoj molitvenoj akciji
za katolicima ostalih naroda. Stoga se za područje zagrebačke nad¬
biskupije određuje slijedeće:

1. U misama koje se služe u crkvama i oratorijima nad području
zagrebačke nadbiskupije, također egzemptnih redovnika, ima se do

230

završetka IV. zasjedanja Koncila dodavati kao oratio imperata, sub
distincta conclusione, molitva iz votivne mise de Špiritu Sancto. —
Ova se molitva ispušta na liturgijske dane I. i II. razreda, u votivnim
misama I. i II. razreda, te u pjevanim misama.

2. Dušobrižnici neka češće u propovijedima i katehizaciji potiču
vjernike da svojim molitvama i žrtvama podupru koncilska nasto¬
janja. Papa u svojem pismu posebno spominje bolesnike: »omnes
infirmi quos habemus carissimos et quorum vis impetrandi apud
Cor divinum singulari prorsus valet ac tali, ut suppleri non possit«.
Imajmo ovo na umu.

3. Sv. Otac želi »ut in singulis paroeciis et ecclesiis orbis catholici
ritus poenitentialis celebretur«. Stoga neka se u svakoj crkvi naše
nadbiskupije, na jednu nedjelju u mjesecu listopadu popodne održi
pobožnost pokorničkog karaktera na nakane Koncila. Dan i vrijeme
neka dušobrižnici i rektori crkvi odrede prema mjesnim prilikama.
Najprije neka se obavi križni put. Iza toga neka se izloži presv.
Sakramenat na klanjanje barem kroz 1—2 sata. Klanjanje će zavr¬
šiti molitvom za Koncil i blagoslovom s presv. Sakramentom. U
crkvama gdje je nedjeljom uvedena večernja misa, bit će iza bla¬
goslova. — Za vrijeme klanjanja može se moliti krunica i pjevati
koja odgovarajuća pjesma. Mogu se također između molitava, uz pri¬
kladne stanke, čitati neki odlomci iz Sv. pisma koji su se čitali da¬
nas prigodom pokorničke procesije u Rimu: 1 Kor 1, 26; Gal 6, 14 i
2, 19—20; JI 2, 12—18; Jon 2, 3—10; Dn 9, 3—18; Ez 34, 11—16;
25—31; Iz 43, 1—8, 14—21.

U Rimu , dne 14. rujna 1965.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

231

Dekret

O POBOŽNOSTI POVODOM ZAVRŠETKA
II. VATIKANSKOG SABORA

Kako je već poznato, Vatikanski crkveni sabor zaključit će svoj
rad na dane 7. i 8. prosinca. Dne 7. XII. bit će u javnoj sjednici
konačno po Papi odobreni i proglašeni zadnji saborski dokumenti,
a na blagdan Bezgrešnog Začeća BI. Dj. Marije bit će, nakon mise
i govora Sv. Oca, pročitan dekret o završetku Koncila. Ako bude
lijepo vrijeme, ova će zadnja svečanost biti na prostranom trgu pred
bazilikom sv. Petra.

Povodom skorog završetka Koncila izdao je Sv. Otac dne 4. XI.
apostolsko pismo koje počinje riječima »Postrema Sessio Concilii«.
U ovom dokumentu Sv. Otac ponajprije ističe da su na ovom Kon¬
cilu pripremljena »salutaria instrumenta«, i to u tri pravca: 1. za
pravu obnovu Crkve, 2. za promicanje jedinstva sviju kršćana i 3.
za mir i za dostojnije uređenje poretka u svijetu.

Kako je razumljivo, Papa potiče na zahvalnost prema Bogu i na
molitvu, »da u ovim danima čitava Crkva po svemu svijetu bude
sjedinjena u žarkoj molitvi zajedno s nasljednicima sv. Petra i apo¬
stola, kako su nekada apostoli bili sjedinjeni s Marijom, Majkom
Isusovom i našom, u dvorani Posljednje večere (vidi Dj 1, 14)«.

U vezi s time određuje se za područje zagrebačke nadbiskupije:

1. Pred blagdan Bezgrešnog Začeća neka se održi svečana tro¬
dnevnica u katedrali, u svima župnim crkvama, redovničkim zajed¬
nicama i drugim crkvama. U crkvama u kojima se ionako obavlja
devetnica ili trodnevnica u čast Imakulate, ova će se pobožnost s
njom povezati. Raspored trodnevnica prepušta se razboritosti i rev¬
nosti dušobrižnika. Bitno je da osim euharistijske pobožnosti na sva
tri dana bude održana, makar kratka, propovijed u kojoj će se po¬
kazati važnost Koncila za život Crkve i potaknuti vjernike na veli¬
kodušnu pripravnost da se obnove u duhu i da zaključke Koncila pri¬
hvate i u životu provedu. Teme za propovijedi mogle bi biti otprilike:
1. Koncil u životu Crkve, 2. Značenje II. vatik. koncila, 3. Zajedni¬
čki rad biskupa, klera i vjernika na oživotvorenju koncilskih od¬
redaba.

2. Na blagdan Bezgrešnog Začeća neka sva zvona u crkvama čitave
nadbiskupije zvone od 11—12 sati (kad će otprilike u Rimu svrša-

232

vati Koncil) svako četvrt sata po pet minuta. U propovijedi kod
glavne mise naglasiti veličinu toga časa, a na kraju mise »Tebe
Boga hvalimo«.

Sv. Otac želi da se stvari tako rasporede da, »kad se bude u vati¬
kanskoj bazilici obavljao svečani završetak Općeg sabora, da na isti
dan i u isti sat čitava katolička obitelj po svijetu bude združena u
žarkoj molitvi s Kristovim Zamjenikom i sa svojim duhovnim Pa¬
stirima«.

Ispunimo ovu želju Sv. Oca.

U Rimu , dne 20. studenoga 1965.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

Proslava

JUBILARNE GODINE ĐAKOVAČKE KATEDRALE
POVODOM 100. OBLJETNICE POČETKA NJENE
GRADNJE — 1866—1966.

RIJEČ KARDINALOVA
Draga braćo i sestre!

Neobično sam radostan, što mi je dano da mogu danas ovdje pri¬
sustvovati kod ove jubilejske svečanosti stote godišnjice početka
gradnje ove katedrale.

Radostan sam tim više, što sam rodom Osječanin, što sam kršten
u crkvi svetog Petra i Pavla, koju je također gradio biskup Stros-
. smayer i što sam po rođenju pripadnik ove, đakovačke biskupije. Sa
mnom zajedno raduju se i svi drugi biskupi naši, koji su u tako
velikom broju iz različitih dijelova naše domovine došli, da budu
sudionici vaše radosti i vašega ponosa.

Ime graditelja ove katedrale biskupa Strossmayera, povezano je
s našim najznačajnijim kulturnim dostignućima u drugoj polovici
prošlog stoljeća. Njemu duguju svoj postanak Hrvatsko sveučilište
u Zagrebu i Jugoslavenska Akademija znanosti i umjetnosti. Ali s

233

njegovim imenom dobrim dijelom povezana je i sva kulturna djelat¬
nost na umjetničkom, znanstvenom i književnom polju. I to ne samo
u Hrvatskoj nego i u drugim zemljama slavenskog Juga. Darovitost,
pronicavi duh, širina pogleda, veze koje je imao s kulturnim svije¬
tom, dugo biskupovanje — preko 50 godina — i financijska sred¬
stva s kojima je raspolagao, sve mu je to dalo mogućnost da učini
velika djela. I on je te mogućnosti obilno iskoristio. Od svih njego¬
vih djela najveće je ova katedrala. Da nje nema, možda bi se Đakovo
uzalud tražilo na kojoj zemljopisnoj karti. Mnoge katedrale ističu se
starinom, ali ova se ističe veličinom, prostranošću, obiljem svjetla,
skladnim likovima i svježinom boja, a nadasve svojom jedinstvenom
zamisli. Zato danomice dolaze u ovu katedralu i vjernici i malovjer-
nici i nevjernici da se naužiju njene ljepote. Ta ljepota potiče na
razmišljanje i čovjeka čini boljim. Ali bilo bi površno zaustaviti se
na samoj ljepoti katedrale. Bilo bi to daleko od zamisli njena gra¬
ditelja. Mi dobro znamo da je Strossmayer svoju katedralu zamislio
kao oporuku, kao svoju poruku budućim pokoljenjima. On je kate¬
dralu namijenio: slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slozi i ljubavi naroda
svojega. Te tri ideje bile su ideje vodilje svega Strossmayerova ži¬
vota, i on ih je ugradio u katedralu, jer je znao, da će na taj način
ostati kao trajni spomenik iz kojega će buduća pokoljenja moći traj¬
no čitati tu namjenu, te će se napajati tim mislima.

Strossmayer je katedralu namijenio u prvom redu slavi Božjoj.

Mi možemo sebi Strossmayera predstaviti kao čovjeka široke kul¬
ture, možemo ga promatrati kao promicatelja znanosti i umjetnosti,
ali on je u prvom redu bio religiozan čovjek i čovjek religije. Za
Strossmavera je religija najveći uspon ljudskog duha, najjači pokre¬
tač svake dobre ljudske djelatnosti. Zato je bilo sasvim razumljivo,
kad je on Hrvatsko sveučilište u Zagrebu, tu najvišu znanstvenu
ustanovu, otvorio s križem u ruci.

Druga Strossmayerova misao bila je jedinstvo Crkava.

Strossmayer je duboko osjećao riječi Isusove molitve na Posljed¬
njoj večeri: »Oče, da svi budu jedno, kao što smo ja i ti jedno, da
i oni u nama budu jedno, da spozna svijet, da si me ti poslao.«
Strossmayer je shvatio svu tragiku razdora među kršćanima. Zato
je nastojao sve pokrenuti, učiniti sve što je moguće, kako bi jednom
došlo do jedinstva Crkava, da nestane te velike sablazni, da
prestane ta teška tragedija. Zato je toliko širio štovanje slaven¬
skih apostola svete braće Cirila i Metodija. Zato je i ovu katedralu
posvetio svetom Petru apostolu, prvaku Crkve, stijeni na kojoj je

234

po Isusovoj volji sagrađena Crkva. Zato je održavao tolike veze s
mnogim predstavnicima pravoslavlja i u zemlji i u svijetu. Zato
možemo s pravom reći da je Strossmayer bio preteča II. vatikanskog
koncila, da je on sto godina prije iznosio ideje i radio za ideje koje
su danas po Drugom vatikanskom koncilu dobile nov sjaj i novu
snagu.

Napokon, Strossmayer je ovu crkvu posvetio slozi i ljubavi naro¬
da svoga.

Moja braćo i sestre, na ovom dijelu zemljine kugle mi živimo iz¬
miješani jedni s drugima. Izmiješani smo nacionalno i vjerski. Zato
je razumljivo, ljudski je, da dolazi do napetosti, do nerazumijevanja,
čak i do sukoba. Kažem, da je to ljudski razumljivo — ali to nije
po Evanđelju! Jer je najveća zapovijed Evanđelja — ljubav. Zato
ako hoćemo biti pravi sljedbenici Evanđelja, moramo sve poduzi¬
mati, svim silama nastojati da se uklone napetosti, da trvenja pre¬
stanu. Oko sloge i ljubavi treba nastojati zbilja iskreno.

Eto, to su bile glavne ideje za kojima se povodio biskup Strossma-
yer pri gradnji ove katedrale i u cijelom svom životu. Te su ideje
aktualne, one su suvremene. Rekao bih da su danas suvremenije
nego što su bile prije stotinu godina.

Danas kad slavimo ovu svečanost, stotu godinu od početka gradnje
katedrale, mi se moramo napojiti tim idejama Strossmayerovim. Mi
moramo te ideje upiti u sebe, moramo nastojati, da ih mi, svaki na
svoj način, svaki u svom djelokrugu ostvari.

Još jednu riječ posebno vama Đakovčanima, osobito vama mladi¬
ma iz Đakova. Vi koji živite u sjeni ove katedrale. Kojih se život
neprestano vrti oko ove katedrale. Koji svaki dan, ne znam koliko
puta, prolazite kraj te katedrale. Budite svjesni blaga, koje imate.
Osvijestite se! Razumijte kakvo je blago ovdje u vašoj sredini. I znaj¬
te cijeniti to blago. Nemojte samo prolaziti kraj katedrale, nego što
češće zalazite u katedralu. Da se ovdje napojite ovih prizora iz Sve¬
toga pisma St. i N. zavjeta, i naših vjerskih istina, koje su prikazane
u ovoj katedrali. Da se poklonite Spasitelju, koji vas ovdje čeka.
Dolazite rado u svoju katedralu. Dovedite i one, koji to ne razumi¬
ju, koji stoje postrance ili daleko od toga. Dovedite i njih, tumačite
i pokažite pa ćete vidjeti kako će ta vaša katedrala sa svim svojim
blagom, koje se u njoj čuva, obnoviti duše onih, koji nisu dobre volje.

Draga braćo i sestre, ja ovdje u ime svoje, u ime svih naših bisku¬
pa, koji su ovdje prisutni, čestitam vašem prcuzvišenom biskupu,

235

vašim svećenicima i svima vama, vjernicima Đakova i đakovačke
biskupije ovaj jubilej!

A sada ćemo od srca zapjevati: Tebe Boga hvalimo, koje neka bu¬
de jedan vanjski izraz naše zahvale Bogu za sva ona dobra, koja je
učinio ovoj katedrali kroz stotinu godina.

Đakovo, 2. listopada 1966.

GOVOR NJEGOVE UZORITOSTI KARDINALA
DRA FRANJE SEPERA

SESTRAMA MILOSRDNICAMA — 30. 1. 1966.

Drage časne sestre, kandidatice i aspirantice!

Još nam je svima u pameti dan 8. prosinca prošle godine, kad je
bio svečani završetak IV. zasjedanja i uopće II. vatikanskog kon¬
cila, vani pod vedrim nebom, na trgu ispred bazilike sv. Petra u
Rimu. Računa se da je bilo oko 200.000 prisutnih ljudi, koji su pro¬
matrali ovaj veliki svečani završetak Koncila, s misom sv. Oca, sa
čitanjem dekreta o zaključku Koncila i sa čitanjem onih sedam po¬
ruka, koje je Koncil upravio različitim kategorijama ljudi na svijetu.
Ja sam vama ovdje već govorio o Koncilu, a sada bih se htio samo
kratko osvrnuti općenito na Koncil i na ovo IV. zasjedanje, a onda
bih vam želio napomenuti sasvim posebno ono, što se vas redovnica
posebno tiče.

Ovo IV. zasjedanje bilo je najdulje po vremenskom trajanju, to
jest, ako se uzme datum početka i datum svršetka, to je bilo najdulje
zasjedanje, ali je ono imalo i manji broj radnih dana. Pod radnim
danima mislim na takozvane generalne kongregacije, zajedničke
sastanke, na kojima se raspravljalo ili glasovalo. Isto tako bio je
manji broj dana s raspravama, jer su one uglavnom bile završene
u prva tri zasjedanja tako, da možemo reći za ovo zasjedanje, da
je to bilo zasjedanje sakupljenih plodova. Vrlo velik broj sjednica
bio je posvećen baš glasovanju ili čitanju referata o pojedinim tek¬
stovima, koji su trebali biti izglasani i onda se glasovalo; tako je u
IV. zasjedanju bilo skoro toliko glasovanja koliko u sva tri pret¬
hodna. Isto tako je IV. zasjedanje imalo i najveći broj javnih sjed¬
nica, naime pet; javne sjednice bile su one, koje su se obavljale u

236

prisutnosti Sv. Oca pape i one, na kojima su se obavljali kakvi kon-
cilski akti, na primjer kad su koncilski oci polagali ispovijest vjere
ili su se odobravali dekreti. Takvih sjednica bilo je u zadnjem za¬
sjedanju pet, a u sva tri prijašnja zajedno isto tako pet. I na tri
od ovih pet javnih sjednica bili su proglašivani i potvrđivani dekreti
ili koncilski dokumenti.

Kad su naši biskupi, svi biskupi iz svih biskupija Jugoslavije, bili
5. prosinca primljeni od sv. Oca — svake godine nas je sv. Otac pri¬
mio zajedno u audijenciju — bio je ovaj puta posebno srdačan; svi
smo imali takav dojam, da nikad nije bio tako srdačan kao ovaj
puta. Održao nam je jedan dugi govor, koji je djelomično čitao, a
onda bi nam ono, što je pročitao još komentirao s toliko srdačnosti
kao da nikakve druge brige nema nego samo nas — a bilo je već
kasno u noći, preko osam sati. I onda nam je tom zgodom rekao
među ostalim: vrijeme diskusija je prošlo, dakle, vrijeme kad se
raspravljalo — to je prošlo; tu su sada koncilski dokumenti i njih
se treba držati. Kao da je htio reći: sad se više ne pita, kakva su sve
mišljenja bila iznesena, što je rekao ovaj, što je iznio drugi, treći ili
deseti — ono, što je tu napisano, ono što je velikom većinom glasova
izglasano i što je potvrđeno i što su svi potpisali — to sada vrijedi
i toga se treba držati.

Ja bih danas htio vama posebno govoriti o tom, što Koncil govori
o redovnicima i redovnicama, jer to možda vas najviše zanima. Neću
ulaziti u mnoge pojedinosti, nego ću iznijeti toliko, da dobijete jed¬
nu općenitu sliku.

Za vrijeme samoga Sabora čuo sam više puta od redovnica ova-
kove upite, kad je bilo govora o Koncilu i redovnicama: »Hoće li
Sabor promijeniti redovničko odijelo?« To je, izgleda, mnogima bila
najveća briga i mislili su, da će biti najveća briga Sabora hoće li
se promijeniti redovničko odijelo. Doduše, Sabor u jednom doku¬
mentu govori o redovničkom odijelu; kaže, neka bude jednostavno,
neka bude čedno, neka bude siromašno, neka bude dolično, neka
odgovara higijenskim zahtjevima, prilikama mjesta i vremena i slu¬
žbi, koju netko vrši. Eto, to je sve, što je Sabor rekao o odijelu.
Ali je Sabor rekao mnogo znatno važnijih stvari, jer ovo je bila
jedna, jako, jako sporedna stvar.

I evo, što je Sabor važno i važnije rekao:

Na dva mjesta govori Sabor o redovničkom staležu. Prvi govori u
onoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi. Tamo imade jedno poglavlje,
V. glava, koja govori o općem pozivu na svetost u Crkvi, dok VI.

237

glava govori posebno o redovnicima. Na početku je to bila jedna
glava. Zapravo je bilo zamišljeno da se najprije govori općenito o
Crkvi, onda se govori o crkvenoj vlasti, o hijerarhiji, onda se govori
o katoličkim laicima, o svjetovnjacima, o vjernicima općenito. Zatim
je trebalo također progovoriti o tome, što je zapravo svrha Crkve,
radi čega je Isus osnovao Crkvu — i stoga je onda došlo do te glave,
koja govori o općem pozivu na svetost. I ovdje je onda, naravno, bilo
još posebno govora o redovnicima. Kasnije se odlučilo, da će se od
toga napraviti dvije glave, da će se jedna ticati svih i govoriti o
općem pozivu na svetost u Crkvi, a druga, posebna glava — to je sa¬
da VI. glava — govorit će posebno o redovnicima.

Sto je smisao, kratki sadržaj onoga, što je tu rečeno? Evo rečeno
je od prilike ovo:

Svi su kršćani pozvani na svetost, svi do jednoga; svi su pozvani,
da nasljeduju Krista i da napreduju u kreposti ljubavi, u ljubavi
prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu — što je zapravo vrhunac
svetosti i glavni sadržaj svetosti. Na to su pozvani svi kršćani i zato
je naslov ove glave: o općem pozivu na svetost u Crkvi. Sto je sad
s redovnicima? Redovnici se na posebni način obavezuju, većinom
zavjetima, a u svakom slučaju na jedan posebni način, da će vršiti
ne samo zapovijedi Božje, ne samo ono, što nam je pod grijeh zapo¬
vjeđeno, nego i da će također vršiti evanđeoske savjete. Nije razli¬
čita svetost, nije jedna druga svetost, jedna druga vrsta svetosti za
laike, za obične kršćane, a jedna druga svetost za redovnike; ona
je samo jedna. Jedno je savršenstvo, jedan je cilj za čitavu Crkvu,
samo je kod redovnika posebna i veća obaveza. I to je baš Koncil
htio posebno naglasiti. — I zato su u početku te dvije glave bile
spojene, kako bi se naglasilo da se ne misli kao da u Crkvi ima
izvjesni broj ljudi, koji nastoje oko jedne posebne, neke druge sve¬
tosti nego što je ona, koja je određena za sve druge kršćane. Svetost
je jedna. Mi moramo svi već kao kršćani oko toga nastojati, svi
moramo nasljedovati Krista, svi moramo napredovati u ljubavi. Ra¬
zlika kod redovnika je u tome, što je to stalež — dakle, jedan stalni
način života; to je način života, koji imade jednu stalnost. Ta stalnost
dolazi napose po zavjetima, ili kod nekih drugih staleža savršenstva
kakvim obećanjem ili prisegom ili slično. U svakom slučaju to je
stalež, koji imade neku stalnost i koji imade neku posebnu i veću
obavezu da napreduje u svetosti, da napreduje u ljubavi i da na¬
sljeduje Isusa Krista.

238

Ako gledamo od početka Crkve, vidimo da su bila, da tako ka¬
žemo, dva posebna načina svetosti, koja je Crkva poznavala i koje
je poštivala. U staro doba uz apostole u Crkvi su se napose poštivali
mučenici i djevice. To dvoje se smatralo, svako na svoj način, kao
neki najveći izrazi, kao vrhunci svetosti: mučenici, koji su za vjeru,
za Krista dali svoj život, dakle, nisu se žacali trpjeti velike muke,
pa makar i život dali, iz ljubavi prema Isusu; i oni, koji su djevi¬
čanski živjeli, koji su prikazali Bogu nekrvnu žrtvu svoga života. To
dvoje je bilo od početka u kršćanskoj Crkvi i zato se u kalendarima
iz prvog doba Crkve spominju apostoli, mučenici i djevice. Istom
poslije došlo je do štovanja svetaca, došli su sveti biskupi, prizna-
vaoci i drugi.

Ono što Koncil govori posebno o redovnicima, to su stvari o ko¬
jima bi redovnici i redovnice morali mnogo puta razmatrati. U ni-
cejsko-carigradskom Vjerovanju, koje recitiramo kod mise u nedje¬
lje i blagdane, mi kažemo: Vjerujem u jednu, svetu, katoličku i apo¬
stolsku Crkvu. Svetost je jedna od četiri temeljne karakteristike,
četiri temeljne odlike Kristove Crkve. I Kristova Crkva bi prestala
biti ono što mora biti, kad u njoj ne bi bilo nastojanja oko svetosti
i kad u njoj ne bi bilo svetih ljudi. A upravo su redovnici oni, koji
na posebni način označuju ovu svetost Crkve. Ta je misao izražena
baš u ovoj Konstituciji o Crkvi, tamo gdje je govor o redovnicima.
Tamo je nekoliko kratkih rečenica, koje su pune sadržaja i koje su
pune smisla i koje su vrlo duboke i o kojima bi trebalo vrlo često
razmišljati i primjenjivati ih na sebe. Na prvom mjestu tamo stoji,
da su redovnici, dakle redovnički stalež, kao neki znak. Time se hoće
reći ovo: dužnost je redovnika predočiti Crkvu. Redovnici i redov¬
nice su znak Crkve, kao simbol Crkve i zato je vaša dužnost da svo¬
jim životom zapravo predočujete Crkvu ostalim vjernicima, svim
vjernicima, da i ostali budu privučeni, da budu privedeni na to,
da i oni nastoje oko savršenosti i oko svetosti. To je jedna velika
misao u ovom koncilskom dokumentu: redovnički stalež kao znak
Crkve, kao simbol Crkve. Drugo, što se tamo ističe jest u vezi sa bu¬
dućim životom, s vječnim životom. Tamo je rečeno da redovnici po
svojim dužnostima i po svojim zavjetima daju svjedočanstvo za novi
i vječni život, koji nam je Krist stekao svojim otkupljenjem i da
prema tome navješćuju uskrsnuće i slavu nebeskog kraljevstva. Evo,
ovdje je redovnički život povezan s budućim, vječnim životom. Re¬
dovnički život već ovdje na zemlji navješćuje i nekako svojim pri¬
mjerom pokazuje, kakav će biti vječni život. To su vrlo velike i vrlo

239

važne misli i stoga velim da su stvari o kojima bi morala svaka re¬
dovnica često, vrlo često promišljati i nastojati to usvojiti. Dakle:
redovništvo je s jedne strane kao znak Crkve, kao jedan simbol
Crkve, kao nešto, što označuje bitnost Crkve, a s druge strane kao
navještaj budućega života — da životom koji provode, naviještaju
uskrsnuće i slavu nebeskog kraljevstva. To su velike i duboke misli,
koje su možda prilično nove u ovako svečanom, velikom crkvenom
dokumentu kao što je dokumenat ovog crkvenog sabora, gdje je to
možda prvi puta na takav posebni način istaknuto.

Ovo poglavlje o redovnicima u Konstituciji o Crkvi svršava ovim
riječima: Svatko, tko je pozvan na vršenje evanđeoskih savjeta, neka
marljivo nastoji, ponajprije da u tom staležu ostane, da ustraje, ali
ne samo to, ne samo da ostane u zvanju u koje ga je Bog pozvao,
nego da u njemu sve više napreduje. Evo to je želja Crkve.

Drugi dokumenat, koji posebno govori samo o redovničkom zva¬
nju, o redovničkom staležu, to je dekret, koji nosi naslov: Dekret
o prilagođenoj obnovi redovničkog života. Taj dokumenat nije velik
i neki čak to i žale. To je nekad bio velik dokumenat, ispočetka je
to bila cijela jedna knjižica; ali kako su mnoge stvari, koje je Sabor
imao pred sobom, morale biti reducirane, svedene na uže granice,
jer nije bilo moguće sve to prodiskutirati, sve to obraditi, tako je i
ovaj dekret spao svega na nekoliko stranica. Možda je to i dobro,
jer je u tih nekoliko stranica ono najbitnije, najvažnije sažeto i do¬
voljno jasno istaknuto. Svi ćete imati prilike to čitati — pa čitajte
onda pomno i razmišljajte! To je na posebni način govor o redov¬
ničkim zavjetima i to onoj redovničkoj trilogiji — čistoća, siroma¬
štvo, poslušnost, ono što po današnjem shvaćanju i po današnjem
crkvenom pravu i po današnjim propisima nužno spada u bit re¬
dovničkog života; jedna posebna obaveza za to troje.

Govori se o kreposti čistoće na vrlo lijep način. Govori, da je to
čistoća zbog kraljevstva nebeskog. To je zapravo citiranje Isusovih
riječi; jer Isus govori o tome, da ima takovih, koji potpuno čisto žive
zbog kraljevstva nebeskoga; dakle, da se pokaže da je to jedna naša
lična odluka kad se netko odriče ženidbe, odriče obiteljskog života
zbog kraljevstva nebeskog po svojoj slobodnoj, dobrovoljnoj odluci
i taj dokumenat kaže, da je to izvanredan dar Božje ljubavi.

Ja neću dulje o tome govoriti, samo napominjem jednu stvar, je¬
dnu rečenicu, koja mi se čini vrlo važnom i koja je tu unutra spo¬
menuta. Rečeno je, naime, ovo, da se čistoća mnogo lakše čuva tamo,
gdje postoji u zajednici prava međusobna ljubav. Jedna misao koja

240

je vrlo, vrlo važna: da međusobna ljubav, koja mora vladati među
članovima ili članicama jedne zajednice, jest vrlo velika pomoć za
lakše i bolje i uspješnije čuvanje svete čistoće.

Dokumenat govori o siromaštvu i kaže: Neka siromaštvo ne bude
samo ovisnost o poglavarima u materijalnim stvarima; jer to bi bilo
nešto najmanje, kad bi netko rekao: Ja mogu od poglavara dobiti
sve što sebi zaželim i sve što mi treba; dakle, onda je moje siro¬
maštvo samo u tome, da moram tražiti dozvolu za nešto. Dokume¬
nat kaže, da nije u tome bit siromaštva, dakle, da sam ja samo
ovisan u upotrebi materijalnih dobara o svojim poglavarima, nego
se naglašava duh siromaštva. To je vrlo važno. Drugo je biti siro¬
mašan, a drugo je krepost siromaštva. Istina, siromaštvo samo po
sebi, naime siromaštvo u tom smislu, da netko nešto nema, nije ni¬
kakva krepost, kao što ni bogatstvo nije grijeh. Dakle, nije netko
zato, što ništa nema — krepostan ili dobar, niti je netko zato što
posjeduje nešto — zao ili grešan. — Drugo je stanje neimaština, a
drugo je krepost siromaštva. Sasvim je druga stvar, kad se ja svojom
voljom odlučim i to prihvaćam. Zato se kaže da mnogi koji su
faktično siromašni — nisu duhom siromašni, ako s tim siromaštvom
nisu zadovoljni. Dakle, tu se naglašuje duh siromaštva, da redovni¬
ci moraju nastojati oko toga da imaju duh siromaštva, dakle, da
budu pripravni i biti bez nečega, na primjer da ne mrmljaju, ako
nemaju sve ono, što bi im trebalo i kako bi im trebalo, možda s
pravom kako bi trebalo. Tu je uključen i duh jednostavnosti i slično.

Istina je i to, da nije ista mjera siromaštva posvuda po svijetu.
Tako na primjer kod nas, gdje je Crkva jako siromašna — ista stvar,
koja bi se kod nas prikazala u jednoj crkvenoj ustanovi kao veliki
luksus, to je možda u Americi ispod srednjeg stanja. Dakle, ova mjera
realnog siromaštva ne može biti uvijek i za sve jednaka. To ovisi o
tome u kakvom kraju netko živi i kakav je opći standard života.
Male sestre Isusove, koje sve poznate, nastoje oko posvemašnjeg si¬
romaštva već i zato, što one po svom Institutu idu za tim, da žive
među najsiromašnijima; jer je sasvim jasno, da među takvima, ako
ti hoćeš svjedočiti za Isusa, onda i ti moraš biti potpuno siromašan.
Tako je na primjer bijelim misionarima u Africi, koji rade među
muslimanima, koji ne piju vino, isto tako zabranjeno piti vino, i to
ne zato, što bi bio grijeh popiti čašu vina, nego zato, što oni, ako
hoće djelovati među ljudima, ipak moraju biti na nekoj razini sli¬
čnoj kao i oni. Isto tako što se tiče praktičnog siromaštva nije mjera
u svakom kraju i u svakoj okolini i svakom ambijentu ista. Ali se

Ifi SEPF.R

241

radi o tome, da tu bude duh siromaštva. Osim toga Crkva naglašuje
u tom dokumentu — a to se i inače naglašavalo — da u redovničkom
životu neka ne bude samo individualno siromaštvo, da je svaki član
siromašan u tom smislu, što možda faktično na siromašan način živi
i ovisan je o poglavarima, nego da i redovi također dadu svjedo¬
čanstvo kolektivnog siromaštva, dakle, da i mnogi redovi kao takovi,
ako imaju većih prihoda, neka od tih prihoda pomažu možda i druge
redove, koji su siromašniji, biskupije, misije itd. i neka isto tako
nastoje sačuvati se prevelikog luksuza i slično, da ne bude, kako
se već katkada i dogodilo, da su sami redovnici siromašni, a redovi
ili samostani da imadu možda i velika bogatstva i velika imanja,
koja mnogi ljudi ne mogu pravo ni razumjeti, makar da su oni sebi
to sami stekli radom svojih ruku. Crkva eto želi da se i na to pazi,
da redovi dadu također svjedočanstvo kolektivnog siromaštva.

Onda je govor o poslušnosti, koja je isto predmet redovničkih za¬
vjeta, s pozivom na Kristovu poslušnost. Evo to je razlog poslušnosti.
Isus u Evanđelju o tom ne govori — barem nije zabilježeno da je
Isus nekom rekao: Budite poslušni — ali je Isus dao primjer poslu¬
šnosti. Sveti Pavao kaže, da je bio poslušan do smrti. Isus je sam
rekao: Došao sam ne da vršim svoju volju, nego da vršim volju Oca
mojega, koji je na nebesima. Dakle, poslušnost se ima provoditi za
Kristovim primjerom — kao što je Krist bio poslušan tako redovnik
dobrovoljno žrtvuje svoju osobnu slobodu, i slobodu odlučivanja u
važnim časovima svoga života i čini se ovisnim od svojih poglavara.
Ali je tamo rečena i poglavarima jedna lijepa misao: neka svoju
vlast, svoju poglavarsku vlast vrše u duh služenja svojoj braći. Da¬
kle, poglavari imaju vlast i podložnici su dužni slušati, ali neka po¬
glavari svoju vlast vrše na taj način, da to bude u duhu službe
drugima.

Ovaj dekret govori ne samo o zavjetima nego i o obnovi (kako
mu kaže i naslov), o prilagođenoj obnovi ili o obnovi i prilagođiva¬
nju redovničkog života. Sad se neki mogu pitati, kako sad naje¬
dnom nešto novo, da se treba prilagoditi, čemu se treba prilagoditi,
i kako se treba prilagoditi i zašto bi se trebalo obnavljati? Tu riječ
»prilagođivanje«, koja se često upotrebljavala na II. vatikanskom
koncilu, treba jako dobro razumjeti. Ne radi se o tome, da se pri¬
lagodimo duhu svijeta, kad se govori o prilagođivanju svijetu. Sveti
Pavao je rekao: nemojte se prilagođivati ovom svijetu, nego se obno¬
vite duhom svoje pameti, da spoznate što je volja Božja. Dakle, ne
radi se o prilagođivanju duhu svijeta, ne radi se o tome, da bi se

242

mijenjalo ono što je bitno u kršćanstvu, da bi se nekako razvodnilo
kršćanstvo zato što ljudi danas drukčije misle; prilagođivanje ide
za tim, da mi shvatimo svoje vrijeme, da shvatimo ljude koji nas
okružuju, da shvatimo ljude među kojima živimo i na koje moramo
djelovati i da se tako njima prilagodimo, da budemo sposobni na
njih djelovati, da budemo sposobni njima, današnjem čovjeku, do¬
nijeti misao i ideje svetog Evanđelja. Svako doba, svako razdoblje
govori svojim jezikom; mi se moramo danas tako prilagoditi, da da¬
našnjem čovjeku donesemo Kristovo Evanđelje onim jezikom, koji
je njemu bliz; da upoznamo probleme današnjeg čovjeka i da mu
pokažemo da Evanđelje nosi u sebi rješenja za današnjeg čovjeka.
Veliki problemi ljudskog roda često se mijenjaju, nisu uvijek isti,
tu se radi o prilagođivanju. Dakle, ne radi se o tome da mi isprazni¬
mo Evanđelje, da napravimo novo, moderno Evanđelje, da od izvor¬
nog brišemo polovicu od onoga što unutra piše. O tom se ne radi,
nego o tome, da to Evanđelje prevedemo na jezik današnjeg čovjeka,
da ga približimo mentalitetu današnjeg čovjeka i da naš rad bude
takav, da bude bliz današnjem čovjeku, pred kojim mi imademo
odgovornost i pred kojim moramo svjedočiti za Evanđelje i kome
moramo navješćivati Evanđelje.

Zašto je onda potrebna neka obnova i neko prilagođivanje? Svaki
red je nastao u neko određeno vrijeme i u čisto određenim prilika¬
ma, jer su većinom mnoge redove izazvale potrebe jednog određenog
vremena ili jednog određenog kraja. Bolnički, socijalni i školski
redovi u Crkvi (stari) uglavnom su nastali u ono vrijeme, kad je sva
ta briga spadala uglavnom na Crkvu, kad nije bilo javne socijalne
skrbi, kad nije bilo socijalnog osiguranja i kad nije bilo javnog
školstva. Onda je tu Crkva priskočila i onda su se osnivali redovi
za bolnice, osnivali su se redovi za škole i slično. Dakle, čisto odre¬
đene prilike i potrebe su uvjetovale nastanak mnogih redova. Danas
tu brigu u mnogim zemljama sve više i više preuzima država (da li
je to bolje, to je drugo pitanje, o tome sada ne govorimo, govorimo
o činjenici). Dok se nekada država nije brinula za to, da otvara na
primjer osnovnu školu, onda su bili redovi koji su otvarali osnovne
škole i druge škole. Dok se država nije brinula za bolnice, onda su
nastajali redovi koji su se time bavili, a danas tu brigu preuzima
država. I stoga i položaj redovnika u tim ustanovama se s vremenom
može nešto promijeniti: nije položaj redovnica koje rade kao najam¬
na sila u javnoj bolnici, isti kao što je položaj redovnica u njihovoj
vlastitoj bolnici. Tu su već neke stvari, na koje se mora misliti. U

243

srednjem vijeku, u XIII. stoljeću, nastali su redovi za otkup sužnje-
va. Tada je bilo mnogo kršćana robova, ratnih zarobljenika u ruka¬
ma muslimana, pa su mnogi čak i od vjere otpali, i u Crkvi je bila
takva situacija, da je nastala potreba, da se osnuju posebni redovi,
koji će se baviti time, da po Evropi skupljaju novac i da plaćaju
otkupninu za te sužnjeve, osobito za one, koji su bili u pogibelji
da izgube vjeru. Neki od tih redovnika, na primjer mercedarci, ima¬
li su čak obvezu, da idu mjesto koga u zarobljeništvo, da se nekoga
izbavi, imali su čak i takav zavjet, četvrti zavjet, da idu mjesto ne¬
koga u zarobljeništvo. Danas te situacije više nema: ti redovi i da¬
nas još postoje, a ova njihova glavna svrha je prestala i zato se oni
sad prilagođuju današnjim prilikama. Pita se, što može taj red da¬
nas napraviti u svojem duhu, u duhu svog osnivača? Kad je bila
osnovana Družba Isusova, onda je jedna od glavnih stvari bila (ne
baš u namjeri sv. Ignacija, ali je praktično tako došlo) da su se borili
protiv protestantizma, koji je onda bio u nastajanju. Cak u brevi¬
jaru piše, da je dragi Bog podigao sv. Ignacija protiv Lutera. Danas
su već sasvim druga vremena, danas i sama katolička Crkva prema
protestantima i prema drugim nekatoličkim kršćanima zauzima sa¬
svim drugi stav, ne više stav borbe, nego jedan stav razgovora, da
ih se na taj način privede: ne samo da se branimo protiv njih, nego
da ih i privedemo u zajednicu Crkve. Evo danas je sv. Otac povje¬
rio isusovačkom redu jednu novu borbu, da se bori protiv bezboštva.
To je jedna moderna, današnja stvar. Mnoge stvari, koje su nekad
postojale u nekim redovima i koje su od osnivača redova uvedene,
danas su nemoguće. Tako je sv. Franjo Asiški zabranio svojoj braći
dotaknuti se novca, uopće dotaknuti se jednog dinara. Poznat je
primjer o onom bratu, koji je primio milostinju. Sv. Franjo ga je
povalio na zemlju i gazio mu po ustima i rekao mu neka dobro
zapamti, hoće li još ikada uzeti novac u ruke. Oni su živjeli od pro-
sjačenja i od onoga što su u naravi dobili. Sad zamislite, kako bi
to izgledalo danas, kad bi franjevci rekli, neka im ljudi donesu
štofa; jedan bi donio plavi, drugi žuti, pa smeđi — kako bi se oni
mogli obući? To je danas nemoguća stvar. To je u ono doba, kad
je njih malo bilo i kad je bio drugi način gospodarstva nekako išlo,
ali danas to nijedan red ne može provesti, da bi naime rekli da se
neće doticati novca, nego neka im ljudi donesu jaja, sira, brašna,
štofa, i ne znam što, pa će od toga živjeti. Ima stvari koje su bile u
duhu osnivača reda i koje su bile konkretno propisane, a danas su
nemoguće. Mnoge stvari isto tako ne odgovaraju današnjim prilika-

244

ma. Ima tako redovnika koji se zovu bosonogi. Htio bih vidjeti ka¬
ko bi to izgledalo, kad bi počeli fratri i časne sestre po Zagrebu ho¬
dati bosi po cesti, bez sandala, bez čarapa, bez papuča, bez ičega.
To su stvari koje u nekim određenim prilikama više ne odgovaraju.
Sveti Franjo je mogao u ono doba po umbrijskim selima hodati bos,
gdje su i drugi ljudi, naročito siromašni, hodali bosi; to je onda išlo,
ali kad bi netko to danas činio, pa još u velikom gradu — to bi bilo
čudovište. Zato nijedan red neće nešto takovo propisivati. Princip
prosjačkih redova, koji su nastali u XIII. stoljeću, bio je da neće
posjedovati nikakve stalne prihode, kao što su nekada one velike
opatije imale svoja zemljišta, svoje šume, svoje ribolove, svoja je¬
zera, nego da će živjeti od prosjačenja. Kod nas na primjer i u soci¬
jalističkim zemljama takovo je prosjačenje onemogućeno i vi ne
možete ići od kuće do kuće i moliti milostinju za bilo koju svrhu, ako
nemate dozvolu od državne vlasti. To su, dakle stvari, koje u nekim
izvjesnim prilikama postanu nemoguće. — Karmelićanke su zbog
klauzure imale propis, da i kad prisustvuju kod sv. mise, da na re¬
šetkama, koja dijeli kor gdje su redovnice i oltar mora biti zastor,
da ne vide svećenika, tako, da su mnoge karmelićanke vidjele sve¬
ćenika, otkad su stupile u samostan, samo kad im je donio zadnju
pomast, inače ga nikad nisu vidjele kod oltara. Kod sv. pričesti su
velum svezale skoro do nosa, da ih nitko nije mogao vidjeti. Sad
kad su došle liturgijske reforme, jasno da taj propis nije više u
skladu s današnjim liturgijskim reformama, pa je i njima otac ge¬
neral rekao, da kada su kod svete mise neka odgrnu zastor tako da
vide svećenika kod oltara, a kod pričesti neka ne spuštaju velum,
tako kad svećenik kaže »Tijelo Kristovo«, da mogu pogledati to Tijelo
Kristovo i tako se pričestiti, što prije nisu mogle.

Dakle, to hoću reći, da ima nekih stvari, koje se silom prilika
mijenjaju. Tako je bilo redova, koji uopće nisu nikad imali pjevane
mise. Evo u Zagrebu kod otaca Isusovaca prije nikad nije bilo pje¬
vane mise, osim dva puta na godinu, na blagdan Srca Isusova i sv.
Ignacija. Inače su uvijek bile samo tihe mise. Ali sad su došli li¬
turgijski propisi koji traže, da se svi redovnici i redovnice vježbaju
u koralnom pjevanju i u crkvenom pjevanju, i da budu pjevane
mise i da budu svečane mise — sad će se te stvari morati mijenjati.
Danas je velika potreba apostolata i katehizacije u Crkvi, zato Cr¬
kva želi, da se svi tu zalažu. I to je nešto, na što treba misliti. Svaka
redovnica bi morala na to misliti i govoriti: Ja sam obvezana, ako
imam mogućnosti, da se bavim apostolatom. Neka na to misle vaše

245

sestre, koje rade u mnogim civilnim službama i koje dolaze u doti¬
caj s tolikim ljudima koji znadu da su to redovnice, da su to časne
sestre. One moraju i svojim vladanjem to pokazati i nastojati na
druge djelovati; i ja znam, da se obraćaju na njih, kad imaju kakvu
duševnu ili vjersku poteškoću. Tu svijest treba uvijek imati. Ako
je dragi Bog poslao danas tolike sestre da rade ovako u civilnim
ustanovama, jedna svrha je bila valjda i ta, da se mogu baviti i
apostolatom. Danas bi Crkva dozvolila čak i klauzurnim redovni¬
cama rad u apostolatu; ja mislim, kad bi karmelićanke u Brezovici
htjele katehizirati tamo na rešetki, da bi Sveta Stolica vrlo rado
dozvolila da katehiziraju, što prije nisu nikada radile. Dakle, to
sam sad htio reći, da vidite, da ima stvari, koje se s vremenom mogu
i moraju mijenjati. To je »prilagođivanje« ili kako kažu Talijani
»aggiornamento«, da redovi budu »ažurni«, da budu prilagođeni da¬
našnjem vremenu. Opet kažem, to nije prilagođivanje duhu vremena
i nije prilagođivanje duhu svijeta, nego je to prilagođivanje dana¬
šnjem čovjeku i potrebama Crkve. A što se tiče same obnove — u
ovom koncilskom dokumentu, koji govori o redovnicima, vrlo su
kratko i jasno postavljeni principi kojih se treba držati.

Prvi princip: Najviše pravilo jest nasljedovanje Isusa Krista po
Evanđelju. To mora biti nada sve. Nažalost, često puta se u redov¬
ničkom životu i odgoju redovnika i redovnica možda i premalo to
naglašava. Više su se naglašavale pojedine točke ustanova: ovo—ovo.
Možda su to kojekakve sitnice — kojih se bez daljnjega treba
držati, koje ne treba ukidati, ali ih ne smatrati kao najvažniju stvar.
Najvažnija stvar i vrhovna zapovijed i vrhovno pravilo jest, kako se
kaže u tom dokumentu, nasljedovanje Krista prema Evanđelju. Evo
to je potrebno i to moraju učiteljice novakinja i učiteljice kandidat¬
kinja naglašavati onima, koje odgajaju: da je to najveće i to je naj¬
veći zakon, u ustanovama bilo kojeg reda i kongregacije.

Drugi princip: na koji prema toj Konstituciji treba misliti kod
obnove jest, da se pazi na duh utemeljitelja i na zdrave tradicije,
dakle često puta ne slovo Utemeljitelja (evo kao što sam rekao malo
prije govoreći o sv. Franji, ne dotaknuti se dinara — to je slovo; a
duh je nešto drugo, što ima s tim puno veze, ali evo to je konkretni
slučaj, koji možda danas više ne dolazi u obzir, ali se treba držati
duha; tako na primjer franjevci prema ovoj Konstituciji imaju du¬
žnost, da se baš posebno ističu duhom siromaštva.) Nadalje, treba
se držati zdrave tradicije. Ne kaže — svake tradicije. Imate više
puta u nekim redovima tradicije, koje nisu sasvim zdrave, koje nisu

246

suvremene. Treba se držati duha Utemeljitelja i zdrave tradicije.
Ja bih rekao za sestre milosrdnice, da je duh vaše kongregacije izra¬
žen, kad vi kod vrlo važnih funkcija u svom životu kažete, da želite
služiti Kristu u osobi siromaha. Dakle, mislim, da je to duh, koji je
karakterističan za Družbu i koji mora tu biti, i zato mora u Družbi
uvijek biti sestara, koje će se posebno time baviti, koje će se baviti
onima koji su zapušteni, siromašni, za koje se nitko ne brine. To je
duh i to mora uvijek biti.

Treći princip obnove je taj, da se upoznaju prilike današnjice i
potrebe Crkve. Stvar je u tome, da s jedne strane gledamo današnju
situaciju, kakav je današnji čovjek i kakav je život današnjeg čo¬
vjeka i kakvi su njegovi problemi, kakva su njegova pitanja, a s
druge strane da se pitamo, koje su danas potrebe Crkve i to ili
općenito potrebe Crkve ili potrebe Crkve u jednoj ili drugoj bisku¬
piji, jednoj ili drugoj zemlji. Prema tome kakve su potrebe danas

— prema tome se treba prilagoditi i u radu redovnika i redovnica.

I na koncu se tu naglašuje, da je najvažnije za obnovu, da to bude

duhovna obnova; dakle, sve skupa neće vrijediti — ni ako se odijelo
promijeni, niti ako se bude drugačije jelo i stanovalo i ne znam što

— ako ne bude duhovne obnove. I zbog ove obnove predviđa se u
dokumentu o kojem je riječ da treba način života, način molitve i
način rada prilagoditi tjelesnom i duševnom stanju članova. Danas
se često puta možda na to premalo misli. Danas su možda mnogi, koji
stupaju u samostane i muški i ženske, u jednom drugom i duševnom
i tjelesnom stanju, nego što su bili oni nekada. To su generacije, koje
su proživjele jedan ili dva rata, koji su sigurno ostavili velikih po¬
sljedica, pa su oni i što se tiče tjelesnog zdravlja možda drugačiji
nego što su nekada bili, a što se tiče duševnog života i shvaćanja
i tako dalje — isto su tako drugačiji.

Zatim se treba prilagoditi potrebama apostolata, potrebama kulture
današnjeg dana. To je ono, što sam više puta znao reći: danas ne
može niti jedna redovnica imati mnogo nižu naobrazbu, niti jedna
redovnica ni redovnice koje se bave možda kućnim stvarima, nego
što imadu druge osobe, koje su istog zvanja ili istu službu obavljaju
vani u svijetu. Mi, dakle, moramo na to paziti, da mi ne budemo
zaostali prema drugima, nego kao što su redovnici uvijek išli napri¬
jed i u kulturnom pogledu, tako moraju biti i danas.

Zatim se treba prilagoditi socijalnim prilikama, prema tome među
kojim se ljudima živi, među kojima se radi i djeluje, tako se mora
prilagoditi. Tako danas u mnogim velegradovima vani u svijetu,

247

gdje svećenici imaju potpunu slobodu djelovanja, gdje svećenici ra¬
de u sirotinjskim četvrtima, među najvećom sirotinjom, jasno je, da
i oni moraju i prema vani pokazati najveće siromaštvo i u odijelu
i u uređenju stana i u načinu ishrane itd. Dakle, moraju se prila¬
goditi i socijalnim prilikama onih s kojima rade. I zato će svakako
doći do revizije molitvenika; one družbe, koje imaju svoje različite
ceremonije i tako dalje — moći će, a neke će možda i morati mnogo
stvari promijeniti, da se ovim uvjetima udovolji.

Evo, to je ono, što sam htio reći, da dobijete barem jedan mali
pogled na to što zapravo Crkva hoće. Dakle, kako vidite, ne ide se
za tim, nipošto se ne ide za tim, da sad ili redovnička disciplina se¬
stara postane slabija ili da olabavi, ili da se od čovjeka manje traži
nego što se prije tražilo, ne ide se za tim, nije Koncil išao za tim,
on možda traži čak još i više. Dakle, nije posao Koncila, da sad na
jednom učini labavim cijelu crkvenu disciplinu, i da nekako razvodni
sve ono što u Crkvi već postoji, nego naprotiv. Sveti Otac se na to
osvrnuo u svom govoru kardinalima i članovima rimske kurije, dan
prije Badnjaka, kad su mu došli čestitati Božić. Onda je rekao da
je Koncil htio uspostaviti, započeti jedno razdoblje još veće revno¬
sti, još većeg zajedništva, jedne veće zajedničke kohezije, još jednog
većeg kulturnog produbljivanja, još veće vjernosti Evanđelju i veće
pastoralne ljubavi. Evo, to je Koncil htio. Ne ide se za tim da bude
lakše, nego za tim, da danas odgovaramo onome, što današnje prilike
od nas traže i što konačno Bog od nas u današnjim prilikama traži.

Novi doprinos

ZA ODSJEK ZA NEMOĆNE SVEĆENIKE (ONS)

Oduvijek su Ordinariji ove velike nadbiskupije ispunjavali svoju
obavezu koju su prema svojim svećenicima preuzeli u času njihova
ređenja da im osiguraju sredstva za život bilo dok su aktivni bilo u
njihovoj starosti.

Toj je obavezi udovoljavao Ordinarij preko ustanove Mirovinskog
zavoda svećenika, a kad je taj bio god. 1961. ukinut, čini to on danas
preko odsjeka za nemoćne svećenike (ONS) kod Duhovnog stola. Svi
aktivni svećenici dužni su zajednički i solidarno doprinositi da se

248

obezbijede nemoćni i stari svećenici, jer će se time svi aktivni osi¬
gurati i za svoju vlastitu starost.

ONS je nastojao našim umirovljenicima pružati najpotrebniji mi¬
nimum egzistencije, koliko su dotjecali svećenički i vjernički dopri¬
nosi. Sto se dosad prema visini prihoda ONS-a davalo nikako nije
dostajalo. Osim toga su zadnjih mjeseci životni troškovi vrlo pora¬
sli. Stoga ONS mora bezuvjetno povisiti mirovine i potpore, a to mo¬
že samo, ako se povise i prihodi, dotično uplate aktivnih svećenika.
Dosadanji osobni doprinos svećenika bio je malen i nedovoljan, a
osim toga bio je jednak za sve, pa i za najimućnije župe. Broj sve¬
ćeničkih umirovljenika kreće se stalno između 50—54, dok broj ak¬
tivnih, koji su dužni doprinositi ne dostiže niti 360.

Vjernički doprinos određivao se prema broju duša u župi, no taj
broj u mnogim župama na selu konstantno opada zbog odlaska se¬
ljaka u gradove i industrijska mjesta da se tamo zaposle, zato se niti
za vjernički doprinos ne može određivati stalna norma.

U zadnjih pet godina prilike u svijetu su se sve više pogoršale, a
osim toga je uvođenjem privredne reforme i devalvacije novca u na¬
šoj državi nastala potreba da se i u stvari naših umirovljenika uvedu
korjenite izmjene. Osim toga vrijeme je da se vodi računa i o osnut¬
ku jednog svećeničkog nemoćišta.

Stoga određujemo da se od 1. siječnja 1966. postavi izdržavanje
nemoćnih svećenika na jednu pravedniju i realniju osnovu:

I. SVEĆENIČKI DOPRINOS

1. Svaki će svećenik sa službom u nadbiskupiji bilo da je inkardi-
niran ili ne, doprinositi za ONS razmjerno prema sredstvima koja
dobiva od svog beneficija ili službe. Tu se uzima u obzir na prvom
mjestu veličina župe, tj. broj duša jer je to najpravedniji temelj i
štolarine, trećini milostinje i ostalim prigodnim berivima (blagoslov
kuća). Uzima se u obzir i prihod od intencija, i lukno (gdje još ono
postoji). Nadarbinsko zemljište koje je nekada bilo mjerilo visine do¬
prinosa, danas u većini slučajeva nije osobiti izvor prihoda, osim tu
i tamo (npr. novi vinograd, plodan voćnjak itd.) jer je radna snaga
na selu veoma skupa.

2. Dužnost doprinosa tereti onoga koji vrši određenu službu i taj
propis u našoj nadbiskupiji veže svećenika u savjesti. Ne može dakle

249

biti nikakvoga razloga da netko uskrati svoju dužnost prema umiro¬
vljenicima npr. zato jer je on već s druge strane materijalno ili soci¬
jalno osiguran.

3. Pojedinim župnicima ustanovljena je visina doprinosa u usme¬
nom sporazumu s dekanima. Svaki će svećenik uvidjeti da je nje¬
gov doprinos razmjerno malen prema ukupnom njegovom prihodu,
a pogotovo je neznatan ako se usporedi sa socijalnim doprinosima
civilnih službenika koji iznose čak 45% od plaće.

Svećenički osobni doprinos iznosi između 8 i 30 000 godišnje. Sva¬
kome će biti u siječnju poslana visina doprinosa. Isti doprinos treba
unaprijed uplaćivati barem svakoga polugodišta (siječanj i srpanj).

II. VJERNIČKI DOPRINOS

1. Taksa prigodom sprovoda za ONS je st. din 200, a prigodom
vjenčanja st. din 300. Razumije se po sebi, ako siromašna stranka
bude oproštena od štolarine, oproštena je od te takse. Gdje postoji
»štolarinsko lukno«, treba ubirati iste takse od stranke, premda se
štolarina ne naplaćuje.

Ubrani novac se ima barem koncem polugodišta poslati bez zate¬
zanja ONS-u.

2. Osim tih taksa svaka će župna crkva dodati godišnje dio milo¬
stinje, a taj je određen prema približnom broju duša (između 1—
—8 000 st. din. godišnje). Za zagrebačke je župe posebno određeno
da daju 5% milostinje. Tu taksu trebaju slati i župe kojima uprav¬
ljaju redovnici.

O brizi za stare i nemoćne svećenike govori koncilski dekret »De
presbyterorum ministerio et vita«, prihvaćen 7. XII. 1965.: »Habe-
antur . . . instituta diocesana . . . quibus, sub duetu Hierarchiae, satis
provideatur tum congruae praecaventiae et adsistentiae sanita-
riae . . . tum debitae sustentationi presbyterorum qui infirmitate, in-
validitate aut seneetute laborant. Sacerdotes vero instituto ereeto
opem ferant, moti špiritu solidarietatis erga fratres sous, communi-
cantes tribulationibus eorum, simul considerantes se ita, sine anxie-
tate de sorte futura, alacriore sensu evangelico paupertatem colere
atyue animarum saluti penitus se tradere posse«.

U Zagrebu, dne 5. siječnja 1966. Franjo kard. Seper, v. r.

nadbiskup

250

Priprava

OLTARI VERSUS POPULUM

Nakon početka provođenja liturgijske reforme bilo je dosta slu¬
čajeva da su se u crkvama postavljali pokretni oltari ili stolovi s
oltarnim kamenom za služenje mise versus populum. Često puta se
to učinilo bez dovoljne priprave vjernika ili na neprikladan i neu¬
kusan način. Nije stoga čudo da na mnogim mjestima vjernici pri¬
govaraju i šalju žalbe na Duhovni stol. Upozorava se dušobrižni kler
da je za svaki slučaj postavljanja oltara versus populum potrebna
pismena dozvola Nadbiskupskog duhovnog stola. Molbi za takvu do¬
zvolu treba priložiti nacrte oltara i navesti ostale potrebne podatke
(npr. gdje će oltar biti smješten, veličina svetišta).

Navodimo ovdje izvadak iz pisma kard. Lercara, predsjednika Vi¬
jeća za provedbu liturg. konstitucije, upućenog dne 30. VI. 1965.
predsjednicima Bisk. konferencija: »Iza 7. III. nastao je opći pokret
da se celebrira versus populum; ustanovilo se da je to najzgodniji
način s pastoralnoga gledišta. Ali je takva želja, dobra u sebi, katkad
proizvela neukusna, nelogična i forsirana rješenja. Na svaki način
želimo podvući da celebriranje čitave mise prema puku nije nikako
neophodno potrebno za uspješno pastoralno djelovanje. Čitava li¬
turgija riječi, u kojoj se opsežno realizira aktivno sudjelovanje vjer¬
nika pomoću dijaloga i pjevanja, odvija se prema puku . . . Svakako
se može željeti da se i euharistijska liturgija celebrira versus po¬
pulum i da vjernici mogu izravno slijediti čitav obred, i time više
svjesno sudjelovati. Ali to ne smije dovesti do prenaglog i katkad
malo promišljenog preokretanja postojećih crkvi i oltara, na više
ili manje nepopravljivu štetu drugih vrednota koje također treba
respektirati. — Poželjna je dakle izgradnja oltara versus populum
u novim crkvama; u drugim slučajevima moći će se postepeno doći
do toga ozbiljno proučenim adaptacijama i poštujući sve vrednote.

Ako se smatra korisnim da se privremeno dopusti podizanje pre-
nosnih oltara (portatilia) koji će omogućiti celebriranje prema puku,
neka se brižno bdije nad dostojanstvom i ljepotom koja dolikuje
oltaru, stolu žrtve i žrtvene gozbe Božje obitelji«.

Vijeće za provedbu liturgijske konstitucije dalo je slijedeću upu¬
tu za slučaj da se pred već postojeći oltar stavlja altare portatile za
celebriranje prema puku (»Notitiae« 1965. br. 5 pg 138): između oba

251

oltara neka bude »spatium vere notabile«, a osim toga je poželjno da
se altare portatile postavi izvan svetišta, i to tako da »circa se habeat
spatium sufficiens ad modum presbyterii, ab aula ecclesiae oppor-
tune distinctum«.

A glede čuvanja presv. Sakramenta na glavnom oltaru, ako se slu¬
ži misa na prenosnom oltaru pred njim, pa svećenik nužno okreće
leđa tabernakulu, stavljen je ovaj uvjet (»Notitiae« ibid.): taberna-
kul na glavnom oltaru »sit in tali altitudine collocatum, ut caput
celebrantis, qui stat ad pedes altaris intermedii, superet«.

Sve ove elemente treba imati pred očima, ako se želi postavljati
prenosni oltar za celebriranje versus populum.

Bez pismene dozvole Duhovnoga stola nije dopušteno premije-
štati tabernakul s glavnog oltara na pokrajni ili na koje drugo mje¬
sto. I zbog takvih slučajeva vjernici su se tužili, jer smatraju da se
na taj način umanjuje štovanje presv. Sakramenta.

Sve ovo nismo rekli zbog toga što bismo bili protivni služenju mise
versus populum, nego da se izbjegnu »neukusna, nelogična i forsi¬
rana rješenja«.

Liturgijska reforma, kao i svaka druga solidna reforma, treba
vremena. Da se ne postignu nepoželjne posljedice, potrebno je da
se vjernici za te reforme najprije dobro priprave, da razumiju nji¬
hov smisao. Ovoj pripravi neka dušobrižnici posvete najveću pa¬
žnju.

U Zagrebu , dne 5. siječnja 1966.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

Koncilski jubilej 1966 .

Po propisu Mojsijeva zakona (Lev 25, 10) slavila se u Starom za¬
vjetu svaka pedeseta godina kao »jubilarna« godina koja je imala
ne samo religiozno, nego i veliko socijalno značenje.

Papa Bonifacije VIII. proglasio je godinu 1300. sigurno inspiri¬
ran po Bibliji, jubilarnom godinom. To je bio prvi jubilej u povije¬
sti Crkve. Tokom te godine mnoge su tisuće hodočasnika nagrnule u
Rim. Za tadanju Italiju, podijeljenu na mnogo državica i rascjep-

252

kanu strančarskim borbama, taj je jubilej imao veliko duhovno zna¬
čenje. I veliki pjesnik Dante Alighieri — prošle se godine slavila
700. godišnjica njegova rođenja — hodočastio je te godine u Rim.
Događaje opisane u »Divina commedia« Dante smješta u ovu jubi¬
larnu godinu.

Bonifacije VIII. odredio je da se jubilej slavi svake stote godine.
Kasnije je određeno da se slavi svake 50. godine po uzoru biblijske
jubilarne godine. U XV. stoljeću odredio je papa Pavao II. svaku
dvadesetpetu kao jubilarnu ili »svetu« godinu što je do danas ostalo
u crkvenoj praksi. Budući da taj jubilej dolazi redovito u određenom
vremenskom razmaku, zove se »redoviti« jubilej. Takav jubilej tra¬
je čitavu godinu.

Za posebne važne prigode Papa proglašuje i izvanredne jubileje,
bilo za čitavu Crkvu bilo za koji kraj, s različitim trajanjem. Tako
je npr. godina 1933. bila izvanredna jubilarna godina u spomen
1900. godišnjice Isusove smrti. Takav je izvanredni jubilej i ovaj
koji je papa Pavao VI. proglasio na kraju II. vatikanskog sabora dne
7. XII. 1965. Apostolskom konstitucijom »Mirificus eventus«. Ovaj
jubilej traje od 1. I. 1966. do Duhova (29. svibnja 1966).

U svojoj biti jubilej je svečano potpuno oproštenje kojim se po
vlasti pape ne samo pred Crkvom, nego i pred Bogom oprašta sva
vremenita kazna za grijehe koji su oprošteni u sakramentu pokore
(vidi can. 911). U tridentinskoj ispovijesti vjere izjavljujemo da je
»Krist u Crkvi ostavio vlast podjeljivanja oproštenja i da je njihova
upotreba u najvećoj mjeri spasonosna kršćanskom puku.«

Jubilej godine 1966. je koncilski jubilej, to je kao neki odjek Kon¬
cila i njegovo ižarivanje. Prema Papinoj zamisli jubilej ima biti ve¬
lika javna zahvala Bogu za tolika dobra koja je Crkvi dao s Kon¬
cilom te posebna prilika da se od Gospodina izmole milosti za plo¬
dove Koncila. Koncil će svima kršćanima dobre volje dati prigodu
za duhovnu obnovu života pojedinaca, kao i za obnovu obiteljskog,
javnog i socijalnog života, što je bila svrha Koncila. Sv. je Otac u
svom govoru kardinalima i članovima rimske Kurije, prigodom bo¬
žičnog čestitanja 23. prosinca 1965. naglasio da je odredio taj jubilej
»baš zbog toga da se u čitavu katoličku Crkvu ulije oživljujući
kvasac Koncila«.

Kako je poznato, centralni je dokument Koncila Dogmatska kon¬
stitucija o Crkvi koja doduše nije proglasila ni jedne nove dogme,
ali je u mnogim vidovima produbila nauku o Crkvi i njezinoj struk¬
turi. Stoga je razumljivo da je Papa htio da kao prirodno sijelo ili

253

središte jubileja bude u svakoj biskupiji stolna crkva i da se tako
jubilej odvija na neki način oko biskupa, »Oca i Pastira ovaca koje
su mu povjerene«. Tako će za vrijeme jubileja svaka katedrala biti
hodočasnička crkva.

Osnovni uvjeti za svako potpuno oproštenje vrijede i za jubilarno:
ispovijed, sv. pričest i molitva na nakane Sv. Oca.

Prema dekretu Sv. penitencijarije od 20. IX. 1933. udovoljava se
uvjetu molitve na nakane Sv. Oca ako se jednom recitira Očenaš,
Zdravo Marijo i Slava Ocu na ove nakane. Prema can. 934 § 1 može
netko izabrati i koju drugu molitvu po volji; u svakom slučaju mo¬
ra biti usmena molitva: mentalis tantum oratio non sufficit.

Uz ove osnovne uvjete mogu vjernici zadobiti jubilarno oprošte¬
nje u ovim slučajevima (vidi Const, Apost. »Mirificus eventus« i
objašnjenje Sv. penitencijarije od 5. I. 1966.):

1. kolikogod puta prisustvuju barem trima poukama ili propovi¬
jedima o dekretima II. vatik. koncila u bilo kojoj crkvi ili za to pri¬
kladnom mjestu;

2. kolikogod puta a bilo kojoj crkvi pobožno prisustvuju barem
trima misijskim propovijedima;

3. kolikogod puta pobožno pribivaju misi koju bilo koji biskup
služi s nekom svečanosti u katedrali ili u drugoj po Ordinariju mje¬
sta za to određenoj crkvi;

4. samo jednom za vrijeme trajanja jubileja, ako pobožno posjete
katedralu ili drugu od Ordinarija određenu crkvu i ondje po bilo
kojoj formuli obnove ispovijest vjere (npr. da recitiraju Vjerovanje);

5. ako prime papinski blagoslov koji će prigodom glavne svečano¬
sti podijeliti mjesni biskup ili pomoćni ili drugi ovlašteni biskup.

Za vrijeme jubileja mogu svi svećenici, koji imaju jurisdikciju za
ispovijedanje, odrješivati penitente od nekih crkvenih cenzura i ko¬
mutirati privatne zavjete. Slučajevi su navedeni u apost. konst. »Mi¬
rificus eventus« pa ih stoga ovdje ne ponavljamo.

Osim toga mogu svi ispovjednici, u smislu can. 935, komutirati
djela koja su propisana za stjecanje jubilarnog oprošten ja, vjerni¬
cima koji su zakonito spriječeni da ih obave (npr. bolesnicima, star¬
cima koji ne mogu posjetiti crkvu).

Papina Konstitucija predviđa da će vjernici ne samo pojedinačno
nego i u grupama dolaziti u katedralu da zadobiju jubilarno opro¬
štenje. Stoga će od veljače do Duhova naša katedrala biti centar ho-

254

dočašća iz čitave nadbiskupije. Kojim će redom župe dolaziti, odre¬
đeno je posebnim programom koji će se postepeno dostavljati žup¬
nim uredima. Poželjno je da se pridržavamo, koliko je god moguće,
ovog programa da se sve može u redu odvijati. Za hodočašće neka
dušobrižnici priprave svoje vjernike i prema mogućnosti neka ih
prate. Prigodom hodočašća koncelebrirat će u katedrali nadbiskup
ili koji od pomoćnih biskupa sa svećenicima koji su dopratili svoje
vjernike. Poželjno bi bilo da se što veći broj hodočasnika ispovjedi
već kod kuće.

Dušobrižnici neka svoje vjernike upoznaju s apost. konstitucijom
koju donosimo u ovom broju »Služb. vjesnika« i s ovom okružni¬
com. Osim toga neka nastoje da vjernici putem propovijedi i kate-
hizacije što bolje upoznaju odredbe Koncila. Prijevodi koncilskih
dokumenata se pripravljaju pod auktoritetom Biskupske konferen¬
cije i bit će izdani štampom.

Uspjeh Koncila i ovog jubileja u prvom redu ovisi o revnosti i za¬
uzetosti našega klera kojemu s punim povjerenjem predajemo ovaj
zadatak.

U Zagrebu , dne 13. siječnja 1966.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

Kratak komentar

APOST. KONSTITUCIJE »PAENITEMINI«

1. Post i nemrs ne promatraju se izolirano, odvojeno, nego se sta¬
vljaju u širi okvir pokore i pokorničkih djela uopće. Uredba govori
o »crkvenoj disciplini pokore«. Pokora pretpostavlja svijest o Božjoj
svetosti i o grešnosti čovjeka. Duh pokore traži od čovjeka grešnika
da promijeni svoj život, da se odvrati od svega što je zlo i da se
obrati i vrati k Bogu. Duh pokore potiče čovjeka da Bogu dade za¬
dovoljštinu za grijehe, svoje i tuđe. Krepost pokore je prvenstveno
nutarnji stav čovjeka, ali se nužno očituje i u vanjskim djelima. —
Kakvu važnost imade duh pokore baš danas, kad se svim silama na-

255

stoji izbrisati iz svijesti i sam pojam grijeha, nije teško uočiti. Apost.
uredba kaže: »Svi su vjernici po Božjem zakonu obvezani da čine
pokoru«.

Prema kršćanskoj tradiciji tri su poglavita načina pokore: molitva,
djela kršćanske ljubavi i odricanje, posebno odricanje u pogledu
hrane (nemrs i post). Prema prilikama ljudi i vremena sad se više
naglašuje jedan, sad opet drugi oblik pokore.

Ako sve ovo imamo pred očima, razumjet ćemo zašto Crkva ni
danas ne napušta sasvim propise o nemrsu i postu, a ipak s druge
strane, ublažujući te propise, posebno naglašuje vršenje kršćanske
ljubavi prema bližnjemu.

2. Crkva je dala posebni pokornički karakter ovim djelima i da¬
nima crkvene godine koji imadu posebnu vezu s uskrsnim Kristovim
misterijem, s tajnom Muke i Uskrsnuća. Stoga čitava Korizma, kao
priprava za uskrsni misterij, ima značaj pokore. Obvezatni pokor¬
nički dani za čitavu Crkvu jesu: svaki petak u godini, kao spomen-
-dan Isusove Muke, i Pepelnica (Čista srijeda).

3. Katolici su dužni obdržavati nemrs na sve petke u godini, osim
ako koji zapovijedani blagdan padne na petak; a post i nemrs na
Pepelnicu i Veliki petak. — Ukinuta je dakle obveza posta i nemrsa
na Badnjak i uoči Bezgrešnog Začeća. Razumije se da svatko može
i nadalje dobrovoljno postiti na te dane kao i na druge dane na koje
je prije bila obveza posta (npr. na Kvatre).

4. Nemrs zabranjuje uživanje mesa, ali ne zabranjuje uživanje
jaja, mliječnih proizvoda i bilo kakvih začina, također od životinj¬
ske masti. U novom propisu ispuštena je prijašnja zabrana juhe od
mesa na dane nemrsa.

5. Zakon posta propisuje da bude samo jedan potpuni obrok, ali
ne brani da se nešto založi ujutro i uveče.

6. Bitno obd'ržavanje propisanih pokorničkih dana obvezuje pod
težak grijeh (»eorum substantialis observantia graviter tenet«). Ova
je odredba nova i vrlo važna. Ovi crkveni zakoni o pokori vežu u
savjesti pred Bogom, dakle nisu samo savjet. Ipak se ne smatra te¬
škim grijehom svaki pojedini prekršaj zakona, nego »bitno«, drugim
riječima, češće ili redovito kršenje zakona. Kako se vidi, ovdje se
više naglašuje osobna odgovornost svakog vjernika pred Bogom da
vrši ove čine pokore u duhu iskrenosti i ozbiljnosti. Prema tomu, što
ozbiljnija i iskrenija će biti volja da vjernik pravi pokoru na dane

256

Papa Pavao VI. je u konzistoriju od 22. 2. 1965. zagrebačkog nadbiskupa
Franju Šepera imenovao kardinalom svete rimske Crkve

S novoimenovanim kardinalom u audijenciji kod Svetog Oca

Kardinal Šeper dobio je kao svoju titularnu crkvu monumentalnu crkvu
otaca konventualaca sv. Petra i Pavla u novom dijelu Rima — u EUR-u

Zagrepčani su 7. 3.
1965. svom kardinalu
priredili veličanstven
doček

Za vrijeme
zagrebačkog
nadbiskupa Franje
Šepera uspostavljeni
su diplomatski odnosi
između Svete Stolice
i SFR Jugoslavije: na
proslavi 900.
obljetnice grada
Šibenika 29. 9. 1966.
kardinal Šeper
razgovara
s gradišćanskim
biskupom Stefanom
Laszlom i
izaslanikom vlade
SFRJ pri Svetoj
Stolici prof.
Vjekoslavom Cvrlje

Poslije šibenske
proslave g. 1966.
kard. Šeper s drugim
biskupima posjećuje
franjevački
novicijat na Visovcu

U svibnju g. 1968.
kardinal Šeper s
članovima Izvršnog
komiteta »Caritas
Internationalis«
posjećuje novu
zagrebačku župu
u Kozari Boku: na
slici župnik
Bernardin Šulj,
dr. Miklos Frank
i Jelena Brajša,
voditeljica
podružnice
spomenutog
Caritasa pri BKJ
koja je te godine
osnovana

God. 1967. kardinal
Šeper predvodi
hrvatsko nacionalno
hodočašće u Svetu
Zemlju: odmor na
brodu Liburnija

God. 1968. predvodi
hrvatsko nacionalno
hodočašće u Fatimu
i Lurd: na slici sa
splitskim
nadbiskupom
Franićem i hvarskim
biskupom

te mjesnim biskupom
u Fatimi

Nakon imenovanja za pročelnika Svete kongregacije za nauk vjere (8. 1.
1968.), kardinal se pomalo opraštao sa Zagrebom i domovinom: dne 31. 3.
priredio je u nadbiskupskom dvoru oproštajni objed za svoje kolege iz
gimnazijskih dana

Kod sestara milosrdnica prigodom oproštaja od rodnog Osijeka 26. 4. 1968.

Kao pročelnik
najvažnije vatikanske
kongregacije naš je
kardinal vjerno
služio Crkvi čuvajući
čistoću Kristove
nauke: na otvorenju
kapele Krista Kralja
u Mihalić Selu župe
Cerovac g. 1973.

Za vrijeme
povremenih dolazaka
u domovinu rado je
s nadbiskupom
Kuharićem obilazio
župe, a osobito one
koje su se rađale u
velikim teškoćama;
u posjetu župi
Botinec g. 1973.

Poslije veličanstvene
proslave svoje
Zlatne mise
u zagrebačkoj
katedrali posjetio je
9. 9. 1980. u Brezovici
sestre karmelićanke
s kojima je još od
osnutka samostana
uvijek bio u posebno
srdačnim odnosima

Iako je tijelom bio u papinskom Rimu, srce mu je uvijek bilo u Hrvatskoj
i u Zagrebu i zato je uvijek rado primao hodočasnike i posjetioce iz
domovine: na Trgu sv. Petra sa skupinom zagrebačkih hodočasnika 5. 10. 1977.

i na način koji je Crkva odredila, to manje teškom će se smatrati
djelomična povreda tih odredaba. Veći razlog koji ispričava čini ma¬
nje teškim neodržavanje propisa; zbog razmjerno velikog razloga
može uopće ne biti grijeh (bolest, ako se obroci uzimaju u menzi; ako
se na putu ne može birati hrana itd.). Prema novim propisima za¬
kon nemrsa veže od navršene 14. godine života, a ne od navršene 7.
godine, kako je bilo dosad.

Crkva ipak želi da se i malodobnoj djeci ucijepi u dušu osjećaj za
pokoru. Tu dužnost imadu ne samo dušobrižnici, nego na posebni na¬
čin i roditelji. Zakon posta obvezuje, kao i dosada, od navršene 21.
do započete 60. godine života.

7. Nacionalne Biskupske konferencije, koje su po II. vatik. koncilu
dobile veću kompetenciju nego što su je dosada imale, mogu također
prenijeti pokorničke dane (ali uvijek imajući posebni obzir na Kori¬
zmu) te mjesto posta i nemrsa određivati za svoje područje druge
oblike pokore, osobito djela kršćanske ljubavi i pobožnosti.

U Zagrebu , dne 28. veljače 1966.

Franjo kard. Seper, v. r.
nadbiskup

Tisućgodišnjica pokrštenja
Poljaka

Kako je poznato, bratski poljski narod slavi ove godine tisućgo-
dišnjicu otkako je knez Mječislav (Mieszko) primio sveto krštenje.
To je ujedno i tisućgodišnjica osnutka poljske države. Poljski se ka¬
tolici već devet godina pripravljaju na proslavu ovog vjerskog i na¬
rodnog jubileja. Tokom ove jubilarne godine bit će u raznim mjesti¬
ma Poljske velike svečanosti, a glavna će svečanost biti dne 3. svib¬
nja u prošteništu Censtohovi (Jasna Gora) gdje se kroz stoljeća po¬
štuje slika Marije, Kraljice Poljske, pod čiju posebnu zaštitu su polj¬
ski biskupi postavili ovaj jubilej.

Povodom ovog značajnog jubileja poljski je episkopat uputio po¬
sebno pismo našem episkopatu u kojem izražava želju da se i u na-

17 SEPER

257

šim biskupijama odredi dan molitve za Poljsku , po mogućnosti na
isti dan kad poljski katolici budu slavili ovaj svoj narodni blagdan.

S time u vezi određuje se za područje zagrebačke nadbiskupije
slijedeće:

U svim crkvama u kojima se obavlja svibanjska pobožnost neka
se na dan 3. V. ova pobožnost prikaže za poljski narod. Kod ove po-
božnosti neka se održi prigodna propovijed u kojoj će se komemori¬
rati ovaj veliki jubilej. Prije blagoslova s Presvetim neka se pjeva
»Tebe Boga hvalimo«, da se na taj način pridružimo zahvalnici polj¬
skih katolika.

U crkvama u kojima se ne obavlja svibanjska pobožnost svakog
dana, neka se prigodna propovijed i »Tebe Boga hvalimo« održi kod
glavne mise ili kod večernje pobožnosti u nedjelju 8. V.

Ovoj se Okružnici prilažu historijski podaci u vezi s jubilej em u
kojima svećenici mogu naći materijala za prigodnu propovijed.

U Zagrebu, dne 25. ožujka 1966.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

Svjetski molitveni dan za zvanja

Jedan od najvažnijih uvjeta za uspješno širenje kraljevstva Božje¬
ga na zemlji, svete Crkve, i njezine stabilizacije po svim krajevima
svijeta je dostatan broj svećenika i redovnika. Crkva je duboko uvje¬
rena da Gospodin u svojoj Crkvi u svako doba, pa i u naše, poziva
dovoljan broj pojedinaca u svoju službu, kako svećeničku tako i re¬
dovničku. No činjenica je da se relativno mali broj pozvanih oda¬
ziva tom Božjem pozivu. Klica se zvanja uguši već u ranoj dobi ili
kasnije uslijed utjecaja vanjskih faktora, napose uslijed duhovne
atmosfere našeg suvremenog života koji je previše usmjeren prema
ovozemnim vrednotama. Zato je sveta Crkva prožeta brigom kako da
suzbije negativne utjecaje te da probudi i sačuva svećenička i re¬
dovnička zvanja. Mnogo će tome pridonijeti, ako se stvori takva du¬
hovna atmosfera u kojoj će se visoko cijeniti poziv za svećeništvo
i uopće za duhovna zvanja.

258

Papa Pavao VI. prožet tom pastoralnom brigom istakao je u svom
apostolskom pismu »Summi Dei Verbum«, što ga je upravio episko¬
patu čitavog svijeta 4. XI. 1963. prigodom četiristogodišnjice kako su
po Tridentinskom koncilu ustanovljena sjemeništa, ove misli (vidi
AAS 1963. pg. 985—986):

Da bi se u srcima dječaka i mladića probudilo i razvilo štovanje
i sveto oduševljenje za svećenički život, potrebno je stvoriti pogodni
duhovni ambijent, napose u obitelji. Premda je malo kršćana po¬
zvano u svećeništvo ili u redovnički stalež, ipak su svi dužni živjeti
i misliti po svrhunaravnom duhu vjere, i stoga pokazati visoko po¬
štovanje prema osobama koje sav svoj život posvećuju vlastitom
posvećenju, duhovnim interesima čovječanstva i na veću slavu Bo¬
žju.

Samo tako će se među kršćanskim pukom raširiti »sensus Chri-
sti« i olakšati da se rascvatu svećenička zvanja. Prva je dakle du¬
žnost svih kršćana, s obzirom na svećenička zvanja, da se mole, pre¬
ma zapovijedi Gospodnjoj: »Žetva je, istina, velika, ali je poslenika
malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu
svoju« (Mt 9, 37—38).

Nadahnut tim mislima papa je Papao VI. ustanovio god. 1964.
»Svjetski molitveni dan za zvanja« i odredio da se taj dan ima sla¬
viti svake godine na drugu nedjelju po Uskrsu koju karakterizira u
rimskoj liturgiji blagi lik Dobrog Pastira. Ovaj se dan već slavio po
čitavom katoličkom svijetu dva puta 1964. i 1965. Ove se godine i mi
priključujemo toj molitvenoj akciji, po želji i naredbi Svetog Oca.

Zbog toga određujem:

Neka se već na Bijelu nedjelju vjernici upozore na značenje i
svrhu »Svjetskog molitvenog dana za zvanja« i pozovu da iduće ne¬
djelje napose umnože svoje molitve za svećenička i redovnička zva¬
nja.

Na nedjelju Dobrog Pastira 24. IV. o. g. neka vjernici u što većem
broju pristupe svetim sakramentima i neka se mole prema nakani
Svetog Oca posebno za vrijeme svete mise.

U homiliji posebno rastumačiti potrebu trajne i ustrajne molitve
za svećenička i redovnička zvanja i upoznati vjernike s gorućim
potrebama Crkve s obzirom na crkvena zvanja, posebno u našoj nad¬
biskupiji. Vjernicima treba naglasiti ono što je rečeno u koncilskom
dekretu »O svećeničkoj formaciji« (n. 2): »Dužnost njegovanja zva¬
nja spada na čitavu kršćansku zajednicu, koja tu dužnost mora u
prvom redu vršiti potpunim kršćanskim životom; u tom pravcu naj-

259

više utječu obitelji koje — prožete duhom vjere, ljubavi i pobožno-
sti — postaju na neki način prvo sjemenište, zatim župe kojih inten¬
zivni život proživljava mladež«».

Neka se toga dana, gdje je moguće, obavi i sat klanjanja pred Pre¬
svetim uz što brojnije učešće vjernika, napose mladića.

O provedbi gornjega župnici će poslati iscrpni izvještaj Nadb.
duhovnom stolu.

U Zagrebu, dne 27. ožujka 1966.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

Novi propisi

O INDEKSU ZABRANJENIH KNJIGA

»Osservatore Romano« od 15. VI. o. g. donosi Obavijest (Notifi-
catio) Sv. kongregacije pro doctrina fidei koju donosimo u cijelosti.

Ovaj značajni dokumenat sadrži nove odredbe ili bolje reći nove
poglede na Indeks zabranjenih knjiga.

Crkveno učiteljstvo, kojemu je Krist povjerio da čuva čistoću nje¬
gove nauke, nužno se već od početka borilo protiv krivih vjerskih
nauka, napose onih koje su nastajale u samom krilu kršćanstva. Pro¬
nalaskom štampe postale su pogibelji širenja krivih nauka sve veće.
Tako s vremenom nastaje »Indeks«, katalog knjiga koje je Crkva
proglasila štetnima za vjeru ili moral. I u Crkvenom zakoniku ima
čitav niz odredaba »de prohibitione librorum« (can. 1395—1405).
Dozvolu za čitanje zabranjenih knjiga davala je redovito, iz oprav¬
danog razloga, Kongregacija sv. oficija, u pojedinim slučajevima Or¬
dinariji (can. 1402). Izdavanje i čitanje nekih pojedinih zabranjenih
knjiga bilo je kažnjavano strogom crkvenom cenzurom (can. 2318).

Mnogo je razloga zbog kojih Crkva današnjice donekle modificira
svoj stav u pitanju zabrane knjiga. Indeks sadrži množinu knjiga
koje danas nisu više aktuelne. Literarna produkcija zauzela je to¬
like razmjere, da je već nemoguće s jednog centralnog mjesta sve
kontrolirati i o svemu izreći sud. Crkva također sve više računa sa
zrelošću savjesti kršćana i s njihovom vlastitom sviješću odgovor¬
nosti.

260

Bilo bi netočno reći da je Indeks »ukinut«. Dokumenat Sv. kon¬
gregacije pro doctrina fidei mijenja samo njegov značaj. Indeks ne¬
ma više juridičke vrijednosti crkvenog zakona s dodanim kaznenim
sankcijama, ali u cijelosti ostaje njegovo moralno značenje (suum
vigorem moralem servat): Indeks upozorava savjest kršćanina da iz¬
bjegava one knjige koje mogu biti štetne po vjeru ili moralni život
(na to nas obvezuje već sam prirodni moralni zakon); pokazuje ta¬
kođer koje bi knjige mogle biti štetne. Indeks dakle ubuduće obve¬
zuje koliko obvezuje prirodni moralni zakon i moralni propisi o gre¬
šnoj prigodi. Raditi protiv ove dužnosti savjesti je grijeh.

Crkva se dakako ne odriče svoga prava da i ubuduće izriče svoj
sud o pojedinim publikacijama, za koje smatra da su u suprotnosti
s principima vjere i morala i da ih javno osudi. Dokumenat na po¬
sebni način nalaže biskupima i biskupskim konferencijama da bdiju
nad štampom i po potrebi upozoravaju svoje vjernike na ono što bi
im moglo biti od štete.

Okružnica

MOLITVA ZA MIR

Draga braćo svećenici i dragi vjernici!

»Kristovoj Majci kroz mjesec listopad kršćanski puk je navikao
plesti duhovne vijence molitvom krunice. I Mi po uzoru Naših Pred-
šasnika živo odobravamo taj običaj i ove godine pozivamo sve sinove
Crkve, da Preblaženoj Djevici iskažu osobite dokaze pobožnosti.«

Tim riječima počima najnovija enciklika sv. oca Pavla VI. »CHRI-
STI MATRI« koju je uputio 15. rujna o. g. iz Rima cijeloj Crkvi.

On s najvišeg mjesta svoje službe gleda s dubokom zabrinutošću
kako se nad čovječanstvo nadvija poput crnog oblaka prijetnja naj¬
strašnijeg rata. Teški i žalosni rat u istočnoj Aziji nanosi već neizre¬
cive patnje mnogim ljudskim bićima. Situacija u svijetu puna je ve¬
likih opasnosti.

U takvim okolnostima Sv. Otac smatra svojom najvećom dužno¬
šću, koja mu je od Providnosti namijenjena, da ponovno i ponovno
pokuša učiniti sve, »koliko je u njegovoj moći«, da se spasi mir. U
miru se mogu liječiti sva zla. U ratu se razaraju sva dobra.

261

Stoga Papa poziva »jakim glasom i suzama« (Heb 5,7) sve pogla¬
vare država, da sva svoja nastojanja usmjere u pravcu očuvanja
mira. »Neka znaju oni u čije je ruke položena sudbina čovječanske
obitelji, da su u ovom času vezani najtežom obvezom savjesti. Neka
ispituju i pitaju tu svoju savjest misleći na svoje narode, na cijeli
svijet, na Boga, na povijest; neka misle na to, da će im biti blago¬
slovljena imena u budućem naraštaju, ako se budu s mudrošću oda¬
zvali Našem pozivu. U ime Gospodina vičemo: Zaustavite se!«

Ali da se ostvari trajni mir »utemeljen na pravdi i slobodi ljudi,
u kojem su uzeta u obzir prava osoba i zajednica«, nisu dosta ljud¬
ska nastojanja.

Mir je neprocjenjivi dar Neba. Stoga nas Sv. Otac poziva sve na
usrdnu molitvu. Piše u svojoj enciklici, koja je sva jedan veliki po¬
ziv i vapaj njegovog očinskog srca: »Dok se tjeskobnom i uzbuđenom
dušom sjećamo tih stvari (opasnosti rata), osjećamo se potaknuti
najvišom pastirskom brigom, da zazivamo pomoć s Neba; mir se zai¬
sta mora izmoliti od Kneza mira (Iz 9,6).«

Pritisnut strahovanjem za sudbinu ljudske obitelji Kristov na¬
mjesnik sve svoje pouzdanje stavlja ponovno i ponovno u Majku
Crkve. »Stoga u časovima neizvjesnosti i strepnje Crkva se utječe
najsnažnijem zagovoru One koja je Majka . . .«

m

»Zato, piše Sv. Otac, kad rastu opasnosti, potrebno je da se pove¬
ća i pobožnost Božjeg naroda. Časna braćo, da vašim primjerom,
da vašim poticanjem, vašom pobudom preblaga Majka Gospodinova
bude većom ustrajnošću zazivana kroz mjesec listopad pobožnim
moljenjem krunice... Ta plodna molitva nije samo izvanredno
uspješna da zapriječi zla i udalji nesreće, kako to jasno dokazuje
povijest Crkve, nego i veoma obilno hrani kršćanski život te na pr¬
vom mjestu uzdržava katoličku vjeru koja se lako obnavlja u kori¬
snom razmatranju božanskih tajna i uzdiže duh k objavljenim isti¬
nama«.

Dragi vjernici, u ovom sudbonosnom trenutku povijesti nipošto ne
možemo ostati hladni na ovako usrdni poziv Kristovog namjesnika.
Stoga vas molim da doista većim žarom i ustrajnošću kroz cijeli
mjesec listopad molite krunicu.

Okupljajte se u svojim crkvama oko svojih duhovnih pastira u
što većem broju na listopadske pobožnosti, i molite za obraćenje
grešnika i za pravedni mir među narodima. Okupljajte se u svojim
seoskim kapelicama i molite u svojim obiteljima.

262

A na dan sv. Franje Asiškoga, tj. 4. listopada, na godišnjicu mi¬
rotvornog puta Sv. Oca u sjedište UN, ujedinimo se sa Sv. Ocem na
poseban nači u molitvi i žrtvi za mir. On želi da to bude na osobiti
način dan molitve i vapaja Božjeg naroda po čitavom svijetu, da
Božje milosrđe poštedi čovječanstvo od najveće katastrofe rata.

Papa će toga dana u Rimu u bazilici sv. Petra okupiti na pobož-
nost rimski puk, a mi ćemo se pridružiti u svojim crkvama.

Stoga određujem da se u svim župnim i samostanskim crkvama
u utorak 4. listopada obavi slijedeće:

1. Prije podne neka se odsluži misa na nakanu Sv. Oca za mir.
Svećenik može uzeti nagradu za intenciju iz crkvene blagajne. Neka
se vjernici pozovu da prisustvuju u što većem broju misi i da pri¬
me sv. pričest. Osobito organizirati djecu!

2. Navečer u svim spomenutim crkvama neka se uz redovitu li¬
stopadsku pobožnost — koja se ima obavljati svake večeri — obavi
sat klanjanja pred izloženim presv. Otajstvom.

3. U prvu nedjelju mjeseca listopada neka se održe propovijedi o
nastojanjima Sv. Oca za mir (»Glas Koncila«), o vrijednosti mira,
te o tome kakvi moramo biti u životu da bismo bili dostojni tog pre-
dragocjenog Božjeg dara.

Time će se vjernici potaknuti, da ozbiljno shvate potrebu obra¬
ćenja i molitve za mir, te da sudjeluju u listopadskim pobožnostima
po želji Sv. Oca.

Svake večeri za vrijeme listopadskih pobožnosti neka se moli sli¬
jedeća molitva sastavljena od sv. oca pape Pavla VI.:

»Preblažena Djevice, pogledaj materinskom blagošću na svu svoju
djecu. Pogledaj zabrinutost svetih Pastira, koji strahuju da strašni
vihor zala ne rasprši povjerena im stada; pogledaj tjeskobe tolikih
ljudi, očeva i majki obitelji, koji su, uznemireni radi sudbine svoje
i svoje djece, mučeni teškim brigama. Ublaži duhove onih koji ra¬
tuju i nadahni im ’misli mira’! Učini da Bog, osvetnik svake ne¬
pravde, bude milosrdan i da uspostavivši među narodima željeni
mir, privede ih dugotrajnom i pravom napretku.«

U Zagrebu , 23. rujna 1966.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

263

Fond pape Ivana XXIII.

Dragi vjernici!

Svojim pismom od 23. svibnja prošle godine obratio sam se na vas
s usrdnom molbom da nam pomognete svojim darovima, kako bi¬
smo mogli na periferiji našega glavnog grada Zagreba i u drugim
našim većim mjestima otvarati duhovne centre gradnjom novih cr¬
kvi ili kupnjom kuća za tu svrhu. S tom nakanom osnovao sam Fond
pape Ivana XXIII. i nedjelja Presv. Trojstva prošle godine bila je
dan sakupljanja u cijeloj našoj nadbiskupiji za taj Fond.

Pokucao sam na vaša srca da budu velikodušna, da dokažu svoju
ljubav prema Isusu Kristu koji nas je otkupio svojom skupocjenom
krvlju (1 Pt 1,19). Pritisnut u duši i savjesti upravo »tragično veli¬
kom potrebom« da im podignemo Božji stan među njima gdje će se
okupljati kao Božja obitelj oko duhovnog ognjišta, da ih rasvijetli
Božja istina i jača Kristova milost.

Moje prošlogodišnje pismo koje sam vam uputio s punim povje¬
renjem, nije ostalo bez ploda. Ovom prigodom zahvaljujem mnogoj
braći — svećenicima i vjernicima — na punom razumijevanju. Bilo
je upravo dirljivih dokaza velikodušnosti i među svećenicima i me¬
đu vjernicima. Mnogi su shvatili moj poziv kao Kristov poziv i moj
vapaj kao svoju brigu. Hvala vam od srca za sve što ste učinili za
svoju braću.

Sredstvima koja smo tada sakupili počeli smo rješavati barem
djelomično veliki problem duhovne pastve u novim naseljima. Fond
pape Ivana XXIII. omogućio je osnivanje župe sv. Pavla u Retkovcu
(između Dubrave i Sesveta). Iz toga Fonda djelomično je isplaćena
kuća za osnovanu župu Predragocjene Krvi u Kozari Boku (jugoi¬
stočna periferija Zagreba). Kupljena je također kuća i osnovana žu¬
pa Presv. Trojstva u Španskom (zapadna periferija Zagreba). Iz
Fonda (Ivana XXIII.) kupljena je i adaptirana kuća u Savskom
Gaju (jugozapadna periferija), kupljena je i adaptirana za kapelu
bi. Augustina Kažotića kuća na Volovčici. Iz toga Fonda gradi se
župna crkva u Rudešu i dana je pripomoć za gradnju novih crkvi u
Marincima i Budinščini. Iz tog Fonda dodijeljen je i zajam za po¬
pravak nekih crkvenih objekata.

Dragi vjernici, da vam je vidjeti kako se u tim svojim malim žup¬
nim crkvama i kapelama naše periferije sakupljaju i odrasli i mladež

264

i djeca i kako su sretni što se i oni mogu sakupiti kao Božji narod u
svom duhovnom domu, osjetili biste kako ste za veliko djelo daro¬
vali. Znajte da ste dionici svih duhovnih plodova koji se u tim du¬
hovnim zajednicama ostvaruju. Dobročinitelji su spominjani u misa¬
ma, njih se preporuča u pričestima, njih se sjeća u molitvama i nji¬
hove nakane i potrebe uključene su u pobožnostima koje se vrše u
tim novim duhovnim centrima!

Zahvalnost vjernika koji se okupljaju u novim župama, bit će si¬
gurno zalog osobitog Božjeg blagoslova za vaš vremeniti i vječni
život.

Ali, dragi vjernici, to što je učinjeno, samo je djelomično i pri¬
vremeno. Da smo i to mogli ostvariti, moram sa dubokom zahval¬
nošću izjaviti, da su nam obilno pomogli i prinosi naših prijatelja iz
drugih naših dijeceza i inozemstva. Bez njihove pomoći ne bismo
bili mogli učiniti sve ono što smo učinili. No rješavanje problema
je tek načeto i zato je djelomično, jer još mnoga naselja nemaju
ništa. Dosadašnja rješenja su privremena, jer mi se ipak čvrsto na¬
damo da će nam biti omogućeno u smislu ljudskih prava i sloboda
graditi prikladne crkve u novim dijelovima gradova.

Međutim, za nastavak te pastoralne akcije, koja mora biti briga
cijele Crkve, te žive zajednice Božjega naroda, potrebna su nam
nova materijalna sredstva. Fond je iscrpljen.

Stoga sam, dragi vjernici, ponovno prisiljen apelirati na vašu lju¬
bav. U prošlogodišnjem pismu sam najavio, da će se u svim crkvama
i kapelama cijele nadbiskupije sakupljati darovi za Fond pape Iva¬
na XXIII.

Odlučio sam da ta dva dana budu: blagdan Svih svetih i Nova
godina. Blagdan Svih svetih doziva nam u pamet našu pripadnost
velikoj zajednici općinstva svetih, koju sačinjavaju sveti na nebu,
vjernici na zemlji i duše u čistilištu. Općinstvo svetih je zajednica
ljubavi. Nije li osobito prikladno da baš na taj blagdan dadnemo
svjedočanstvo ljubavi svojim darom na čast svetih, za pokoj duša
naših pokojnika i na korist i posvećenje naše braće na zemlji?! Prva
Crkva si je bila svjesna toga zajedništva djelotvorne ljubavi, kako
nam svjedoči sv. Pavao u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima, kad
piše divnu pohvalu za macedonske vjernike: »A javljamo vam, bra¬
ćo, milost Božju, koja je dana crkvama macedonskim, da su se veo¬
ma radovale, iako su često iskušane nevoljama, da su u golemom
siromaštvu obilno i bogato darivale. Ja svjedočim za njih, da su pre¬
ma snazi i preko mogućstva dragovoljno davali. I s mnogim mole-

265

njem molili nas za milost, da i oni smiju pomagati svete« (tj. siro¬
mašnu braću — 2 Kor 8, 1—4.).

Tim duhom moramo biti prožeti i mi Crkva dvadesetog vijeka.
Djelotvorna ljubav koja se očituje u djelima duhovnog i tjelesnog
milosrđa, mora zračiti iz svakog člana naroda Božjega. »Blaženi mi¬
losrdni, jer će oni milosrđe postići!« (Ml 5,7).

Dar što ga budete opet darovali na Novu godinu, bit će sigurno
zalog Božjega blagoslova i milosti u slijedećoj godini.

Znam da će neke župe kojima je milostinja tih dana potrebna i za
njihove potrebe, osjetiti teže tu žrtvu, ali neka se sjete da mnogi
nemaju ono što oni imaju i da je siromaštvo samo većom žrtvom i
pojedinaca i zajednica.

Iako je moje prošlogodišnje pismo u mnogim župama i u mnogim
dušama otvorilo izvore dobrote, ipak vam sa nekom žalošću moram
priznati da je priličan broj župa u našoj nadbiskupiji ostao bez ika¬
kvog odgovora na moj poziv. Možda to nije bilo nerazumijevanje ili
nemar, nego razlozi njihovih većih potreba. Ovog puta apeliram na
sve i nadam se općenitom odazivu svih — i svećenika i vjernika. Ne¬
ka sudjeluju i najsiromašniji, pa makar samo udovičkim darom.

Dragi vjernici, smatram da nije potrebno da vam mnogo govorim.
Znate svrhu Fonda pape Ivana XXIII., poznati su vam i njegovi prvi
plodovi. Moja zahvalnost za ono što ste dosada učinili neka vas sve
potakne da ustrajno i velikodušno sudjelujete i nadalje u velikom
Božjem djelu, kako bi se Isusovo Otkupljenje otvorilo mnogim du¬
šama.

Blagdan Svih svetih i Novu godinu ovime trajno proglašujem u
nadbiskupiji danima Fonda pape Ivana XXIII.

Častite Boga iskrenim dobročinstvima. Završavam riječima sv.
Pavla: »A pamtite ovo: tko malo sije, malo će i žeti, a koji sije obi¬
lato, obilato će i žeti. Svaki kako je odlučio u srcu, a ne sa žalošću
ili od nevolje, jer Bog ljubi vesela darivatelja. A Bog vam može udi¬
jeliti obilato svaku milost, da u svemu svagda svega dovoljno imaju¬
ći obilujete za svako dobro djelo; kao što je pisano: ’razdijeli, dade
siromasima, pravda njegova ostaje dovijeka’« (2 Kor 9, 6—9).

Neka vas uvijek i svuda prati blagoslov Trojedinog Boga: Oca i
Sina i Duha Svetoga! Amen.

U Zagrebu, 23. rujna 1966.

Franjo kard. Seper
nadbiskup

Zahvala

ZA DAROVE — FOND PAPE IVANA XXIII.

Draga braćo svećenici i dragi vjernici!

Ponovno vam svima upućujem nekoliko riječi u vezi sa svojim
pismom od 23. rujna o. g. Ovo moje pismo ima samo tri kratke točke:
želim vam izraziti svoju zahvalnost, želim vam uputiti novi poticaj
i konačno želim vam čestitati svete božične blagdane.

1. Duh Sveti govori u Sv. pismu: »Kad činiš dobro, znaj kome ga
činiš i požet ćeš hvalu za dobrotu svoju« (Sir 12,1). Kada ste na moj
poziv na blagdan Svih svetih davali svoje doprinose za gradnju no¬
vih crkvi i osnivanje duhovnih centara u novim naseljima oko na¬
ših gradova, činili ste to iz ljubavi prema Bogu i prema svojoj braći.
Bog će vam za to dobročinstvo uzvratiti sigurno obiljem milosti,
»jer milostinja izbavlja od smrti, uništava grijeh i čini da se nađe
milosrđe i život vječni« (Tob 12,9).

»Požet ćete hvalu za dobrotu svoju« i od svih onih duša kojima
će po novim centrima biti omogućeno da uđu u »kraljevstvo istine
i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi
i mira« (Predsl. Krista Kralja).

Duboki osjećaj zahvalnosti prožima i mene kao vašeg Pastira, kad
primam ponovne dokaze velikodušnosti i razumijevanja, pa srdačno
zahvaljujem svim darovateljima, a posebnim ganućem onim mali¬
ma i siromašnima koji su više osjetili žrtvu svoga odricanja.

2. Želim vam uputiti novi poticaj za sabiranje za Novu godinu,
koja je također određena kao dan Fonda Ivana XXIII. Baš advent-
sko vrijeme i radosni božični blagdani proslavom dolaska Sina Bo¬
žjega među nas moraju u nama stvoriti produbljeno raspoloženje
da shvatimo osnivanje novih duhovnih ognjišta po našim periferija¬
ma kao obvezu svoje vlastite savjesti.

To je i velika misao Koncila da svaki sam postaje toliko vrijedan
otkupljenja koliko sudjeluje u spašavanju svoje braće.

Gospodin je već sišao na našu zemlju i ušao u našu povijest »uzev¬
ši bit sluge« (Fil 2,7), ali ima duša koje to još nisu doznale. Mnogo ih
ima koje su to zaboravile. A kolike za njegov dolazak neće ni do¬
znati?

Kad je Sin Božji postao čovjekom, ušao je u naše uvjete vremena
i prostora i traži našu suradnju da pripremimo putove njegovog do-

267

laska k braći ljudima koji još žive svoj advenat čekanja i iz noći
grijeha i neznanja vapiju tjeskobnom dušom: »Rosite, nebesa, s vi¬
sine; oblaci, daždite Pravednika! Neka se otvori zemlja i neka iz
nje nikne Spasitelj« (Ulaz IV. nedj. adv.).

Kad se trebao roditi u Betlehemu od Presv. Djevice Marije, kaže
nam Evanđelje, da nije bilo mjesta u gostionici (Lk 2,7). A u našim
predgrađima bez crkvi možemo također reći, i Spasitelj bi se mo¬
gao potužiti, da za njega nema mjesta gdje da zakloni glavu (Mt
8,20). On očekuje od nas da mu sagradimo stanove, jer silno želi
prebivati među djecom ljudskom da ih učini djecom Božjom.

U tom smislu također molimo s Crkvom na drugu adventsku ne¬
djelju: »Potakni, Gospodine, naša srca, da pripreme putove Jedino-
rođencu tvomu«.

3. U približavanju svetih božičnih blagdana smatram svojom
dragom dužnošću, da svima vama, draga braćo i svećenici i dragi
vjernici, zaželim u najpotpunijem smislu sretan Božić i blagoslovlje¬
nu Novu godinu 1967.

Molim Gospodina da svi što snažnije doživite veličinu Božje lju¬
bavi prema nama, koja nam je objavljena utjelovljenjem Sina Bo¬
žjega. Želim da svi što dublje doživite očišćenim srcem radost Cr¬
kve, koja pjeva na Božić:

»Danas zasja nad nama svjetlo, jer nam se rodio Gospodin. Ime
mu je Divni, Bog, Knez mira, Otac budućega vijeka; njegovu kra¬
ljevstvu neće biti kraja« (Ulaz božične zornice).

Njegov je dolazak božanski poziv upućen našem razumu, našoj
volji i našem srcu. Naš odaziv, naš odgovor Spasitelju neka bude pri¬
prava u skrušenosti srca, da duša bude čisti stan za euharistijskog
Krista.

»Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima dobre volje« (Lk
2,14)! Neka nas ovih dana sa Sv. Ocem i sa cijelom Crkvom, kao i sa
svima ljudima dobre volje, ujedini velika nakana i molitva da Isus
Krist doista postane Knez mira za svaku savjest, za svaku obitelj
i za sve narode svijeta.

S Isusom Kristom neka vam budu blagoslovljena vremena i ra¬
dosna vječnost!

Za zalog Božjih milosti blagoslivljem vas sve u Ime Oca i Sina
i Duha Svetoga! Amen

U Zagrebu , na blagdan Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije .

8. prosinca 1966.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

268

Fond pape Ivana XXIII.

Draga braćo svećenici!

Uspjeh sabirne akcije za Fond Ivana XXIII. mnogo ovisi o načinu
sakupljanja. Prije nego vam rečem neke napomene, citirat ću vam
neke misli iz pisma jedne skromne i iskrene duše kojega sam pri¬
mio ovih dana.

»Zašto u svakoj zagrebačkoj crkvi i kapelici ne stoji žara s nat¬
pisom: ’Vi, kojima je crkva blizu, pomozite izgradnju crkava na pe¬
riferiji da i vaši sugrađani mogu prisustvovati sv. misi'«.

»Zašto se vjernicima ne omogućuje da svoj doprinos za izgradnju
dadu bez muke, truda, gubitka vremena i poniženja?! (potcrtano u
pismu).«

»Tokom godine osjetila sam nekoliko puta želju da dadem dopri¬
nos i to na smrtne dane, rođendane i imendane najbližih pokojnika
— ali kako to ostvariti?!«

»Vi ste, preuzvišeni, u svojoj okružnici istakli, da su i mali darovi
dobro došli, pa ste naveli kao primjer dar siromašne udovice u jeru¬
zalemskom hramu. No pregledali ste važnu činjenicu: naime, da se
ona žara nalazila u samom jeruzalemskom hramu. Pitanje je da li
bi se ta uboga žena sa svojim bijednim novčićem otputila na drugi
kraj Jeruzalema da tamo u nekoj kancelariji preda svoj prilog?«

»... Koliko je život skup i kako su neke penzije strahovito male¬
ne. A ipak bi i netko s malom penzijom rado nešto pridonio. Ja bih
npr. bila vrlo rado nekoliko puta dala 200—300 st. dinara«.

»Ali izvolite računati: svaka novčana uputnica od 1—10.000.— st.
din. stoji 150 st. din. Ako dakle na »Glas Koncila« ili Duhovni stol
želim poslati 200.— Din, otpada 150.— na ček, a za izgradnju ostaje
smiješna svota od ciglih 50 st. din . . .«

»A bilo bi mi vrlo nelagodno i ponižavajuće, da se u GK poja¬
vim s darom malim«.

Iz toga pisma se vidi, kako ta osoba ima mnogo razumijevanja za
stvar i želi surađivati, samo želi da joj se to omogući. Sigurno bi se
takvih vjernika našlo mnogo više, samo nisu napisali što misle, kao
što je to učinila ta osoba.

Stoga neka se uvaže slijedeća upozorenja:

2G9

1. U gradu Zagrebu i većim mjestima neka se postave na priklad¬
no mjesto škrabice s odgovarajućim natpisom. Skrabice se mogu dati
načiniti na račun Fonda, tj. neka se odbije cijena od sakupljene
svote.

2. Na dane sakupljanja za Fond (blagdan Svih svetih i Nova go¬
dina) neka se ne ostane samo kod toga da ministrant prođe
kroz crkvu s milostinjarom. Neka se postavi stolić na izlazu iz cr¬
kve, ili neka se pronađe koji drugi zgodan način, da vjernici mogu
što jednostavnije i lakše učiniti svoju dužnost.

3. Sve što se na dane sabiranja sakupi ide za Fond kao što ide za
Fond i ono što se nađe tokom godine u škrabici postavljenoj za tu
svrhu.

4. Svećenici neka od vremena do vremena govore o tome da vjer¬
nici što bolje shvate potrebu te akcije i njezinu veliku korist za do¬
bro duša.

U Zagrebu, na blagdan Bezgrešnog Začeća
Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 1966.

Franjo kard. Šeper, v. r
nadbiskup

Korizmena poslanica

VJERNOST KONCILU

Draga braćo svećenici!

Draga braćo i sestre!

(1) Bilo je veliko iznenađenje za čitav svijet i prava senzacija kad
je papa Ivan XXIII. tek nekoliko mjeseci nakon stupanja na Stolicu
sv. Petra, na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja 1959. u bene¬
diktinskom samostanu sv. Pavla »izvan zidina«, prisutnim kardina¬
lima saopćio, uz ostale svoje velike planove, da kani sazvati opći
crkveni Sabor. Senzacija je bila to veća što je tada bilo nepoznato
da su se već njegovi predšasnici, Pio XI. i Pio XII. bavili tom mi¬
šlju, ali je nisu uspjeli provesti.

270

Kroz četiri godine Koncil je držao u napetosti svu svjetsku jav¬
nost, i katolike i nekatoličke kršćane, i nekršćane i nevjernike. Ne¬
ko se vrijeme činilo da je Koncil došao u ćor-sokak: tek na kraju
drugog zasjedanja, u prosincu 1963. izglasana su prva dva koncilska
dokumenta, među njima Konstitucija o sv. liturgiji. Koncil je ipak
sigurnim koracima išao naprijed. Treće zasjedanje 1964. iznijelo je
tri nova dokumenta, dok je do kraja četvrtog i zadnjeg zasjedanja
1965. prihvaćeno ukupno 16 dokumenata koji znače novu epohu u
povijesti Kristove Crkve.

STA JE KONCIL ZNAČIO ZA CRKVU?

(2) Za vrijeme Koncila često se je puta upotrebljavao talijanski
izraz »aggiornamento« (čit. adornamento), što znači: prilagođivanje
današnjim prilikama, današnjim vremenima. Neki su naši za ovo
skovali izraz »podanašnjenje«. Ovo nastojanje Koncila da Crkvu
prilagodi današnjim vremenima mnogi su na različite načine tuma¬
čili. Mi smo imali prilike čitati i ovakve misli: Crkva se je osjetila
ugroženom pa se prilagođuje da očuva svoje pozicije.

Koncil je dakle kao neki pokušaj da se organizacija koja se zove
Crkva spasi od propasti. — Na ovo odgovaramo: Crkva je Kristova,
ako pravo hoćemo, uvijek bila i jest »ugrožena«. Kristovo evanđelje
i Božja milost samo se teško probijaju kroz ljudske duše i kroz
ljudsku povijest. Povijest spasenja često puta ide krivudavim puto¬
vima. Prihvatiti ili odbiti Boga, evanđelje i milost, to je stvar slo¬
bodnog opredjeljenja svakog pojedinog čovjeka. Zar nije već kod
prikazanja u Hramu starac Simeon rekao za Isusa: »Ovaj je odre¬
đen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu i za znak kojemu će se
protiviti« (Lk 2, 34)?'Zar nije u Knjizi Otkrivenja sv. Ivana opisana
borba koju će puk Božji do sudnjega dana voditi sa silama grijeha
i tmine? — Za Koncil možemo reći da je bio veliko, kolektivno ispi¬
tivanje savjesti Crkve. Kad mi sebi ispitujemo savjest, mi onda gle¬
damo svoj život i svoja djela u svjetlu Božjih zapovijedi, gledamo da
li su naša djela bila u skladu s Isusovim evanđeljem ili su se možda
udaljila od njega i na kraju stvaramo odluku da ćemo svoj život
bolje uskladiti sa zahtjevima koje Bog na nas stavlja. — Tako je
Crkva na Koncilu po svojim predstavnicima nastojala da sebe i svo¬
ju ulogu vidi u svjetlu evanđelja i čitave Božje objave, nastojala je
otvorenim očima iskreno otkriti svoje nedostatke, trudila se da pro-

271

nađe načine kako će ove nedostatke otkloniti da što vjernije odgo¬
vara svojem pozivu. A budući da je uvjerena da je po Kristovoj za¬
misli određena da svima služi, da je njezina misija za sva vremena
i za sve narode, Crkva je tražila metode kako da Kristovo evanđelje
prenese današnjem čovjeku, s njegovim problemima, s njegovim na¬
činom mišljenja, s njegovom konkretnom situacijom, i to jezikom
koji je njemu razumljiv i pristupačan. — Evo, u tomu se sastoji
»prilagođivanje« Crkve današnjem vremenu.

KONCIL POČINJE SADA

(3) Koncil je, kako znate, službeno završen 8. prosinca 1965. Da li
je on uistinu završen? Odmah nakon svršetka Koncila napisao je
poznati koncilski teolog P. Bernard Haring knjigu pod naslovom
»Koncil počinje sada«.

U svom govoru u bazilici sv. Petra, na prvu godišnjicu zaključka
Koncila, rekao je sv. otac Pavao VI.: »Koncil ne možemo svrstati
među prošle stvari, jer nas Koncil na svakom koraku slijedi, potiče,
prosvjetljuje, obvezuje«. I prijašnji su koncili vršili svoj utjecaj na
buduća stoljeća. Mi još danas molimo u misi Vjerovanje koje je sa¬
stavljeno na I. nicejskom (325.) i I. carigradskom (381.) koncilu. I
danas još vrijedi crkvena zapovijed o uskrsnoj pričesti, a to je odred¬
ba IV. lateranskog koncila (1215.). I danas još postoje u crkvenom
pravu mnoge odredbe Tridentinskog koncila iz XVI. stoljeća. Tako
ima i II. vatikanski koncil vršiti svoj utjecaj na buduća pokoljenja.

KONCILSKA JUBILEJSKA GODINA

(4) Da Koncil ostane što življe utisnut u duše vjernika, odredio je
Sv. Otac za god. 1966. koncilski jubilej. Vi se još dobro sjećate jubi¬
larnih hodočašća u našu katedralu. Kroz 14 nedjelja, od veljače do
Duhova, obredalo se po svojim predstavnicima preko 400 župa za¬
grebačke nadbiskupije u našoj prvostolnici. Prema podacima koje
smo dobili bilo je oko 135.000 hodočasnika s 382 svećenika, a podi¬
jeljeno je oko 72.000 sv. pričesti. — Osim katedrale bila je dana
ovlast u Požegi, Našicama i Virovitici, pa su i te crkve bile središta
koncilske obnove. — U predvečerje završetka ove jubilarne godine,
7. prosinca 1966. bilo je u katedrali jubilarno hodočašće naših re-

272

dovnica koje su se u velikom broju okupile oko nadbiskupa da stek-
nu jubilejski oprost. To su bili nezaboravni dani za nas biskupe, za
svećenike i za sve' hodočasnike. Tu smo osjetili međusobnu poveza¬
nost, povezanost sa Sv. Ocem i povezanost s koncilom. Široki slojevi
naših vjernika doživljavali su Koncil. — Da se koncilske misli sve
više prošire, održavamo od prošle godine jednom mjesečno u kate¬
drali po jedno predavanje o koncilskim temama iza kojega prisut-
nici mogu sudjelovati u diskusiji.

NASA VJERNOST KONCILU

(5) U svom govoru na prvu godišnjicu završetka Koncila rekao
je Sv. Otac: »Naša je dužnost: vjernost Koncilu. Koncil nas obve¬
zuje. Moramo ga razumjeti, moramo ga slijediti« (Osserv. Rom.
9—10. XII. 1966.).

Na dva se načina može pogriješiti protiv vjernosti Koncilu.

Prvo: ako ostanemo nepokretni, ako se ne pomaknemo naprijed,
ako nismo dovoljno dinamični, ukratko ako mislimo da je Koncil
završio svoju ulogu 8. prosinca 1965. i da sada sve može ostati »po
starom«. To bi bilo fatalno nerazumijevanje i neoprostiva pogreška.
Sv. je Otac rekao: »Koncil nas obvezuje«. Koncil obvezuje sve nas:
Papu, biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, sve vjernike. Kon¬
cil je svima dao zadatke koji se moraju ispuniti. Ne ispunjavati te
zadatke, značilo bi iznevjeriti se Koncilu. Koncil je ponovno oživio
mnoge velike, možda zaboravljene ili zanemarene misli kršćanske
starine; Koncil je Crkvi XX. stoljeća dao mnoge nove smjernice, ta¬
kođer takve koje doduše ne diraju suštinu kršćanske nauke, ali se
razlikuju od dosada ustaljene prakse. To sve treba otvorena srca
prihvatiti i provoditi u djelo.

Drugo: protiv vjernosti Koncilu može se pogriješiti, ako netko
iskrivljuje koncilske ideje; ako netko u namjeri da bude »progre-
sista«, naprednjak ide preko onoga što je Koncil odobrio ili odredio;
ako netko misli da je Koncil dao slobodu da svaki katolik može vje¬
rovati i raditi kako on osobno smatra za najbolje, kao da nema više
nikakvih članaka vjere ili Božjih i crkvenih zapovijedi. — Istina
jest da je Koncil unio kod mnogih neki nemir. To nije nikakvo čudo.
Mi smo Koncil usporedili s velikim ispitivanjem savjesti Crkve. I
kad mi sebi ispitujemo savjest, mora se u nama poroditi nemir kad

18 SEPER

273

vidimo da nismo kakvi bismo morali biti. Stoga je normalno da se
i poslije Koncila osjeća neka uznemirenost. Ali se ta ne smije izro¬
diti u anarhiju.

Sv. je Otac pri završetku IV. zasjedanja Sabora rekao u audijen¬
ciji biskupima iz Jugoslavije: »Vrijeme diskusija je prošlo. Obvezu¬
je ono što je Koncil zaključio i što je odobreno«, a ne ono što je
možda jedan ili drugi koncilski otac prigodom rasprave izjavio. —
Poslije Sabora bilo je i nekih bogoslova koji su iznijeli misli koje
nisu potpuno u skladu s katoličkom naukom. No mi ne smijemo
zaboraviti da to nije nauka Crkve. Nisu pojedini vjerski pisci, pa ni
profesori teologije, autentični tumači vjere, nego biskupi u zajednici
s Papom.

Mnogu su pomutnju u tom pogledu izazvali štampa i radio, često
puta zbog površnog poznavanja predmeta, a često puta samo zbog
publicističke senzacije. Čitamo npr. u jednim našim novinama (»Vje¬
snik« 12. II. 1967.) članak pod senzacionalnim naslovom »Kritično o
djevičanstvu Kristove majke«. Čovjek bi očekivao neke bogoslovske
senzacije o BI. Dj. Mariji, kad tamo dugački članak od dva novinska
stupca govori opširno o mnogim stvarima, a o djevičanstvu BI. Dj.
Marije ima tek malo više riječi nego ih ima u ovom zvučnom na¬
slovu. Ali — naslov privlači i može nekoga zbuniti. Uostalom kato¬
lici ne trebaju tražiti pouke o vjerskim stvarima u dnevnim novi¬
nama i ilustriranim listovima niti se trebaju pobojavati da su se
vjerske istine, dogme, izmijenile.

KONCILSKA REFORMA

(6) Koncil je izazvao, potaknuo i započeo mnoge reforme, a isto
tako i nove strukture u upravi Crkve. Da spomenemo neke. Nacio¬
nalne su biskupske konferencije dobile veće značenje; u crkvenoj
se upravi uvodi decentralizacija time što su biskupi i redovnički po¬
glavari dobili veće ovlasti; u rujnu ove godine prvi put će se sastati
u Rimu Sinoda biskupa; u pojedinim se biskupijama uvode Vijeća
svećenika i Pastoralna vijeća. — Tri su velike reforme u toku: dalj¬
nja reforma liturgije, reforma centralne crkvene uprave (Rimske
kurije) i reforma Crkvenog zakonika. To su zamašite reforme za koje
treba dulje vremena. Tu i tamo se i u katoličkoj štampi čuju gla¬
sovi koji odaju nestrpljivost što te reforme još nisu provedene. Mi
biskupi koji poznajemo zamašitost i kompliciranost ovih predmeta
dobro znademo da to ne može ići od danas do sutra.

274

NASA KONCILSKA REFORMA

(7) Spomenute reforme imaju uglavnom doći odozgo, od crkvene
vlasti, dakako uz najširu suradnju stručnjaka. Međutim ima jedna
reforma u duhu Koncila koja mora doći odozdo, od nas samih, i to
bez odlaganja, odmah. Nemojmo smetnuti s uma da je reforma Cr¬
kve prvenstveno reforma nas samih i naših obitelji. Ovdje bih vam
želio staviti na srce nekoliko stvari u duhu evanđelja i Koncila oko
kojih moramo svi nastojati.

1. Aktivno sudjelovanje kod sv. mise i sakramenata. — Nastoja¬
nje je Koncila išlo za tim da se svi vjernici što više približe izvori¬
ma milosti u misi i sakramentima. Vjernici moraju biti svjesni da
nisu samo prisutni kod sv. obreda kao gledaoci i slušatelji, nego da
su sudionici i suradnici. Da se to omogući, Koncil je dozvolio upo¬
trebu narodnog jezika u većem dijelu mise i kod dijeljenja sakra¬
menata, tamo gdje to dosad nije bilo. Međutim smatram da s onim
što je u našoj nadbiskupiji dosad učinjeno, ne možemo biti zado¬
voljni. Čini se čak da je u mnogo slučajeva došlo do nekog zastoja,
jer se smatra kao da je sve svršeno tim što kod nekih misa dio vjer¬
nika zajednički odgovara. U mnogim se crkvama još uvijek pod mi¬
som pjevaju pjesme koje nemaju nikakve veze s pojedinim dijelo¬
vima mise ili s blagdanom (npr. da se na »Svet« pjeva »Zdravo Dje¬
vo«, ili da se prije Podizanja pjeva euharistijska pjesma i slično).
To su stvari koje se ne bi smjele događati. — Osobito se u gradovi¬
ma primjećuje kako premnogi prisustvuju misi bez molitvenika u
kojem su misni tekstovi pa vjernici ne prate ono što pjevači pje¬
vaju.

U mnogim crkvama teško ide i zajedničko odgovaranje čitave za¬
jednice, pa je to prepušteno manje-više školskoj djeci. Za koji mje¬
sec će izići iz štampe novi potpuni misal za svaki dan, pa bi ga sva¬
ka obitelj morala nabaviti i njim se služiti.

Braću svećenike molim da stalno tumače vjernicima dijelove mise
i misne tekstove. Treba ići u dubinu, a ne zadržati se samo na tome
da župska zajednica jednostavno »recitira«. Ima u misi mnogo tek¬
stova koji su teški (npr. mnoge poslanice), pa vjernici imaju malo
koristiti od toga što se ti tekstovi čitaju hrvatski, a ne latinski. Mo¬
žda bi se moglo prije mise kratko, a s par riječi, dati tumačenje za
lakše razumijevanje. Samo tako će liturgijska obnova dublje pro¬
drijeti u duše. Osim toga treba paziti da ne dođe do jednoličnosti
koja će na kraju dosaditi. Stoga treba sudjelovanje vjernika obliko-

275

vati na različite načine (npr. dijelovi koji se pjevaju i koji se reci¬
tiraju, ne uvijek ista molitva vjernika, mijenjati »uloge«) da ne bu¬
de svake nedjelje isto.

2. Čitanje Sv. pisma. Sva se naša vjera osniva na Božjoj objavi,
a izvor objave je Sv. pismo. Stoga je zbog oživljavanja vjere po¬
trebno vraćati se na ove izvore. Kod svake se mise doduše čitaju po
dva odlomka Sv. pisma, ali to su uvijek isti odlomci i nisu među¬
sobno povezani, te sačinjavaju malen dio Sv. pisma. Treba se pri¬
vikavati na čitanje Sv. pisma, a ne samo na slušanje. Dakako da je
važno da izdanje sv. knjiga ima i dobar tumač. Novi je zavjet napi¬
san prije 1900 godina, a Stari prije nekoliko tisuća godina, i to u
kulturnom ambijentu koji je sasvim različit od našega. Mi danas ni
Gundulićeva »Osmana« ni »Smrt Smail-age« ne čitamo bez tuma¬
čenja. — Još se može nabaviti »Evanđelje« o. Bonaventure Duda,
ovih je dana izišlo novo izdanje čitavog Novog zavjeta, a vjerojatno
će još ove godine izići i čitava Biblija u najboljem hrvatskom prije¬
vodu. Barem bez jedne od tih knjiga ne bi smjela biti ni jedna kuća.

Molim naše dušobrižno svećenstvo i redovnike neka promisle ne
bi li mogli u svojim crkvama uvesti redovito čitanje Sv. pisma, sva¬
ki tjedan u zgodan sat, možda mjesto koje druge pobožnosti. Tre¬
balo bi čitati redom koju knjigu (koje Evanđelje, Djela apostolska
ili koju poslanicu) uz zgodan komentar i primjenu na kršćanski ži¬
vot vjernika, i diskutirati o onome što je čitano u formi dijaloga s
vjernicima koji će stavljati svoja pitanja i svoje prijedloge. Sma¬
tram da bi to bilo od velike duhovne koristi.

3. Napredovati u ljubavi. Koncilska Uredba o Crkvi veli: »Svi
vjernici bilo kojeg staleža pozvani su na puninu kršćanskog života
i na savršenstvo ljubavi« (n. 40). Te riječi nisu ništa drugo nego
odjek Isusovih riječi: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svo¬
jim, svom dušom svojom i svom pameti svojom. To je najveća i prva
zapovijed. Druga je ovoj slična: Ljubi bližnjega svoga kao samoga
sebe« (Mt 22, 37—39). — Mi bismo ovdje željeli posebno naglasiti
u današnje doba važnost djelotvorne ljubavi prema bratu čovjeku,
prema bližnjemu. Kod Posljednje večere Isus je rekao: »Ovo je moja
zapovijed: ljubite jedan drugoga, kao što sam ja vas ljubio!« (Iv 15,
12). Ogledajmo se oko sebe: koliko ima takvih koji su željni naše
ljubavi, našeg suosjećanja, naše dobre riječi, srdačne geste, utjehe,
savjeta, djelotvorne pomoći. Članovi naše obitelji, susjedi, članovi
župske zajednice i radnog kolektiva, toliki bolesnici, zapušteni star-

276

ci i starice, duhovno i tjelesno zanemarena djeca i mladež, svima
njima dužni smo ljubav u ime Kristovo. Prava ljubav ne pozna gra¬
nica socijalnog položaja, narodnosti, rase, vjere. Tu je široko polje
rada za svakoga od nas. Zamislimo se ozbiljno u ovu svoju dužnost!

4. Apostolat. Navodimo ponovno riječi Uredbe o Crkvi (n. 33):
»Svjetovnjaci koji sačinjavaju Božji puk i koji su uvršteni u jedno
Tijelo Kristovo pod jednom Glavom, bili oni tko mu drago, pozvani
su da kao živi udovi doprinesu sve svoje sile, koje su primili dobro¬
tom Stvoritelja i milošću Otkupitelja, za porast Crkve i za njezino
neprestano posvećenje... Svjetovnjaci su prije svega pozvani da
po njima Crkva bude prisutna i djelatna na onim mjestima i u onim
prilikama u kojima Crkva samo po njima može postati sol zemlji.«
Ovo su ozbiljne riječi: Tim su duhom bile nadahnute prve kršćanske
generacije. Ne samo biskupi, svećenici i đakoni, nego i kršćanski
vojnici i trgovci i ostali »obični« kršćani raznosili su po svijetu bla¬
gu vijest Kristovu. Taj duh mora i nas voditi. Za apostolat nije nu¬
žno potrebna ni katolička akcija ni katoličke organizacije. Nemojte
čekati da vas tko organizira za apostolat. Tko ima apostolskoga duha
i sam će pronaći načine kako da postane instrumenat širenja evan¬
đelja. Najvažnije je da svojim životom dajemo svjedočanstvo za Kri¬
sta. Isus je rekao apostolima na dan Uzašašća: »Vi ćete mi biti svje¬
doci« (Dj, 1,8). I onaj koji je svojim životom i radom šutljivi svje¬
dok za Krista u svojoj kući, na ulici, u školi, u tvornici, u uredu i
bilo gdje, taj vrši djelo apostolata.

Na HI. zasjedanju Vatikanskog sabora, prigodom diskusije o she¬
mi »O laičkom apostolatu« (98. Congreg. gen. — 9. X. 1964.), stavili
smo u koncilskoj dvorani prijedlog da bi se u svakoj župi obavezno
svaki tjedan morao održati sastanak odraslih članova župske zajed¬
nice na kojem bi svećenik držao vjersku pouku prilagođenu odra¬
slima s diskusijom o vjerskim pitanjima i usto bi se dala također
apostolska formacija svjetovnjacima. — Zaista je velik nedostatak
našeg dušobrižničkog rada, što upravo svu pažnju posvećujemo kr¬
šćanskom odgoju djece, a formiranje odraslih zanemarujemo. Od
kolike bi npr. važnosti bilo da majke poučavamo kako će dati prvi
religiozni odgoj svojoj djeci. — Znam da su naša braća svećenici u
vrlo mnogo slučajeva preopterećeni pastoralnim dužnostima, ali ih
ipak molim da razmisle i da se sa svojim župljanima dogovore da
li bi bilo moguće provesti ovakve tjedne ili barem mjesečne sastan¬
ke u crkvi, sakristiji ili katehetskoj dvorani. Bilo bi to od neprocje¬
njive vrijednosti za vjersku obnovu župe.

277

Draga braćo svećenici! Dragi vjernici!

Evo sam vam iznio što sam smatrao da mi moja pastirska dužnost
nalaže da Koncil u našoj nadbiskupiji i u našim dušama ne ostane
mrtvo slovo nego duh i život. »Milost Gospodina Isusa Krista, lju¬
bav Boga (Oca) i zajedništvo Duha Svetoga neka budu s vama svi¬
ma« (2 Kor, 13,13).

U Zagrebu, na I. korizmenu nedjelju, dne 12. veljače 1967.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

Dekret

MJEŠOVITE ŽENIDBE IZMEĐU KATOLIKA
I NEKATOLICKIH KRŠĆANA ISTOČNIH OBREDA

Ovaj je dekret Sv. kongregacije za istočnu Crkvu novi korak oko
nastojanja katoličke Crkve u pravcu ekumenizma. U samom je de¬
kretu kao jedan od razloga navedeno da je to učinjeno »ađ magis
magisque fovendam caritatem inter fideles catholicos et fideles orien-
tales non catholicos«.

Već je koncilski dekret »De Ecclesiis Orientalibus catholicis« (nr.
18.) priznao valjanost (validitet) ženidbe sklopljene između katolika
istočnog obreda s kršćanskim nekatolikom istočnog obreda ako je ta
ženidba i sklopljena pred nekatoličkim dušobrižnikom istočnog ob¬
reda. Kanonska forma (pred katoličkim župnikom i dva svjedoka je
samo ad liceitatem, što dakako znači da veže pod grijeh. Prema to¬
mu takva bi ženidba bila valjana, ali nedozvoljena.

Ovaj dekret proširuje to i na katolike latinskog obreda ubique
terrarum. — Dekret je stupio na snagu 25. III. 1967. Prema tomu
ženidba koju bi od toga dana katolička stranka sklopila npr. sa stran¬
kom pravoslavne vjere, pred pravoslavnim dušobrižnikom, servatis
servandis, smatra se valjanom, premda nedozvoljenom, ako je sklop¬
ljena bez dozvole nadležnog Ordinarija. Ordinarijima mjesta dana
je ovlast da iz ozbiljnih razloga, uz dispenzaciju super mixta religi-

278

one, podijele također dispenzaciju ad obligatione servandi formam
canonicam ad liceitatem pa je u tom slučaju takva ženidba i valjana
i dozvoljena.

Dušobrižnici su pozvani da takve ženidbe ubilježe u svoje matice.

U Zagrebu , dne 18. travnja 1967.

Franjo kard. Seper, v. r
nadbiskup

Novi propisi o oprostima

Pod datumom 1. siječnja 1967. izdao je sv. otac Pavao VI. važnu
apostolsku konstituciju koja počinje riječima »Indulgentiarum đoc-
trina«, a koja donosi nove propise o oprostima.

Već za vrijeme IV. zasjedanja II. vatik. koncila bile su pozvane
pojedine nacionalne Biskupske konferencije da rasprave pojedina
pitanja u vezi s naukom i disciplinom oprosta, a u vidu pojednostav¬
ljenja dosadan je prakse. Rezultati tih rasprava trebali su biti izne¬
seni 11. XI. 1965. na posebnom sastanku svih predsjednika Biskup¬
skih konferencija. Međutim je Sv. Otac odredio da se predmet, iz¬
van određenog dnevnog reda, stavi na generalnu kongregaciju Kon¬
cila. Nakon uvodnog referata koji je na 156. generalnoj kongrega¬
ciji (9. XI.) održao kardinal Cento, iznijeli su na narednim sjedni¬
cama pojedini patrijarhe stanovište svojih sinoda, a predsjednici
Biskupskih konferencija stanovišta svojih konferencija. Neke su
konferencije svoje prijedloge predale samo pismenim putem. Kako
izričito veli Sv. Otac u apost. konstituciji (V, 12), te su primjedbe
uzete u obzir kod formuliranja novih odredaba.

Konstitucija ima dva dijela. — Prvi je dio dogmatski te iznosi
teološku nauku o oprostima. Na tomu su insistirali mnogi koncilski
oci smatrajući da bi bio manjkav dokumenat koji bi sadržavao samo
disciplinske promjene a ne bi preispitao teološke osnovice nauke o
oprostima. Ovaj dio Konstitucije neka svećenici temeljito prouče,
pa neka danom zgodom o tomu govore vjernicima u propovijedi i
katehizaciji. Time će se postići da vjernici ispravno shvate pravu bit
oprosta, pa će se njima s više duhovne koristi služiti.

279

Drugi dio Konstitucije donosi praktične norme koje u mnogočemu
mijenjaju dosadanju praksu oprosta. Ovdje upozoravamo samo na
neke važnije točke.

1. Za djelomične (nepotpune) oproste ne određuju se više broj¬
čane, »matematičke« mjere (oprost od 300 dana ili 7 godina...) ne¬
go se jednostavno označuju kao »djelomični oprost«. Ipak djelomič¬
ni oprost nije nešto neodređeno, nego Crkva daje vjerniku, koji u
stanju milosti obavi djelo obdareno oprostom, oprošten je tolike vre¬
menite kazne koliko je dobio samim tim svojim činom. Ova je od¬
redba u duhovnom pogledu vrlo važna, jer će vjernik znati da mje¬
ra oprosta ovisi o njegovim duševnim dispozicijama, o revnosti i lju¬
bavi s kojom je to djelo obavio.

2. Potpuni se oprost može dobiti samo jednom u danu (osim opro¬
sta na času smrti koji se može postići ako je vjernik taj dan već pri¬
mio drugi potpuni oprost). Prema tome ne postoje više potpuni opro¬
sti »toties quoties« (npr. na Dušni dan, na »Porcijunkulu«). — Kako¬
god će ova odredba pobuditi negodovanje ili žalost mnogih vjerni¬
ka, ona će dovesti do toga da vjernici više cijene potpune oproste
kad budu vidjeli da ih nije tako lako postići. »Malo se cijeni ono što
se obilnije pruža« (Const. V, 12). Uvjeti za potpuni oprost ostali su
kao dosad: ispovijed, pričest i molitva na nakane Sv. Oca. Ali je
posebno naglašeno da je za postizavanje potpunog oprosta potrebno
da u duši vjernika mora biti isključena svaka sklonost prema bilo
kojem, makar i lakom grijehu. Ovo je u teologiji bilo uvijek pozna¬
to, ali možda premalo naglašavano ili zaboravljeno. Tko to ima na
umu, lako će vidjeti da nije tako lako de facto postići potpuni oprost.

3. Ukida se dosadanja terminologija« »indulgentiae reales« (za
oproste koji su bili vezani uz pobožnu upotrebu nekih predmeta, npr.
križa, krunice) i »indulgentiae locales« (za oproste koji su bili vezani
uz posjet nekih mjesta, npr. pojedinih crkvi). Ti oprosti dakako os¬
taju, ali se ukidanjem ovih izraza želi jasnije istaći da se oprosti da¬
ju djelima vjernika a ne mjestima ili predmetima; mjesta i predmeti
su samo prigoda za stjecanje oprosta.

4. Svaki svećenik ima pravo blagoslivljati »pietatis obiecta« (kri¬
ževe, medalje, krunice, škapulare). To vrijedi i za križeve kojima
oni koji su spriječeni obaviti križni put u crkvi (npr. bolesnici) mogu
dobiti oproste križnog puta. Ti se predmeti blagoslivljaju po obredu
koji je propisan po Rimskom obredniku; ako nije propisana nikakva

280

posebna formula, onda znakom križa (uz riječi: »U ime Oca i Sina i
Duha Svetoga«). Svaki vjernik koji se tim blagoslovljenim predme¬
tom služi »pia mente« dobiva djelomični oprost.

Ako je takve predmete blagoslovio papa ili bilo koji biskup, mo¬
že se osim toga postići potpuni oprost na sv. Petra i Pavla, uz uvjet
da se još po bilo kojoj formuli (npr. Vjerovanje apostolsko) doda
ispovijest vjere.

5. Po smislu br. 20 Konstitucije ukida se u buduće »privilegium al-
taris« (vidi can. 916 i 918) kao posebni privilegij podijeljen samo
nekim oltarima, jer se taj privilegij zapravo proteže na sve mise ko¬
je se služe za pokojnike na bilo kojem oltaru.

Ovdje smo naveli samo neke karakteristične nove odredbe o opro¬
stima. Glede ostalih pojedinosti upućujemo na sam tekst Konstituci¬
je koji treba više put pročitati.

U Konstituciji je navedeno da nove norme stupaju na snagu tri
mjeseca iza kako bude objelodanjena u Acta Apostolicae Sedis. Kon¬
stitucija je promulgirana u Acta od 30. I. 1967., pa prema tome ove
norme stupaju na snagu '1. svibnja o. g.

U Zagrebu, dne 17. IV. 1967.

Franjo kard. Šeper, v. r
nadbiskup

1900-GODIŠNJICE SMRTI SV. PETRA I PAVLA

U broju VI/1967, našeg »Službenog vjesnika« donijeli smo u čije-
losti tekst apostolske ekshortacije Sv. Oca povodom 1900-godišnjice
mučeništva apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla. Vrijeme od Petrova
1967. do Petrova 1968. proglašeno je »GODINOM VJERE«.

U ovom broju donosimo kolektivnu »Pastirsku poruku katoličkih
biskupa Jugoslavije« s nedavno održane Biskupske konferencije u
vezi s istim jubilej em. Ovu će poruku dušobrižnici pročitati svojim
vjernicima u nedjelju 25. VI. Ukoliko do te nedjelje ne prime »Služ¬
benog vjesnika«, neka je pročitaju u nedjelju 9. VII.

281

Iz ekshortacije Sv. Oca vidi se da on posebno insistira na tomu
da se kroz ovu godinu naglasi i propagira molitva Vjerovanja kao
vanjski izraz kod propovijedanja i katehizacije. Upućivati vjernike
da Vjerovanje redovito mole kao zajedničku obiteljsku molitvu. Vje¬
rovanje bi trebalo s vjernicima moliti i kod funkcija u crkvi npr.
možda kod blagoslova ili drugih pobožnosti. Samo treba paziti da to
ne bude mehaničko recitiranje, nego polagano, s naglaskom, da bude
prava ispovijed vjere. Isto s polaznicima vjeronauka na kraju sata
mjesto druge molitve. Dušobrižnici koji shvate ovu Papinu ideju
naći će načina koji su najprikladniji.

Kad bude štampan tekst Vjerovanja koji je najavljen u poruci bis¬
kupa, treba nastojati da dođe u svaku kršćansku kuću gdje će uku¬
ćane podsjećati na ovu ispovijed vjere.

Na Biskupskoj konferenciji je također dogovoreno da se u rujnu
ove godine povede veliko nacionalno hodočašće u Rim gdje ćemo’ biti
primljeni u posebnu audijenciju kod Sv. Oca.

Svakako će trebati nastojati da to bude uistinu reprezentativno
hodočašće. Župnici koji će davati preporuke za sudjelovanje kod ovog
hodočašća ili slati prijave neka paze na to da se ne prijavljuju i ne
preporučuju oni koji žele ići u Rim samo zbog turizma, nego da to
budu pravi hodočasnici koji polaze na taj put iz vjerskih pobuda.

U Zagrebu, dne 18. lipnja 1967.

Franjo kard. Šeper, v. r
nadbiskup

Instrukcija

O KULTU PRESVETE EUHARISTIJE

Sv. kongregacija obreda u zajednici sa Savjetom za provedbu Kon¬
stitucije o sv. liturgiji izdala je pod datumom 25. V. 1967. opsežnu
Instrukciju koja nosi naslov »Instructio de cultu mysterii Euchari-
stici«, a koja stupa na snagu 15. kolovoza o. g. Prijevod Instrukcije
prilaže se ovom broju našeg »Službenog vjesnika« kao njegov sas¬
tavni dio.

282

Instrukcija sadrži doktrinalni dio s uputama za katehizaciju o
presv. euharistiji te konkretne odredbe o sv. misi, sv. pričesti i op¬
ćenito o kultu presv. Sakramenta.

Ova bi Instrukcija imala biti svima svećenicima predmet trajnog
i neprestanog razmišljanja. Iz ovog će razmišljanja crpsti dublju spo¬
znaju svih dimenzija euharistijskog misterija koju će tada prenositi
na svoje vjernike. Tako će euharistija uistinu svima biti izvor i kul¬
minacija kršćanskog života.

Ovdje želimo posebno upozoriti na neke odredbe Instrukcije.

1. Pod br. 17 određeno je da ne budu u istoj crkvi dvije istovre¬
meno liturgijske funkcije koje bi smetale jedna drugoj. Ova odredba
mora definitivno učiniti kraj praksi koja je tu i tamo postojala, npr.
da se na jednom oltaru služi misa, a na drugom istovremeno obavlja
blagoslov ili vjenčanje. — Isto tako dok se na nedjelje i blagdane
služi pučka misa uz aktivno učešće vjernika, neka ne budu mise na
drugim oltarima. Na druge dane se to samo preporučuje: quantum
fieri po test. Neke su novinske vijesti unijele zabunu kao da je uopće
zabranjeno da se bilo kada služe mise na više oltara.

To iz Instrukcije ne proizlazi, tim više što je pod br. 47 rečeno:
»integra manente cuique sacerdoti facultate Missam singularem ce-
lebrandi«. Instrukcija je ipak više sklona da bude koncelebracija
kad više svećenika želi istovremeno celebrirati.

2. Br. 26. određuje, ako u mjestu uz župnu crkvu ima još koja
druga crkva ili kapela, da se služba Božja vremenski uskladi sa služ¬
bom Božjom u župnoj crkvi koja ima prednost. Čak se preporučuje,
ako u župi postoje male zajednice redovnica, da te na nedjelje su¬
djeluju kod mise u župnoj crkvi.

3. U br. 32. proširen je broj slučajeva, prema prijašnjim odred¬
bama, u kojima ,se može dijeliti sv. pričest sub utraque specie. Bu¬
dući da Instrukcija spominje da to ima biti »de iudicio Episcoporum«,
to ovim dajem općenitu dozvolu da se na području naše nadbiskupije
dijeli sv. pričest pod obje prilike u prigodama koje su ondje nave¬
dene. Dakako da se kod toga ima postupiti s pastoralnom razboritoš-
ću i uz potrebnu pripravu (»debita catechesi praemissa«). — Sv.
pričest pod obje prilike može se dijeliti na različite načine: da pri-
česnici piju sv. Krv izravno iz kaleža (tako većinom svećenici kod
koncelebracije ili asistencija kod svečane mise) ili na cjevčicu (per
calamum) ili s posebnom žličicom (cum cochleari). Ili da daje sv.

283

pričest per intinctionem; taj će način možda biti najzgodniji za re¬
dovite slučajeve kad vjernici mogu primiti sv. pričest pod obje pri¬
like: celebrant preda kalež sa sv. Krvi đakonu ili drugom svećeniku,
a sam uzme patenu ili ciborij sa sv. hostijama. Vjernici se u ovom
slučaju pričešćuju stojeći i držeći pričesnu patenu. Celebrant umoči
djelomično sv. hostiju u kalež i podigne je govoreći »Tijelo i Krv
Kristova« i pričesti. Ukoliko nema drugog svećenika ili đakona, mo¬
že se postaviti stolić s korporalom i na nj staviti kalež.

4. U br. 33 govor je o pričesti izvan mise. Ovim dajem općenitu
dozvolu da se u zagrebačkoj nadbiskupiji može dijeliti sv. pričest
izvan mise i u popodnevne sate, ako i kada za to postoji opravdani
pastoralni razlog.

5. Br. 47 govori o koncelebraciji i ističe njezine prednosti. Prepo¬
ručuje se koncelebracija u svećeničkim zajednicama (in communita-
tibus sacerdotum) i u zgodama kad se okuplja veći broj svećenika (in
coetibus qui statutis temporibus congregantur). Takve su zgode du¬
hovne vježbe, dekanatske korone, svećenički sastanci i slično. Pre¬
poručuje se koncelebracija kod glavne mise i u sjemeništima i samo¬
stanima. — Za sve takve zgode dajem općenitu dozvolu za jednu
koncelebraciju u crkvi. Ukoliko bi kod takve izvanredne zgode bilo
potrebno da bude u istoj crkvi više koncelebracija, treba se obratiti
na Nadbiskupski duhovni stol.

6. Zabranjene su sve mise coram Sanctissimo (br. 61), i to također
bez obzira na eventualne posebne indulte ili tradicije. Prema tomu
je zabranjena također misa coram Sanctissimo na dan klečanja za
koju je naša nadbiskupija imala poseban indult Sv. kongregacije
obreda (vidi »Službeni vjesnik« br. 11/1961. str. 11—12). Prema tome
se na dan klečanja presv. Sakramenat prije mise koja se služi in
alt ari expositionis ima pohraniti u tabernakul i poslije mise opet iz¬
ložiti. Br. 66 donosi ovu odredbu: »Expositio, quae unice fiat ad
benedictionem post Missam impertiendam, prohibetur«. Time se uki¬
da običaj »kratkog« blagoslova poslije poldanje ili večernje mise
koji je kod nas postojao u nekim župama ili samostanima.

7. U br. 60—66. govor je o pobožnostima pred presv. Sakramen¬
tom (De Ss. mae Eucharistiae expositione). Naglašuje se da ove po-
božnosti imaju svrhu da »ad meliorem aestimationem mysterii eu-
charistici inducant« (br. 62). Ističe se da se kod tih zgoda mora neko
vrijeme posvetiti intimnom, tihom klanjanju: »expedit ut aptis mo-

284

mentis sacrum silentium habeatur« (br. 62); »congruum tempus tri-
buatur... orationi aliquamdiu in silentio protractae« (br. 66). Ova
okolnost kao i druge sugestije koje se nalaze u ovom dijelu Instruk¬
cije potiču nas na razmišljanje: da li način kako se kod nas obavljaju
»blagoslovi« odgovara zahtjevima ispravno shvaćene euharistijske
pobožnosti? Nije li kod nas izlaganje presv. Sakramenta samo kao
neki ukras, ljepši okvir i davanje svečanije note molitvi litanija?
Smatramo da bi bilo korisno da naš kler o tomu raspravlja na svojim
koronama, u duhu smjernica ove Instrukcije i podnese svoje prijed¬
loge Nadbiskupskom duhovnom stolu.

U Zagrebu, dne 6. kolovoza 196 7.

Franjo kard. Šeper, v. r
nadbiskup

O POSTUPKU KOD DIJELJENJA SV. SAKRAMENATA
KRŠTENJA, SV. POTVRDE I VJENČANJA

Dušobrižno svećenstvo sa raznih strana postavilo je pitanja kako
da se ravna u današnjim prilikama kod dijeljenja sv. sakramenata,
napose kod krštenja, vjenčanja i sv. potvrde.

Nakon zrelog promišljanja i savjetovanja sa pastoralnim klerom,
a da se uvede u cijeloj dijecezi jednoliko postupanje u tim stvarima,
određuje se slijedeće:

I. O KUMOVIMA

Kako neki župnici dozvoljavaju da kumuju kod krštenja i krizme
takovi koji su crkveno nevjenčani, a katkada i nekatolici, upozora¬
vaju se župnici na slijedeće:

Uz ostale osobe, koje prema kan. 766, t. 2. i prema Sinodi str. 126.
t. 9. ne mogu kumovati, spadaju i oni koji žive u braku, a crkveno
nisu vjenčani. To vrijedi i za krštenje i za sv. potvrdu.

285

Dušobrižnici imaju svoje župljane češće upozoravati kod propovi¬
jedi i zaručničkih pouka da prije nego odaberu kumove za krštenje
ili potvrdu, obavezno se upitaju kod župnika. Kumovi izvan župe
treba da redovito donesu potvrdu svog župnika o vjenčanju ili
svoj vjenčani list i ličnu legitimaciju.

Što se tiče kumovanja kod krštenja sa strane nekatoličkih kršćana,
sada vrijede propisi »Ekumenskog direktorija« od 14. V. 1967.: iz
opravdana razloga može se pripustiti da pripadnik istočne Crkve ku¬
muje zajedno s katoličkim kumom (ili katoličkom kumom).

Ako se radi o ostalim nekatoličkim kršćanima (npr. protestanti¬
ma), može se iz opravdana razloga (srodstvo, prijateljstvo i slično)
dopustiti da pripadnik te Crkve bude uz katoličkog kuma svjedok
(ne kum!) kod krštenja. Vidi »Ekumenski direktorij« br. 48 i 57.

II. O PRISTUPANJU DJECE K SAKRAMENTIMA

Djeca trebaju redovito polaziti vjeronauk 2 godine da ih se pri¬
pusti k sv. pričesti, a osim toga redovito još dvije godine da mogu
primiti sv. potvrdu (dakle na koncu 4. razreda osn. škole). A u sva¬
kom slučaju barem još jednu godinu iza prve pričesti. To vrijedi za
Zagreb, i okolne župe koje šalju djecu u Zagreb na sv. potvrdu.

U provinciji, gdje je sv. potvrda svake 5. godine, prepušta se raz¬
boritosti župnika. Kod toga treba ići na ruku starijoj mladeži i lju¬
dima koji su u radnom odnosu, i kod poučavanja prilagoditi se nji¬
hovoj mogućnosti.

Budući da se nerijetko događa da nesavjesni roditelji koji svoju
djecu nisu redovito slali na vjeronauk za prvu sv. pričest i za sv.
potvrdu, upućuju svoju djecu u druge župe (čak i na Nadb. duh. stol
s kojekakvim izgovorima) da tako »kratkim postupkom« prime sv.
sakramente, to se određuje da dušobrižnici u slučajevima kad im do¬
laze djeca iz drugih župa da prime ove sv. sakramente zatraže miš¬
ljenje nadležnog župnika.

III. O ZARUČNIČKOJ POUCI

Ženidbena se pouka mora svim zaručnicima u svakom slučaju is¬
crpivo održati. Kod toga će pouka biti drugačija prema dobro pou¬
čenim vjernicima, od onih koji vrlo malo što znadu o vjeri i zapo¬
vijedima.

286

IV. O KRŠTENJU DJECE CRKVENO NEVJENČANIH
RODITELJA

Kod roditelja koji nisu crkveno vjenčani (premda za to nema za¬
preke!), a žele krstiti dijete, neka župnik poduzme sve da ih skloni
na vjenčanje prije krštenja djeteta, a u sporazumu s njima može od¬
goditi krštenje, dok se sve pripravi na vjenčanje. Ako pak župnik
takove ne može skloniti, tada treba da krsti dijete ako ima neku
garanciju da će dijete u obitelji biti kršćanski odgojeno.

V. O UPISIVANJU U MATICE KRŠTENIH

Ovime određujemo da se djeca — makar bila rođena u građan¬
skom braku — koja su krštena nakon crkvenog vjenčanja roditelja,
odmah bez daljnjega upisuju u matice krštenih kao zakonita, (can.
1116 i 1117). To su naime matice krštenih, a ne rođenih.

VI. O KRŠTENJU DJECE U TUĐOJ ŽUPI

Ako roditelji, koji su crkveno vjenčani, zatraže da im se dijete
krsti u drugoj župi radi prijateljskih veza sa župnikom ili jer su se
tamo vjenčali ili zbog drugih opravdanih razloga, nema zapreke da
u drugoj župi obave krštenje.

Ako pak dođu u drugu župu da krste oni koji nisu crkveno vjen¬
čani, treba ih ispitati za razlog, zašto mimoilaze nadležnoga župni¬
ka, pa ako se ustanovi da izbjegavaju nadležnog župnika radi toga
što nisu crkveno vjenčani, treba ih uputiti nadležnom župniku (vidi
IV) da tamo krste ili da donesu popratno pismo od vlastitog župnika.

VII. O VJENČANJIMA U TUĐOJ ŽUPI

Župnici — kao i dosad — redovito ne smiju vjenčati zaručnike iz
druge župe bez otpusnice i krsnog i slobodnog lista nadležnog žup¬
nika.

To vrijedi i za gradske župnike kao i seoske. Ako pak u izvanred¬
nim slučajevima radi posebnih prilika vjenča župnik zaručnike iz

287

tuđe župe bez otpusnice, treba prije od Duhovnog stola zatražiti op¬
rost od donošenja otpusnice, a za nadležnog župnika ubrati štolarinu
i poslati mu je na shodni način (ne navodeći imena).

VIII. O EVIDENCIJI KRŠTENJA

Župnici iz provincije se tuže da ih gradski župnici koji su krstili
djecu (njihove župljane), uopće ne obavještavaju da je dijete kršte-
no, što pravi smutnju za župnika koji ne zna koja su djeca krštena a
koja nisu, a i za ostale župljane.

Stoga se određuje da župnik koji krsti dijete iz tuđe župe, izda
potvrdu o krštenju (ili krsni list) i preda je kumovima ili roditeljima
djece u ruke da ih pošalju svom župniku, ako bude potrebno.

U Zagrebu , 19. rujna 1967.

Franjo kard. Seper, v. r.
nadbiskup

Zahvala

ZA DAROVE — FOND PAPE IVANA XXIII.

Draga braćo svećenici i dragi vjernici!

1. SVEĆENICIMA, REDOVNIČKIM ZAJEDNICAMA, VJERNICI¬
MA, CIJELOJ DUHOVNOJ OBITELJI NAŠE ZAGREBAČKE NAD¬
BISKUPIJE ČESTITAM SVETE BOŽIČNE BLAGDANE, u misi bo¬
žične noći Božji narod okupljen oko oltara moli: »Neka se raduje
nebo, i neka kliče zemlja pred licem Gospodnjim: jer je došao!« (Ps
95, 11 i 13, prikazna pjesma).

Svima vam želim čistu radost duše i srca, jer Bog nas je toliko
ljubio, da je poslao Sina svoga na svijet, da se svijet po njemu spa¬
si (Iv 3, 16 i 17).

Sin Božji je postao Sinom čovječjim, rođen od Djevice »radi nas
ljudi i radi našeg spasenja«. U toj istini objavljuje nam se Bog kao

288

neizmjerna dobrota. Ta istina je događaj koji osvjetljuje cijelu po¬
vijest. Neka proslava Isusovog rođenja učini sve nas velikodušnima
i prema Bogu i prema braći ljudima. Velikodušnost prema Bogu je
poslušnost Božjim zakonima, koji su temelj ljepote i dostojanstva
našeg života. Pravednim životom smo graditelji mira i svoje sreće.

Velikodušnost prema braći ljudima je dužnost koja izvire iz naše
vjere da ljubimo svoga bližnjega kao same sebe. Ta ljubav mora biti
djelotvorna. Činiti dobro, pomagati one koji trpe bilo kakvu nevolju
znači živjeti evanđelje kako nam ga je objavio Isus Krist. Svima
onima koji su Isusa Krista obukli u onima koji su bez odijela, koji
su ga nahranili u gladnima, posjetili u bolesnima i utješili u žalo¬
snima, kao vaš Natpastir od srca zahvaljujem.

Dragi božični blagdani neka za naš budući život stvore i učine traj¬
nim u našim dušama ono raspoloženje za koje molimo u božičnoj
molitvi: »Obasjani novom svjetlošću utjelovljene tvoje Riječi, mo¬
limo, svemogući Bože, daj nam, da u našim djelima odsijeva ona
svjetlost, koja nam po vjeri sja u duši«.

2. Želim vam svima također obilje Božjeg blagoslova u Novoj go¬
dini 1968. Neka vas prati Božja zaštita i pomoć u svim vašim djelima
i nastojanjima. Osobito vam stavljam na srce kao program života
riječi sv. Pavla: »Bdijte, stojte u vjeri, držite se muževno, utvrđujte
se. Sve vaše djelovanje neka bude u ljubavi« (1 Kor 16, 13).

Ovom prigodom vam izrazujem osobitu zahvalnost za vaše dopri¬
nose za FOND IVANA XXIII. i preporučam vašoj dobroti svrhu toga
fonda i na Novu godinu. Poznata vam je namjena za koju će biti
upotrijebljeni vaši darovi kao što vam je poznato i to da na tu na¬
mjenu sakupljamo dvaput godišnje: na blagdan Svih svetih i na No¬
vu godinu. Obraćam se na vas ponovno s pouzdanjem. Znam da
mnogi nemaju materijalnih mogućnosti da pomognu Božju stvar ka¬
ko bi željeli, ali ipak sve vjernike nadbiskupije molim da sudjeluju
makar i skromnim darom u otvaranju novih duhovnih središta u
našim gradovima. Unaprijed vam svima najtoplije zahvaljujem. Ra¬
dostan sam da sam na blagdan Bezgrešnog Začeća BI. Dj. Marije
mogao blagosloviti crkvu Sv. Ane u Rudešu, prvu crkvu u Zagrebu
sagrađenu nakon rata. Sagrađena je uglavnom sredstvima fonda!

3. Draga braćo svećenici i dragi vjernici, uz svoju čestitku upu¬
ćujem vam i jedan poziv. Svi se još dobro sjećate koncilskog jubilej-
skog hodočašća svih župa zagrebačke nadbiskupije u našu katedralu
u god. 1966. Ta hodočašća nisu bila bez velikih duhovnih plodova.

19 SEPER

289

Mnogi su se ispovjedili, mnogi pričestili i svi su doživjeli radost za¬
jednice Božjeg naroda.

Poznato vam je, da je vrijeme od Petrova 1967. do Petrova 1968.
Papa Pavao VI. potaknut osobitim razlozima proglasio »Godinom
vjere«.

Povod za to jest proslava 1900-godišnjice mučeničke smrti sv. Pe¬
tra i Pavla.

Hrvatskim narodnim hodočašćem u Rim htjeli smo na poseban na¬
čin iskazati čast svetim apostolima, pozdraviti Sv. Oca i dati svjedo¬
čanstvo naše vjere u Božju riječ, koja nam je predana po Crkvi!

Bio je mali broj onih koji su mogli hodočastiti u Rim. Želim da Go¬
dina vjere za sve naše vjernike bude doista blagoslovljena prigoda,
da ožive, prodube i produhove svoju vjeru. Stoga sam, savjetovavši
se sa svojim suradnicima, odlučio opet sve župe s njihovim duhovnim
pastirima pozvati na hodočašće u našu zagrebačku katedralu. Vrije¬
me hodočašća bit će od Bijele nedjelje, tj. od 21. travnja do blagdana
sv. Petra i Pavla. Raspored hodočašća za pojedine župe kroz te ne¬
djelje bit će vam naknadno objavljen. Ovime vam samo najavljujem .»
vrijeme i upućujem poziv da u njemu učestvujete sa što većom du¬
hovnom korišću. Želim da ponovno svi doživimo istinu izrečenu u
Sv. pismu:

»Gle, kako je lijepo i kako ugodno, kad braća u miru stanuju za¬
jedno« (Ps 132, 1).

Radujem se ponovnom susretu s vama. Nakana hodočašća, za koju
već sada molimo, neka bude: »Gospodine, umnoži nam vjeru«, jer je
pisano: »A pravednik moj živjet će od vjere« (Heb 10, 38).

Sve vas blagoslivljem u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!

U Zagrebu, na dan sv. Lucije, 13. prosinca 1967.

Franjo kard. Šeper, v. r
nadbiskup

290

Okružnica

DAN MIRA — NOVA GODINA

Dragi vjernici!

Poznato vam je iz katoličke štampe, a čuli ste i na radiju, da je sv.
otac Pavao VI. dan Nove godine — 1. siječanj 1968. proglasio Da¬
nom mira! Njegova je velika želja kao Vrhovnog Pastira da se pro¬
slavi prvog dana godine dade ozbiljan i dragocjen sadržaj. O tome
je izdao dokumenat na blagdan Bezgrešnog Začeća BI. Dj. Marije i u
njemu piše: »Željeli bismo da se na početku kalendara, kojim se mje¬
ri i označuje put ljudskog života u vremenu, obnovi svake godine ta
proslava kao želja i obećanje da mir svojom pravednom i blagotvor¬
nom ravnotežom upravlja razvoj buduće povijesti«.

Taj poziv je upućen ne samo Crkvi nego svim ljudima dobre vo¬
lje. S punim razumijevanjem razloga i motiva koji su poglavara Cr¬
kve nadahnuli i potaknuli, da na Novu godinu misli svih ljudi dobre
volje usmjeri na razmišljanje o neprocjenjivoj vrijednosti mira, mi
se odazivamo tom pozivu i slavit ćemo 1. siječanj 1968. godine kao
Dan mira. Proglašujem to za cijelu nadbiskupiju. Odsada trajno sva¬
ke godine Nova godina bit će Dan mira .

Mi razumijemo kako stvar mira leži na srcu Vrhovnog Svećenika
kao velika odgovornost. Mi to prihvaćamo i kao svoju ličnu i kršćan¬
sku odgovornost. Mi smo generacija prve polovice dvadesetog vijeka
i ušli smo u drugu. A u tom razdoblju povijesti ratovi su tako strašno
i univerzalno prisutni. Živimo pod stalnom prijetnjom sveopće ne¬
sreće!

Dan mira ima svrhu da nas uvede u što dublje razmatranje te vred¬
note. Sto je mir? Koji su njegovi uvjeti? Odakle on izvire?

Mir ne znači samo šutnju oružja. Nije pravi mir, kojeg čuva samo
ravnoteža naoružane jakosti.

U svom dokumentu Sv. Otac govori: »O miru se ne može s pravom
govoriti ondje gdje se ne poštuju solidni temelji mira. To su iskre¬
nost, tj. pravednost i ljubav u odnosima među državama i svake po¬
jedine nacije, među samim građanima i u njihovu odnosu s predstav¬
nicima vlasti. Gdje se ne priznaje i ne poštuje sloboda pojedinaca i
naroda u svim njihovim građanskim, kulturnim, moralnim i vjer¬
skim izražajima, ne može biti mira, iako pritisak može stvoriti vanj¬
ski privid reda i zakonitosti.«

291

Za nas dakle mir znači nešto neizmjerno veliko, vrijedno, bogato i
plodno. Za nas mir znači pravdu, ljubav i slobodu u kojoj je ljudska
osoba savršeno poštivana. Za nas mir znači danu mogućnost svakoj
osobi da razvije svoju ličnost i da bogatstvom uma i srca sudjeluje u
gradnji boljeg svijeta za dobro svih ljudi, svoje braće. Za nas mir
znači slogu i slobodu svih naroda. Za nas mir znači odsutnost sva¬
kog nasilja, svake diskriminacije bilo idejne, bilo rasne. Za nas mir
znači pomirenu ljudsku obitelj u kojoj neće biti gladnih, ni onih bez
odijela, ni onih bez krova nad glavom, ni poniženih, ni progonjenih
radi pravde! Svemu tome je papa Pavao VI. dao ime napredak kao
novi naziv mira (Populorum progressio br. 76).

U enciklici Populorum progressio Papa je rekao: »Mir se gradi iz
dana u dan težeći za redom koji je Bog htio, koji podrazumijeva sve
potpuniju pravdu među ljudima« (Br. 76).

Mi znamo da je za ostvarenje pravog mira, građenog po riječima
pape Ivana XXIII. na istini, pravdi, slobodi i ljubavi (Pacem in ter-
ris) neizrecivo važna duhovna i vječna dimenzija.

Božje zapovijedi su savršeni poredak prava, dužnosti i vrednota,
koji odgovara najunutarnijim težnjama čovjeka i one su temelj i
uvjet mira. To je Božji ustav na kojem bi se morali nadahnjivati
svi ustavi svijeta. Božje zapovijedi nisu teorija koja bi kao preživjela
spadala u prošlost. One su uvjeti života svakog pojedinca i cijele
ljudske obitelji.

Mir se ne može nametnuti izvana, ako ne raste iz nas samih. On
se mora graditi u nutrini bića. On je disanje čistih duša i poštenih
srdaca, koje ljube dobro i odbacuju svako zlo.

U svom dokumentu Sv. Otac govori: »Mir može stvarno proizaći
jedino iz evanđelja ... Mi koji vjerujemo u evanđelje možemo u ovu
proslavu Dana mira unijeti čudesno blago jakih i izvornih misli.
Misao o nepovredivom i sveopćem bratstvu svih ljudi koje proizlazi
iz vrhovnog i dobrog Božjeg očinstva, iz zajednice koja nas stvarno
ili u*nadi sve ujedinjuje u Kristu...« Ali evanđelje moramo na-
viještati i živjeti da bismo bili autentični graditelji mira.

Osim toga, piše Sv. Otac, »mi iznad svega imamo jedinstveno oruž¬
je za mir, a to je molitva s njezinim izvanrednim energijama moral¬
nog jačanja i učvršćivanja nadnaravnih božanskih činilaca duhovne
i političke obnove. Molitva svakom daje mogućnost da se iskreno is¬
pita o uzrocima nezadovoljstva i nasilja koji se možda mogu naći u
svačijem srcu«.

292

Za nas dakle Dan mira, bit će dan molitve i dan ispita savjesti. To
je prava pedagogija istinskih mirotvoraca. Isusovo rođenje anđeli su
slavili pjesmom: »Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima do¬
bre volje!« (Lk 2, 14). Prorok Izaija nazvao ga je Knezom mira (Iz 9,
6), a on je mirotvorcima dao veliko obećanje i naslov: »Blaženi miro¬
tvorci jer će se sinovi Božji zvati« (Mt 5, 9).

Molimo za mir, živimo u sebi mir Božji i tako izvršimo svoju
kršćansku dužnost za mir svijeta.

S imenom Isusovim po uzoru Majke Božje živimo evanđelje mira
(Ef 6, 15) i »Božji mir koji nadilazi svaki um, neka čuva vaša srca i
vaše misli u našem Gospodinu Isusu Kristu« (Fil 3, 7). U Novoj go¬
dini 1968. i uvijek pratio vas blagoslov mira!

U Zagrebu , 19. prosinca 1967.

Franjo kard. Seper, v. r.
nadbiskup

Ova Okružnica neka se pročita u nedjelju prije Nove godine, a na Novu
godinu neka se propovijeda u tom smislu.

U svim crkvama na Novu godinu neka se služi misa za mir. Misa je prema
obrascu blagdana.

Župnici i upravitelji župa toga dana neka za biniranu misu ne uzmu privatne
nakane, nego neka jednu služe pro populo kao redovito, a drugu za mir na
nakanu Sv. Oca. Misa za mir neka bude misa kojoj prisustvuje veći broj
vjernika.

Vjernicima osobito treba preporučiti da u svoje obiteljske molitve uključe
trajno tu nakanu. Preporučiti je osobito bolesnicima i djeci!

293

1968.

Imenovanje našega kardinala

PROČELNIKOM SV. KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE

Draga braćo svećenici i dragi vjernici!

NJEGOVA UZORITOST FRANJO KARDINAL SEPER NADBIS¬
KUP ZAGREBAČKI IMENOVAN JE OD SV. OCA PAPE PAVLA
VI. PROČELNIKOM KONGREGACIJE ZA NAUKU VJERE!

U povijesti naše nadbiskupije ta će vijest biti zapisana kao jedan
od najvećih događaja. Provodeći reformu rimske Kurije dosljedno
duhu II. vatikanskog sabora sv. otac Pavao VI. svjestan ozbiljnosti
toga pothvata pred Bogom je razmišljao o važnosti položaja i priklad¬
nosti osoba koje će odabrati za svoje najbliže suradnike u vrhovnoj
upravi univerzalne Crkve. U ovo postkoncilsko doba puno nada i pre¬
viranja, uspjeha i opasnosti, smionih traženja i dubokih promjena
Kongregacija za nauku vjere prema novim zamislima postaje životno
središte Crkve iz kojeg će strujiti svjetlo i usmjerenje velike post-
koncilske obnove.

Na to nadasve odgovorno mjesto mogla je doći samo osoba izvan¬
rednog Papinog povjerenja. Odluka za taj izbor sigurno je sazrijevala
u dugoj šutnji i molitvi Sv. Oca.

Nisu li u životu Crkve odluke pastira vidljivo ostvarenje vječnih
i tajnih Božjih odluka? »Kako su nedokučivi sudovi njegovi i ne¬
istraženi putovi njegovi. Jer tko je upoznao misao Gospodnju? Ili
tko mu je bio savjetnik?« (Rim 11, 33—34)

Duhu Božjem nitko ne može biti savjetnikom, ali velikim odluka¬
ma ljudi za dobro Crkve i svijeta- on je uvijek Duh savjeta.

I misao pape Pavla VI. nadahnuće Duha vodilo je u Zagreb.

294

U subotu 16. prosinca apostolski delegat je telefonirao Kardinalu
da ga Sv. Otac zove što prije (quam primum) u Rim. Nitko nije znao
svrhu tog poziva, ali smo slutili da mora biti važan razlog. U utorak
19. prosinca Kardinal putuje avionom u Rim. U četvrtak 21. XII.
primljen je od državnog tajnika kardinala Cicognani. Ovaj ga je do-
čekao odmah riječima: »Sv. Otac želi da dođete u Rim, Eminenza!«

— »Evo tu sam!« — odgovori Kardinal. »Ali za stalno, Eminenza«

— nastavi državni tajnik. I sada je Nadbiskup doznao razlog tako
hitnog poziva. Iza toga bio je primljen kod Sv. Oca. Izložio je Sv. Ocu
svoje poteškoće ali izrazio i poslušnost. Papa je rekao: »Razmislit će¬
mo i molit ćemo!«

U petak 22. XII. Uzoriti se vratio avionom iz Rima i šutio je o
razlozima svoga puta. Ali 5. siječnja dobiva pismo od kardinala dr¬
žavnog tajnika o odluci Sv. Oca. 8. siječnja dolazi brzojav da će toga
dana poslije podne imenovanje biti (publici juriš) objavljeno. I vijest
je odjeknula svijetom! Sada znamo tko je odabran za pročelnika
Kongregacije za nauku vjere! Kroz nju će u razmjerima svijeta os¬
tvarivati svoje geslo: »Veritatem facientes in caritate!« Zagrebački
nadbiskup i hrvatski metropolita dar su hrvatskog naroda i naše
nadbiskupije univerzalnoj Crkvi.

To je čast, povjerenje, odlikovanje, velika pažnja. Ima toliko svje¬
tla u tom imenovanju i za osobu našeg Nadbiskupa i za našu po¬
vijest i za dobro malog nam naroda. Ali ipak duhovna obitelj zagre¬
bačke nadbiskupije doživljava to imenovanje potresena, zabrinuta i
žalosna. Ono znači, makar i privremeni, rastanak s natpastirom, čija
prisutnost u našoj sredini znači nenadoknadivo mnogo. Ličnost svjet¬
skog ugleda, staloženo vodstvo dijeceze, sigurnost stanovišta i čvrsta
zaštita, sve je to za nas značila Kardinalova osoba. Njegov odlazak
iz sredine duhovne obitelji smatramo gubitkom koji nas napunja za¬
brinutošću i tjeskobom.

Za život domaće Crkve to je suviše bolna promjena i još ne mo¬
žemo pravo sagledati njezin doseg. To su razumjeli i oni koji su če¬
stitali ovom prigodom univerzalnoj Crkvi ali su izražavali saučešće
domaćoj Crkvi. U našim prilikama kad nam je Kardinalova prisut¬
nost tako dragocjeno potrebna, naš dar znači i veliku žrtvu. Molimo
ustrajno i ponizno da obilni Božji blagoslov prati dragog nam Nat-
pastira u njegovoj novoj i odgovornoj službi za njegovo lično dobro
i dobro Crkve Božje. To neka bude trajno svjedočanstvo naše za¬
hvalnosti za sve dobro što smo od njega primili i što ćemo još primiti!

295

Molimo žarko i revno da Duh savjeta nadahne Sv. Oca da ostavi i
dalje neraskinutu duhovnu vezu Pastira i stada.

Neka nad Pastirom i vjernicima beskrajnom dobrotom bdije bo¬
žanska Providnost i neka nas zagovara Bezgrešna Bogorodica, Majka
Crkve!

U Zagrebu , dne 17. siječnja 1968.

Franjo Kuharić
generalni vikar

Apostolat umirućih

Draga braćo svećenici i dragi vjernici!

Cijelo sedmo poglavlje koncilske Konstitucije o Crkvi — Lumen
gentium govori o Crkvi kao Božjem narodu koji kroz vrijeme pu¬
tuje, hodočasti u susret punini ljubavi i života u vječnosti. Narod
Božji jest Ecclesia peregrinans!

»...Jaki u vjeri čekamo blaženu nadu i dolazak slave velikoga
Boga i Spasitelja našega, Isusa Krista« (Tit 2, 13), »koji će preobra¬
ziti naše poniženo tijelo, da bude jednako slavnom tijelu njegovu«
(Fil 3, 21) i koji će doći »da se proslavi u svojim svetima i da bude
divan u svima koji su vjerovali« (2 Sol 1, 10) (LG br. 48).

U Isusu Kristu i po Isusu Kristu na tu »blaženu nadu« pozvani su
svi ljudi, cijela čovječanska obitelj, jer Bog hoće da se svi ljudi spa¬
se (1 Tim 2, 4).

Svaki je čovjek stvaranjem a onda i otkupljenjem pozvan k vječnoj
baštini i u zemaljskom životu kroz promjenljivost i prolaznost vre¬
mena nužno se približava vratima smrti kao ulazu vječnosti. Objava
Božja nas uči da je konačna stvarnost vječnoga života dvostruka pre¬
ma tome, da li je čovjek umro u stanju grijeha ili u stanju milosti.
»Et ibunt hi in supplicium aeternum, iusti autem in vitam aeternam
— I ovi će otići u vječnu muku, a pravednici u život vječni« (Mt 25,
46).

To je jedna od glavnih istina našega vjerovanja. Sadrži u sebi
zanosnu nadu za one koji Boga ljube (1 Kor 2, 9), ali isto tako navije-

296

šta potresnom ozbiljnošću neizrecivu nesreću onima koji odlaze iz
svijeta s pobunom grijeha u duši.

Cijelim se svojim životom čovjek zapravo usmjeruje prema bla¬
ženstvu ili prokletstvu čineći dobro ili zlo. Kada slobodnom i svjes¬
nom odlukom čini zlo, svojom voljom koraca putovima pakla, »ali
Bog koji je bogat milosrđem radi velike svoje ljubavi, kojom nas
ljubi« (Ef 2, 4), daje grešniku milosti i vremena da se skruši i do¬
bije oprošten je. Još u času smrti čovjek se može pomiriti s Bogom,
ako se odazove milosti. Još ima malo vremena da se odluči za spa¬
senje ili propast. Poslije smrti nema više promjene.

Zadnja odluka može smrt učiniti vratima neba ili vratima pakla.
Skrušeni je razbojnik na času smrti čuo riječi: »Zaista ti kažem:
danas ćeš biti sa mnom u raju« (Lk 23, 43).

Sto dublje ulazimo u teologiju smrti i u misterij vječnosti to snaž¬
nije doživljavamo sudbonosnu važnost posljednjih časova putovanja,
koje zovemo umiranjem. Tada je još Isus Krist prisutan uz čovjeka
kao Spasitelj sa željom da spasi dušu koja je plaćena velikom cije¬
nom njegove krvi (1 Pt 1, 19). »Evo stojim pred vratima i kucam.
Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerat ću s
njim, i on sa mnom« (Otk 3, 20). Ako se duša i tada istrgne iz Božje
ljubavi, poslije prelaza iz vremena u vječnost susreće se samo sa
Sucem i neopozivom odlukom tone u apsolutnu nesreću svoje egzi¬
stencije.

A svakog dana oko 200.000 ljudskih bića ostavlja svijet i poput
velike rijeke kroz vrata smrti utječe u vječnost. Svakog dana oko
200.000 članova ljudske obitelji proživljava svoju agoniju i u posljed¬
njoj borbi, u kojoj je Bog još uvijek blizu, ali ni Sotona nije daleko,
opredjeljuje se zauvijek. Sigurno su mnogi od njih pripravljeni po¬
korom u duljem ili kraćem bolovanju, sakramentima i ljubavlju, pa
smireno i vedro idu u susret ostvarenju svoje »blažene nade«.

Mnogi se životom vjere i poslušnosti spremaju za neizrecivo ra¬
dosni susret licem u lice s Bogom. Njegova nedokučiva ljepota bit će
njihova vječna svjetlost. Njegova ljubav bit će njihova uvijek nova
radost. Makar mnogi morali proći i kroz čistilište, ipak im je osigu¬
ran konačni posjed nebeskog Jeruzalema.

Ali koliki se također nađu pred vratima smrti nepripravni.
Nagla smrt i razne nesreće kose tolike živote svakog dana. Koliki
opet ne shvaćaju bolesti kao prigodu očišćenja i uporno odbijaju po¬
mirenje! Svi se takvi umirući nalaze u najvećoj opasnosti da uđu u

297

posjed vječnosti koja će za njih biti vječni rastanak s Bogom. A to
znači vječno piti tugu bez mjere i očaj bez nade. Utopljeni u mržnju
škripaju zubima vječno kovitlani olujom srdžbe, zatvoreni u tamni
mrak (2 Pt 2, 17).

Tolika opasnost u kojoj se nalaze umirući, mora u nama probuditi
najdublje sažaljenje i strepnju nad njihovom sudbinom. Čujmo ne¬
prestani S.O.S. što nam sa granica vječnosti viče svakog sata veliko
mnoštvo umirućih ljudi, naše braće!

U jedinstvu s Isusom Kristom, koji nas je ljubio i predao se za
nas (Gal 2, 20), svojom molitvom i žrtvom možemo sudjelovati u
spašavanju umirućih da im izmolimo snažnu milost da se u zadnjim
trenucima u njihovoj duši izvojuje pobjeda Božja! Tek na drugom
svijetu bit će nam otkrivene tajne i vidjet ćemo kolike su duše u
zadnjem času ekonomijom milosti, zasluga i zagovora bile spašene za
život vječni.

Ta kratka meditacija neka nas uvjeri da je potrebno razvijati snaž¬
niji apostolat umirućih, jer su oni u perspektivi vječnosti najpotreb¬
niji milosne pomoći. Možda je ta dimenzija apostolata prilično zane¬
marena? Sada se u Crkvi razvija pokret za duhovnu pomoć umiru¬
ćima. Taj apostolat pokreće s blagoslovom Sv. Oca Pape kongregacija
kontemplativnih redovnica Agonije Isusovog Srca. Kuća matica im
je u Bruxelles-u.

Dekret Sv. penitencijarije (AAS 1961. str. 56, od 21. X. 1960. —
naveden u pismu spomenute Kongregacije od 2. I. 1967.) upozorava
sve vjernike na mogućnost da svim ljudima primjenjuju neizmjer¬
ne zasluge žrtve Križa, koja se bez prestanka obnavlja na oltarima
svijeta, i tako im osiguraju vječnost »Božjeg djeteta«. U tom Dekre¬
tu saopćuje se da je papa Ivan XXIII. podijelio djelomični oprost,
tko pobožno prisustvuje sv. misi i prikaže je za umiruće. Jedanput
mjesečno potpuni oprost uz obične uvjete, ako se to čini svaki dan
kroz mjesec dana. U nakani toga apostolata okupljaju se prijatelji
Djela za spas umirućih.

Već je oko 150 kardinala, nadbiskupa i biskupa iz 45 zemalja sa pet
kontinenata usvojilo u svojim dijecezama taj apostolat. Mjesec ve¬
ljača je proglašen mjesecom umirućih. Na početku toga mjeseca, na
Svijećnicu, blagoslivljaju se svijeće koje obično vjernici čuvaju dir¬
ljivom pažnjom da ih stave u ruku umirućih! Kako je s osobitom
brigom blagopokojni kardinal Stepinac opominjao da mu stave u
ruku tu blagoslovljenu svijeću kao simbol vjere i nade!

298

Nagovori vjernicima i zajedničke molitve za umiruće kroz taj mje¬
sec imaju posebnu svrhu i smisao da u vjernicima stvore raspolo¬
ženje, kako bi se trajno oduševili za apostolat umirućih. Sv. otac
Pavao VI. u jednoj audijenciji u mjesecu listopadu 1965. rekao je
predsjedniku kanadskog Komiteta za pomoć umirućima: »Svako¬
dnevna molitva za umiruće neka se smatra osobnom dužnošću .. .
Uobičajeno prikazivanje zasluga mise može osigurati spasenje mno¬
gih duša« (Versle Pere).

Smatram veoma potrebnim i korisnim da se i u našoj nadbiskupiji
svećenici i vjernici priključe tom djelu velike duhovne pomoći. Stoga
u našoj dijecezi proglašujem mjesec veljaču sada i ubuduće mjese¬
com posvećenim apostolatu umirućih!

Taj apostolat dobiva svoje puno opravdanje i poticaj duhom Kon¬
cila koji nas sve poziva na suradnju s Isusom Kristom u spašavanju
braće ljudi. Preporučajmo umiruće osobito Isusovom Srcu, kroz koje
je prošla sva tjeskoba naše smrti. Preporučajmo ih Majci Božjoj. Ona
je bila prisutna kod smrti svoga Sina, neka bude prisutna i kod
umiruće svoje djece kao najmoćnija Zagovornica i Majka.

Sudjelovanje u tom velikom djelu obogatit će i nas mnogim milo¬
stima za čas naše smrti. Ne znamo da li je blizu ili daleko, ali Spa¬
sitelj nas sve upozorava: »Bdijte, dakle, jer ne znate u koji će dan
doći vaš Gospodin« (Mt 24, 42).

Sve vas blagoslivljem u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen.

U Zagrebu , 18. siječnja 1968.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

299

Dekret

O USTANOVLJENJU CENTRA ZA KONCILSKA
ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJU I INFORMACIJE
»KRŠĆANSKA SADAŠNJOST«

Organska i djelotvorna provedba koncilske obnove kod nas ovisi
o dubljem i širem poznavanju koncilske misli, nastojanja i gibanja.
Da bi se taj cilj što bolje postigao, korisno je da se posebno povedu
napori oko istraživanja i dokumentacije koncilske misli i proble¬
matike te da se stvori što šira mogućnost informacija u tom pogledu.

Vodeći ručuna o tim potrebama i uzevši u obzir iskustva koja su
dosad postignuta djelatnošću Uredništva »Svesci — kršćanska sa¬
dašnjost«, ovime

ustanovljujem

crkvenu ustanovu za izvrši van je tih zadataka pod naslovom

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST

CENTAR ZA KONCILSKA ISTRAŽIVANJA, DOKUMENTACIJU
I INFORMACIJE

I. Centar razvija svoju djelatnost u prostorijama Uredništva ča¬
sopisa »Svesci — kršćanska sadašnjost«, koje time postaju prostorije
samoga Centra, a časopisi i ostale dosadašnje djelatnosti Uredništva
postaju dio djelatnosti Centra. Time se u stvari proširuje djelatnost
Uredništva »Svezaka«.

II. Posebnim dekretom imenujem Pročelnika Centra koji će uz
pomoć i suradnju postojećeg Uredništva razviti potrebnu djelatnost
te u toku od tri godine, naročito putem iskustava koja će se steći,
provesti unutrašnju strukturiranost Centra i načiniti Statut koji će
tada predložiti na odobrenje ovoj duhovnoj oblasti.

III. U zadatke Centra, uz izdavanje časopisa »Svesci-kršćanska sa¬
dašnjost« i biblioteke »Dokumenti«, idu slijedeće djelatnosti:

Pokretanje i izdavanje časopisa i biltena i drugih povremenih ili
prigodnih tiskanih ili umnoženih stvari dokumentacionog, informa¬
tivnog, ilustrativnog, istraživalačkog ili stvaralačkog i informativnog
karaktera u okviru koncilske obnove i zadataka što ih Koncil stavlja

300

pred suvremene kršćane, naročito u cilju ostvarenja pravog i iskre¬
nog dijaloga među kršćanima samima i sa suvremenim svijetom i
kulturom.

Izdavanje većih ili manjih spisa i djela i drugih publikacija koje
služe istome cilju.

Organiziranje predavanja, konferencija, simpozija, tečajeva, dis¬
kusija, i drugih priredbi koje idu u okvir suvremene kršćanske te¬
matike, u svojim prostorijama ili također na drugim odgovarajućim
mjestima.

Stavljanje na uvid zainteresiranima, u vlastitim prostorijama, knji¬
ga, časopisa, novina i drugog materijala koji može poslužiti ciljevima
o kojima je riječ u uvodnom dijelu ovoga dekreta.

Briga oko toga da se spomenuti ciljevi ostvaruju također putem
ostalih sredstava komunikacija.

IV. Centar se može, s obzirom na ekonomsku stranu svoga djelo¬
vanja, u pojedinim svojim edicijama ili djelatnostima ili priredbama
vezati uz različite nakladnike ili različite ustanove, slično kao što je
u pogledu časopisa »Svesci — kršćanska sadašnjost« i biblioteke »Do¬
kumenti« vezan uz »Hrvatsko književno društvo sv. Cirila i Metoda«,
a može se kao crkvena kulturna ustanova također autofinancirati.

V. Centar stoji pod nadzorom Ordinarija zagrebačke nadbiskupije
kojemu će Pročelnik Centra krajem svake kalendarske godine pod¬
nijeti opširan izvještaj o radu u protekloj godini.

VI. Ustanovljenjem Centra »Kršćanska sadašnjost« želi se uspo¬
staviti temelj za promicanje svih spomenutih djelatnosti ne isključu¬
jući nipošto drugih inicijativa ili pothvata s drugih strana u istom
smislu i prema istom cilju.

U Zagrebu, 22. veljače 1968.

Franjo kard. Seper, v. r.
nadbiskup

301

Dekret

O OSNUTKU SVEĆENIČKOG VIJEĆA
ZA ZAGREBAČKU NADBISKUPIJU

Na temelju motuproprija »Ecclesiae Sanctae« od 6. VIII. 1966.
(I, 15), a u vezi s koncilskim dekretom »Presbyterorum ordinis« (br.
7) izdaj em ovaj

DEKRET

Čl. 1. Osniva se Svećeničko vijeće (Consilium presbyterale) za za¬
grebačku nadbiskupiju, kao stalna ustanova nadbiskupije.

Čl. 2. Vijeće ima svrhu da uspješno pomaže nadbiskupu u upravi
nadbiskupije u svemu što se tiče pastoralnog rada i dobra dijeceze
(cfr. »Ecclesiae Sanctae« I, 15. § 1).

Čl. 3. Vijeće ima samo savjetodavni glas (»Ecclesiae Sanctae« I, 15
§ 3).

Čl. 4. U slučaju sedisvakancije Svećeničko vijeće prestaje, ukoliko
ga kapitulami vikar ili apost. administrator, uz odobrenje Sv. Stolice
(S. Congreg. de Clericis) ne potvrdi. — Novoimenovani nadbiskup
postavlja novo Vijeće (cfr. »Ecclesiae Sanctae« I, 15, § 4).

Čl. 5. Vijeće saziva nadbiskup te mu osobno ili po svom delegatu
predsjeda.

Čl. 6. Članovi su ili po službi ili birani.

Čl. 7. Članovi po službi jesu:

a) pomoćni biskupi, dotično generalni vikari

b) nadbiskupski kancelar,

c) predstojnik Centralnog ureda

Čl. 8. Birani članovi jesu:

a) jedan predstavnik Prvost. kaptola,

b) jedan predstavnik Bogosl. sjemeništa,

c) jedan predstavnik Dječ. sjemeništa,

d) jedan predstavnik Bogosl. fakulteta,

e) predstavnici aktivnog dijecezanskog pastoralnog klera
(dekani, župnici, upravitelji župa i subsiđijari) birani
prema odredbi čl. 13.

302

f) jedan predstavnik umirovljenika,

g) jedan predstavnik kapelana,

h) dva predstavnika redovnika koji rade u duhovnoj pastvi.

Oba predstavnika ne mogu pripadati istom redu.

Čl. 9. Uz svakog člana Vijeća bira se i jedan zamjenik.

ČL 10. Mandat biranih članova i njihovih zamjenika traje 4 godi¬
ne, s time da mogu ponovno biti birani.

Čl. 11. Aktivno i pasivno pravo glasa imaju svi svećenici zagre¬
bačke nadbiskupije (aktivni i umirovljenici); redovnici koji su po
Nadbisk. duhovnom stolu namješteni u pastoralnoj službi; svećenici
inkardinirani u drugim dijecezama koji dekretom Nadbisk. duhov¬
nog stola vrše pastoralnu službu u nadbiskupiji.

Čl. 12. Predstavnika Prvost. kaptola bira Kaptol na svojoj sjed¬
nici; predstavnika Bogosl. sjemeništa poglavari između sebe; pred¬
stavnika Dječ. sjemeništa, sjemenišni poglavari zajedno s profesori-
ma-svećenicima Interdijec. vjerske škole; predstavnika Bogosl. fa¬
kulteta bira Fakultetsko vijeće.

Čl. 13. Predstavnici aktivnog dijecezanskog klera biraju se prema
ovom ključu:

a) pastoralni kler proarhiđakonata grada Zagreba (izuzev
kapelane) zajedno s Prebendarskim zborom bira tri
člana;

b) arhiđakonati koji imadu više od 25 župa: katedralni
(osim proarhiđakonata grada Zagreba), zagorski, guš-
ćanski, komarnički, čazmanski, gorički, kalnički i turo¬
poljski biraju svaki po dva člana;

c) arhiđakonati koji imadu do 25 župa: gorski, svetačji,
bekšinski, dubički, vrbovečki, varaždinski (zajedno s
Čazmanskim zbornim kaptolom) i vaškanski biraju sva¬
ki po jednog člana.

Čl. 14. Svaki koji ima pravo glasa može birati samo pripadnika
svoga arhiđakonata dotične grupe (umirovljenici, kapelani, redov¬
nici).

Čl. 15. Način biranja članova Vijeća ustanovit će se posebnom od¬
redbom.

Čl. 16. Na prvoj sjednici Vijeća izabrat će se tajnim glasovanjem
Poslovni odbor koji se sastoji od sedam članova i tajnika. — Poslovni

303

odbor saziva nadbiskup ili njegov delegat. Jedna od glavnih zadaća
Poslovnog odbora bit će priređivanje materijala za plenarnu sjed¬
nicu.

Čl. 17. Svećeničko vijeće saziva nadbiskup prema potrebi, a naj¬
manje jednom godišnje. — Poslovni će se odbor sastati barem dva¬
put godišnje.

Čl. 18. Svećeničko vijeće i Poslovni odbor donose zaključke apso¬
lutnom većinom glasova. U slučaju jednake podijeljenosti glasova
odlučuje glas predsjedatelja.

Čl. 19. Kod svake sjednice vijeća odredit će se, dogovorom ili bi¬
ranjem, član koji će voditi zapisnik sjednice. Zapisnik potpisan po
predsjedatelju i zapisničaru pohranit će se u arhivu Nadb. duhovnog
stola.

U Zagrebu, na Cvjetnu nedjelju, dne 7. travnja 1968.

Franjo kard. Seper, v. r.
nadbiskup

Dekret

O OSNUTKU PASTORALNOG VIJEĆA
ZA ZAGREBAČKU NADBISKUPIJU

Na temelju motuproprija »Ecclesiae Sanctae« od 6. 8. 1966. (I, 16),
a u vezi s koncilskim dekretom »Christus Dominus« (br. 27, al. 5)
izdaj em ovaj

DEKRET

Čl. 1. Osniva se Pastoralno vijeće (Consilium pastorale) za zagre¬
bačku nadbiskupiju, kao stalna ustanova nadbiskupije.

Čl. 2. Svrha je Pastoralnog vijeća studirati i istraživati sve što je
u vezi s pastoralnom djelatnošću te donositi praktične smjernice, ta¬
ko da se život i djelatnost Božjeg puka sve više uskladi s evanđeljem
(cfr. »Ecclesiae Sanctae« br. 16 § 1).

f

304

Cijela Crkva u
Hrvata bila je
ponosna na kardinala
Sepera i smatrala ga
je svojim pa je zato
često bio pozivan na
razne svečanosti
diljem domovine:
pred šibenskom
katedralom s
biskupom Arnerićem
prigodom proslave
900. obljetnice grada
Šibenika 29. 9. 1966.

Skupa s drugim
biskupima, klerom i
bogoslovima na
proslavi đakovačke
kateđrale-bazilike
2. 10. 1966.

Porečko-pulski
biskup Dragutin
Nežić pozdravlja
kardinala za
euharistijskog
kongresa u Puli
28. 5. 1967.

Kao učitelj vjere kard. Seper predavao je
na Međunarodnom mariološkom kongresu
u Zagrebu g. 1971.

Kao osobni izaslanik pape Pavla VI.
predvodio je slavlje XIII. međunarodnog
marijanskog kongresa u Mariji Bistrici g.
1971.

Papu Pavla VI. naš je kardinal zastupao
i na jubilarnom slavlju u Solinu na
spomen 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata g.
1976. Na kraju svečane procesije biskupa
s likom Gospe velikog hrvatskog zavjeta
idu bečki nadbiskup Konig,
pariški nadbiskup Marty i iza Gospina lika
kardinal Šeper

Veličanstveni skup od oko tri stotine
tisuća vjernika na brežuljku Grguru kod
Nina na proslavi »Branimirove godine« g.
1979. predvodio je osobni predstavnik
Svetog Oca Ivana Pavla II. pročelnik
Svete kongregacije za nauk vjere: za
vrijeme misnog prikazanja kardinalu
Seperu donose darove

i LJ

Još kao zagrebački nadbiskup kardinal Seper je često bio pozivan na razne
svečanosti u inozemstvu: prigodom posjeta gradu Bariju u južnoj Italiji
razgledao je i glasovitu špilju Castellana — 27. 11. 1965.

U travnju g. 1966. kardinal Šeper prvi put dolazi u Sjedinjene Američke
Države. Pozvao ga je nekadašnji predstavnik Svete Stolice u Beogradu
Patric Hurley a poslije nadbiskup u St. Augustine da u tom gradu posveti
novu crkvu. Slika prikazuje kako se nadbiskup Hurley pozdravlja na
uzletištu s rođakinjom kard. Sepera Štefanijom Jacob iz New Havena.

Na uzletištu John Kennedy njujorški kardinal Spellman dočekuje i
pozdravlja kolegu iz Hrvatske

Naš kardinal je 7. 5. 1966. posjetio tada najuglednijeg hrvatskog svećenika
u SAD msgra Ivana Stipanovića i njegova kasnijeg nasljednika Branka
Radetića u hrvatskoj župi u Youngstownu.

Kardinal Šeper je
obilazio i hrvatske
župe i misije u
inozemstvu pa je i
pola godine prije
svoje smrti posjetio
hrvatske misije u
Stuttgartu i Aalenu
u Njemačkoj i župe
u Torontu,
Vancouveru
i Calgaryju u
Kanadi. Na slici
s torontskim
župnikom Josipom
Đuranom na dan
posvete nove župne
crkve hrvatskih
mučenika 6. 7. 1980.
u Mississaugi.

Kardinal Franjo Seper je cijelog svog života bio osjetljiva zdravlja. Neumorno je
radio, mnogo čitao i malo se odmarao. No, posljednjih godina rado je u ljetu odlazio
na odmor u jedno lječilište u Diirrnbergu kraj Salzburga odakle je u rujnu g. 1981.
došao u domovinu da u Stražemanu posveti obnovljenu crkvu i da se oprosti od
hrvatske domovine predosjećajući da se u nju više nikada živ neće vratiti.

CL 3. Vijeće ima samo savjetodavni glas (»Ecclesiae Sanctae« br.
16. § 2).

ČL 4. Članove Vijeća imenuje Ordinarij na četiri godine, s tim da
pojedini članovi mogu biti ponovno imenovani.

ČL 5. Članstvo Vijeća sačinjavaju dijecezanski svećenici, redov¬
nici, redovnice te katolički laici (muški i ženske).

ČL 6. Vijeće saziva Ordinarij kadgod bude smatrao potrebnim
(»Ecclesiae Sanctae« br. 16, § 2).

ČL 7. Sjednicama Vijeća predsjeda Ordinarij ili njegov delegat.

Čl. 8. Na prvoj sjednici Vijeća izabrat će se između članova taj¬
nim glasovanjem tajnik Vijeća i Poslovni odbor koji se sastoji od
sedam članova. — U poslovnom odboru moraju biti zastupani i laici.
Tajnik Poslovnog odbora ne mora biti svećenik.

Čl. 9. Poslovnom odboru predsjeda Ordinarij ili njegov delegat.

Čl. 10. Glavna zadaća Poslovnog odbora jest priređivanje mate¬
rijala za sjednice Vijeća.

Čl. 11. Vijeće i Poslovni odbor donose zaključke apsolutnom ve¬
ćinom glasova. U slučaju jednake podijeljenosti glasova odlučuje glas
predsjednika.

Čl. 12. Tajnik Vijeća vodi zapisnik sjednica Vijeća i Poslovnog
odbora. Zapisnik, potpisan po predsjedatelju i tajniku, pohranjuje
se u arhivu Nadb. duhovnog stola. U slučaju spriječenosti ili odsut¬
nosti tajnika, članovi određuju tko će voditi zapisnik.

U Zagrebu, na blagdan Velike Gospe , dne 15. 8. 1968.

Franjo kard. Šeper, v. r.
nadbiskup

20 SEPER

305

NEKE VAŽNIJE PROPOVIJEDI

Hrvatsko narodno hodočašće
u Rimu u godini vjere 1967.

Evo pred licem Vaše Svetosti sinova i kćeri hrvatskog naroda, ko¬
je je u Rim privukla Godina vjere. U ovoj jubilarnoj godini u kojoj
se slavi 1900. godišnjica mučeništva apostolskih prvaka, dolazimo s
gorućom željom da počastimo trofeje Sv. Petra u Vatikanu i Sv. Pav-
la na Ostijskoj cesti. Dolazimo također, sigurno ne s manjom že¬
ljom, »vidjeti Petra«, živog Petra, nasljednika onoga koji je od Kri¬
sta Gospodina zavrijedio čuti: »Na toj stijeni sagradit ću Crkvu
svoju«.

Veze između Petrove Stolice i hrvatskog naroda imaju početak
već u VII. stoljeću, tj. odmah nakon što su naši pređi došli u da¬
našnju domovinu. Mi se time kao prvi među slavenskim narodima
ponosimo.

Papa Ivan IV. Dalmatinac poslao je sredinom VII. stoljeća u Dal¬
maciju opata Martina da otkupi moći svetih mučenika koji su za vri¬
jeme Dioklecijanova progonstva podnijeli mučeništvo u Saloni.
Još i danas stoji vječni spomen na to u mozaiku u Lateranskoj krsti¬
onici. Konstantin VII. Porfirogenet u djelu »De administrando im-
perio« izričito tvrdi da su Hrvati primili kršćansku vjeru preko sve¬
ćenika i đakona iz Rima. Papa Ivan VIII. u godini 879. pisao je
hrvatskom knezu Branimiru: »Na dan Uzašašća Gospodnjega za vri¬
jeme Mise na oltaru sv. Petra apostola uzdignutim rukama blago¬
slovili smo Tebe, sav Tvoj narod i svu Tvoju zemlju.«

Također u najtežim danima naše povijesti, u kojima smo — zbog
turskih ratova svedeni na »ostatke ostataka nekad slavnog hrvatskog
kraljevstva« — prinosili neizmjerne žrtve za kršćansku kulturu i
evropsku zajednicu, rimski biskupi su naš narod ne samo počastili
naslovom »predziđe kršćanstva« nego su nas na svaki način poma¬
gali u toj borbi »za krst časni i slobodu zlatnu«. Toj očinskoj ljubavi
rimskih biskupa naš je narod odgovarao sinovskom odanošću. Ta
odanost hrvatskog naroda prema Petrovoj Stolici nije samo stvai
prošlosti, nego još uvijek živi. Dokaz tome je i ovo mnoštvo pobožnih
hodočasnika.

Srce našeg Svetog Oca je u zadnje vrijeme bilo nemalo tjeskobno
zbog zastranjivanja među samim sinovima Crkve, zbog omalovaža¬
vanja crkvenog učiteljstva i crkvenog autoriteta. Neka znade »Sveti

309

Otac Papa« — kako naš narod običava reći — da u hrvatskim sveće¬
nicima i vjernicima ima najodanije sinove, koji Kristu, Crkvi Kris¬
tovoj, Petrovim nasljednicima i crkvenom učiteljstvu žele biti vjerni
do posljednjeg daha života.

Jutros smo u bazilici sv. Petra prikazali koncelebriranu misu za
Vašu Svetost da bi Vas Gospodin sačuvao i što prije Vam vratio pu¬
no zdravlje. Na kraju molimo Vašu Svetost da — kako je to učinio
papa Ivan VIII. i toliki drugi pape — uzdigavši gore ruke blagoslovi
nas prisutne, cijeli naš narod i cijelu našu zemlju.

Franjo kard. Seper
nadbiskup zagrebački

Iz kardinalova govora

ZAGREBAČKA KATEDRALA, 7. III. 1965.

Gospodo biskupi, braćo svećenici , draga braćo i sestre!

Vi ste mi danas nešto priredili za što moram reći da me zbunjuje,
kao što me je zbunila ona prva vijest koju sam dobio lično od Sve¬
toga Oca da ima namjeru ubrojiti me u zbor kardinala svete rimske
Crkve. Zbunjuju me jer znam da imade mnogo drugih koji su to više
zaslužili nego ja. Mi ne možemo ovdje prigovarati namjerama Sveto¬
ga Oca Pape. Možda možemo naslućivati iz nekih njegovih vlastitih
izjava kroz posljednjih mjesec dana i iz sastava novih članova kar¬
dinalskog zbora kakve je on pri tom imao nakane. U prvom redu
Sveti Otac učinio je članovima kardinalskog zbora trojicu istočnih
katoličkih patrijarha. Time je htio u duhu II. vatikanskog koncila po¬
kazati koliku cijenu, vrijednost i važnost uživaju u katoličkoj Crkvi
katolici istočnih obreda sa svojim tradicijama, sa svojim posebnim
liturgijama, sa svojom posebnom poviješću i posebnim razvojem.
Drugo što uočujem jest to da je Sveti Otac ubrojio među članove
kardinalskog zbora tri predstavnika slavenskih naroda. Prije se znalo
više puta prigovarati da slavenski narodi nisu dovoljno zastupljeni u
kardinalskom zboru. Donedavna je bio samo jedan — poljski kardi-

310

nal Visinski. A eto, Sveti Otac je ovom zgodom ubrojio u kardinalski
zbor i mučenički lik velikoga nadbiskupa ukrajinskoga Slipoga i pat¬
nika nadbiskupa praškoga, pripadnika češkoga naroda i onoga koji
vama sada govori, pripadnika hrvatskoga naroda. Sveti Otac je tom
prigodom istakao u čemu se sastoji taj čin koji je obavio. On je u
govoru 25. veljače rekao da je novim kardinalima povjerio posebnu
funkciju, autoritet i vlast, a ta se sastoji u tome da je približio sebi
ove nove članove kardinalskog zbora da budu bliži njegovi suradni¬
ci, da dijele njegove brige, njegove napore u upravi opće Crkve.

Mi u hrvatskom jeziku imamo zgodan izraz kakav — koliko zna¬
dem — drugi narodi nemaju; mi kažemo: to je služba. A služba
znači služenje. I kad netko dobiva u Crkvi autoritet, kad u Crkvi
dobiva vlast, onda to ne dobiva zato da gospodari, nego da služi, kao
što je Isus rekao: »Ja nisam došao na svijet da drugi meni služe ne¬
go da ja služim drugima.« I zbog toga govorim dalje u mislima Sve¬
toga Oca: s tom službom spojena je odgovornost. . . odgovornost pred
Bogom, odgovornost pred Crkvom . . .

To je smisao onoga što je Sveti Otac učinio — bez obzira na osobu,
bez obzira na onoga koji je nosilac te službe.

Moram reći da se nisam tome nadao, a još manje želio ... Ja to
ne smatram nekim osobnim svojim odlikovanjem. To je odlikovanje
u prvom redu našoj starodrevnoj i prostranoj zagrebačkoj nadbis¬
kupiji ... Ja to gledam kao odlikovanje hrvatskom narodu i kao od¬
likovanje svima katolicima u svim našim biskupijama, a gledam u
tome i odgovornosti koje su s tim povezane. Kad smo pobliže pogle¬
dali prsten što ga je Sveti Otac kod obreda dao nama, novim kardi¬
nalima, vidjeli smo na tom prstenu preko kamena križ, a naokolo
trnova kruna — kao neki predznak da će i ta služba donijeti svoje
teškoće i patnje.

Ja sam već prestar a da bih mogao mijenjati svoju ćud i svoj ka¬
rakter. I ja sam uvjeren da mi ova časna služba koju sam primio ne¬
će pomutiti pamet ni srce. Ne zaboravljam da potječem iz siromaš¬
ne radničke obitelji gdje su se otac i mati teško morali boriti za
svagdašnji kruh, boriti se i s nezaposlenošću i koji puta živjeti od
milostinje ... ali bili su to roditelji koji su usadili u srca svoje djece
vjeru i poštivanje prema svetoj Crkvi. Bio sam sretan da sam smio
postati svećenik i to me je toliko ispunilo da nisam nikada ni sanjao
da bih mogao postići u Crkvi Kristovoj kakvu časnu službu. Ali, eto,
moji poglavari su tok moga života okrenuli drugačije, drugim prav-

311

cem nego što sam ja htio. Ja se tome pokoravam i gledam u tomu
volju Božju ...

Vas, draga braćo i sestre, posebno vas, vjernike našega bijeloga
dragoga grada Zagreba molim da me pomognete i da me poduprete.
S Božjom milošću sve se može. Neprestano, stalno i trajno molite
za svakoga natpastira da izvrši ono što Bog i sveta Crkva od njega
traži.

Iz govora kardinala Šepera
u katedrali, 12. VIII. 1971.

PRILIKOM OTVARANJA XIII. MARIJANSKOG
KONGRESA

Upravo ja završen VI. međunarodni mariološki kongres na kojem
su teolozi iz različitih dijelova svijeta i različitih kršćanskih vjero¬
ispovijesti raspravljali o štovanju Marijinom u vremenu od 6. do 11.
stoljeća. Na VI. kongresu u Fatimi raspravljalo se o temi »Marija
u Sv. pismu«, na slijedećem kongresu o štovanju Marijinom između 1.
i 5. stoljeća. Tako sva ova tri kongresa čine cjelinu. Od 1950. kad
je održan I. mariološki kongres, uveden je običaj da se uz mariološki,
uz znanstveni, održi također i marijanski namijenjen širokom krugu
vjernika, kongres koji bi među vjernike, morao prenijeti ono što se
spoznalo na naučnom kongresu.

Mi otvaramo danas XIII. marijanski kongres. Lani u svibnju Sv.
Otac odredio je Zagreb i Mariju Bistricu sjedištem ovoga kongresa,
čemu smo se svi toliko radovali na čelu sa Sv. Ocem.

Ova naša katedrala odiše na poseban način marijanskom atmosfe¬
rom. To ne osjećamo od danas, već od početka kada je bila posvećena
Mariji na nebo uzetoj i kralju sv. Stjepanu. Marija je njen titular —
zaštitnica. Još prije 700 godina kad je biskup Timotej obnavljao ka¬
tedralu koju su Tatari razorili, on je već tada u južnoj pckrajnoj lađi
posvetio jedan oltar Majci Božjoj. Godine 1272. u ovoj katedrali do¬
nosi se odluka da se svako jutro drži pjevana sv. misa na čast Majci
Božjoj. Ova katedrala posjeduje jcš jednu baroknu monstrancu, koja
nosi na podnožju sliku Blažene Djevice na nebo uznesene u emajlu,

312

s natpisom: Blažena Djevica Marija, slava crkve zagrebačke. To je
ta Marijina atmosfera stara 700 godina. Tu atmosferu pojačavaju gr¬
bovi onih biskupa i nadbiskupa, štovatelja Marijinih, koji su bili
pokopani u ovoj našoj katedrali, kao npr. spomenik Martina Borko-
vića koji je dao tražiti zazidani kip M. Božje na Bistrici, koji je uči¬
nio mnogo toga za poljepšanje marijanskih svetišta u Lepoglavi i
Remetama; zatim Juraj Franjuk, koji je dotadanju crkvu sv. Petra
i Pavla na Bistrici posvetio na ime M. B. Snježne, pa nadbiskup kar¬
dinal Mihalović, koji je posvetio novi oltar na M. Bistrici, pa nad¬
biskup Bauer koji je okrunio zlatnom krunom kip M. Božje na Bis¬
trici i na koncu naš kardinal Alojzije Stepinac, veliki štovatelj Majke
Božje, veliki bistrički romar, koji je išao pješice na Bistricu, u Re¬
mete moliti za potrebe svoje biskupije. Upravo on se zalagao i ma¬
terijalno da M. Bistrica ne postane mjesto turizma već mjesto po¬
božnih hodočasnika. I umro je pod slikom Majke Božje. Štovanje
Marije je staro kao i Crkva, jer je Marija nedjeljivo vezana s Isu¬
som Kristom, po Božjem planu. Prva štovateljica Marijina je ona
anonimna žena iz Lukina Evanđelja, koja, kad je čula Isusa propo¬
vijedati, hvali njegovu Majku: Blago tijelu koje te je nosilo i prsima
koje si sisao. Štovanje Majke Božje provlači se kao crvena nit kroz
Crkvu kroz vjekove. I tu se natječe kršćanski Istok s kršćanskim Za¬
padom i ne zna se koji je napredniji. Ipak je Istok nekako išao pred
Zapadom u srcu, osjećaju, poeziji — a možemo reći da je i po nauci
Istok napredniji od nas Zapadnjaka.

Na II. vatikanskom koncilu izglasano je posebno poglavlje o Mari¬
ji, i to je prvi dokumenat jednog koncila gdje je nauka o Mariji pri¬
kazana kao zaokružena cjelina. Pitamo se danas nakon Koncila: zar
ne izgleda da na nekim dijelovima svijeta doživljavamo neku krizu
štovanja Marijina. U nekim krajevima, tako na Zapadu, čovjek bi
rekao na »Divljem Zapadu« imade nekih nazovi-teologa koji kao s
nekim užitkom žele da dokažu da Marija nije kao Djevica začela
Isusa, poput neke degradacije Marije iza koje slijedi degradacija Isu¬
sa Krista, da nije bio Bog, već u prenesenom smislu Sin Božji. Osje¬
ća se i propaganda protiv krunice. Staromodnost treba zamijeniti re¬
formiranjem krunice. Neki teolozi naglašavaju pesimističnost kruni¬
ce koja je suprotna pashalnom oduševljenju, a ne uviđaju da je po¬
trebno i jedno i drugo.

Da li je naše doba suton kulta Majke Božje? Što očekujemo od
ovog Kongresa? Ne mistično čudo, magične učinke, već produbljenje
prave vjere prema Mariji Majci Božjoj.

313

Propovijed papinskog izaslanika
kardinala Franje Sepera

U MARIJI BISTRICI, 15. VIII. 1971.

Hvaljen Isus i Marija!

Dragi štovatelji Marijini! Na današnji dan, prije deset godina, pa¬
pa Ivan XXIII, papa Ivan Dobri, završavao je svoje godišnje du¬
hovne vježbe, i navečer toga dana napisao je u svoj dnevnik ovo:
»Evo vam opet jednoga od najsvečanijih i jednoga od najdražih spo-
mendana u religioznoj godini. I ja danas, kada završavam svoje du¬
hovne vježbe, ne bih mogao bolje sažeti glavnu misao koja me obu¬
zimala ovih dana, nego onim vrlo poznatim i vrlo važnim riječima:
Ad Jesum per Mariam — k Isusu po Mariji. Evo, meni se približava
suton života (papa je bio u 80. godini), i ne mogu ništa drugo na za¬
vršetku svoga života nego prigrliti Isusa, sina Marijina, koji mi se
pruža po njezinim rukama«. To je zapisao papa Ivan XXIII. ravno
prije 10 godina. Draga moja braćo i sestre! Mi danas ovdje završa¬
vamo XIII. međunarodni marijanski kongres. Naša Gospa skupila
je u ovom ubavom kutiću našega Hrvatskog Zagorja ovo nepregled¬
no mnoštvo (tko bi ga brojio!) iz svih krajeva naše domovine; spo¬
menimo posebno one koji su došli u naročito velikim grupama: naši
Istrani, braća Slovenci, Vojvođani, Dalmatinci; a ne zamjerite ako
spomenem i svoj rodni kraj, Osijek; evo ih ovdje pred tribinom sto¬
je i imadu svoje predstavnike. Ali nismo samo mi ovdje, ovdje su
i predstavnici mnogih drugih naroda: među crkvenim dostojanstve¬
nicima kardinalima i biskupima, među svećenicima i ostalima koji su
prisustvovali dotično sudjelovali aktivno na ova dva Kongresa ima ih
ovdje iz Amerike, i naše braće Hrvata i Amerikanaca, ima ih iz Bel¬
gije, Italije, Španjolske, Austrije, a na poseban način htio bih spo¬
menuti braću gradišćanske Hrvate. Spominjem ovdje također sa za¬
hvalom i radošću predstavnike pravoslavne Crkve, visoku preosvešte-
nu gospodu Andreja i Emilijana. Istočna i Zapadna Crkva jedno su
u štovanju Marijinu; ima među nama razlika, ali jedna je stvar u
kojoj nema razlike, a to je štovanje Blažene Gospe. I eto, mi smo
se ovdje skupili na ovom posvećenom tlu oko Gospe kojoj kip ovdje
poštuju već od XVI. stoljeća, koja je doživjela različitu sudbinu, sa-

314

krivana bila pred Turcima, zazidavana, opet otkrivena i na kraju
zlatnom krunom okrunjena. Ovaj marijanski kongres uzeo je sebi
kao lozinku jednu riječ koja je također zapisana u našem marijan¬
skom svetištu na Trškom vrhu, jedna riječ bremenita sadržaja: MA-
RIA MUNDI MELIORIS ORIGO — Marija začetnica, početak bo¬
ljega svijeta! Onaj tko je taj natpis postavio na Trškom vrhu, du¬
boko je razmišljao o ulozi Marijinoj u tajni otkupljenja. O ulozi Ma¬
rijinoj u Utjelovljenju Riječi Božje, o ulozi koju je Marija po Bož¬
jem promislu odigrala da bi Sin Božji postao čovjekom. On, pobjed¬
nik smrti i grijeha, on začetnik novoga poretka, začetnik nove ere
u povijesti ljudskoga roda, začetnik novoga svijeta. I s pravom se
Marija naziva također začetnicom novoga svijeta, jer nam je ona
dala toga Spasitelja. Ali naš je Kongres ovu misao malo proširio i po¬
stavio si kao geslo: »Marija i današnji svijet«, dakle s posebnim ob¬
zirom na današnjicu pitamo se: dobro, što ima Marija reći nama
danas, već nekako pri koncu XX. stoljeća? Ima li ona kakvu poruku
danas za nas, za naš život, za naš svagdašnji konkretni život. Neki
će možda reći: ona je previsoki uzor, mi znamo po vjeri da je ona
začeta bez istočnog grijeha, mi znamo da ona nije nikada počinila
nikakvoga osobnoga grijeha, to nam se čini kao neki daleki uzor,
nedostiživ uzor; to je istina, taj je uzor nedostiživ, ali mi baš takove
uzore trebamo. Onaj koji je ravan meni, taj meni ne može biti uzor,
uzorom mi može biti samo netko tko je viši od mene. Drugi će opet
reći: dobro, Marija je živjela u jedno sasvim drugo vrijeme povijesti
ljudskoga roda, prije skoro 2000 godina, kad su kulturne i socijalne
prilike bile sasvim drugačije, za vrijeme robovlasničkog sistema, za
vrijeme kad žena još nije bila emancipirana. Kako može jedna ta¬
kova žena nama biti uzor? Jest, moja braćo i sestre! Prošlo je skoro
2000 godina odonda, i svijet se u mnogočemu promijenio. Ali jedna
stvar uvijek ostaje jednako nepromijenjena, a to je čovjek u svom
odnosu prema Bogu. I eto, Marija je tu u svim pokoljenjima, i u na¬
šem današnjem pokoljenju, velik i aktivan uzor. U čemu ćemo uzeti
sebi Mariju za uzor? U prvom redu, Marija je nama uzor vjere. Čuli
ste malo prije u Evanđelju one riječi Elizabetine kod pohođenja:
»Blago tebi što si povjerovala da će se na tebi ispuniti ono što ti je
kazao Gospodin«. Marija kod navještenja, njezino cijelo držanje —
to je bio velik čin vjere; vjera je temelj našega kršćanskoga života.

Sv. Pavao kaže da pravednik živi od vjere, a što znači vjerovati?
Vjerovati znači oslanjati se na riječ Božju, oslanjati se bez rezerve,
potpuno, svim srcem na istinitost i istinoljubivost Božju. Evo, Bog

315

nam progovara, Bog stupa u dodir s čovjekom, Bog se povjerava
čovjeku, Bog se priopćuje čovjeku, Bog se ukazuje čovjeku; ako čo¬
vjek na ovu Božju riječ pozitivno odgovori, to znači vjeru. I, vidite,
u takvoj vjeri, potpunoj, slijepoj vjeri, u našoj jakoj vjeri, Marija
je za nas veliki uzor. Kad joj je anđeo navijestio da će začeti sina
ona koja je sama rekla »Ja ne poznam muža«, i kad je anđeo rekao
da će taj biti velik i da će se zvati Sin Božji, to su bile tako velike
stvari da nije bilo lako vjerovati u to. Pa ipak Marija na tu riječ
Božju, na tu objavu Božju, odgovara: »Evo službenice Gospodnje, ne¬
ka mi bude po riječi tvojoj«. Evo velike Marijine vjere, evo uzora
nama. Moja braćo i sestre, i nama se Bog objavio. Ne na način kako
se objavio Mariji, izravno po anđelu, on nam se objavio po proro¬
cima, objavio nam se po svome Sinu Isusu Kristu. I ta objava je
došla do nas po Sv. pismu i po crkvenoj predaji. Ta objava je došla
do nas, i tu objavu propovijeda živo crkveno učiteljstvo. I od nas se
očekuje da i mi na ovu poruku Božju, da i mi na ovu riječ Božju
kažemo: jest. Moja draga braćo i sestre, vi znate svi jako dobro da
mi u današnjici proživljavamo neku krizu vjere, i to ne proživlja¬
vaju samo oni koji su poslije krize otišli, proživljavaju je ne samo
oni koji žive nekako na rubu Crkve, nego i mnogi dobri praktični ka¬
tolici osjećaju u sebi tu krizu vjere. Jer se danas počelo u sve sum¬
njati. Nema tako reći nijedne vjerske nauke, nema tako reći ni jedne
moralne zasade kojom se ne drma, koja se ne stavlja u sumnju. I
mnogi se pitaju: što je onda istina? Mnogi se pitaju što moramo na
koncu vjerovati? Je li istina ono što se kroz stoljeća vjerovalo u ka¬
toličkoj Crkvi, ili je to sve bila neka obmana.

Moja braćo i sestre, mi imamo kratak odgovor na to što treba vje¬
rovati. Na kraju drugoga stoljeća, sv. Irenej, biskup u Lionu, u Fran¬
cuskoj, i mučenik, napisao je jednu knjigu protiv krivovjeraca, gno-
stika. Pobijao je te krivovjerce po crkvenoj predaji, po predaji u
glavnijim, pogotovo apostolskim Crkvama koje su osnovali apostoli.
I kaže u toj knjizi, govoreći o rimskoj Crkvi, da bi se s ovom Crkvom,
radi njezinoga posebnoga prvenstva, morale složiti sve ostale Crkve,
tj. svi vjernici i posvuda po svijetu. Evo, moja draga braćo i sestre,
mi znamo tko je taj koji tu vjeru naučava i ne treba ništa drugo
nego da se njega držimo.

Još bi se moglo mnogo toga reći u čemu ćemo nasljedovati Majku
Božju. Ja bih, draga braćo i sestre, jednu stvar samo još rekao. O
zadnjem prizoru u Evanđelju koji nam prikazuje Mariju. To je Ma-

316

rija pod križem. Marija nije padala u nesvijest pod križem, kako su
često puta slikari znali prikazivati, niti je bježala od križa, nego kako
kaže Evanđelje, stabat iuxta crucem. Stajala je uz križ Isusov.

Moja braćo i sestre! Isus nam je rekao: »Tko hoće mene slijediti,
neka se odreče svega, neka uzme svoj križ na sebe i neka me slijedi.«
Eto, to je jedna evanđeoska istina koja stoji i danas. Moramo iskre¬
no priznati da smo svi mi više skloni bježati od križa. Svima nama
je teško trpjeti, ali ne smijemo zaboraviti da je križ sastavni dio Isu¬
sova života. I da je isto tako križ sastavni dio života svakoga kršća¬
nina. Nažalost, mi danas opažamo jedan veliki bijeg od križa. Na¬
žalost, ja moram ovdje reći, i mnogi svećenici bježe od križa, i mnogi
redovnici i redovnice bježe od križa, jer ostavljaju svoja svečana
obećanja. Mnogi mladići i mlade djevojke bježe od križa, jer im je
teško nositi križ. Mi, ako hoćemo biti pravi sljedbenici Kristovi i ako
hoćemo biti prava djeca Marijina, moramo zajedno s Marijom stajati
pod križem i ustrajati. Draga braćo, nadbiskup zagrebački rekao je
za ovaj Kongres da je to Marijin pohod našoj zemlji. Jest, to je Kri¬
stov i Marijin pohod. I kada su upitali mnoge, što očekuju od tog
Kongresa, odmah su rekli: svečanu duhovnu obnovu našega naroda.
Jest, to je želja sviju nas. Ali, draga braćo i sestre, zapamtimo da to
ovisi o nama. Ja ne vjerujem u neku magičnu moć nikakvih Kongresa
i nikakvih procesija i nikakvih svečanosti, ali vjerujem u nesavladivu
moć milosti Božje i vjerujem u veliku majčinsku ljubav Marijinu. No
i ta milost i ta ljubav Marijina pobijedit će tek ako mi s njom sudje¬
lujemo. Hoće li ovaj Kongres donijeti ploda i koliko će ga donijeti,
ovisi o nama. Božje milosti i ljubavi Majčine neće uzmanjkati.

Da završim: počeo sam s papom Ivanom XXIII! Htio bih završiti
s Pavlom VI. Bio sam prije deset dana kod Sv. Oca. I kad sam mu
ponovno rekao da se prenose glasovi da će doći u Zagreb, on je od¬
govorio: Bit ću ondje srcem. Mi bismo voljeli da je on osobno ovdje.
On je imao svojih razloga zbog kojih nije mogao doći. On je dao
31.000 dolara, to znači otprilike oko 45 milijuna starih dinara. I da
nije bilo toga njegova dara, ne bi danas ova zgrada ovdje bila takova
kakva ona jest. Sveti mi je Otac ovom prilikom, kako sam rekao,
poklonio još jedan dar za Mariju Bistricu, spomen-dar na ove Kon¬
grese, jedan kalež od suhoga zlata, a na podnožju toga kaleža urezana
je Posljednja večera Isusova. Tim će se kaležom danas ovdje služiti sv.
misa. Još nešto. Kako smo saznali, mi ćemo danas još čuti riječ Pa¬
pinu. Na kraju ove sv. mise, preko radija će Sv. Otac i nama progo¬
voriti, da tako bude još bliže nama ovdje. Ali ova barem duhovna

317

prisutnost Papina i nas na nešto obvezuje. Meni je tada rekao Sv.
Otac neka posebno preporučim svima koji će doći ovamo na Bistricu
da se posebno mole za njega i da se mole za Crkvu. A i u ovom pismu
koje mi je poslao povodom ovih Kongresa isto tako je napisao neka
se svi koji stupe preko praga ovoga svetišta mole za njega, neka se
mole da po njegovoj službi Božja riječ teče i da se proslavljuje i da
Crkvi nakon oluja sinu vedri dani. Evo, moja braćo i sestre, to ćemo
mi danas Svetom Ocu obećati, zar ne? Vi znadete, Sv. Otac ima veli¬
kih poteškoća. Nekada, kad se govorilo o Papi, onda su uvijek sve¬
čano citirali iz Evanđelja sv. Mateja, 16. poglavlje: »Ti si Petar i na
toj stijeni sazidat ću Crkvu svoju«, a danas? Danas se citira jedna
riječ iz Poslanice sv. Pavla Galaćanima, gdje sv. Pavao kaže: »U lice
sam mu se odupro«, sv. Petru, naime, u Antiohiji kad se sv. Petar iz
obzira prema Zidovima nije htio pridružiti, malo se distancirao od
pokrštavanja pogana, onda mu je Pavao u lice rekao da ne valja što
radi. A danas svi to citiraju kad se govori o Papi, ne više »Ti si Pe¬
tar«, nego »Ja sam mu u lice rekao svoje«. To smo čitali u jednoj knji¬
zi na hrvatskom jeziku pred nekoliko mjeseci, iste te riječi i u toj
verziji smo čitali. Danas svatko misli, ne samo papini suradnici, ne
samo kardinali i biskupi, nego svak misli da smije u svemu kritizi¬
rati papu; što god papa napravi sve se kritizira, ili ga kritizira desni¬
ca ili ga kritizira ljevica. Kad je izdao onaj veliki dokumenat o mje¬
šovitim ženidbama na temelju onoga što je Sinoda biskupa zaključila
i poslao je svim biskupima da stave svoje primjedbe, ni to nije bilo
dobro. Sto god Papa napravi, ništa nije dobro. Svak misli da ima
njega pravo kritizirati. Sta ćemo mi, draga braćo? Kratko ću vam
reći i završiti. Prvih dana kad sam stigao u Zagreb dobio sam jedan
telegram, zadnje riječi u tom telegramu su »mi smo s Papom«. Moja
braćo i sestre, mi ćemo na kraju zahvaliti Bogu dragome za ovo što
smo primili, ovaj prizor tu pred nama; mi bismo htjeli da se vrijeme
zaustavi, da ga možemo uživati što dulje, nikada ga Bistrica nije do¬
živjela i valjda neće. Bogu i Gospi hvala za ovaj današnji dan, i Bogu
i Gospi hvala za ono što se ovih dana zbivalo u Zagrebu i ovdje na
Bistrici. Dao Bog da to sve donese obilna ploda!

Hvaljen Isus i Marija! Amen!

318

Govor papina legata
kardinala Franje Sepera

NA GLAVNOJ SVEČANOSTI 12. RUJNA 1976.

U SOLINU

NA MEĐI PROŠLOSTI I BUDUĆNOSTI

Draga moja braćo i sestre, dragi štovatelji Marijini koji ste iz raz¬
ličitih krajeva danas došli ovamo na ovo sveto i veliko mjesto da
počastite našu Gospu. Ovo je dan koji učini Gospodin, kličimo i ra-
dujmo se u njemu! Ovaj poziv na radost u Gospodinu, koji ponav¬
ljamo kroz cijelo uskrsno vrijeme, mislim da na poseban način pri¬
staje za ovu zgodu koja nas je danas ovdje skupila. Mi danas ne neki
način uronjavamo u davnu povijest hrvatskoga naroda, u davne do¬
gađaje koji su se zbili ovdje na ovom povijesnom tlu, natopljenom
krvlju kršćanskih mučenika za vrijeme rimskih careva, na području
odabranom prije tisuću godina po bogoljubnoj kraljici Jeleni, da na
njemu sagradi svoju zadužbinu, crkvu Svete Marije od Otoka. Što
želimo? Ovim uronjavanjem u našu staru povijest želimo pronaći
neke stalne niti koje se kroz tu povijest provlače, neke konstante,
neke misli vodilje koje se provlače kroz religioznu povijest hrvatskoga
naroda. A budući da je povijest učiteljica života — barem bi mo¬
rala biti — ove nam misli vodilje mogu dati smjernice za našu bu¬
dućnost, za naš kršćanski život u budućnosti.

Svi znamo, prvi povod za hrvatsku Marijinu godinu dala je tisuć-
godišnjica crkve Svete Marije od Otoka. Naši su biskupi s ovim ju-
bilejem htjeli povezati jedan drugi: onaj koji smo trebali slaviti
1941. godine, ali su ratni događaji omeli potpuno ostvarenje te go¬
dine. To jest 1300 godina, otkako su Hrvati, naselivši se u svojoj no¬
voj domovini ovdje na obali Jadrana, tada još pogani, došli prvi put
u dodir s Petrovom katedrom u Rimu. Ti su se događaji zbili u
7. st. za vrijeme pape Ivana IV. koji je rodom bio Dalmatinac. Nje¬
gov izaslanik otkupio je ratne zarobljenike, i relikvije solinskih mu¬
čenika bile su, barem djelomično, odnesene u Rim. To je prvi dodir
hrvatskog naroda s predstavnicima rimske Crkve. Dakako da to još
nije bilo pokrštenje Hrvata, ali sigurno možemo reći da je taj doga¬
đaj otvorio vrata i to tokom dugog niza godina dovelo do toga da su

319

Hrvali prihvatili kršćanstvo. Nema sumnje, prihvaćanje kršćanstva
bila je historijska prekretnica u životu Hrvata. Kršćanstvo je uda¬
rilo svoj pečat na javni i privatni život naroda.

Što smo mi primili od kršćanstva? U prvom redu kršćanstvo je na¬
šim precima mjesto mitoloških predodžbi dalo vjeru u jednoga, pra¬
voga, živoga, milosrdnoga Boga. Kršćanstvo nam je donijelo radosnu
vijest, Evanđelje o Isusu Kristu Sinu Božjemu i Spasitelju našemu.
Po krštenju mi smo bili u neku ruku nacijepljeni kao nova loza na
trs koji je Isus Krist i od kojega struji neprestano život milosti i ži¬
vot svetosti u sve one koji se njega drže. Kršćanstvo nam je dalo od¬
govor na egzistencijalna pitanja života, o smislu života, o svrsi živo¬
ta, o smislu patnje, tom velikom problemu za svakoga čovjeka. Osim
toga, mi smo po kršćanstvu stupili u kršćansku zajednicu naroda i
na taj način smo se i kulturno obogatili. Nemojmo zaboraviti da tek
od vremena kad smo stupili u ovu kršćansku zajednicu naroda po¬
sjedujemo naše prve pismene povijesne spomenike. Stoga eto da¬
našnji dan mora biti velik dan zahvale. Zahvale Bogu dragom za sve
ono što je hrvatski narod u svojoj cjelini i što su svi pripadnici toga
naroda kroz toliki niz stoljeća primili od kršćanske vjere. Ta je krš¬
ćanska vjera prelazila od koljena do koljena do današnjih dana, i mi
smo sretni i mi smo ponosni da taj pečat kršćanstva ostaje na nama
do današenjega dana i da smo ostali vjerni Kristu i njegovoj Crkvi.

Ali, moja draga braćo i sestre, dozvolite mi da postavim još jedno
pitanje s tim u vezi. Mislim da si danas moramo postaviti jedno oz¬
biljno pitanje. U kolikoj smo mjeri mi u našoj prošlosti ostvarili Isu¬
sovo Evanđelje? U kolikoj mjeri ga mi danas ostvarujemo? Mi znamo
iz povijesti da se Isusovo Evanđelje i Isusova nauka teško i mučno
probija kroz povijest ljudskoga roda jer nalazi zapreke u samomu
čovjeku, u našem neznanju, u našim slabostima, u našim strastima.
A Evanđelje traži slobodnu odluku, i traži potpuno predanje svakog
pojedinca. Zato mislim da se ni jedan narod ne može pohvaliti da je
stopostotno proveo u svom životu Kristovo Evanđelje. Pitajmo se
kako ga mi danas, potkraj 20. stoljeća, ostvarujemo. Mislim da bi
trebalo obaviti jedan veliki ispit savjesti. Naveo bih samo neke stvari
o kojima se možemo pitati. Najjednostavnija, naj elementarni ja stvar
u vjerskom životu je molitva. Ona je odraz svijesti da priznajemo
Božje veličanstvo i da smo ovisni i da smo povezani s njim. Kako je
nekada bilo lijepo kad je čovjek navečer prolazio kroz naša sela,
pa se iz jedne kuće, pa druge, pa treće čula molitva. Ima li danas još
mnogo obiteljske molitve u hrvatskim kućama? Koliko ima, naža-

320

Papa Ivan Pavao II. poslije svete mise zadušnice u bazilici sv. Petra u
Rimu 2. 1. 1982. daje zadnje odrešenje svom vjernom suradniku i
prijatelju

Tri dana vjernici su iz cijele naše domovine dolazili do odra dragog
kardinala u zagrebačkoj katedrali, a 5. 1. 1982. veliko mnoštvo
ispunilo je katedralu i trg ispred nje prisustvujući sprovodu velikog
sina Crkve i Hrvatske

Sprovodne obrede predvodio je osobni izaslanik Svetog Oca kardinal
Paolo Bertoli uz asistenciju novog pročelnika Svete kongregacije za
nauk vjere kardinala Josepha Ratzingera, nadbiskupa Marseillea
kard. Rogera Etchegarayja, nadbiskupa Esztergoma kard. Laszla
Lekaia i primasa Germaniae nadbiskupa Salzburga Karla Berga

Sprovodu je prisustvovao i apostolski pronuncij iz Beograda
nadbiskup Michele Cecchini i sav katolički episkopat Jugoslavije te
mnogi svećenici i redovnice

Velikom pokojniku odali su čast i predstavnici Srpske pravoslavne
Crkve i Islamske vjerske zajednice. Bili su nazočni predstavnici
saveznih i republičkih državnih vlasti

Naši svećenici, iseljenici i radnici na privremenom radu u inozemstvu
poslali su na odar svog prijatelja i zaštitnika vijenac u obliku hrvatskog
grba s natpisom na trobojnici »Dragom svome kardinalu — Hrvati izvan
domovine«

lost, to znaju svi dušobrižnici — ovdje ih ima mnogo. A koliko se
danas može naći djece već zrele za školu koja nisu od svojih rodi¬
telja uopće čula ni za kakvu molitvu ni naučila nikakvu molitvu.
To je jedno veliko naše pitanje: poznavanje vjere. Kako je žalosno
kad čovjek gleda, osobito u našim gradovima, kako mali postotak
omladine dolazi na kršćanski nauk. Mnogi se roditelji boje, mnogi
su nehajni, i tko zna kakve razloge imaju te zanemaruju ovu bitnu
veliku dužnost. Kakav je to kršćanin koji ne poznaje svoje vjere?

Dozvolite da spomenem još jednu stvar, mučnu i bolnu. Nekad su
naš narod uništavali stoljetni ratovi. Možda nema velikih bojišta po
Evropi gdje nisu hrvatski vojnici ostavljali svoje kosti. Uništavale
su nas bolesti, kuga, različite pošasti. Danas, na žalost, sami sebe uni¬
štavamo. Znate na što mislim: bijela kuga i pobačaj. Žalosno je bilo,
nedavno sam čitao u jednim zagrebačkim novinama da je samo u
Hrvatskoj u jednoj godini bilo 42.000 legalnih pobačaja, tj. takvih
koje zakon ne kažnjava. Među njima velik broj učenica srednjih ško¬
la. Usporedimo to sa zahtjevima koje kršćanstvo na nas stavlja. Gdje
smo mi? Neću spominjati opširno jednu drugu našu žalosnu odliku
— psovku. Zato kažem, ako sve to ozbiljno promislimo, onda si mo¬
ramo postaviti pitanje koliki je postotak našega naroda ozbiljno
shvatio Evanđelje i obveze koje proizlaze iz krštenja. Krštenje je
najveća naša životna obveza. To nije formalnost. Moramo shvatiti
krutu stvarnost i ozbiljnost naše sadašnje kršćanske situacije. I sto¬
ga, ako je današnji dan — dan zahvale Bogu, on mora biti i dan ka¬
janja. Barem mi koji smo se ovdje skupili, koji shvaćamo te stvari,
da se iskreno pokajemo i za ono što smo mi učinili osobno i za ono što
su počinili drugi pripadnici našega naroda.

Ovo je Marijina godina: tisuću godina otkad je na ovom području
sagrađena Jelenina crkva; tisuću godina povijesno zajamčenog jav¬
nog štovanja Blažene Djevice Marije u hrvatskom narodu. I uistinu
možemo reći da se to štovanje provlači kao jedna crvena nit kroz
cijelu našu religioznu povijest. Ćuli smo u čitanju danas kako je
Marija bila prisutna u prvoj kršćanskoj zajednici nakon Isusova uza-
šašća. Zato isto možemo s ponosom reći da je Marija prisutna u ži¬
votu Crkve među Hrvatima tokom stoljeća. Poput nekih drugih kr¬
šćanskih naroda, i mi nju nazivamo svojom kraljicom, kralji¬
com Hrvata. Na jednoj pokaznici u zagrebačkoj katedrali vidio
sam napis: Slava zagrebačke Crkve Blažena Djevica Marija. To isto
možemo reći da je ona slava splitske Crkve, da je slava zadarske
Crkve, da je slava đakovačke Crkve, da je svih naših biskupija ve-

21 SEPER

321

lika slava Blažena Djevica Marija. Štovanje Blažene Gospe ima svoj
temelj u ulozi koju Marija igra i u ulozi koju je Mariji dosudio Bog
u planu spasenja. U jednoj lijepoj himni na dan uzašašća Marijina,
Marija se uspoređuje s ljestvama. Ljestve po kojima Bog silazi na
zemlju, Svevišnji silazi na zemlju — utjelovljenje — i ljestve koji¬
ma se opet mi uspinjemo k Bogu. Evo, to je uloga Marijina i to je
razlog zašto mi nju poštujemo. Danas u nekim dijelovima katoličke
Crkve postoji neka tendencija, neka težnja koja ide za tim da se
nekako smanji štovanje Marijino. Neki su čak govorili da je poslije
Drugog vatikanskog koncila nastao suton štovanja Marijina. Braćo
moja, ja vas pitam: ovo danas što mi gledamo ovdje i ono što se vi¬
djelo kroz cijelu ovu godinu, je li to znak sutona, je li to znak zala¬
ska sunca Marijina štovanja? Ja mislim obratno, da je to znak nove
zore štovanja Marijina! Štovanje Gospe ne trebamo smanjiti, ali ga
moramo pročistiti i produbiti. Treba ga u prvom redu svesti na nje¬
gove temelje u Svetom pismu, razmatrati mjesta u Evanđelju koja
govore o Mariji, da bolje upoznamo njezinu duhovnu veličinu. Tada
ćemo upoznati njezino bezgranično pouzdanje u volju Božju, nje¬
zinu vjeru, njezinu poniznost, njezinu čistoću, njezinu majčinsku
ljubav. I tako ćemo onda doći do toga da je nasljedujemo, a to je
najbolji način štovanja Marijina. Ne bi bilo ispravno kad bi se što¬
vanje Marijino zaustavilo kod nje, a zanemarilo se Isusa. Po Mariji
k Isusu.

Ova naša Marijina godina i današnja završna svečanost odvela
nas je u daleku našu prošlost, i pronašli smo u toj prošlosti dvije
karakteristične crte koje se kroz čitavu našu povijest provlače do
današnjega dana: nepokolebljiva vjernost Kristu i njegovoj Crkvi,
dakako uza sve naše nedostatke, sve naše grijehe i propuste; a dru¬
ga: nježna ljubav prema Mariji. Ovo dvoje, draga moja braćo i se¬
stre, neka nam bude putokaz za budućnost. Ostati vjeran Kristu i
njegovoj Crkvi. Danas se često puta može čuti kako neki kažu: »Isus
da, ali Crkva ne!« Krist se ne može odijeliti od Crkve, Krist je jedno
s Crkvom, Krist je glava Crkve, a mi drugi smo udovi, i zato mo¬
ramo prihvatiti tu Crkvu onakvu kakvu je Isus naredio, utemelje¬
nu na apostolima, s apostolom Petrom kao glavom, i njihovim na¬
sljednicima. Apostolskoj Crkvi nasljednika svetog Petra, s kojom su
naši preci prije 1300 godina stupili u dodir i od koje smo primili kr¬
šćanstvo, želimo i nadalje ostati vjerni. Mi se danas rastajemo s Ma¬
rijinom godinom, ali se ne rastajemo s Marijom. Nadam se da će ova

322

Marijina godina još više učvrstiti našu duhovnu vezu s Majkom
Isusovom.

Draga braćo i sestre, da završim. Točno danas prije mjesec dana,
12. kolovoza, bio sam kod Svetog Oca Pavla VI. Dakako da se čitav
razgovor uglavnom vodio o Solinu. Ja nisam u stanju da iskažem
ono što sam osjećao i da reproduciram sve one riječi koje je Sveti
Otac rekao: da je on s nama, da želi biti bliz nama baš kod te sve¬
čanosti, i poslao je svoj pozdrav i rekao neka to izručim: i njegov
pozdrav i njegov blagoslov. Kako ste čuli od metropolite splitskoga,
Sveti Otac je poklonio kalež kojim će se danas služiti sveta misa:
jedan umjetnički kalež i jedan umjetnički ciborij, kao svoj dar crkvi
Gospe od Otoka, za uspomenu na ovu tisućgodišnjicu. I stoga eto mi
danas obnavljamo svoju vjernost Svetomu Ocu i preporučujemo se
našoj dragoj Gospi da nas ona koja je bila uz naš narod kroz tolika
stoljeća vodi također u sretnu budućnost.

Hvaljen Isus i Marija!

Govor kardinala

NA GLAVNOJ SVEČANOSTI U HERCEG-NOVOM
1. SVIBNJA 1977.

TRI PORUKE OCA LEOPOLDA

Dragi vjernici iz župe Herceg-Novi i iz čitave Boke Kotorske koji
ste ovdje, i svi dragi hodočasnici koji ste se skupili također iz naju¬
daljenijih krajeva naše lijepe domovine i došli ovamo da proslavi¬
mo našega novog blaženika oca Bogdana Leopolda Mandića! Još mi
je pred očima onaj veličanstveni prizor koji smo doživjeli 2. svib¬
nja prošle godine kad je sv. Otac Pavao VI. proveo svečano progla¬
šenje blaženim o. Leopolda. Ima sigurno i među vama onih koji su
prisustvovali tom činu. Onaj neizmjerno veliki Trg svetoga Petra,
jedan od najljepših i najvećih trgova na svijetu, deseci tisuća ljudi,
veliki broj kardinala, biskupa, diplomatski zbor kod Svete Stolice:

323

sve je to okupljeno da prisustvuje činu kada Crkva daje službeno
priznanje svetosti ovom poniznom redovniku. Svetog Oca okružuju
kod oltara naši metropolite, nadbiskup Kuharić, Franić i Pavlišić,
vaš apostolski administrator mons. Ivanović, biskup iz Padove i ge¬
neral kapucinskog reda, kojemu je blaženik pripadao. Pod svetom
misom Papa je divnim i oduševljenim riječima ocrtao lik blaženog
Leopolda. Sv. misa je bila na latinskom, ali smo čuli na hrvatskom
jeziku prvo čitanje, prvi zaziv u molitvi vjernika, za vrijeme svete
pričesti pjevala se naša pjesma »Uzmite, jedite, ovo je Tijelo moje«.
Knjižica u kojoj su bili opisani obredi imala je ilustracije hrvatskih
slikara Dulčića i Ivana Lackovića.

Premda je o. Leopold najveći dio svoga života proveo izvan do¬
movine, on je naše gore list. On je sam rekao: »Krv nije voda, ne
može se izdati krv.« Podrijetlo o. Leopolda istaknuo je i biskup iz
Padove u svom službenom nagovještaju, a Sv. Otac je izjavio: »Uvi¬
jek je sačuvao vjernu ljubav prema svojoj zemlji.«

Evo i mi smo se tu skupili u njegovom rodnom mjestu, za koje se
kaže da je »grad sunca i cvijeća«, skupili smo se na godišnjicu bea-
tifikacije iz svih naših biskupija. Skupili smo se u ovoj crkvi sv.
Jeronima u kojoj je mali Bogdan Mandić primio milost sv. krštenja
god. 1866.

Ovu svečanost ja sebi zamišljam kao neko osluškivan je poruke
koju nam daje život i rad o. Leopolda. Zapravo je svaki svetački lik
za nas kršćane kao neki izazov, neki poziv, neka poruka.

VJERAN KRŠĆANIN, REDOVNIK I SVEĆENIK

Prvu poruku oca Leopolda nalazim na činjenici da smo se okupili
na mjestu gdje je počeo kršćanski život maloga Bogdana činom sve¬
toga krštenja.

O, kad bismo mi svi bili svjesni što se događa s nama u trenutku
kad primamo sveto krštenje. Naša duša dolazi u milosni dodir s Pre¬
svetim Trojstvom, koje se na poseban način nastanilo u nama. Mi
smo »nakalemljeni« na Isusa Krista kao loza na trs, sasvim tijesno
sjedinjeni s njim. Krštenje je preporod, novi život. Bog nam je to
ponudio i dao svoju milost. Tu ponudu mi moramo prihvatiti i s
njom cijelog života surađivati. Krštenje je poziv Božji nama da se
vladamo kao djeca Božja.

324

O. Leopold je taj Božji poziv, tu Božju ponudu prihvatio i ostao
vjeran sve do onog časa kad je uništen od bolesti raka predao svo¬
ju dušu Bogu.

Možda su mnogi od vas i vidjeli, kraj krstionice u crkvi nalazi se
mramorna ploča koja je bila postavljena na stotu godišnjicu njego¬
va krštenja, a latinski natpis kaže ovo: »Ovdje je Leopold Bogdan
Mandić primio u krštenju milost svetosti koju je sačuvao sve do svo¬
je smrti.«

I on nam danas, s ovog mjesta poručuje: Shvatite ozbiljno svoje
krštenje, ostanite vjerni Bogu koji vas zove k sebi, izgrađujte u sebi
ono što je Isus označio kao prvu i glavnu zapovijed: ljubav prema
Bogu i prema bližnjemu i širite tu ljubav oko sebe. Čuvajte dar vje¬
re. Ostanite vjerni svojoj Crkvi, jer se Krist ne da od nje odijeliti.
I otac Leopold nam danas svima poručuje ono što čitamo na kraju
2. poslanice sv. Petra apostola: »Rastite u milosti i pravoj spoznaji
našega Gospodina Spasitelja Isusa Krista« (2 Pt 3, 18).

Osim ovoga općeg poziva što Bog upućuje svakome u krštenju,
Bog mnoge duše poziva na poseban način i za posebne zadatke. U
1. knjizi Mojsijevoj čitamo kako je Bog pozvao Abrahama (Post
12,1): »Iziđi iz svoje zemlje i iz svog roda i iz kuće svoga oca, i dođi
u zemlju koju ću ti pokazati.« Abraham ide u nepoznato s vjerom u
Boga, i zato ga zovemo praocem naše vjere. A u Knjizi proroka Iza-
ije čitamo onu divnu viziju. Izaija vidi u hramu Boga, oko njega se¬
rafini pjevaju: Svet, svet, svet Gospodin nad vojskama. I on čuje glas:
Koga da pošaljemo, tko će nam ići? I on odgovara: Evo mene, zovi
mene.

I Bogdana Mandića je Bog jednoga dana ovako slično pozvao. Na
koji način je on čuo taj poziv i kako se taj poziv razvijao, što se sve
odigravalo u njegovoj duši, o tomu nam njegovi životopisci znaju
malo što kazati. Znamo samo toliko da je kao 16-godišnji mladić
poslao molbu kapucinskom provincijalu u Veneciju. I tako je do¬
šao u malo sjemenište reda u Udine. I on je poput Abrahama otišao
iz svoje zemlje i iz svoga roda takoreći u nepoznato, ali oslanjajući
se na ruku Božju. Bogdan Mandić je znao za Isusovu riječ: »Nije¬
dan koji stavi svoju ruku na plug te se obazire natrag nije prikla¬
dan za kraljevstvo Božje« (Lk 9, 62). I on je ostao vjeran svom po¬
zivu, i redovničkom i svećeničkom, do kraja, sretan da ga je Bog
pozvao. Taj ga je poziv svega ispunjao, činio ga je sretnim i dao mu
snage da se sav preda Bogu i dušama. Nemojte misliti da je sve uvi-

325

jek išlo bez teškoća .... Trebalo se svladavati i odricati... Ali Bog¬
dan Mandić je jednom stvorenu odluku shvaćao ozbiljno.

Obraćam se vama, braćo svećenici i redovnici i sestre redovnice.
Želio bih da me čuju sve Bogu posvećene duše u našoj domovini.
Zadnjih desetak godina i više proživljavamo u mnogim dijelovima
svijeta ozbiljnu i tešku krizu svećeništva i redovništva. Ne samo da
se sjemeništa i novicijati sve više prazne. Mnogi koji su se posvetili
službi Božjoj i bližnjega u svećeničkom ili redovničkom zvanju iz¬
gubili su početno oduševljenje, počeli su praviti kompromise s onim
čega su se odrekli; pošto su stavili ruku na plug, počeli su se obazi¬
rati natrag. Mnogi proživljavaju krizu identiteta, ne shvaćaju više
sadržaj i smisao svoga zvanja i ne vide više svoj položaj u dana¬
šnjem svijetu. Neki proživljavaju krizu u afektivnoj atmosferi, dru¬
gi se kolebaju u vjeri. Mnogi i mnogi su postali umorni, žele se otki¬
nuti od križa Isusova, napuštaju molitvu i svladavanje, silaze s olta¬
ra i gube se u anonimnom mnoštvu tražeći i ne nalazeći rješenja
svoje krize. Nažalost, to njihovo vladanje dovodi mnoge vjernike do
nesigurnosti i kolebanja.

Braćo i sestre! Pogledajmo ovoga »siromašnog malog fratra«, kako
je o. Leopolda nazvao Sv. Otac. On nije bolovao od krize identiteta.
On se nije umorio tražeći duše i žrtvujući se za njih. On je strplji¬
vo nosio teret svoga križa. On nam dovikuje riječi sv. Pavla: »Za-
klinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu
živu, svetu i ugodnu Bogu ... Nemojte se prilagođivati ovome svije¬
tu, nego se preobrazite obnovom duha da možete ispitati što je vo¬
lja Božja« (Rim 12, 1—2).

REVAN ISPOVJEDNIK

Druga poruka oca Leopolda. U svom govoru na dan beatifikacije
rekao je Sveti Otac Pavao VI. da je o. Leopold proglašenje blaženim
prvenstveno zaslužio u službi sakramenata pomirenja — u službi
ispovijedanja. Otac Leopold i ispovijedanje su dva nerazdvojiva poj¬
ma. On je tu tešku i odgovornu službu vršio dan na dan, takoreći
po čitave dane, kroz otprilike 40 godina. Dosta je reći samo to da
je zadnji dan svoga života, već potpuno slab i skroz iscrpljen od ra¬
ka, ispovjedio pedesetak svećenika. Još oko ponoći došao mu je je¬
dan od subraće i zamolio ga da ga ispovjedi. Drugo jutro oko 7 sati,
pripremajući se da služi sv. misu, bio je mrtav. Zadnje su mu riječi
bile: »O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!«

326

Mislim da su mnogi od vas bili u Padovi pa ste vidjeli: taj samo¬
stan u kojem je on živio bio je bombardiran za vrijeme rata, a samo
je njegova ćelija u kojoj je ispovijedao ostala čitava i stoji još i da¬
nas. Kao da je Bog htio pokazati kako je važnu službu vršio taj mali
siromašni fratar.

Kako se mi odnosimo prema ovom sakramentu? Sakramenat po¬
mirenja s Bogom je uskrsni dar Isusov. Na sam dan Uskrsa Isus go¬
vori apostolima: »Kojima oprostite grijehe ...« To je genijalni pro¬
nalazak Isusov da nađemo nakon grijeha sigurnost pomirenja s Bo¬
gom, mir duše. To je s naše strane čin priznanja grešnosti, svijest
naše slabosti, znak poniznosti. Tu je izvor snage za kršćansku život¬
nu borbu, za borbu protiv zlih sklonosti koje žive u nama. Dobro
obavljene ispovijedi su škola kršćanskog života. U takvom je svjetlu
ovaj sakramenat gledao o. Leopold. Da li ga i mi tako gledamo? Da¬
nas doživljavamo čudan fenomen: sve se manje ljudi ispovijeda, a
sve ih se više pričešćuje. Da li iz toga slijedi da mi danas manje gri¬
ješimo? O tome vrlo dvojim. Nešto drugo je po srijedi. Mi živimo
kako hoćemo i nismo ni svjesni grijeha. Preko mnogih grijeha se
olako prelazi. Kod mnogih je pričešćivanje postalo kao neki običaj,
a ne kao važan čin kojemu se pristupa sa strahopoštovanjem i s pri¬
pravom. Već je sv. Pavao morao ozbiljno opomenuti vjernike u Ko-
rintu: »Tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj
kalež, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju. Neka svatko ispi¬
ta sam sebe te onda jede od kruha i pije iz kaleža« (1 Kor 11, 27
—28).

I zato mi moramo revalorizirati ispovijed. Vratiti sakramentu po¬
kore onu pravu vrijednost njegovu. Onu vrijednost koju mu je dao
Isus i onu vrijednost koju je i te kako poznavao naš otac Leopold.
Baš zbog toga što je bio veliki specijalista za sakramenat pomirenja,
o. Leopold je danas vrlo aktualan svetac. On nam svima poručuje:
ispovijedajte se rado i dobro. Čuvajte se šablonskih ispovijedi. Svaka
ispovijed neka bude iskren čin poniznosti pred Bogom i neka bude
ozbiljan korak naprijed.

Ali otac Leopold ima osobitu poruku za vas, braćo svećenici, koji¬
ma je Bog povjerio ovu službu pomirenja. Nemojte izbjegavati ispo¬
vijedanje. Nažalost, danas ima u svijetu svećenika koji imaju smisla
za sve moguće druge više ili manje pastoralne djelatnosti, a nerado
se ili vrlo površno posvećuju ispovijedanju. Ne daj Bože da to bude
i kod nas! Budite uistinu učitelji, savjetnici, liječnici. Ako to ne na¬
učimo od blaženog Leopolda, nismo ništa naučili.

327

EKUMENIST ŽRTVE I MOLITVE

Treća poruka. O bi. Leopoldu govore kao o svecu ekumenizma.
Sto je ekumenizam? Ekumenizam je suvremeno nastojanje kršćan¬
skih Crkvi, koje muči činjenica da su kršćani razdvojeni, i želi da
dođe do potpunog sjedinjenja. Činjenica da su kršćani, koji se svi
pozivaju na istoga Isusa i na isto Evanđelje, rascijepani, podvojeni,
u protimbi je s Isusovom molitvom »Da svi budu jedno«, to je ve¬
lika sablazan za nekršćane i velika zapreka za misijski rad. Kršćani
postaju sve više svjesni da je ta situacija nenormalna i traže pu¬
tove do jedinstva. Dakako da je to težak i složen posao. Ne može se
ono što su stoljeća napravila izmijeniti preko noći! Drugi vatikanski
sabor donio je poseban dokumenat o ekumenizmu. Stoga tko želi ra¬
diti u duhu Koncila, mora imati ekumenskog duha. Dakako da su u
ime neispravno shvaćenog ekumenizma učinjene i mnoge pogreške
koje svakako treba izbjegavati.

Ekumenski se rad razvija na raznim razinama. Tu su bogoslovski
stručnjaci koji vode razgovore o spornim točkama i traže zajednički
jezik. Dakako da će konačne odluke ovisiti uvijek o vrhovnim crkve¬
nim poglavarima. Prepustimo sve to onima na koje to spada. Naša
je dužnost u prvom redu moliti da Bog pospješi jedinstvo svih kr¬
šćana. Naša je dužnost da u svojoj sredini promičemo međusobno
razumijevanje među pripadnicima različitih vjera i međusobnu lju¬
bav. To je sitni, svagdašnji ekumenizam, ali ne bez velike važnosti.
Mi u našoj domovini živimo pomiješani s pripadnicima drugih vje¬
ra. Tu imamo velik prostor i povijesnu odgovornost da širimo razu¬
mijevanje i ljubav. Otac Leopold je svoju mladost proveo baš na
ovom dijelu domovine gdje vjerska podvojenost dolazi posebno do
izražaja. I to je bila njegova velika duševna muka cijeli život. To
je raspalilo u njemu želju da se sav posveti vjerskom jedinstvu, po¬
gotovo slavenskih naroda. Njegovu dušu u tom pogledu otkriva jed¬
na Gospina sličica na koju je napisao ove riječi: »Na svečanu uspo¬
menu 1887. do 1937. 18. lipnja ove godine pada pedeseta obljetnica
otkako sam prvi put osjetio glas Božji koji me je pozvao na molitvu
i stjecanje zasluga za povratak odijeljenih Istočnjaka u katoličko
jedinstvo.« Spomenutog dana 18. lipnja 1887. otac Leopold još nije
bio svećenik, bio je mlad student bogoslovije u Padovi. Mora da se
radilo o nekom unutarnjem, mističnom doživljaju, koji je čuvao kao
neku svetu tajnu, ali koji je dao novi sadržaj njegovoj duhovnosti.
Njegova želja da mogne otići na Istok i ondje raditi na djelu sjeđi-

328

njen ja nikad se nije ispunila. Redovnička je poslušnost od njega
tražila i ovu žrtvu. I tako se njegov apostolat za kršćanski Istok sa¬
stoji u molitvi, u žrtvama, u »zarobljeništvu« ispovjedaonice i u po¬
sveti čitavog života.

To su tri poruke bi. Leopolda. Prihvatimo ih. Otvorimo za njih
svoje srce, neka ne budu »glas vapijućega u pustinji«. Ponesimo to
• svojim kućama!

Nekoliko dana prije nego što sam došao u domovinu, bio sam kod
Sv. Oca kojeg sam izvijestio kamo idem i po kakvom poslu, i on mi
je rekao neka kažem svim vjernicima koji budu ovdje okupljeni da
vam podjeljuje svoj apostolski blagoslov.

Govor papina legata kardinala

NA GLAVNOM MISNOM SLAVLJU U NINU
2. RUJNA 1979.

NISMO SILOM POKRŠTENI

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre! Dragi hodočasnici koji ste iz svih krajeva
naše lijepe domovine došli na ovo historijsko tlo na završnu prosla¬
vu Branimirove godine.

Vatikanski arhiv stoljećima ljubomorno čuva nekoliko listova per-
gamene na kojima čitamo ime hrvatskog kneza BRANIMIRA. To
su prijepisi pisama koja je u IX. stoljeću papa Ivan VIII. uputio
knezu Branimiru te svećenstvu i narodu u Hrvatskoj.

Nadgrobna ploča kraljice Jelene, koja je do danas došla razbijena
u 90 komadića i sastavljena trudom don Frane Bulića i njegovih su¬
radnika, dala je povoda za velebnu proslavu u Splitu i Solinu godi¬
ne 1976. koje se svi još rado sjećamo. A ovi listovi pergamene iz
Vatikanskog arhiva koji se odnose na važni odsjek hrvatske nacio¬
nalne i crkvene povijesti, dali su poticaja za proslavu Branimirove
godine.

Prenesimo se duhom 11 stoljeća unatrag u IX. stoljeće kad su se
zbili, i to na ovom tlu na kojem se sada nalazimo, događaji kojih se
sjećamo i koje s pravom slavimo.

329

Možemo reći da su Hrvati tada kao narod bili pokršteni i tako po¬
stali članovi Kristove velike crkvene zajednice.

U Srednjem vijeku su se više puta događale malo čudne stvari u
vezi s krštenjem poganskih naroda koje je veliki pokret seobe naroda
doveo u vezu s kršćanskim narodima Evrope. Norveški kralj Olaf u
XI. stoljeću pokrstio se kao 19-godišnjak. Kad je postao kraljem,
kažnjavao je svoje sunarodnjake koji se nisu htjeli krstiti. — Za
švedskoga kralja Eriha IX. u XII. stoljeću predaja kaže da je poveo
križarsku vojnu protiv Finske da obrati njezine stanovnike na kr¬
šćanstvo. — Kad se je litvanski knez Jagielo u XIV. stoljeću trebao
oženiti s Jadvigom, unukom bosanskog vladara Stjepana Kotromani-
ća, ugovorom se je obvezao da će primiti kršćanstvo on i njegov na¬
rod.

O pokrštenju Hrvata nemamo mnogo značajnih podataka. Mi ne
znamo npr. koji je prvi među hrvatskim knezovima primio kršćan¬
stvo. Ali znamo da nitko nije trebao voditi križarske vojne da Hrvate
prisili na kršćanstvo. Isto tako ni jedan hrvatski vladar nije kaznama
trebao siliti svoje podanike da prihvate kršćansku vjeru.

Izgleda da su Hrvati kao razuman i miroljubiv narod mirnim i nor¬
malnim putem primali kršćansku vjeru kroz veze koje su imali s kr¬
šćanima na području koje su naselili i kroz veze koje su imali s mi¬
sionarima koji su im dolazili.

E, sada dolazimo u IX. stoljeće o kojem je zapravo riječ. Hrvatska
se država nalazi između dvije velesile: na Istoku je Istočno rimsko
carstvo, Bizant, Carigrad koji je još za dugo vremena, čak i za kralja
Tomislava, imao vrhovnu vlast nad dalmatinskim gradovima (Zadar,
Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor) i otocima (Krk, Osor, Rab). Na Za¬
padu je pak moćno franačko carstvo koje je postiglo vrhunac moći za
Karla Velikoga. Međutim, u drugoj polovici stoljeća dolazi do ozbilj¬
nih poteškoća crkvene naravi između Rima i Carigrada koje konačno
dovode do istočnog raskola kojega posljedice traju i danas. A i na
Zapadu iza smrti Karla Velikoga franačko carstvo sve više slabi
i cijepa se.

U Hrvatskoj vladaju dvije dinastije, od kojih se jedna oslanja više
na Franke, druga više na Bizant. I tako dolazi do dinastičkih borbi.

Važan događaj je bio osnutak biskupije u Ninu u IX. stoljeću. Pod
tu je biskupiju potpadala kopnena Hrvatska.

Nije uzalud IX. stoljeće nazvano »prijelomnim stoljećem u hrvat¬
skoj povijesti, jer su se u njemu zbili događaji koji su bili presudni
za buduću našu povijest.

330

Sin kneza Trpimira Zdeslav (878—879) utječe se bizantskom caru
Vasiliju I, te s njegovom pomoću preuzima vlast u Hrvatskoj, ali pot¬
puno prihvaća bizantsko vrhovništvo ne samo u državnopravnom
smislu, nego i u crkvenom. Dakle i Crkva u Hrvatskoj došla bi pod
carigradskog patrijarha, koji se baš tada nalazi u sukobu s Rimom. To
je u hrvatskoj povijesti prvi i zadnji poznati prekid ili, možemo reći,
zapravo pokušaj prekida sa Zapadom i papinstvom.

Ovaj čin kneza Zdeslava izaziva razumljiv otpor. Dolazi do narod¬
nog ustanka pod vodstvom Branimira. Naš povjesničar Klaić piše (I,
97): »Tko je bio taj Branimir, da li je bio potomak Trpimirov, nije po¬
znato.« — U ovoj pobuni nestaje Zdeslava, a vlast preuzima Brani¬
mir (879—892).

Branimir prekida svaku vezu s Bizantom, ali ne obnavlja ovis¬
nost o franačkoj državi.

Knez Branimir i đakon Teodozije, novoimenovani, još neposvećeni
biskup ninski, obraćaju se pismom preko apostolskog legata prezbi¬
tera Ivana papi Ivanu VIII. Izriču vjernost sv. Petru i njegovu nas¬
ljedniku te mole apostolski blagoslov, za sebe, za svoju državu i na¬
rod. Papinstvo je u ono vrijeme bilo najveći autoritet u kršćanskom
svijetu: od pape su carevi i kraljevi primali krunu i kraljevstva.

Na ovo pismo odgovara papa Ivan VIII. prekrasnim pismom upu¬
ćenim knezu Branimiru. To smo pismo ove godine nebrojeno puta
čitali i čuli i nikad nam nije bilo dosta čitati ga. Papa prima svoga
»predragoga sina« Branimira »koji se vraća u krilo Svete Apostolske
Stolice«. Onda slijede riječi (ja ne znam je li koji papa kojemu vla¬
daru ikada nešto slično napisao): »Na dan Uzašašća Gospodinova, za
vrijeme svečane mise, koju smo služili nad svetim oltarom blaženoga
Petra apostola, uzdignutih ruku blagoslovili smo tebe i sav narod tvoj
i svu tvoju zemlju.« Pismo nosi datum 7. lipnja 879. Ivan VIII. poslao
je još posebno pismo hrvatskom kleru i narodu i novoizabranom nin¬
skom biskupu Teodoziju.

Iz ove izmjene pisama između kneza Branimira i Ivana VIII. slije¬
di dvoje:

1) Crkva u Hrvatskoj definitivno se povezuje s rimskom
Crkvom i priznaje vrhovnu crkvenu vlast pape. Time su se Hrvati
ujedno opredijelili za zapadnu kulturu i ušli u krug zapadnih kultur¬
nih naroda. I to je opredjeljenje bilo definitivno. Otada doista Cr¬
kva u Hrvata nikada, pa ni u vrijeme najtežih kriza, nije se od¬
vojila od rimske Crkve (npr. za vrijeme protestantizma).

331

2) Papa se obraća izravno na Branimira, blagoslivlje njega, nje¬
govu zemlju i njegov narod i time priznaje Branimira kao samostal¬
nog vladara i njegovu državu kao posebnu, samostalnu državu. Ta je
činjenica dakako učvrstila politički i međunarodni položaj Hrvatske.

Zastanimo sada jedan časak pa se iz prošlosti vratimo u sadašnjost.

Ono što je učinio papa Ivan VIII. na Spasovo 879. godine, ponovio
je njegov nasljednik Ivan Pavao II. na dan 30. travnja 1979. Taj
bi dan morao ostati naročiti spomen-dan u našoj crkvenoj povijesti.
Sam Papa nazvao je tu zgodu »povijesnim časom« (momento storico).
Možemo čak reći da je ono što je učinio Ivan Pavao II. bilo mnogo
veće od onoga što se zbilo za Ivana VIII:

— Ivan Pavao II. je služio sv. misu i održao propovijed na hrvat¬
skom jeziku,

— ova je služba Božja bila u prisutnosti nekoliko tisuća hrvatskih
hodočasnika iz domovine i inozemstva.

Za veliku ljubav i naklonost koju nam je tom zgodom iskazao sv.
Otac želim s ovoga mjesta i u ime svega hrvatskog naroda izraziti
zahvalu, posebnu veliku zahvalu.

Kad su naši biskupi odredili da se ova godina slavi u znaku kneza
Branimira, namjera je bila ta da iz povijesti crpimo pobude za svoju
vjeru i za život u duhu vjere; želja je bila da ove svečanosti koje pro¬
laze ostave traga u našem životu. Oživljavanje prošlosti kao putokaz
budućnosti.

I ako se pitamo koja je središnja ideja koja ovdje iskače kao sa¬
držaj onoga što je učinio Branimir i koja se kao crvena nit provlači
kroz čitavu ovogodišnju proslavu, onda nije teško otkriti da ta ideja
glasi: vjernost.

a) U pismu koje Ivan VIII. upućuje svećenicima i narodu u Hrvat¬
skoj: »Budite vjerni Bogu i sv. Petru.«

b) U pozdravnom govoru nadbiskupa Kuharića pred sv. Ocem u
bazilici sv. Petra 30. IV. 1979.: »Dolazimo k vama s prokušanom vjer¬
nošću Crkve u Hrvata koja živi već 13 stoljeća. .. Održali smo vjer¬
nost sv. Petru i njegovim nasljednicima. . . Potvrđujemo pradjedovski
i svoj zavjet vjernosti, u sadašnjosti za budućnost.«

c) U svojoj propovijedi Ivan Pavao II. govori o trostrukoj vjernosti
Hrvata: Isusu Kristu — rimskoj Crkvi — Majci Božjoj — i naglašuje:
»Budite vjerni, budite postojani, budite ponosni na svoje kršćansko
ime . . . Molimo vas: budite vjerni Bogu i sv. Petru.«

đ) U pismu koje nasljednik Ivana VIII. papa Ivan Pavao II. upuću¬
je 15. V. 1979. našim biskupima, svećenicima i svemu katoličkom

332

puku stoje ove riječi: »Budite isti kakvi ste bili od one slavne go¬
dine 879. . . jednom dušom, jednom voljom vjerni u savezu s Kristom,
vjerni u savezu koji ste sklopili s rimskom katoličkom Crkvom.

Kako vidite, kroz sve se to provlači misao vjernosti. To je vjernost
Bogu Trojedinomu, vjernost Isusu Kristu, vjernost Kristovu Evan¬
đelju.

Obećanje vjernosti izjavili su pred Ivanom Pavlom II. najkvali¬
ficiraniji članovi našeg episkopata. To obećanje nije prazna formula.
To obećanje nosi sa sobom veliku, ozbiljnu obavezu u prvom redu za
naš episkopat, za naše biskupe koje je Duh Sveti postavio da vode
ovaj dio sveopće Crkve. Njihova je dužnost da bdiju nad tim da niš¬
ta ne pomuti i ne poremeti ovu vjernost Bogu i sv. Petru. Stoga je
njihova prva dužnost da bdiju nad čistoćom vjere i nad kršćanskim
životom. Danas se u raznim dijelovima katoličkog svijeta zapaža
tzv. »antirimski afekt«: štogod dođe iz Rima, bio to propis crkvene di¬
scipline, bile to smjernice na području crkvene nauke, to se već una¬
prijed ne prihvaća, jer dolazi iz Rima, nego se kritizira i kontestira,
ukoliko ne bude jednostavno prešućeno. O tome je jedan čuveni mo¬
derni teolog (Urs v. Balthasar) napisao čitavu knjigu. Ako bi kod nas
došlo do te pojave, s pravom bismo se mogli pitati gdje je tu »vjer¬
nost sv. Petru« koju smo svečano obećali.

No bilo bi malo kad bi ta obveza vjernosti bila samo na našim bis¬
kupima. Svaki svjesni pripadnik naše crkvene zajednice morao bi
ovo obećanje vjernosti osjećati kao svoju osobnu obavezu.

Draga moja braćo! Danas kad vas tolike ovdje gledam pod tim
žarkim suncem, koji ste došli iz svih dijelova naše domovine; koliki
ste pješačili sate i sate; ima vas i odraslih i starijih i mnogo mladih,
ima vas iz svih staleža, ima vas radnika, zemljoradnika, intelektuala¬
ca, domaćica. To mi daje nadu da će uistinu biti toliko svjesnih pri¬
padnika naše crkvene zajednice koji će ovo obećanje vjernosti uzeti
na sebe kao svoju osobnu obavezu.

Osim ove osnovne vjernosti »Bogu i sv. Petru« koja nas čini ka¬
tolicima, ovdje bih htio navesti neke posebne oblike vjernosti koje
danas moramo osobito naglasiti. U svojoj prvoj enciklici »Otkupitelj
čovjeka« (Redemptor hominis) papa Ivan Pavao II. posebno nagla-
šuje vjernost prema zvanju, prema životnom pozivu koji si je netko
dobrovoljno izabrao; i tu se posebno obraća na tri kategorije vjer¬
nika: na oženjene, na svećenike i na redovnike i redovnice.

Prvo je bračna vjernost između muža i žene koja se osniva na sa¬
kramentu ženidbe. Nije nikakva tajna da je danas obitelj u postepe-

333

nom raspadanju. Iz svih krajeva svijeta donose se alarmantne sta¬
tistike o sve većem broju rastava. Ženidba se više ne smatra kao do¬
životna zajednica koja se mora pod svaku cijenu sačuvati. Stoga tre¬
ba učiniti sve što je moguće da se učvrsti kršćansko shvaćanje že-
nidbene vjernosti. Bez čvrste obitelji nema ni narodne ni vjerske
sretne budućnosti.

Branimirova je godina zamišljena i kao godina kršćanske obitelji;
obitelji u kojoj vlada ljubav i sloga; obitelji u kojoj se čuje glas mo¬
litve: obitelji koja svetkuje dan Gospodnji.

Svećenička vjernost. Danas, kad ima svećenika koji napuštaju svo¬
je zvanje, sv. Otac naglašuje u pismu svećenicima za Veliki četvrtak,
da obveze koje smo primili obvezuju ne samo snagom crkvenog za¬
kona, nego i snagom osobne odgovornosti. Radi se o tomu da se odr¬
ži zadana riječ Kristu i Crkvi. Ostati kod zadane riječi je dužnost, a
ujedno je dokaz svećenikove unutarnje zrelosti i izraz osobnog dos¬
tojanstva. Sveti Otac dodaje: »Naša braća i sestre vezani ženidbenim
vezom imaju pravo da očekuju od nas svećenika i pastira dobar pri¬
mjer i svjedočanstvo vjernosti svome zvanju sve do smrti; vjernosti
zvanju koje mi izabiremo putem sakramenta reda kao što ga oni bi¬
raju putem sakramenta ženidbe.«

Redovnička vjernost. Tu se radi o vjernosti zavjetima, o vjernosti
svečanim obećanjima koja je čovjek dobrovoljno dao samomu Bogu
i pod grijeh se obvezao da će se toga držati. Crkva doduše ima vlast
odrješivati od obveze zavjeta iz teških i ozbiljnih razloga, ali i tu
dolazi pitanje vjernosti. Netko si može umiriti savjest tim da je
stvar pred Crkvom uredio, pred crkvenom organizacijom, ali u mno¬
go slučajeva nevjera će uvijek ostati nevjera.

Braćo svećenici, ostanimo uvijek vjerni svojim obećanjima pred
Bogom i Crkvom.

Braćo redovnici i sestre redovnice, nemojte se iznevjeriti svojim
svečanim obećanjima.

Prigodom nedavnog boravka Sv. Oca u Poljskoj mogli su se na
mnogim mjestima vidjeti natpisi na latinskom jeziku: Polonia sem-
per fidelis.

Neka se u Branimirovoj godini za nas može reći: Croatia semper
fidelis. Hrvatska uvijek vjerna Bogu, vjerna Mariji, vjerna sv. Petru.

Tako neka bude. Amen!

334

FRANJO KARDINAL SEPER
( 1905 — 1981 )

Erzbischof von Zagreb und Prdfekt der Kongregation fiir die Glaubens-
lehre Franjo Kardinal Seper wurde in Osijek am 02. Oktober 1905 in
einer Arbeiterfamilie von Eltern Vjekoslav und Marija geboren. Er war
das erste von vier Kindern. Die Familie Seper zog Anfang des Jahres
1910 nach Zagreb um. Der kleine Franjo besuchte die Volksschule am Kap¬
tol. Das Abitur absolvierte er am Unterstadtischen Gymnasium im Jahr
1924. Wahrend der Gyntnasiumszeit nahm er an den Bevoegungen der
katholischen Jugend teil, zugleich vourde er zum Mitglied der Mariani-
schen Kongregation. Sowohl dies als auch insbesondere die Bekanntschaft
mit Dr. Ivan Merz hatte auf ihn einen Einflufi ausgeiibt, so dafi er sich
nach dem Abitur fiir den Priesterberuf entschlofi. Wahrend des ersten
Semesters seines Studiums an der Katholisch Theologischen Fakultat in
Zagreb vourde er bereits in November 1924 vom damaligen Erzbischof
von Zagreb Antun Bauer zum Weiterstudium nach Rom geschickt.

Als Zogling des Germanicums besuchte er die Vorlesungen an der
papstlichen Universitat Gregoriana , wo er 1927 in der Philosophie und
1931 in der Theologie promovierte. Am 26. Oktober 1930 vourde er zum
Priester in Rdm gevoeiht, die Primiz aber feierte er anschiefiend am Tag
Aller Heiligen in der Basilika des hl. Paulus (aufierhalb der Stadtmauer
Roms). Franjo Seper studierte und vourde zusammen mit Alojzije Ste-
pinac, dem er als Erzbischof von Zagreb nachfolgte, geweiht.

Der junge Prister Franjo kehrte im Jahr 1931 nach Zagreb zuriick und
vourde bereits im September zum Professor fiir Religion am Zagreber
Madchengymnasium ernannt , voo er bis Ende des Schuljahres 1934/35
blieb. Danach vourde er vom Erzbischof Bauer zum erzbischdflichen
Sekretar ernannt und blieb in diesem Dienst bis 1941. Im Herbst dieses
Jahres vourde Franjo vom Erzbischof Stepinac zum Regens des erzbischdf¬
lichen Seminars in Zagreb ernannt , voo er diesen Dienst durch 10 schvoere
Jahre innehatte. 1951 vourde er gezvoungen das Seminar zu verlassen und
iibemahm das Amt des Pfarrers in der Pfarrei »Christus der Konig« in
Zagreber Stadtviertel Trnje. Als erzbischoflicher Sekretar und als Regens
des Seminars katechisierte Seper die Schuljungend insbesondere in der
Zagreber Pfarrein der hl. Maria und des hl. Joseph, voobei er diese
Jugendlichen im liturgischen Geiste zu erziehen versuchte. Nach dem
vierjahrigen Pfarrerdienst vourde Dr. Franjo Seper vom Papst Pius XII.
am 22. Juli 1954 zum Titularbischof von Filippopoli, sovoie zum Koadjutor
des Erzbischofs Stepinac »sedi datus« ernannt. Die bischofliche Konse-
kration empfing er in Zagreber Dom am 21. September 1954. Als Konse-

335

krator fungierte der Erzbischof von Beograd Josip Ujčić, als Konsekra-
toren voaren die Weihbischdfe von Zagreb Franjo Salis und Josip Lach.

Der neue Erzbischof Koadjutor regierte das Zagreber Erzbistum im
Einverstandnis mit dem Ordinarius Alojzije Stepinac , seinen Sugges-
tionen entsprechend. Der Erzbischof Stepinac befand sich in dieser Zeit
im Hausarrest in seiner Geburtspfarrei Krašić. Als der Kardinal Stepinac
am 10. Februar 1960 gestorben voar, wurde der Erzbischof Koadjutor
Seper kraft des Dekrets von der Heiligen Konsistorialkongregation vom
24. Marz 1958 zum apostolischen Administrator des Zagreber Erzbistums
»ad nutum Sanctae Sedis«. Am 05. Marz desselben Jahres vourdeSeper vom
Papst Johannes XXIII. zum residenzialen Erzbischof Metropolit ernannt.
Im demselben Jahr setzte sich Seper besonders fiir die liturgische Erneue-
rung ein, aufgrund dessen er zum Vorsitzenden des Interdiozesanen litur-
gischen Ausschufies gevoahlt vourde. Nachher vourde er zum Vorsitzenden
der Jugoslavoischen Bischofskonferenz gevoahlt. Vom Seper ging die
Initiative aus, dafi die Katholisch Theologische Fakultat in Zagreb im Jahr

1963 jahrliche Pastoraltheologische Tagung fiir Priester einfiihrte. An
derselben Fakultat griindete Seper im Jahr 1963 zuerst das Katecheti-
sche Institut, anschliefiend das Institut fiir die Kirchenmusik. Als Erzbi¬
schof von Zagreb griindete er 21 neue Pfarreien und rief ins Leben die
»Caritas« als eine Filiale der »Caritas Intemationalis« sowie den Fond des
Papstes Johannes XXIII. fiir die Einrichtung von neuen Kirchen.

Aufgrund seines Vorschlags vourde der Pfarrer von Samobor Franjo
Kuharić vom Papst Paul VI. zum Weihbischof ernannt und am 03. Mai

1964 vom Seper konsekriert. Am 16. Juli 1970 vourde Kuharić zum Erzbi¬
schof von Zagreb - als Nachfolger Sepers.

Seper unterstiitzte insbesondere die katholische Presse, indem er eine
ausgesprochene Unterstiitzung der kroatischen literarischen ’Gesellschaft
des hl. Kyrills und des hl. Methodius’ (des hl. Hyeronimus) gab. Aufierdem
griindete er 1963 zvoeivoochentliche katholische Zeitung »Glas Koncila«
(Stimme des Konzils) und 1966 die Monatsschrift »Mali koncil« (»Kleines
Konzil«) und 1968 »Kršćanska sadašnjost« (»Christliche Gegenvoart«). Ge-
gen das Ende seiner Amtszeit verordnete er als Erzbischof von Zagreb
die Dekrete fiir die Einrichtung des Priester- und Pastoralrates in Za¬
greber Erzdiozese. Im Jahre 1968 kam er zu einer Begegnung mit dem
Patriarch der Serbisch Orthodozen Kirche German in Srijemski Karlovci
zusammen. Wahrend Sepers Amtszeit vourden 1966 die diplomatischen
Beziehungen zvo. der SFR Jugoslavoiens und dem Hl. Stuhl voiederherge-
stellt.

Vom Anfang an nahm Seper an den Vorbereitungen des II. Vatikani-
schen Konzils aktiv teil. Zuerst vourde er zum Mitglied der Kommission
fiir die Sakramente ernannt, danach iiberging er in die Zentralkommi-
ssion fiir die Vorbereitung des Konzils. Wdhrend des Konzils vourde er
zum Mitglied der Theologischen Hauptkommission des Konzils gevoahlt.
Am Konzil setzte er sich ein fiir die Einfiihrung des Diakonats, der
Volkssprache in die Liturgie, Kommunionempfang unter beiden Gestalten
anlđpiich besonderer Gelegenheiten und fiir die Konzelebration. Weiterhin

336

setzte er sich ein fiir die Glaubensfreiheit, fiir das Laienapostolat, fiir das
Recht auf hnmigration und Emmigration. Mit neuen Aktzentuirungen
sprach er iiber den zeitgenossischen masserihaften Atheismus. Da er einer
der sehr angesehenen Konzilvater gevoesen war, ist es nicht zu vmndem,
dafi er vom Papst Paul VI. im Konsistorium vom 22. Februar 1965, zum
Kardinal ernannt vourde. Als Kardinal vourde ihm die romische Kirche
der hl. Petrus und Paulus in EUR zugeteilt.

Als Kardinal wurde Seper in kurzer Zeit zur ersten Personlichkeit der
Kirche unter den Kroaten. Er fiihrte grofie katholische Feier in Sinj,
Šibenik, Đakovo, Tekije, Pula, Trsat, im Ausland, aber zugleich fiihrte
er 1967 eine Wallfahrt in das Heilige Land und 1968 nach Lourdes und
Fatima. Im Jahr 1968 ging Seper zum ersten mal nach Amerika. Danach
folgten noch einige Besuche nach Amerika und Canada sowie nach
BR Deutschland und Osterreich, wo er unsere Arbeiter, die zeitweilig in
diesen Staaten leben, besuchte. Am ersten Bischofssynode in Rom 1967
vourde Seper zum Vorsitzenden der Doktrindrkommission. Im demselben
»Glaubensjahr« fiihrte er eine bemerkensvoerte Wallfahrt nach Rom.

Am 08. Januar 1968 vourde Kardinal Seper vom Papst Paul VI. zum
Prdfekt der Kongregation fiir die Glaubenslehre ernannt. Die Kroaten
umren vor 13 Jahrhunderten getauft voorden, und dadurch gingen sie in
den Schop der katholischen Kirche ein. Aber Seper voar der erste Kroate,
der in der Geschichte der kroatischen Kirche so hohe Position in der
hierarchischen Struktur der Kirche einnahm. Zugleich voar Seper Mitglied
einiger romischen Dikasterien: des Rates fiir aufiergevoohnliche Ange-
legenheiten der Kirche, der Kongregation fiir die Bischdfe, der Kongre¬
gation fiir die Sakramente und Liturgie, der Kongregation fiir die katho¬
lische Erziehung. Aufierdem voar er Vorsitzende der Internationalen theo-
logischen Kommission sovoie der papstlichen Bibelkommission, dazu auch
Mitglied der papstlichen Kommission fiir die Revision des Kirchenrechtes.
Seine hohe Funktion iibte er bis zum 25. November 1981 aus, kurz bevor
er am 30. Dezember 1981 in Rom starb.

Das Reguiem fiir den verstorbenen Kardinal feierte vor seinem Leich-
nahm am 02. Januar 1982 selbst der Papst Johannes Paul II. in der Basi-
lika des hl. Petrus in Rom. Danach vourde der verstorbene Kardinal in
die kroatische Kirche des hl. Hyeronimus iiberfiihrt, in der die kroatische
romische Kolonie eine Messe mit dem Erzbischof Franjo Kuharić feierte.
Danach vourde der Sarg im Leichenvoagen nach Zagreb iiberfiihrt, voo dem
verstorbenen Kardinal am Sonntag, dem 03. Januar vor dem Zagreber
Dom ein grojlartiger Empfang bereitet vourde. Unzahlige Menge von
Glaubigen ging am verstorbenen Kardinal in Dom vorbei. Am 05.
Januar 1982 vourde der Kardinal in Zagreber Dom beigesetzt. Die Beerdi-
gung fiihrte der personliche Gesandte des Papstes Kardinal Paulo Ber-
toli, dem Pronuntius Michele Cecchini sovoohl mehrere Kardinale und
Bischdfe aus verschiedenen europaischen Landem als auch das gesamte
katholische Episkopat Jugoslavoiens assistierten. Der verstorbene Kardinal
Franjo Seper vourde in die Gruft der Zagreber Erzbischofe neben dem
Sarg des Kardinals Stepinac beigesetzt, voo er auf die Auferstehung hofft.

22 SEPER:

337

Dieser Band der Beitrage zur Biographie des Kardinals Šeper umfatit
die wichtigsten pastoralen Leitlinien, die von ihm an die Priester und
Glaubigen seiner Diozese in der Zeitperiode vom 1954 bis 1968 versandt
wurden.

In nachsten Band werden Kardinals Beitrage zum II. Vatikanischen
Konzil, weswegen er als angesehener Konzilsvater galt, veroffentlicht.
AuBerdem werden veroffentlicht auch die Dokumenten der Kongregation
fiir die Glaubenslehre, die in seiner Amtsperiode zustande kamen.

Wir hoffen, dafi die Kirche unter den Kroaten aufgrund des zugang-
lichen Materials den dritten Band mit einer umfasenderen Biographie
iiber eine so wichtige Personlichkeit im Leben sowohl der Gesamtkirche
als auch in der Kirche unter den Kroaten vorbereiten wird.

CARDINAL FRANJO ŠEPER
( 1905 — 1981 )

Cardinal Franjo Šeper, firstly Archbishop oj Zagreb and later Prefect
oj the Sacred Congregation for the Doctrine oj the Faith, was born at
Osijek on 2nd October 1905. His parents, Vjekoslav and Marija Šeper,
were tailors by profession.

Franjo was the eldest of four children. The family moved to Zagreb
early in 1910. Franjo graduated at the high scliool in Zagreb in 1924.
During his years of study he took part in Catholic youth movements
and was a member of the Congregation of Mary. The fact of having
freguented these associations, and above ali the contacts voith famous
catholic layman dr. Ivan Merz, influenced his decision for the priesthood.

From the beginning of his studies in the theological faculty of Zagreb
in November 1924 the archbishop Msgr. Antun Bauer decided to send
the young Šeper to study in Rome. As a student of the Pontifical Col -
lege Germanicum-Hungaricum he attended the Pontifical University
Gregoriana where in 1927 he was avoarded a degree in philosophy and
in 1931 another in theology.

His ordination took place in Rome on 26th October 1930. His first
Mass was in Basilica of St. Paul’s Without the Walls on Ali Saints 9 Day.
With him studied and was ordained priest Alojzije Stepinac whose suc-
cessor as Archbishop he was later to be in the archdiocese of Zagreb.

The young priest returned to Zagreb in July 1931. In September he
became teacher of religion at the high school for girls in the city, a post
he was to hold until the end of the academic year 1934/35 when Arch¬
bishop Bauer called upon him to be his personal secretarg.

In 1941 he was appointed rector of Zagreb's major seminarg by the new
Archbishop Stepinac. He held this post for ten years, that is to say
through the particularlg difficult times of war and the post-war period.
In October 1951 the parish of Christ the King in Zagreb was entrusted

338

to him. Pastoral activity had, in fact, always been carried out by him
even as secretary to the archbishops Bauer and Stepinac and rector of
tlie seminary. In tlnose years it was his joy to be among the student
youth of Zagreb, particularly in the parishes of St. Mary and St. Joseph,
where he took advantage to instruct the young people in religion and
especially in liturgical špirit.

After four years of parochial activity on 22nd July 1954, Franjo Seper
ivas nominated by Pope Pius XII titular archbishop of Filippopoli with
the post of coadjutor »sedi datus« of the Archbishop of Zagreb. He was
consecrated in the cathedral of Zagreb on 21st September 1954. The
consecrating bishop was the Archbishop of Belgrade Josip Ujčić with
assistant bishops Franjo Salis and Josip Lach, auxiliary bishops of Zagreb.

The new archbishop coadjutor ruled the archdiocese of Zagreb in agre -
ement with Cardinal Stepinac who was in custody at his birth-place
Krašić. When on lOth February 1960 Cardinal Stepinac died, Seper, in
accordance with the decree of the Consistorial Congregation of 24th March
1958, became administrator of the archdiocese of Zagreb »ad nutum
Sanctae Sedis«, but already on 5th March 1960 was appointed residential
Archbishop metropolitan of Zagreb by Pope John XXIII.

Seper icas particularly commited to the cause of liturgical renevoal.
For this reason he was elected by Yugoslav bishops President of the Inter-
diocesan Liturgical Commission and then Chairman of Bishops 9 Confe-
rence of Yugoslavia. It was his desire that the Zagreb’s Theological Faculty
began a regular annual theological-pastoral course for the clergy. In 1963,
in the same faculty, founded the Institute for the Catechetical studies and
the Institute for Sacred Music. While in charge of Archbishop of Zagreb
he instituted twenty one parishes, founded the Caritas as a branch of
Caritas Intemationalis, and the Pope y s John Fund for the building of
nevo churches.

At his proposal Paul VI nominated as his auxiliary bishop the parish
priest of Samobor Franjo Kuharić, who was consecrated by Seper Kim -
self on 3rd May 1964 and was to succeed him as Archbishop of Zagreb
on 16th June 1970.

Seper particularly encouraged the Catholic press, supporting the Croa-
tian Literary Society of SS Cyril and Methodius (St. Jerome), founding
in 1963 the Catholic fortnightly »Glas Koncila« (The Voice of the Council),
the monthly »Mali koncil« (The Little Council) in 1966 and in 1968
»Kršćanska sadašnjost« (Christian Actuality).

Shortly before leaving his post as Archbishop of Zagreb he published
the decree instituting the Pastoral and Priests f Councils in the diocese of
Zagreb. In 1968 at Srijemski Karlovci he met the Patriarch of the Serbian
Orthodox Church German. It was during his period as Archbishop of
Zagreb in 1966 that diplomatic relations were re-established between Yu-
goslavia and the Holy See.

Seper took an active part in preparation for the II Vatican Council.
First he was nominated member of the Commission for the Sacraments,

339

then to the preparatory Central Commission and finally elected member
of the Theological Commission of the Council. During the Council sessions
he intervened in javour of the permanent deaconate, the use of the
national tongue in liturgy, of Communion under the two species on cer -
tain occasions and of concelebration. He was, moreover, committed to
religious freedom, the lay apostolate, the right to immigration and emi-
gration and spoke in new terms of contemporary and mass atheism.

He was one of the most illustrious figures of the Council and it is
hardly to be wondered at if, in the Consistory of 22nd Februarg 1965,
Paul VI made him a Cardinal assigning to him titular church of SS Pete r
and Paul at EUR, Rome.

As a Cardinal, Seper soon became a figure of great standing in the
Croatian Church. He presided over great religious celebrations at Sinj,
Šibenik, Đakovo, Tekije, Pula and Trsat. In 1967 he led a national pil-
grimage to the Holy Land, then to Lourdes and then Fatima.

In 1966 for the first time he visited the United States to meet Croatian
errtigrants, a visit he was later to repeat travelling also to Canada, Ger-
many and Austria to meet his fellow-countrymen resident there for
reasons of work.

During the first Synod of Bishops in 1967, Seper became head of the
Commission for Doctrine. In the same year he led a Croatian pilgrimage
to Rome.

On 8th January 1968 he was nominated by Paul VI Prefect of the Con-
gregation for the Doctrine of the Faith. Since the thirteenth century,
that is the entry of the Croatians into the Catholic Church, no Croat had
ever reached such a high rank voithin it. With his new nomination he
also became member of certain departments and Congregations of Curia:
The Council for the Public Affairs of the Church, The Sacred Congrega -
tion for Bishops, The Sacred Congregation for the Sacraments and Divine
Worship, The Sacred Congregation for Catholic Education. He was Pre-
sident of the International Theological Commission, of the Pontifi-
cal Biblical Cohrtmission and member of the Pontifical Commission
for the revision of the Code of Canon law. He retained his high position
of Prefect of the Congregation for the Doctrine of the Faith until 25th
November 1981, about a month before his death which took place in
Rome, 30 th December 1981.

John Paul II celebrated the funeral mass for the late Cardinal Seper
on 2nd January 1982 in the Basilica of St. Peter’s. After that the body
was taken to the Croatian church of St. Jerome's where many of the
Croatian faithful resident in Rome gathered to hear the mass celebrated
by the Archbishop of Zagreb, Kuharić and take a last farevoell of their
Cardinal.

The body was then transported to Zagreb where, in front of the cathe -
dral on 3rd January, the faithful gave a solemn and warm voelcome to
their beloved Cardinal. An immense crowd passed before the body on
view in the cathedral wliere on 5th January the funeral rites were cele¬
brated by the Pope f s special delegate, Cardinal Paolo Bertoli, with the

340

assistance of the Apostolic Pronuncio Michele Cecchini, of numerous
cardinals and bishops jrom various European countries and in the pre-
sence of the entire Yugoslav episcopate.

The mortal remains of Cardinal Seper were placed in the tomb of the
archbishops of Zagreb, next to the coffin of Cardinal Stepinac to await
the glorious resurrection.

This book with the essential biographical data of the life of Cardinal
Šeper contains the most iportant letters and directives by him impar-
ted to the elergy and faithful of the diocese of Zagreb from 1954 to 1968.

A later book will speak also of his contribution to the work of the
second Vatican Council. In it will also be published the documents of the
Congregation for the Doctrine of the Faith for the years when he was
Prefect.

We hope that from the material available, the Croatian Church will
be able to prepare a more ample biography of this figure of such impor-
tance for the life of the Universal Church and, in particular, that of the
Croatian Church.

IL CARDINALE FRANJO ŠEPER
( 1905 — 1981 )

II cardinale Franje Seper, prima arcivescovo di Zagabria e poi Prefetto
della Sacra Congregazione per la dottrina della fede, nacque a Osijek U
2 ottobre 1905. I suoi genitori, Vjekoslav e Marija Seper, esercitavano
la professione di sarto.

Franjo fu U primogenito di guattro figli. La famiglia si trasferi a Za¬
gabria ai primi del 1910. Franjo consegui ii diploma di maturita classica
nel liceo ginnasio di Zagabria nel 1924. Durante gli anni di studio prese
parte ai movimenti cattolici giovanili e fu membro della Congregazione
mariana. Uaver freguentato gueste associazioni, ma soprattutto Vamicizia
con ii dott. Ivan Merz, influi sulla sua decisione di intraprendere la via
sacerdotale.

Fin dagli inizi degli studi nella facolta teologica di Zagabria, — nel
novembre 1924, — Varcivescovo della diocesi di Zagabria, monsignor
Antun Bauer, decise di inviare U giovane Seper a studiare a Roma.
Alunno del Pontificio Collegio Germanico, frequentd la Pontificia Univer-
sita Gregoriana, dove nel 1927 consegui la laurea in filosofia e, nel 1931,
quella in teologia.

La sua ordinazione sacerdotale avvenne a Roma ii 26 ottobre 1930. La
prima messa fu da lui celebrata nella basilica di San Paolo fuori le Mura,

341

U giomo della fešta di Tutti i Santi. Insieme a lui studio e ju ordinato
sacerdote Alojzije Stepinac, di cui fu in seguito successore come arcives-
covo nella diocesi di Zagabria.

II giovane sacerdote fece ritorno a Zagabria nel mese di luglio del
1931. Nel settembre dello stesso anno divenne insegnante di religione nel
liceo ginnasio femminile della citta, incarico che tenne fino al termine
delVanno scolastico 1934 — 35, quando Varcivescovo Bauer lo volle come
proprio segretario.

Nel 1941 fu nominato rettore del seminario maggiore di Zagabria dal
nuovo arcivescovo Stepinac. Per dieci anni ricopri questa carica, cioe nel
periodo particolarmente difficile della guerra e del dopoguerra. NelVot-
tobre del 1951 gli fu affidata la parrocchia di Cristo Re a Zagabria.
Uattivita pastorale era stata, del resto, sempre esercitata da lui anche
quando era segretario del vescovo e rettore del seminario. In quegli anni
amava stare tra la gioventu studentesca di Zagabria, in particolare nella
parrochia di Santa Maria e S. Giuseppe, dove insegnava catechismo ed
educava i giovani per una autentica vita liturgica.

Dopo quattro anni di attivitd parrocchiale, U 22 luglio 1954, Franjo
Seper venne nominato da Pio XII arcivescovo titolare di Filippopoli, con
Vincarico di coadiutore »sedi datus« delVarcivescovo di Zagabria. Fu con-
sacrato nella cattedrale di Zagabria U 21 settembre 1954. Vescovo con-
sacrante era Varcivescovo di Belgrado, Josip Ujčić, coadiuvato dai vescovi
ausiliari di Zagabria, Franjo Salis e Josip Lach.

II nuovo arcivescovo coadiutore dirigeva Varcidiocesi di Zagabria in
accordo con U cardinale Stepinac, che si trovava al confino nella parroc¬
chia di Krašić, suo paese natale. Quando, U 10 febbraio 1960, mori U cardi¬
nale Stepinac, Seper, in forza del decreto della Congregazione Consisto-
riale del 24 maržo 1958, divenne amministratore della diocesi di Zagabria
»ad nutum Sanctae Sedis«, ma gid U 5 maržo 1960 papa Giovanni XXIII
lo nominava arcivescovo residenziale metropolita.

Seper si impegnb particolarmente del rinnovamento liturgico. Per
questo motivo venne eletto dai vescovi presidente della Commissione li¬
turgica interdiocesana. Poi e stato eletto presidente della Conferenza
episcopale Jugoslava.

Volle che la Facolta di teologia di Zagabria incominciasse un regolare
corso annuale teologico-pastorale per U clero. Presso la stessa Facolta,
institui VIstituto catechistico e nel 1963 VIstituto per la mušica sacra.
Durante le sua permanenza a capo della diocesi di Zagabria eresse 21
parrocchie, fondč la Caritas, quale e filiale della Caritas Internationalis e
U »Fondo di papa Giovanni per la costruzione di nuove chiese«.

Su sua proposta, Paolo VI nomino vescovo ausiliare di Zagabria Franjo
Kuharić, parroco di Samobor, U quale veniva consacrato dallo stesso
Seper U 3 maggio 1964 e U 16 giugno 1970 gli succederd a capo della
diocesi.

Seper incoraggio particolarmente la štampa cattolica, sostenendo
VAssociazione letteraria croata del SS. Cirilo e Metodio (S. Girolamo), fon-

342

dando nel 1963 U quindicinale cattolico »Glas Koncila« (La voće del Con-
čilio), U mensile »Mali koncil« (11 piccolo Concilio nel 1966 e, nel 1968,
»Kršćanska sadašnjost« (Attualita cristiana).

Poco prima di lasciare la sua carica di arcivescovo di Zagabria, pub-
blicč U decreto istitutivo del Consiglio pastorale e sacerdotale della dio -
cesi di Zagabria. Nel 1968, a Srijemski Karlovci, si incontrč con U patri-
arca della Chiesa ortodossa serba, German. Fu durante la sua permanenza
come arcivescovo di Zagabria, nel 1966, che vennero riallacciate le rela-
zioni diplomatičke tra la Jugoslavia e la Santa Sede.

Seper partecipo attivamente alla preparazione del Concilio Vaticano II.
Dapprima venne nominato membro della Commissione per i sacramenti,
poi ječe parte della Commissione centrale preparatoria e infine fu eletto
membro della Commissione teologica del Concilio. Durante le sedute
conciliari intervenne a javore delVistituzione del diaconato permanente,
delVuso della lingua madre nella liturgia, della Comunione sotto le due
specie in determinate occasioni e della concelebrazione. Si impegno,
inoltre, per la liberta religiosa, per Vapostolato dei laici, per U diritto
alVimmigrazione e alVemigrazione a pario in termini nuovi circa Vateismo
contemporaneo e di massa.

Fu uno dei piu illustri padri conciliari e non c’e da meravigliarsi se,
nel Concistoro del 22 febbraio 1965, Paolo VI lo nomino cardinale, asse-
gnandogli come titolo la chiesa dei SS. Pietro e Paulo alVEUR.

Come cardinale, Seper divenne presto una figura di grande rilievo nella
Chiesa croata. Presiedette grandi celebrazioni religiose a Sinj, a Šibenik,
a Đakovo, a Tekije, a Pula e a Trsat. Nel 1967 guidč un pellegrinaggio
nazionale in Terra Santa, e poi a Lourdes e a Fatima.

Nel 1966, per la prima volta, si reco negli Stati Uniti per visitare gli
emigrati croati, visite che ripetera in seguito, recandosi anche in Cana-
da, in Germania, in Austria, sempre per incontrarsi con i connazionali
ivi residenti per motivi di lavoro.

Durante U primo Sinodo dei vescovi, nel 1967, Seper divenne presi -
dente della Commissione dottrinale. Nello stesso anno guidč un pellegri¬
naggio croato a Roma.

U8 gennaio 1968 venne nominato da Paolo VI Prefetto della Congre-
gazione per la dottrina della jede. Dal tredicesimo secolo, cioe da quando
i Croati entrarono nella Chiesa cattolica, nessuno di essi aveva mai rag-
giunto un cosi alto građo nella Chiesa. Con la nuova nomina, divenne
membro anche di diversi dicasteri romani: Consiglio per gli Ajjari pub-
blici della Chiesa; Congregazione per i vescovi; Congregazione per i sa¬
cramenti e U culto divino; Congregazione per Veducazione cattolica. Fu
presidente della Commissione teologica internazionale, della Pontificia
commissione biblica, e membro della Pontificia commissione per la revi-
sione del Codice di diritto canonico. NelValta carica di Prefetto della Con¬
gregazione per la dottrina della fede rimase fino al 25 novembre 1981,
circa un mese prima della sua morte, avvenuta a Roma U 30 di-
cembre 1981.

343

Giovanni Paolo II volle celebrare la ntessa funebre per ii defunto Car¬
dinal Seper U 2 gennaio 1982 nella basilica di San Pietro. Dopo dl che la
salma fu trasportata alla chiesa croata di S. Girolamo dove si rad *™™™
niolti jedeli Croati residenti a Roma per assistere alla messa celebrata
dall’arcivescovo di Zagabria, Kuhar ić, e per dare lultimo addio dl loto
cardinale.

La salma venne trasportata, quindi, a Zagabria, dove, davanti alla
cattedrale, ii 3 gennaio, dove i jedeli tributarono al Zoro amato cardinale
una solenne e calorosa accoglienza di affetto. Una folla immensa ha
sfilato davanti alla salma esposta nella cattedrale, dove ii 5 gennaio un
solenne rito funebre venne celebrato dall’mviato personale del papa,
cardinale Paolo Bertoli, con l’assistenza del pronunzio apostolico Michele
Cecchini, di numerosi cardinali e vescovi, convenuti da van paesi europei,
e in presenza dell’intero episcopato jugoslavo.

I resti mortali del cardinale Seper sono stati tumulati nella tomba degli
arJveZZ d, Zapabri«, accanlo ali« bar« del Cardinal« Stepi™, ,n atteea
della gloriosa risurrezione.

Ouesta documentaiione, con gli essenaiali dali biografici del' card ' l “'*
Seper, contiene I. pi« imporlanli . li'««■« <>« >- <>»<• »>

e ai fedeli della diocesi di Zagabria dal 1954 al 1968.

Un successivo libro parlera anehe del contributo che il cardinaie ha dato
ai lavori del Concilio Vaticano II. In esso saranno pubblicati, moltre, i
documenti della Congregazione per la dottrina della fede, pubblicati negli
anni in cui egli ne fu Prefetto.

Ci auguriamo che, in base al materiale a disposizione, la Chiesa croata
possa preparare una piu ampia biografia di questa figura cosi importante
per la vita della Chiesa universale e in modo particolare per quella croata.

LE CARDINAL FRANJO SEPER
( 1905 — 1981 )

L’archevegue de Zagreb et le Prefet de la Sainte Congregation pourla
Doctrine de la Foi, le Cardinal Franjo Seper est ne a Osijek, le 2 odobre
1905, dans une famille des taiUeurs, de Vjekoslav et Manja Seper. II
etait le premier des quatre enfants.

La famille Seper, au debut de Vannee 1910, est venue habiter Zagreb.
Le petit Franjo friquentait l’ecole elementaire a Kaptol, tandis que le
baccalaureat ii apasse dans le gijmnase (lycee) de Zagreb-Basse ville en
1924. Pendant son etude au lycee, U a participe adivement dans les
mouvements de la jeunesse catholique et devini le membre de la Con-

344

gregation Mariale. Tout ćela — mais surtout son amitie avec Dr Ivan
Merz — a influence sa decision de ćhoisir apres le gymnase, la vocation
sacerdotale. Deja, durant son premier semestre d’etudes a la Faculte de
Theologie de Zagreb — en novembre 1924 — Varchevegue de Zagreb Dr
Antun Bauer Venvoya aux etudes a Rome. Etant boursier de »Germa -
nicum«, ii suivait les cours a VUniversite Pontificale »Gregoriana«, ou U
a fait son doctorat en philosophie en 1927, tandis qu’en 1931 U a obtenu
le titre de docteur en theologie.

Le 26 odobre 1930 U fut ordonne pretre a Rome. Sa premiere messe,
ii a celebree pour la fete de la Toussaint dans la basiligue de Saint Paul
hors les murs, a Rome. II etudiait avec le Cardinal Alojzije Stepinac et
fut ordonne avec lui le meme jour. Plus tard, U lui succeda au stege
archi-episcopal de Zagreb.

Le jeune pretre Franjo Seper retourna a Zagreb en juillet 1931 pour
etre nomme, au mois de septembre, professeur de religion au lycee feminin
de Zagreb. Cette tdche, ii a exerce jusgu’a la fin de Vannee scolaire
1934/35. Alors, Varcheveque Bauer le nomma son secretaire et ce minis-
Vere U exerqait jusq’a Vautomne de 1941. Uarchevegue Stepinac le nomma
en septembre de cette meme annee recteur du Grand Seminaire de
Varcheveche a Zagreb. Cette office ii faisait durant la periode i difficile
pendant et apres la guerre, dix ans en tout. En odobre 1951, U dut quitter
le seminaire et s’en aller a Trnje (le quartier de Zagreb) pour etre cure
de la paroisse du Christ-Roi. Tout en exer$ant la tache du secretaire de
Varcheveche, ou plus tard du recteur du Seminaire, Seper catechisait la
jeuneusse scolaire, surtout dans les paroisses de Ste Marie et de St Joseph
a Zagreb, en formant ses catechises dans Vesprit liturgique.

Apres quatre ans de son ministere dans la paroisse, Dr Franjo Seper
fut nomme par le Pape Pie XII, le 22 juillet 1954, Varcheveque titulaire
de Filippopoli et le coadjuteur de Zagreb »sedi datus«. 11 a regu la conse-
cration episcopale dans la cathedrale de Zagreb, le 21 septembre 1954.
La consecration etait fait par Varchevegue de Belgrade Josip Ujčić et
avec les consecrateurs Franjo Salis-Sewis et Josip Lach, des eveques
auxiliaires de Zagreb. Le nouvel archeveque coadjuteur dirigeait Varche¬
veche de Zagreb selon les suggestions et en entente avec VOrdinaire
Alojzije, Cardinal Stepinac qui etait confine dans sa paroisse natale a
Krašić. Qua.nd, le 10 fevrier 1960, le Cardinal Stepinac est mort, Varche¬
vegue coadjuteur Seper est devenu par la force du decret de la Sainte
Congregation Consistoriale du 24 marš 1958 VAdministrateur apostoligue
de VArcheveche de Zagreb »ad nutum Sanctae Sedis«. Mais deja le 5
marš de la meme annee, le Pape Jean XXIII le nomma VArchevegue
residentiel metropolite. Au cours de cette annee Seper s’empressa pour
effectuer la reforme liturgique. Ainsi, les evegues VonVils choisi pour le
president de la Comission liturgigue Inter-diecesaine. Ensuite ii fut choisi
pour president de la Conference episcopale de Yougoslavie. En 1963, U
a donne Vinitiative a la Faculte de Theologie Catholigue de Zagreb de
commencer a organiser chague annee les sessions Theologico-pastorales
pour le clerge. Cette meme annee , U a fonde Vlnstitut Catčchetigue et

345

aussi Vlnstitut pour la Musique Sacree dans le cadre de cette meme Fa-
culte de Theologie. Pendant son administration de l’archeveche de Za¬
greb U a fonde 21 nouvelles paroisses. II a donne Vimpulsion pour creer
la »Caritas« comme une filiale de »Caritas Internationalis« et les Fonds
du Pape Jean XXIII pour la construction des nouvelles eglises. A sa pro-
position, le Pape Paul VI, nomma le cure de Samobor Franjo Kuharić son
eveque auxiliaire, lequel U a consacre le 3 mai 1964. Lui est devenu le
16 juin 1970, Varheveque de Zagreb, son successeur.

Seper encourageait surtout la presse catholique en donnant son soutient
a la Societe litteraire Croate de St Cyrille et Methode (St Jerome, aut-
refois). En 1963, U a fonde un joumal catholique bimensuel intitule »Glas
Koncila« (»La voix du Concile«); en 1966 un mensuel »Mali koncil«
(revue pour les enfants); en 1968 une maison de presse »Kršćanska sa¬
dašnjost (»Vactualite chretienne«). Vers la fin de son Service de Varche-
veque de Zagreb, U a edite les decrets sur la fondation du Conseil Sa-
cerdotal et Pastoral pour Varcheveche de Zagreb.

En 1968, le Cardinal Seper s f est rencontre avec le patriarche de VEglise
orthodoxe Serbe M. German a Srijemski Karlovci. Pendant sa tache de
VOrdinaire (en 1966), la relation diplomatique fut retablie entre la SFR
Yougoslavie et le Saint Siege.

Des le commencement du Concile Vatican II, Seper a participe active-
ment dans ses preparations. D’abord, ii fut nomme le membre de la
Commission pour les Sacrements, ensuite U entra dans la Commission
Centrale pour la preparation du Concile. Au cours du Concile, U fut tout
de suite apergu et choisi pour le membre de la Commission Theologique
Generale du Concile. Pendant le Concile U parlait en faveur de Vintro-
duction du diaconat, de la langue nationale dans la liturgie, de la com-
munion sous les deux especes en occasions adeguates, de la concelebra-
tion; U a plaide pour la liberte religieuse, pour Vapostolat des laics, pour
le droit d’immigration et d y emigration; U a parle avec des accents nouve-
aux sur Vatheisme contemporain des masses. Puisqu’il etait un des Pćres
conciliaires tres estime, U ne faut pas s 9 etonner que le Pape Paul VI dans
son Consistoire du 22 fevrier 1965, nomma VArcheveque de Zagreb Franjo
Seper Cardinal, en lui donnant pour le titre Veglise romaine de St Pierre
et Paul a VEUR.

En Cardinal, Seper ressortit rapidement comme une personnalite »par
excellence« dans VEglise des Croates. Alors, U presidait aux grandes
celebrations de foi a: Sinj, Šibenik, Đakovo, Tekije, Pula et Trsat. En
1967, ii guidait un pelerinage national en Terre Sainte, et Vannee suivante
a Lourdes et a Fatima. Vannee 1966, U s’en allait pour la premićre fois
aux Etats-Unis, pour y revenir encore plusieurs fois en vue de visiter
les immigres croates dans ce pays et au Canada. Le meme but etait aussi
de sa visite a nos ouvriers au travail saisonnier en Allemagne et en Aut-
riche. Pendant la Premiere Synode des eveques, en 1967, Seper devint
le President de la Commission Doctrinale. Cette meme annće — »Annee
de Foi« — ii a organise un pelerinage croate, bien remarguć, a Rome.

346

Le 8 janvier 1968, le Pape Paul VI novima Cardinal Seper Prefet de
la Sainte Congregation pour la Doctrine de la Foi. Depuis 13 siecles, que
les Croates sont entres par le bapteme dans le sein de VEglise catholique,
aucun Croate n’a pas monte si haut dans la hierarchie de VEglise. En
meme temps U etait membre de plusieurs dicasteres de Rome: du Conseil
pour les travaux extraordinaires de VEglise, de la Ste Congregation des
evegues, des sacrements et de la liturgie et de la Ste Congregation pour
Veducation chretienne. II etait president de la Commission T.heologique
Internationale et de la Commission Biblique, ainsi que le membre de la
Commission pontificale pour la revision des lois du Droit Canon. II
exergait sa tache importante jusqu’au 25 novembre 1981 — c’est-čt-dire
un mois avant sa mort — qui est survenue le 30 decembre 1981.

Le Pape Jean Paul 11 a celebre la messe des funerailles dans la basili-
que de St Pierre a Rome devant la depouille mortelle du Cardinal Seper,
le 2 janvier 1982. Ensuite, le corps du Cardinal defunt etait transporte
dans Veglise croate de St Jerome ou la colonie croate romaine s'est reunie
pour la messe du soir a laguelle presidait Varcheveque Franjo Kuharić.
Apres la messe, le cercueil etait transporte par le corbillard a Zagreb,
ou Von a prepare au Cardinal aime un accueil magnifique, le dimanche
3 janvier, l’apres-midi. Un grand nombre de fideles a defile devant son
cercueil dans la cathedrale. Les ceremonies des funerailles avaient lieu,
mardi le 5 janvier, apres-midi et elles furent celebrees par le repre-
sentant personnel du Saint Pere — le Cardinal Paolo Bertoli — avec
Vasistance de pro-nonce Michele Cecchini, de plusieurs cardinaux et
d’eveques de differents pays d’Europe et de Vepiscopat entier de You-
goslavie. La depouille mortelle du Cardinal Franjo Seper etait mise dans
la tombe des archeveques de Zagreb, tout pres du cercueil du Cardinal
Stepinac ou ils attendent la resurrection glorieuse.

Ce tome, ecrit en vue de la biographie du Cardinal Seper, contient ses
orientations pastorales les plus importantes ađressees au clerge et aux
fideles de son diocese entre les annees de 1954 et 1968. Dans le tome
seconde, qui devrait suivre, on aura l’occasion de publier les contributions
de notre Cardinal au travail du Concile Vatican II, ou ii etait un des
Pereš conciliaires tres apprecie.

Et encore, on publiera aussi les documents de la Sainte Congregation
pour la Doctrine de la Foi qui etaient edites pendant sa charge de Prefet
dans la Congregation mentionnee.

Nous esperons que TEglise des Croates, grace a ce materiel accessible
puisse preparer aussi le troisieme tome pour une biographie plus vaste
d’une personnalite si importante dans la vie de TEglise entiere et de
l’Eglise parmi les Croates.

347

Kazalo imena

A

Abraham 325

Akvinski, sv. Toma 22, 191

Alapoque, sv. Marija Margareta 66

Aleksandrijski, Klement 188

Alighieri, Dante 12, 53

Alkuin 189

Alojzije, sv. 179

Ambrozije, sv. 180

Ana, sv. 289

Andrija, sv. 78, 153

Andrej 314

Anzelmo, sv. 22

Apolinar, sv. 94, 188

Arije 188

Arkanđeo, sv. Mihael 176, 178, 182
Asiški, sv. Franjo 22, 243, 245, 246,
263

Augustić, Toma 61
Augustin, sv. 39, 45, 51, 188, 209
Avilska, sv. Terezija 22

B

Bacci, Antonio 93
Bauer, Antun 11
Bauer, nadbiskup 166, 222
Bakšić, Stjepan 17
Baltazar, Ors. v 333
Bazilije, sv. 188
Bellarmin 23
Benedikt XV 22, 95
Benedikt XI, papa 153
Benedikt, sv. 22
Bernard, sv. 22
Bernini 105
Bertoli, Paolo 14
Bonifacije VIII, papa 252, 253
Bonaventura, sv. 22, 48
Borković, Martin 63, 222, 313
Boromejski, sv. Karlo 180
Bošković, Ruđer 63
Brajković, Martin 134
Branimir, knez 309, 329, 331, 332,
334

Bratulić, Šimun 61
Bulić, Frane 329

C

Calvin 22

Cecchini, Michele 14
Cicognani, kard. Amleto 156, 295
Ciprijan, sv. 148
Copello, Jakob Alojzije 123

C

Ciril, sv. 145, 217, 234, 301

C

Ćule, dr. Petar 152

D

Damašćanski, Ivan 22
Dianešević, Nikola 61
Dioklecijan 309
Dominik sv. 22, 133
Drašković, biskup 222
Duda, Bonaventura 275
Dulčić 324

E

Efrem, sv. 39
Eisenhauer 108
Elizabeta 325
Emilijan 314
Erih IX 330
Ergeljski, Franjo 61

F

Feltin, kardinal 115
Ferini, bi. Kontardo 102
Ferretti, Franjo Hanibal 133-
Fisher, nadbiskup 108
Franić, nadbiskup 124
Franjuk, Juraj 313

G

Gasparri 94, 95
German, sv. patrijarh 22

348

Gjanić 81

Goretti, sv. Marija 120, 125
Graham, Green 100
Grignion, Ljudevit 22, 39
Guardini 80
Gundulić, Ivan 275
Gureu, Ante 118

H

Habdelić, Juraj 63
Haring, Bernard 272
Hito, Hiro 108

I

Inocent XI 102, 134
Ivan, sv. 77, 78, 170, 175, 215, 271,
275, 288

Ivan IV 309, 319

Ivan VIII 109, 309, 310, 329, 331, 332
Ivan XXIII 72, 110, 115, 122, 131, 134,
137, 138—151, 159, 162, 164, 168—
—173, 175, 178—183, 209, 226, 227,
264—268, 289, 292, 298, 314, 317
Ivan od Križa 22
Ivan, Krstitelj 179, 181, 204
Ivanović, msgr. 324
Ivan Pavao II 14, 332, 333
Ivan prezbiter 331
Irenej, sv. 316
Izaija 47, 293, 325

J

Jadviga 330

Jagielo 330

Jakov, sv. 47, 51

Jarnbrešić, Andrija 63

Jelena, kraljica 319, 321, 329

Jeronim, sv. 324

Josip, sv. 100, 111, 141, 152

Justin, sv. 186

K

Karlo, vojvoda 134
Kašić, Bartol 63

Kažotić, Augustin 133—135, 222, 264

Klaić 131

Klement VIII 57

Kniewald 80

Kotromanić, Stjepan 330

Kuharić, Franjo 12, 14, 296, 324, 332

L

Lach, Josip 12, 17
Lacković, Ivan 324
Lang, Josip 20

Lassagne, Katarina 122

Leon VIII 22

Leopold I, car 62

Lercara, kard. 251

Liguori, Alfonzo 22, 23, 24, 39

Lippert 76

Lojola, Ignacije 22, 60—63, 243, 245
Lortz, J. 61
Lucija, sv. 290

Luka, sv. 45, 268, 271, 293, 297, 313
Luther 22, 243

M

Malahija 76

Mandić, o. Bogdan Leopold 323, 324,
325—329
Martin, opat 309
Matej, sv. 275, 293, 296, 299, 318
Merz, Ivan 11

Metod, sv. 145, 217, 234, 301
Meyr, Golda 108
Mihajlović, kard. 313
Mikalja, Jakov 63
Mječislav, knez 257
Mojsije 251, 325
Monika, sv. 51

Montini, nadbiskup 103, 197, 180

N

Nehru 105
Nestorije 12
Nigusantius, Vinko 60
Nikola, sv. 153
Noa 148

O

Ogilvie, o. 74
Olaf, kralj 330
Origen 178

Ottaviani, kard. Alfredo 171
Oursler, Fulton 49

P

Pacelli, Eugen 94

Palotta, bi. Marija Asunta 102

Pa,vao II 253

Pavao III 60

Pavao VI 175, 177, 179, 183—187, 196,
209, 212, 219, 223, 225, 230, 253, 259,
261, 263, 272, 279, 290—294, 299, 317,
323, 324, 326

Pavao, apostol 36, 37, 45, 52, 78, 101,
103, 145, 186, 188, 199, 200, 202, 206,
221, 233, 244, 264, 265, 270, 281, 289,
290, 309, 315, 318, 326, 327

349

Pavlišić, nadbiskup 324
Pere, Versle 299

Petar, apostol 93, 99, 100, 105, 107,
109, 110, 111, 133, 137, 142, 146, 148,
150, 158, 169, 170, 180, 181, 186, 187,
223, 232—236, 263, 263, 270, 272, 281,
290, 297, 309, 310, 318, 319, 322, 325,
331—334
Petar IV 230
Pio V 214

Pio IX 22, 57, 64, 67, 113
Pio X 22, 40, 42, 58, 77, 88, 95, 96,
124, 214, 270

Pio XII 12, 17, 22, 34, 35, 57, 64, 74,
79, 81, 92—109, 127, 169, 180, 187,
270

Porfirogenet VII, Konstantin 309

R

Radini-Tedeschi, biskup, G. 171
Rampola, kard. 94
Roncalli, kard. 111, 169

S

Salis, Franjo 12, 17
Salis-Seewis, dr. Franjo 132
Samosatski, Pavao 188
Savio, sv. Dominik 102
Sijenski, Bernardin 22, 39
Simeon 271
Sirah 267
Sirski, Efrem 22

Stepinac, Alojzije 11, 12, 14, 127, 129,
132, 137, 166, 175, 222, 297, 313
Stjepan, kralj 312
Strossmayer, biskup 233—235
Suarez, Franjo 22

Šeper, Franjo 11—13, 18—20, 26, 29,
31, 38—45, 54—56, 63, 65, 67, 71, 73,
78, 82, 85, 86, 92, 110, 112, 114, 116,
126—128, 130—138, 140, 141, 144,

146, 147, 148, 151—153, 167, 168,
175, 178, 181, 193, 195, 210, 211, 220,

225, 226, 228, 230, 231, 233, 235, 250,

251, 256, 259, 263, 266, 268, 270, 278,

279, 281, 282, 285, 288, 290, 293, 294,

299, 301, 304, 305, 310, 312, 314, 319,

323, 329

Seper, Marija i Vjekoslav 11

Šimun, sv. 111

T

Tadej, sv. Juda 111
Tardini, kard. Domenico 131, 132
Tatvelić, Nikola 18, 43, 153
Timotej 68, 296
Timotej, biskup 312
Tinello, Franjo 133
Tisserant, kard. E. 176, 184
Tobija 267
Toma, sv. 153
Tomislav, kralj 330
Trochua, F. 126
Trpimir, knez 331

U

Ujčić, Josip 12, 17
U-Nu, premijer 108

V

Vianney, sv. Ivan 116, 119, 122, 124,
125

Veliki, Albert 22
Veliki, Karlo 189,

Z

Zdeslav 331
Zebedejevi, sinovi 50
Zlatousti, sv. Ivan 206
Zwingli 22

350

Kazalo pojmova

A

Adoracija 21

Advent 45, 54, 73, 77, 79, 114, 153, 267,
268

Aleluja 46

Amen 27, 38, 54, 78, 210, 220, 224,
226 334

Anđeli 72, 99, 102, 293, 316
Anđeo čuvar 52
Anglikanci 143
Apologetika 111

Apostolat 18, 94, 125, 126, 210, 211,
245, 246, 247, 277, 298, 299, 329
Apostoli 22, 23, 24, 25, 26, 36, 68, 72,
73, 74, 75, 100, 111, 112, 146, 148,
175, 184, 200, 202, 203, 210, 216, 232,
234, 239, 277, 290, 309, 322, 325, 331
Apostolski 101, 239, 244, 331
Apostolski administrator 130, 131, 324
Apostolska djela 188, 276
Arhiđakonat 303
Arhiv vatikanski 329
Ascetika 57
Asistencija 79
Aspirantice 236

Audijencija 105, 108, 109, 110, 172,
219, 224, 237, 274, 282, 299

B

Badnjak 153, 248, 256
Baština, duhovna 187, 217
Baština, kršćansko religiozna 190
Beatifikacij^ 102, 324, 326
Bazilika 93, 100, 105, 107, 109, 112,
115, 137, 142, 148, 150, 158, 175, 179,

180, 230, 232, 233, 236, 263, 272, 332

Biblija 252, 276

Biskupi 55, 60, 70, 72, 77, 102, 103,
108, 111, 115, 118, 133, 134, 136, 137,

140, 141, 146, 147, 150, 152, 157, 161,

162, 171, 172, 180, 184, 194, 196, 206,

281, 302, 309, 312, 314, 318, 319, 323,

324, 331, 332, 333

Biskupije 55, 103, 135, 144, 173, 179,
233, 236, 241, 247, 257, 313, 321, 324,
330

Blagdan 24, 33, 37, 39, 40, 43, 64, 68,
76, 79, 80, 81, 87, 102, 111, 113, 114,
115, 129, 132, 133, 135, 139, 140, 141,
143, 146, 153, 168, 176, 181, 182, 210,
211, 216, 220, 230, 232, 239, 245, 256,
257, 265, 270, 275, 284, 288, 289, 290,
291

Blagoslov 18, 19, 25, 27, 40, 42, 44, 75,
81, 82, 91, 92, 97, 100, 105, 110, 129,
137, 138, 140, 165, 166, 168, 175, 178,
179, 211, 212, 215, 228, 230, 231, 249,

254, 265, 266, 268, 282, 284, 285, 289,
293, 295, 298, 309, 310, 323, 329, 331

Blagovijest 112, 114
Blaženik 43, 102, 133, 135, 323, 324
Blaženstvo 39, 297
Bližnji 238, 276, 285, 325
Bog 19, 20, 22, 27, 32, 33, 36, 38, 44,
45, 46, 47, 48, 49, 50, 51, 52, 53, 54,

63, 65, 66, 67, 70, 71, 72, 73, 74, 75,

76, 78, 93, 96, 97, 98, 101, 102, 116,

117, 118, 120, 122, 125, 129, 130, 136,
139, 144, 160, 166, 169, 170, 171, 174,
175, 177, 178, 185, 186, 189, 190, 191,
199, 200, 201, 205, 207, 210, 220, 221,
224, 232, 238, 239, 244, 246, 248, 253,

255, 262, 263, 265, 266, 267, 276, 278,
288, 289, 292, 293, 294, 295, 296, 297,
298, 315, 316, 317, 318, 319, 322, 323,
324, 325, 326, 327, 332, 334

Bogoljubna 319
Bogorodica 23

Bogoslovi 142, 152, 212, 229, 274

Bogoslovija 111, 180, 328

Bogoslužje 78, 202, 212, 213, 217

Bogoštovlje 57, 78, 81, 100, 137

Božji borci 188

Božić 45, 248, 267, 268, 288

Bra^k, kršćanski 87

Brevijar 244

Bula 132

C

Celebrant 79, 81, 284
Celebriranje 82, 251, 252, 284
Celibat 206

351

Centar za koncilska istraživanja, do¬
kumentaciju i informacije 300, 301
Ceremonije 248
Ciborij 284, 323
Cođex iuris canonici 94
Crkva 18, 19, 22, 23, 24, 26, 27, 28, 32,

33, 36, 40, 41, 46, 54, 55, 57, 60, 64,

65, 67, 69, 72, 73, 74, 75, 76, 77, 78,

79, 85, 87, 90, 91, 93, 94, 95. 96, 99,

100, 101, 105, 106, 108, 109, 112, 116,

117, 126, 130, 132, 140, 144, 146, 147,

148, 149, 150, 152, 154, 157, 158, 159,

160. 161, 163, 164, 165, 169, 170, 171,

172, 173, 174, 175, 176, 177. 181, 183,

184, 185, 186, 187, 188, 189, 190. 191,

192, 193, 196, 197, 198, 200, 202, 204,

205, 207, 208, 209, 210, 212, 214, 217,

218, 219, 220, 221, 222, 224, 226, 232,

237, 238. 239, 240, 241, 242, 243, 244,

245, 247, 252, 253, 254, 256, 261. 265,

268, 271, 272, 273, 274, 276, 277, 278,

280, 284, 286, 291, 294, 295, 296, 298,

309, 310, 316, 318, 321, 322, 324, 325,

328, 331, 333, 334

Cvjetnica 103, 304

C

Casoslov 142, 168, 212
Četvrtak, veliki 225, 334
Čistilište 297
Čistoća 206, 240, 241, 260
Čudesno 292

Čudo 23, 49, 51, 174, 313

D

Dekan 71, 86, 167, 176, 302
Dekanat 284

Dekreti 155, 159, 194, 230, 237, 254,
255, 278, 298

Dijeceza 57, 59, 78, 127, 285, 295, 299
Dijeceza 57, 59, 78, 127, 285, 295, 199
Direktorij 153
Dispenza 278, 279

Djeca Božja 32, 47, 213, 268, 298, 324
Djevice 239

Djevičanstvo 101, 206, 274
Dobro, duhovno 161, 205, 206
Dogma 22, 57, 64, 105, 253, 274
Dogmatika 61
Dogmatski 57
Doktrina 191, 286

Dokumenat 163, 237, 239, 240, 241,
242, 246, 247, 255, 260. 271, 292, 300.
313, 318

Dostojanstvenici, crkveni 314
Družba 247, 248
Družba, Isusova 244

Duhovi 61, 135, 148. 178, 253, 254, 272
Duhovnost 382

Duh sveti 22, 39, 54, 78, 112, 126, 140,
143, 148. 159, 161, 162, 175, 177, 189,

198, 199, 200, 203, 210, 220, 266, 267,

268, 278, 290, 294, 296, 299, 333

Duša 21, 23, 24, 27, 32, 42—47, 54, 63,
65, 66, 73, 91, 94, 102, 107, 109, 117,
125, 129, 130, 159, 163, 166, 168. 171,

199, 204. 206, 211, 223, 249, 257, 264,

266, 267, 268, 270, 271, 288, 289, 292,

297, 325, 326, 327, 333

Dušobrižnici 43, 53, 55, 56, 64, 68, 69,
70, 83, 84, 87, 88, 90, 91, 113, 116,
122, 124, 135, 140, 146. 153, 165, 180,

211, 220, 231. 323, 252, 255, 257. 276.

277—279, 282, 286, 321

Đ

Đakon 68, 110, 284, 309, 331

E

Ekshortacija 91, 281, 282
Ekumenist 328
Ekumenizam 295

Ekumenski 172, 173, 182, 184, 185, 210,
278, 286

Enciklika 57, 58, 64, 91, 101, 126. 143,
260, 261, 292
Episkop 109

Episkopat 55, 78, 114, 149, 162, 163,
172, 257, 259, 333

Euharistija 32, 57, 69, 74, 75, 79, 119,
168, 218, 282, 283
Euharistijski 268

Evanđelje 42, 45, 48, 68, 73, 104, 144,
146, 147, 159, 170, 183, 186, 187, 191.
202, 203, 204, 208, 210. 211, 235, 242,
243, 246, 248, 271, 272, 275. 276, 289.
292, 304, 313, 315—318, 320—322,
328, 333

Evanđelisti 145

G

Glava, otajstvena 101
Gnostici 316
Godina, crkvena 80
Gospa 52, 98, 108, 115, 116, 117, 129.
156, 166, 220, 305, 314. 318, 319, 322,
328

Gospodin 54, 58, 59, 113, 150, 160. 164.
173, 184, 192, 200, 220, 258. 262, 267,
268, 276, 278. 288. 290, 299, 309. 319,
325, 331

Grešnik 48, 170, 255, 267, 297

352

Grijeh 27, 32, 34, 43, 44, 123, 139, 159,
162, 166, 197, 199, 207, 215, 238, 253,
256, 261, 267, 271, 278, 296, 297, 315,
327, 334

H

Hijerahija 147, 157, 172, 178, 199, 201,
205, 237
Homilija 104
Hostija 120

Hodočašća 109, 135, 215, 272, 282, 289,
290 309

Hodočasnici 105, 115, 122, 136, 166,
167, 252, 273, 309, 324
Hodočasti 253, 296
Hram Božji 199, 200, 269, 271
Hrana, duhovna 76, 218
Humeral 134

I

Ime Božje 140
Intencija, misna 55
Iskrenost 291, 300

Ispovijed 34, 37, 63, 64, 65, 67, 72, 87,
91, 114, 120, 129, 166—168, 254, 280,
290, 309, 310, 326, 327
Ispovijedanje 72, 94, 255, 326, 327
Ispovjedaonica 70, 82, 329
Ispovjednik 34, 59, 254, 326
Istina 73, 93, 160, 162, 188, 191, 197,
205, 211, 262
Istina, Božja 204
Istina, evanđeoska 188, 317
Istina, kršćanska 188, 204, 289
Istine, vjerske 37, 70, 88, 101, 102, 206,
236, 274

Isus 18, 19, 34, 36, 37, 44, 45, 51, 60,
72, 78, 101, 105, 109, 111, 114, 126,
139, 148, 169, 170, 171, 198, 199, 202,

210. 211, 214, 220, 221, 224, 226, 230,

235, 238, 240, 241, 242, 246, 253, 264,

268, 276, 278, 289, 296, 297, 298, 299,

313, 314, 317, 318, 319, 322, 323—
—328

Isusovci 245

Isusovo, srce 30, 40, 42, 44, 57, 59,
63—67, 101, 117, 168, 179, 180, 210.

211, 298, 299

Izvor, duhovni 209, 213, 276

J

Jaganjac 170

Jedinstvo, crkveno 60, 81, 234, 328
Jedinstvo, kršćansko 162
Jednostavnost 171, 241
Jedinorođenac 268
Jubilej 258

K

Kalež 73, 82, 283, 284, 317, 323, 327

Kalvini 108

Kandidatice 236, 246

Kanon 130

Kanonici 132

Kanonizacija 43, 102, 105, 122, 134,
135

Kantual 80

Kapela 55, 69, 86, 226, 227, 262, 264,
269, 284

Kapelan 118, 303

Kardinal 94—96, 103, 110—112, 127,

129, 130, 137, 171, 175, 179, 184,
221—223, 233, 236, 248, 253, 270, 294,
295, 298, 310, 313, 314, 318, 319, 323,
324, 329

Karizmatski 123

Katedrala 109, 110 114, 131, 132, 134,
135, 179, 232, 234, 235, 236, 254, 272,
285, 290, 310, 312, 321
Katehete 52, 70, 72, 283
Katehizacija 63, 68, 69, 72, 79, 80,
120, 231, 245, 246, 255, 279, 282
Katekizam 45

Katolici 42, 49, 51, 61, 66, 68, 74, 76,
77. 93, 95, 108, 110, 113, 115, 143,
145, 148, 155, 163, 172, 173, 185, 196,

205, 212, 217, 219, 220, 221, 226, 230,

239, 256

Kip 166, 189, 314

Klanjanje 40, 42, 75, 100, 136, 144, 168,
211, 226, 231, 260, 263
Klečanje 284

Kler 55, 56, 64, 78, 91, 102, 103, 110,

130, 132, 134, 137, 143, 181, 190, 191,

196, 197, 198, 202, 205, 206, 226, 232,

251, 255, 285, 331

Klerici 71

Koncil, II vatikanski 141—144, 146—
—148, 157, 159, 162, 165, 171—174,
178, 180—184, 187, 190, 192, 197, 210,
218—220, 230—236, 238, 239, 242,
253, 254, 257, 259, 267, 270, 271—
—276, 278, 279, 296, 300, 313, 322
Koncelebracija 230, 255, 283, 284, 310

Konferencija, biskupska 78, 251, 255,

257, 261, 279, 282

Kongregacija 11, 25, 28, 57, 94, 130,
152, 153, 158, 176, 183, 210, 224, 236,

246, 247, 260, 261, 278, 279, 294, 295,

298

Kongregacija, Marijina 11
Kongres 102, 108, 218, 312, 314, 315,
317, 318

Kongres, euharistijski 96
Konklave 111, 179

23 ŠEPER:

353

Konsekracija 15, 17, 120, 133, 141
Konstitucije 60, 100, 194, 212, 237,
239, 240, 246, 251, 253, 254, 279, 280,
281, 296

Kontemplacija 101, 124
Konzistorij 130

Korizma 196, 197, 209, 212, 256, 257,
285

Korona 82, 284
Korporal 284

Kraljevstvo 46, 48, 60, 73, 130, 175,

206, 239, 240, 258, 267, 268, 325
Kraljica, nebeska 102

Krepost 66, 132, 150, 168, 238, 240, 241
Kripta 109

Krist 42, 58, 61, 66, 68, 72—74, 90, 97,
99, 100 103, 105, 108, 109, 112, 126,
130, 132, 139, 145, 147, 158, 160, 163,
169, 171, 172, 174, 176, 177, 181, 184,
186, 187, 189, 191, 193, 197, 198—
—207, 209, 210, 226, 238, 239, 242—
—247, 256, 260, 264, 268, 271, 277,
278, 289, 292, 296—299, 309, 310, 317,
319, 322, 324, 325, 330, 333, 334
Krist Kralj 39, 42, 43, 74, 111
Kristocentričnost 61
Krivovjerje 61, 316
Krizmanik 59, 64

Križ 51, 52, 56, 66, 72, 74, 75, 78, 80,
117, 143, 148, 201, 215, 222, 230, 234,
281, 298

Krstionica 70, 82, 309, 325
Kršćani 32, 42, 52—54, 61, 75, 99, 134,
143, 146, 150, 151, 154, 162, 163, 170,
178, 184, 187, 191, 200, 202—204,

207, 209, 226, 227, 234, 238, 259, 260,
271, 278, 286, 293, 312, 317, 321, 324,
328

Krštenje 32, 34, 71, 75, 197—202, 207,

208, 233, 257, 285, 286, 287, 319, 321,
324, 325, 330

Krunica, sveta 20, 21, 75, 114, 117,
136, 142, 143, 213, 225, 231, 260, 261,
262, 313

Krv Isusova 138, 140, 143, 170, 201,
264, 283, 284, 297, 327
Kuća Božja 83

L

Laik 76, 196, 197, 198, 199, 200, 201—
203, 206, 207—209, 238
Legat, papin 319, 331
Lik, svetački 324

Litanije 29, 39,

40,

44,

139,

140,

141,

216, 285

Liturgija 13, 28

, 79,

101,

127,

137,

158,

159, 175,

182,

183,

188,

190,

194,

201,

212, 213,

215,

220,

221,

231,

251,

271,

282

LJ

Ljubav, božanska 58, 240, 297, 325
Ljubav, čovječanska 58
Ljubav, spasiteljska 59

M

Marija, blažena djevica 18—25, 27,
39, 60, 77, 78, 95, 98, 100, 102, 109,
113—116, 119, 129, 139, 146, 152, 166,
167, 225, 226, 232, 254, 260, 261, 263,
268, 288, 289, 291, 296, 312—323,
326, 332, 334
Meditacija 64, 210
Metropolita 131, 295, 323, 324
Ministrant 79, 80, 216, 819, 270
Misa 11, 20, 21, 25, 26, 29, 33, 35, 36,
39, 40, 42, 43, 44, 54, 65, 73—82, 91,
102, 111, 113, 115, 116, 117, 120, 128,
129, 130, 134—136, 152, 168, 176, 181,
206, 211—220, 230—233, 236, 239,
245, 251, 252, 254, 259, 263, 264, 269,

272, 275, 284, 288, 310, 312, 317, 323,

324, 326, 331, 332

Milosrđe 107, 166, 200, 263, 266, 267,
297, 326

Milost 23, 26, 32, 45, 47, 51, 58, 66,

71, 73, 74, 78, 82, 112, 117, 120, 125,

135, 141, 143, 150, 151, 160, 161, 167,

171, 181, 192, 198, 200, 202, 204, 211,

213, 222, 224, 230, 264—268, 271, 278,
296, 297, 298, 317, 319, 324, 325

Mirotvorci 293
Misal 134

Misije, katoličke 111, 122, 125

Misije, pučke 63

Misnica 223, 224

Misterij 256, 283

Mistika 57, 58, 328

Moći 135

Moliti 52, 53, 110, 116, 135, 136, 140,
141, 147, 178, 200, 259, 262, 265, 272,
295, 296, 313, 318

Molitva 18—21, 23, 27, 40, 42—52, 54,

72, 77, 100, 101, 107, 112, 114, 130,
131, 136, 140, 142, 143, 146, 152, 163,
177, 178, 181, 201, 215, 216, 218, 219,
224, 225, 230—233, 247, 254, 265,
257, 260—264, 268, 276, 282, 292—
—294, 298, 320, 321, 324, 328, 329

Molitvenik 248, 275
Monstranca 312

Moralka, kršćanska 57, 61, 107, 260
Mučenici, kršćanski 18, 22, 23, 32, 74,
102, 203, 221, 290, 309, 316, 319
Mučeništvo 309
Mudrost 125, 165, 188, 262

354

N

Nadbiskup 11—13, 18—20, 26, 29, 31,
38, 39, 40, 42—44, 54—56, 60, 63, 65,
67, 71, 73, 78, 82, 85, 86, 92, 103,
108, 110, 112, 114, 115, 116, 126—
—133, 137, 180, 200, 221—223, 255,
272, 295, 296, 304, 313, 332
Nadbiskupija, zagrebačka 54, 61, 63,
64, 87, 91, 110, 112, 129, 130, 131,
132, 136, 137, 153, 166, 175, 178, 181,
182, 194, 195, 197, 222—224, 226,
227, 229, 230, 232, 249, 255, 257, 259,
264, 265, 266, 272, 278, 283, 284, 288,
289, 294, 299, 301, 302, 304
Narod, Božji 99, 197, 200, 208, 226,
260, 263, 265, 266, 290, 296
Natpastir 154, 165, 175, 178, 193, 224,
284, 295
Naučitelji 202
Nauk, crkveni 104, 155, 162
Nauk, katolički 274
Nauk, kršćanski 69—73, 80, 114, 120,
188, 206, 260, 273, 321
Nauk, vjerski 316
Nebesnik 207

Nebo 22, 102, 105, 110, 113, 116, 169,
242, 260, 262

Nedjelja 68, 71, 73, 76, 80, 111, 113,
118, 135, 136, 137, 143, 145, 153, 215,
220, 231, 239, 259, 264, 275, 278, 281,
284

Nekatolički 278, 285, 286

Nekršćani 63, 108, 187, 203, 228

Nemrs 103, 136, 144, 255

Neoskvrnjen 170

Nevjera 334

Nevjernici 51, 234, 271

Novakinje 246

Novicijat 326

Novokršteni 199

Nuncij 95, 112

Nuncijatura 180

O

Obitelj, Božja 26, 77, 78, 197, 219, 226,
257, 264

Obitelj, kršćanska 87, 334
Objava 271, 275

Obnova, duhovna 61, 82, 99, 148, 168,
209, 242, 247, 272, 275, 277, 292, 317
Obnova, koncilska 300
Obnova, liturgijska 72
Obraćenje 27, 136, 204, 262, 270
Obred 103, 137, 142, 188, 212, 213, 214,
251, 278, 324
Obrednik 280
Oci, crkveni 217

Oci, koncilski 142, 157, 175, 176, 177,
182, 183, 230, 237, 274
Očenaš 76, 213, 254
Odgoj, kršćanski 13, 29, 52, 71, 91,
101, 219

Odredbe, koncilske 195
Oficij 134

Oltar 42, 69, 70, 76—81, 101, 102, 116,
118, 119, 166, 213, 216, 219, 251, 252,
281, 283, 288, 313, 324, 331
Oprost 24, 273, 279, 280, 281
Oproštenje 144, 253, 254, 297
Ordinarij 92, 260, 309
Otac, nebeski 47, 54, 74, 209
Otac, sveti 25, 27, 34, 44, 57, 58, 64,
78, 96, 104, 109, 110, 112, 131, 137—
—140, 142—144, 149, 151, 152, 155,
162, 164, 172, 175, 176, 181, 184, 196,
221, 223, 224, 226, 230, 231, 233, 236,
237, 248, 253, 254, 260, 262, 265, 268,
273, 274, 279, 282, 290—292, 295,
296, 298, 310, 317, 318, 323, 324, 326,
329, 332, 334
Otajstvo 242, 263
Otkupitelj 37, 58, 59, 277, 333
Otkupljenje 57, 139, 168, 239, 296

P

Pakao 297

Papa 12—14, 17, 27, 39, 40, 57—61,
93, 95, 96—103, 106, 112, 122, 131,
133, 137, 140, 142, 143, 147, 149, 150,

155, 158, 169, 173, 174, 176, 178, 179,

181, 183, 196, 213, 225, 226, 231, 232,

253, 260, 263, 264, 267, 273, 282, 292,

298, 310, 314, 317, 318, 324, 332

Paramenti 82

Pastir, dobri 210, 254, 262, 269
Pastoral 180

Pastoralni 59, 64, 65, 101, 110, 126,
136, 210, 259, 277

Patrijarh 108, 112, 169, 171, 220, 279,
331

Patrologija 111
Pastva 103

Pedagogija, duhovna 219
Penitent 65, 121
Pepelnica 115, 226

Pismo, sveto 45, 52, 72, 145, 188, 199,
202, 221, 235, 290, 312, 316, 322
Pjesme, euharistijske 80
Plan. Božji 313
Pobožni 309, 313

Pobožnosti 19, 24, 25, 37, 42, 43, 44,
57—59, 63—66, 75—79, 81, 100, 113,
114—116, 158, 260—264, 276, 284
Podložnik 242
Pogani 318

Poglavar 149, 241, 242, 274

355

Pokojnici 269

Pokora 66, 69, 134, 143, 144, 177, 178,
253, 255, 257
Pokršćanjenje 188
Pokrštenje 318, 319, 329, 330
Pomirenje, sakramenat 326, 327
Pomoć, Božja 143, 164
Ponizan 66, 149, 162, 170, 171, 176,
295

Poniznost 163, 322, 327
Pontifikat 100, 104, 133, 169, 172, 181,
183, 184

Poslanica 79, 116, 123, 143, 162, 196,

202, 209, 219, 265, 275, 276, 318, 325
Poslušnost 149, 150, 171, 181, 240, 242,

289, 295, 297, 329

Post, euharistijski 35, 40, 103, 136,
144, 177, 213, 255, 296
Posvetiti 21, 23, 24, 27, 60, 91, 111,
168, 190, 199, 210, 211, 259, 277, 284,
312

Potvrda, sveta 67, 69, 70, 87, 198, 200,

203, 204, 205, 223, 285, 286
Poziv, Božji 172, 325
Poziv, svećenički 11
Pravda 292

Pravednik 268, 296, 315
Pravednost 291
Pravo, crkveno 62, 240
Pravoslavni 143
Predaja, Božja 202, 316
Predziđe kršćanstva 309
Prefekt, apostolski 103
Pretvorba 80

Pričest 19, 20, 25, 28, 32, 34—38, 40,
42, 64, 67, 72, 81, 87, 89, 91, 103,
114, 117, 120, 129, 139, 166, 201, 213,
245, 254, 263 264, 272, 280, 283, 284,
286

Prikazanje 81, 216
Procesija 75, 114, 136, 230, 231, 317
Propovijed 25, 26, 39, 44, 64, 68, 77,
79, 80, 81, 87, 113, 114, 115, 120, 134,
135, 141, 144, 165, 232, 233, 254, 258,
263, 279, 282, 286, 332
Prorok 23, 29, 47, 76
Proštenje 166, 167, 257
Protestanti 108, 143, 163, 244, 286, 331
Protestantizam 331
Providnost 60, 63, 165
Providnost, Božja 42, 112, 195, 222,
223, 261, 296
Provincijal 325
PrvopriČesnik 59, 64, 69
Prvosvećenik 107, 124
Psalmi 101
Put, Božji 192

Put, križni 70, 75, 81, 231, 280

R

Raspelo 70

Razmatranje 21, 82, 114
Redovi u crkvi 242, 243, 244, 246
Redovnici 21, 38, 100, 131, 132, 142,
146, 165, 176, 177, 203, 212, 230, 236,
237, 238—240, 242—246, 258, 259,
273, 276, 298, 303, 324, 325, 326, 334
Ređenje 62

Reforma, liturgijska 245, 251, 252

Rekolekcija 210

Religija 46, 57, 58, 59, 190, 234

Religiozni 314

Relikvija 134, 319

Requiem 129

Riječ Božja 204, 206, 215, 315, 316
Romar, bistrički 313
Ruho, misno 80

Sabor 23, 33, 138, 142, 149, 154, 155,
157, 158, 159, 160—165, 172, 174, 175,
182, 184, 186, 190, 192, 196, 202, 212,

217, 219, 230, 232, 233, 237, 240, 253,

. 270, 294, 328

Sadašnjost, kršćanska 300
Sakramenat 25, 33, 63, 64, 67—70, 72,
73, 75, 82, 89, 90, 100, 106, 129, 150,
157, 166, 198, 201, 205, 206, 207, 208,

212, 214, 218, 231, 251, 275, 283, 284,

285, 286, 297

Sakramenat, presveti oltarski 32, 40,
75, 136, 140, 141, 143, 151, 284
Sakristija 69, 277
Samostani 126, 129, 270, 274, 329
Savjest 54, 117, 125, 162, 182, 240,
260, 262, 268, 271, 273, 293, 320
Savjeti, evanđeoski 238, 240
Savršenstvo, kršćansko 100, 104, 200,
238, 239

Sestre, časne 71, 126, 127, 236, 241,
245, 246, 247

Sin božji 77, 267, 268, 288, 290, 299,
315, 319

Sinoda 274, 279, 285, 318
Siromaštvo 240, 241, 242, 246, 248
Sjedinjenje 185, 328
Sjemenište 254, 260, 303, 325, 326
Skrušeno 269

Slava Božja 149, 159, 195, 234, 259
Slavlje, misno 319
Sličice, svete 134
Slika, sveta 69, 88

Služba Božja 68, 212, 214, 216. 217,

218, 219, 285, 318, 332
Službenica gospodnja 316

356

Smrt 52, 106, 108, 116, 122, 127, 130,
169, 172, 178, 179, 200, 224, 242, 253,
267, 280
Sotona 297

Spasenje 18, 24, 60, 64, 66, 67, 74,
132, 148, 158, 160, 172, 184, 189, 192,
201, 204, 206, 281, 288, 297, 298, 299
Spasitelj 22, 24, 32, 36—39, 45, 58, 59,
66, 67, 75, 76, 117, 120, 168, 170,
210, 235, 268, 296, 297, 299, 315, 319,
325, 328
Spasovo 332
Sprovod 108, 212
Srce božansko 42, 64, 102
Srijeda, čista 256
Stalež, redovnički 239
Stol, nadbiskupski duhovni 29—31,
40, 41, 55, 64, 65, 82, 85, 86, 91, 134,
135, 195, 229, 248, 251, 252, 260, 269,
285, 286, 288, 303, 304
Stolica Sveta 17, 107, 143, 189, 246
302, 324, 331

Stvoritelj 45—47, 97, 145
Sveci 24, 72, 102, 116, 119, 125, 203,
265

Svećenici 21, 35, 36, 38, 44, 48, 54,
55, 59, 65, 69, 72—79, 81, 82, 85, 86,
92, 99, 101, 111, 112, 115—120, 125,
126, 129, 137, 138, 142, 146, 150, 152,
161, 168, 169, 172, 175, 176, 177,
180—182, 184, 192, 194, 195, 199,
200—202, 205, 209—219, 220—226,
228, 230, 236, 248, 249, 254, 258, 259,

263, 264, 267, 268, 270, 272, 273, 276,

278, 283, 284, 285, 288, 291, 294, 296,

299, 303, 309, 310, 324, 325, 326, 332,

334

Stalež, svećenički 222
Sveđržitelj 161
Svemogući 289

Sveti, svi 102, 265, 267, 270, 289
Svetišta 114, 166, 200, 251, 252, 313,
315, 318
Svetkovina 43
Svetohranište 73

Svetost 23, 101, 102, 133, 168, 210, 237,
238, 324, 325
Svevišnji 322
Svijećnica 210
Svjedoci 272

Svjedočanstvo 201—203, 208, 239, 295
Svjetlo, Božje 104

S

Štampa, katolička 194, 212, 291
Štovanje 58, 64, 66, 133, 138, 168, 188,
314, 321, 322
Štovatelji 313, 319

T

Tabernakul 70, 119, 120, 252, 285
Tajna 22, 206, 261, 294, 298, 328
Teolog 22, 23, 172, 272, 312, 313, 333
Teologija, 22, 24, 69, 101, 111, 178,
191, 197

Tijelo, otajstveno, Kristovo 99, 101,
102, 245, 277, 284, 324, 327
Tisak, katolički 12
Tjedan, sveti 103

Trojstvo, presveto 57, 59, 11, 125, 199,
214, 226, 324

U

Učitelji, Božji 145
Učitelj, Krist 202
Učiteljstvo 216
Ukazanje 98, 115, 116, 136
Ulje, bolesničko 224, 225
Uprava, crkvena 103
Ured, župni 86, 91, 134, 255
Uskrs 28, 103, 105, 115, 239, 327
Uskrsnuće 14, 22, 109, 139, 199, 239,
256, 271

Utjelovljenje 22, 39, 45, 65, 190, 260,
309, 310

Uzašašće 277, 309, 322, 331
Uznesenje 22, 105, 312
Uzor 315, 316
Uzoritost 294
Uzvišenje 143, 177, 230

V

Vatikan 171

Večera, posljednja 76, 77, 151, 172,
214, 216, 232, 276, 317
Vijeće, pastoralno 304
Vikar 103, 119, 296, 321
Vijest, blaga 149, 204
Vjenčanje 87, 88, 91, 92, 216, 283, 285,
287

Vječnost 39, 91, 268, 296, 297, 298
Vjera 13, 18, 43, 46, 47, 48, 65, 68,
70—74, 96, 107, 109, 111, 139, 143,
145, 147, 151, 157, 176, 188, 191,
201—203, 205, 208, 213, 217, 227, 239,

244, 254, 260, 261, 262, 273, 276, 277,

278, 289, 290, 294, 297, 298, 309, 315,

316, 319, 321, 322, 326, 330, 332, 333

Vjernici 18, 19, 25, 33, 35, 36, 40—44,
52—54, 59, 64, 65, 67, 73, 75, 77,
78, 79, 82, 88, 89—93, 96, 99. 100,
103, 109, 110, 112, 113, 114, 120, 126,
127, 129—139, 142, 143, 145—148,
150, 154, 158, 159. 161—170, 175—
—178, 181, 184, 192, 193—202, 206,
212, 214—219

357

Vjernost 23, 112, 125, 181, 273, 310,
320, 322, 325, 331, 332—334
Vjeroispovjesti 312
Vjeronauk 94, 282, 286
Vjerovanje 239, 272, 281, 296
Vježbe, duhovne 61—63, 94, 284, 314
Vlast, crkvena 275
Vodstvo, duhovno 16
Volja Božja 222, 242, 322, 326

Z

Zabluda 205

Začeće, bezgrešno 113, 114, 153, 232,
256, 268, 289, 291, 296
Zadušnica 110, 129, 131
Zagovornica 299
Zajednica, crkvena 303, 333
Zajednica, kršćanska 133
Zajednica, redovnička 63, 184, 230,
283, 288

Zajednica, svećenička 284
Zajednica, župna 276, 277
Zakon, Božji 163, 256, 289
Zakonik, crkveni 88, 89, 224, 256, 260,
274, 334

Zakon, moralni 261

Zapovijedi Božje 18, 72, 144, 271, 292

Zaručnici 287

Zavjeti 238, 242, 334

Zavjet, novi 197, 235

Zavjet, stari 191, 235, 252

Zbor, apostolski 157

Znakovi, sveti 79

Znanost, teološka 191

Zornica 153

Zvanje 258

2

Ženidba 206, 208, 240, 278, 279, 286,
318, 333, 334
Život, Božji 32, 99
Život, duhovni 17, 21, 32, 64, 75, 101,
103, 140, 213

Život, euharistijski 33, 37, 70, 120
Život, kršćanski 38, 43, 54, 59, 72, 78,
80, 96, 103, 140, 202, 254, 261, 262,
276, 283, 315, 324, 327, 333
Život, liturgijski 70, 158
Život, milosni 78
Život, moralni 143, 261
Život, nebeski 197
Život, pokornički 60
Život, redovnički 239, 240, 242
Život, sakramentalni 70
Život, svećenički 101
Život, vječni 58, 68, 139, 239, 267, 296
Život, vjerski 47, 116, 140
Žrtva 161, 163, 174, 200, 201, 211, 215,

216, 217, 226, 228, 231, 239, 251, 295,

298, 326, 328, 329

Žrtva, Isusova 77, 78, 82, 103
Žrtva, otkupiteljska 74, 76, 77
Žrtvenik 216

Župa 55, 83, 86, 89, 118, 119, 122, 127,
134, 167, 169, 173, 180, 181, 216, 223,

227, 229, 249, 255, 260, 264, 265, 266,

272, 277, 284, 286, 288, 290, 324
Župnici 55, 83, 85, 86, 90, 116, 117,
118, 119, 120, 124, 167, 199, 200, 206,

208, 224, 260, 278, 282, 285, 286, 287,

288, 302

358

Sadržaj

Predgovor . 5

Uvodna riječ. 7

Biografski podaci.11

VAŽNIJE PASTORALNE SMJERNICE KLERU I VJERNICIMA ZA¬
GREBAČKE NADBISKUPIJE 1954.—1968. 15

1954.

Okružnica — Časnoj braći svećenicima zagrebačke nadbiskupije 17
Okružnica — O svetkovanju blaženog Nikole Tavelića .... 18

Okružnica — O danu protiv psovke.19

Okružnica — O tridesetoj godišnjici smrti sluge Božjega dra Josi¬
pa Langa \ .20

Okružnica — Molitvena akcija svećenika za našu omladinu . . 20

Okružnica — O osobnoj posveti Mariji.21

Okružnica — O zaključku svete Marijine godine.25

Posveta prečistom Srcu Marijinu na blagdan Bezgrešnog Začeća 26

1955.

Okružnica — Uskrsna vigilija.28

Okružnica — Otuđivanje crkvene imovine.29

Korizmena poslanica — O čestoj i dnevnoj svetoj pričesti ... 31

Okružnica — Marija kraljica svijeta.39

Okružnica — Svetkovanje blagdana presvetoga Srca Isusova . . 40

Okružnica — Traže se podaci o otuđenoj crkvenoj imovini ... 40

Okružnica — O pobožnostima na blagdan Krista Kralja ... 42

Okružnica — O svetkovanju blaženog Nikole Tavelića ... 43

Okružnica — O danu protiv psovke.44

Adventska poslanica o molitvi.45

Okružnica — O uzdržavanju Rkt. bogoslovnog fakulteta u Zagrebu 54
Okružnica — Savjeti glede popravka crkava.55

1956.

Okružnica — Pobožnost prema presvetom Srcu Isusovu ... 57

Okružnica — 400-godišnjica smrti sv. Ignacija Lojole .... 60

Okružnica — Velika devetnica u godini 1956—1957. 64

359

Okružnica — O pobožnosti prvih petaka.65

Okružnica — Vjerska pouka djece i mladeži.68

Okružnica — O kršćanskom nauku za djecu.71

Adventska poslanica — Sveta misa i Misna godina .... 73

Okružnica — Misna godina 1957. 78

Okružnica — Upute o pregledu stanja crkve i manjim popravcima

na crkvama.83

Okružnica — Stanje nadarbinskog zemljišta.85

1957 .

Okružnica — Priprava zaručnika za vjenčanje.87

1958 .

Okružnica — Život i rad blage uspomene pape Pija XII. ... 93

Okružnica — Izabran je novi papa Ivan XXIII.110

Okružnica — Stota godišnjica Lurda.113

1959 .

Okružnica — Završetak Lurdske godine.115

Poslanica — Stota godišnjica smrti sv. Ivana Vianneya . . . 116
Okružnica — Suradnja pastoralnog svećenstva i crkvenih orguljaša 126

1960 .

Obavijest — Povodom smrti kardinala dra Alojzija Stepinca . . 128

Okružnica — Svećenstvu i vjernicima zagrebačke nadbiskupije po¬
vodom smrti kardinala Alojzija Stepinca.129

Okružnica — Imenovanje apostolskog administratora zagrebačke

nadbiskupije.130

Javna zahvala — Saučešća prigodom smrti pokojnog kardinala . 131

Prijevod Bule upućene Kaptolu, kleru i vjernicima .... 132

Okružnica — Štovanje bi. Augustina Kažotića.133

Okružnica — Pobožnost Fatimskoj Gospi.136

Okružnica — Blagoslov Svetog Oca Pape zagrebačkoj nadbiskupiji 137

1961 .

Okružnica — Štovanje predragocjene Krvi Isusove .... 139

Okružnica — Devetnica Duhu Svetomu za uspjeh općega Koncila 140

1962 .

Okružnica — Poziv Sv. Oca na molitvu i pokornička djela za uspjeh
Koncila.142

360

Okružnica — O promicanju knjige »Evanđelje« među kršćanski puk 145

Okružnica — Pred odlazak na Koncil.146

Odluka — Spomen sv. Josipa u kanonu mise.152

Odluka — Mise zornice u zagrebačkoj nadbiskupiji .... 153

1963 .

Opći sabor drugi vatikanski — događaj godine.154

Okružnica — Darovi za uređenje prošteništa Marija Bistrica . . 166

Preporuka — Dan svećeničkog posvećenja.168

Okružnica — Povodom smrti pape Ivana XXIII.169

Pismo — Vjernicima zagrebačke nadbiskupije.175

Okružnica — Izabran je novi papa Pavao VI.178

Pismo — Časnom kleru nadbiskupije zagrebačke o drugoj periodi

II. vatikanskog ekumenskog sabora.182

1964 .

Dekret — O širenju katoličke štampe.194

Korizmena poslanica — O položaju laika u Crkvi.196

Preporuka — Dan svećeničkog posvećenja.210

1965 .

Pastirsko pismo — Naša obnovljena služba Božja.212

Govor njegove Uzoritosti — prigodom imenovanja kardinalom . . 220

Dozvola — Nošenje bolesničkog ulja.224

Okružnica — Posebne pobožnosti na zadnji dan svibnja . . . 225

Okružnica — Osnivanje fonda pape Ivana XXIII. za gradnju novih

crkava.226

Poziv — Uređenje matičnog ureda.229

Pobudno pismo — Molitve za uspjeh Vatikanskog koncila . . 230

Dekret — Pobožnosti povodom završetka II. vatikanskog sabora . 232

1966 .

Proslava — Jubilarne godine đakovačke katedrale povodom 100.

obljetnice početka njene gradnje — 1866.—1966. 233

Govor njegove uzoritosti kardinala dra Franje Šepera sestrama

milosrdnicama — 30. 1. 1966. 236

Novi doprinos — Odsjek za nemoćne svećenike (ONS) . . . 248

Priprava — oltari versus populum.251

Koncilski jubilej 1966. 252

Kratak komentar — Apostolska konstitucija »Poenitemini« . . 255

Tisućgodišnjica pokrštenja Poljaka.257

Svjetski molitveni dan za zvanja.258

Novi propisi — Indeks zabranjenih knjiga.260

361

Okružnica — Molitva za mir.261

Fond pape Ivana XXIII. — djelovanje.264

Zahvala za darove — Fond pape Ivana XXIII.267

Fond pape Ivana XXIII. — Način sakupljanja darova .... 269

1967 .

Korizmena poslanica — Vjernost Koncilu.270

Dekret — Mješovite ženidbe između katolika i nekatoličkih kršćana

istočnih obreda.278

Novi propisi o oprostima.279

Jubilej — 1900-godišnjica smrti sv. Petra i Pavla.281

Instrukcija o kultu presvete Euharistije.282

Upute o postupku kod dijeljenja svetih sakramenata krštenja, sv.

potvrde i vjenčanja.285

Zahvala za darove — Fond pape Ivana XXIII.288

Okružnica — Dan mira — Nova godina.291

1968 .

Imenovanje našeg kardinala — Pročelnik Sv. kongregacije za nauk

vjere.294

Apostolat umirućih.296

Dekret — Ustanovljenje centra za koncilska istraživanja, doku¬
mentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«.300

Dekret — Osnivanje Svećeničkog vijeća za zagrebačku nadbiskupiju 302
Dekret — Osnivanje Pastoralnog vijeća za zagrebačku nadbiskupiju 304

NEKE VAŽNIJE PROPOVIJEDI.307

Hrvatsko narodno hodočašće u Rimu u godini vjere 1967. ... 309

Iz kardinalova govora — zagrebačka katedrala 7. III. 1965. . . 310

Iz govora kardinala Sepera u katedrali 12. VIII. 1971. prilikom

otvaranja XIII. marijanskog kongresa.312

Propovijed papinskog izaslanika kardinala Franje Šepera u Mariji

Bistrici 15. VIII. 1971.314

Govor papina legata kardinala Franje Sepera na glavnom misnom

slavlju u Ninu 2. rujna 1979. 319

Govor papina legata kardinala Franje Sepera na glavnoj svečanosti

12. rujna 1976. u Solinu.329

Govor kardinala Franje Sepera na glavnoj svečanosti u Herceg-

-Novom 1. svibnja 1977. 323

Resume.335

Kazalo osobnih imena.348

Kazalo važnijih pojmova i stvari.351

362

-frcifur Ui/r e 4 '£/ K. 2 *